O

je Austriji mnogo stalo do toga, da Dalma-
ciju učini zadovoljnom. Dobro je jedanput
jedan njemački list primjetio, da će Austri-
ja sada milijunima nastojati osvojiti“ Dal-
maciju. Na narodu je i njegovim vođama
da osujete posljedice danajskih darova Au-
strije. 4
Na oprez. — Sada dolazi najintere-
santnije od čitave ove stvari. Kada sam se
s onom dobro informiranom ličnošću o hr-
vatskim odnošajima razgovarao pitao sam
ga i za pitanje ,sjedinjenja“. Spomenuo sam
stranačke odnošaje s jedne i s druge strane
Velebita i sjetio sam ga one poznate izjave
podbana pl. Nikolića u proračunskom od-
boru hrvatskog sabora. On mi je ma moj
upit odgovorio slijedeće: Visoki krugovi —
doslovna je riječ oesterreichisehe Kreise in
excelsis — misle to urediti na posve jedno-
stavan način. Misle riješiti sva neriješena
pitanja u Dalmaciji, ponajglavnije jezično
pitanje i sagraditi najpotrebnije željeznice
tako da nezadovoljnicima bude izbijeno o-
ružje iz ruka u agitacione svrhe. Neće se
onda moći govoriti o Austriji kao maćuhi,
jer će se pokazati na djela, koja je Austrija
napravila. Onda mi računamo na pravaše
koji se neće htjeti združiti na temelju na-
godbe, a drugoga puta nema i tako Dal-
macija je osigurana za Austriju barem za
dva tri decenija a što će se poslije dogodi-
ti, to je pitanje budućnosti.

Toliko sam smatrao svojom dužnošću
da javim i iznesem putem štampe, a na ro-
doljubima je svih stranaka, da uoče, ako
još nijesu, mrežu, u koju ih Austrija hoće
da ulovi. Moraju da postostruče svoj oprez,
i da nas svojom neuviđavnosti i politikom,
velike Hrvatske ne odaleče i od ove male
Hrvatske, za kojom svaki od nas teži i te-
žiti mora.

Razno. — Kako je već poznato nova
je izborna reforma potpuno osigurana. Po
novom zakonu ima u sve 516 zastupnika,
dočim ih je prije bilo samo 425. Zastupni-
čka kuća, gđje je vijećao plenum, bila je
prama gornjemu uređena samo za 425 za-
stupnika. Sada se moraju da provedu umu-
tra neke promjene. U tu svrhu je onoma-
dne vijećala jedna parlamentarna komisija
kod ministra. predsjednika baruna Becka.
Konferenciji je prisustvovalo mnogo mini-
stara, predsjedništvo parlamenta i nekoliko
izaslanika vlade.

Bilo je zaključeno, kako se imaju da
provedu promjene, a s popravkom će se za-
početi odmah iza svršetka zasjedanja dakle
u februaru.

Blagdani su u Beču prošli mirno i gla-
tko. Karakteristika za Silvestrovo veče je
od vajkada bila ,noć, kad Beč pomahnita“,
Prošle godine se je dogodilo takovih eksce-
sa, da je ovoga puta bila povećana policija
da se ne dogodi slično. Ipak usprkos toga
razuzdanost je slavila svoje slavlje. Bilo je
vidjeti i najfinijih dama, gdje poljupcem
čestitaju prolaznicima novu godinu.

—lin.

Još se je davno, priznajemo, shvatila
kod nas zamašnost sabiranja publikacija na-
ših pisaca, bibliofilstvo, što no riječ, u opće
ali su te, obično privatne, zbirke dubrovač.

 

 

kih sabirača bile na žalost kratka vijeka, pore- .

dom su propadale. Sadašnje pokoljenje samo
znade, da su opstojale igate biblioteke Iva

 

Natali-Aletića, Đura Matei, Iva Bizara i sto-
tine drugih bibliofili — i ništa više, dok
su još naši ocevi imali prilike vidjeti, kako
u Inglešku putuje biblioteka — čuveno
»Pjesnozbranje Slovinsko“ — Dum _ Pera
Bašića, kako še danomice u bescjenje \pro-
daje zbirka' Marka Marinovića i kako su ko-
načno svršile knjižnice kanonika Rafa Rade-
lje i Dum Lake Pavlovića.

Bivalo je kod nas dragocjenih. zbiraka
knjiga i uz manastire sveštenih lica. Isuso-
vačka biblioteka, na primjer, bila Je prije
raspusta družbe Lojoline i ogromna i razno-
vrsna. Svršila je, ako ćemo vjerovati Apen-
diniju, u Italiji, tek jedan sitniji dio njen
zavještao je uvađač kulta Srca Isusova kod
nas, Ivo Maria Matei, biblioteci Male braće.
Benediktinsku knjižnicu ističu naši istorici
kao gotovo 'besprimjernu riznicu inkunabu-
la, a i ona je bez traga propala, nešto ka-
snije, prilikom franačke okupacije. Lauristo-
novi vojnici prodavali su drva primljena za
gorivo, novce trošili u pijanke, a kuhali na
zagušliivom plamenu kićenih kodeksa sveto-
jakobskog manastira! A'ne zaboravimo, da
je u toj biblioteci bilo sva sila likova čla-
nova benediktinskog reda; u osamnaestom
vijeku, da spomenemo jedan primjer, nala-
zila se je tamo još slika pjesnika Vetranića!

I biblioteka ženskog manastira sv. Klare
— propala je, a tu tešku sudbinu nije za-
služila barem radi živopisnih, minijaturskim
radnjama narešenih, rukopisnih propisa ka-
nonika Pucića i radi na hartiji pribilježenih
ižljeva osjećaja drugarica Anice Bošković...

Kamo ode« potporom franačke vlade usta-'

novljena biblioteka dubrovačkog liceja, gdje
su se morali nalaziti autografi Stalićeva
riječnika, ko bi znao kazati ? Otvor Joj je
doktor Stulić pozdravio pjesmom, besjednici
su tom prilikom recitovali stereotipni pane-
girik heroju Napoleonu, držala se je i pri-
godna akademija, a njen prestanak i svrše-
tak — čudnovato! — naši hroničari nijesu
ni pribilježili!

Uza svu ljubaznost časnog oca Bačića
teško pristupačna biblioteka naših Domini-
kanaca u sađašnjem je stanju novijega da-
tuma, a što u njoj nije propao istaknut broj
starijih publikacija i što spisak Sara Cri-
jevića ne izgleda u sadašnjici znatno okrnjen,
treba, valjada, zahvaliti uvijek izloženom
papinskom brevu, koji teškim crkvenim ka-
znama prijeti oskvrniteljima svetinje vlasno-
sti biblioteke. Sličan, u stvari zagubljen, breve
»Uonservationi et manutentioni“ Klimenta
jedanaestoga imala je — bez koristi! — i
franjevačka knjižnica, radi zamašnog broja
rukopisa gotovo najveća biblioteka na bal
kanskom poluostrvu. Nju su naročito umno-
žili Sabo Slade, Beninjo Albertini, Urban
Bogdanović i najzad tvorac odjela mpatrii“
i ,manuseripta“ u njoj, Spljećanin Inoćent
Čulić. Šteta, što pozniji franjevci nijesu po-
šli u smišljenom načinu sabiranja stopama
Fratra Gluhoga, a još grđa šteta, što su se-
damdesetih godina pustili, da iz biblioteke
nestane na stotine svezaka! Najveći dio kri-

vice nosiće fra Ev. Kuzmić, a vinovnici su

i njeki naši ,haučnici“ Grigorovičeve škole,
koje bi trebalo najodrješitije žigosati radi
svetogrdnog prisvajanja knjižničke svojine.

Ni ne spominjemo biblioteku u E voru,
koja je tek u začetku i, kako izgleda, ogra-
'mičena samo na sabiranje diibrovačkih la-
tinista, a ne pominjemo ni privatne zbirke
starih knjiga i rukopisa, jer su, razumije se
samo sobom, gotovo bez iznimke nepristu-

'

pačne i — na žalost — nestalne. U najnovije
doba, na primjer, otputovali su njeki ruko-
pisi takove jedne biblioteke un — Švedsku!

Potonji je dakle čas, da i kod nas pa-
dne riječ o pokretanju moderno uređene Na-
rodne Biblioteke. Dubrovnik, ,grad hartija
i rukopisa“, tom će se ustanovom zgodno
odužiti prošlosti i izvrsno koristiti sadašnji-
ci. Takova biblioteka zgrnula bi, naime, u
se raznovrsno naučno blago: pored potpu-
ne zbirke starijih dubrovačkih djela moglo
bi se u njoj naći i besporno potrebnih na-
učnih kompendija, kao i najnovijih teko-
vina naše književnosti. Ne oblijeva li nas
rumen stida, što djela starijih naših pisaca
možemo svugdje prije naći nego u Dubro-
vniku i ne osjećamo li prekore savjesti, što
samo radi nestašice moderne biGlioteke mno-
gi talentovani prosvjetni radenici kod nas
obično propadaju, a da i ne ističemo zama-
šnost poraznih riječi: sa šta ne napreduje
pismenost u narodu ?

Zamislimo časom, koliko će samo ruko-
pisa, ,kartušina“ naših gospara, biti na taj
način spašeno, promozgajmo samo činjenicu
da bi ta biblioteka bila, prema našim prili-
kama, i više no podesna da funkcioniše kao
centrala pokretnih knjižnica u selina naše
okoline, i bićete više no uvjereni o potrebi
takove ustanove. Ali naš zanos ne sinije
ostati samo na uvjerenju, tu namisao treba
u što kraćem roku privesti djelu. 'Trebaće,
priznajemo, savladati više prepona, ali te
prepone nijesu tako zamašne i nesavladljive
da ih ujedinjeno građanstvo, što naročito is-
tičemo, ne bi moglo savladati. Pregnimo
svi jednodušno, i Dubrovnik će se kao mla-
da neva okititi još jednim besprimjernim
darom, dobiće Narodnu Biblioteku.

P. M. Kolendić.

 

Dva stupca psovaka.

Mi s naše strane obećajemo, da
ćemo i unaprijed nastojati da
list bude, što bolje uređivan i
u čuva dobar glas, to ga od po-
stanka uživa u na oj_javnosti,

Poruka: administracije, Prave“ pretplatnicima.

Odmah tispod ove poruke donosi Prava
Crvena Hrvatska“ članak od dva stupca pod
naslovom ,Crvenoj Hrvatskoj“, gdje se na
nas i na naše ljude bez suvislosti i smisla
gomilaju lične uvrijede i proste psovke, za
to, što smo prenijeli, što je Prava“ rekla.
Ako je istina, da im, prišivamo, što nijesu
pisali, bilo fm je dosta iznijeti onu stavku,
koju smo mi shvatili kao izjavu ,Prave*,
da je ,dubr. hrv. tiskara“ vlasništvo biskupa
i popova, pa neka čitaoci sami sude, kakvi
smo lažei i denuncijanti.

Oni se toga boje! Zašto? Jer smo isti-
nu kazali, = \

Evo što je Prava“ doslovce pisala :
»Neka sada slobodno gospoda oko »Urvene
Hrv.“ kliču: dolje biskup i dolje popovi. A
zašto: dolje biskup i dolje popovi? Jer su
oni gospodari ,Hrvatske Tiskare“, u kojoj
se štampava i naš list. Zar gospoda pseudo-
resolucijonaši ne uviđaju, da ovim _izriču
osudu samim sebi. 'Tko im je kriv, +da
se je dubrovački kler pii osnutku tiskare
(a tada nije bilo razdora u Hrvatskoj stranci
u Dubrovniku) više žrtvovao od njih; da
su oni imali barem onoliko patriotizma, ko-

liko ga je imao dubrovački kler, ,Hrvatska '

tiskara“ mogla je biti danas njihovo vla.
sništvo“. ; BO