mmm ——————5—————————————— —m—————————

 

s birokracijom, uz koju su stupale trgovačke
komore i trgovci i u gradovima i po selima.
Dubrovčani, mala jedna šaka naučnjaka,
profesora, inžinira, mjernika itd. zazsutih po
Dalmaciji, a uz ove po koji svećenik, pa i
Srbi, — eto to bijahu stupovi združenja
Dalmacije s Hrvatskom. .

Ali od onda je minulo gotovo pol vieka,
stvari se preobrazile: ,Tko bi gori, eto je
doli“. Bajamontijeva je akcija danas po mome
sudu nemoguća u onom stilu, kako to bijaše
godine 1861., jer nije danas moguće dugo
zafanatizovati masu talijanštinom, kako je
on to onda znao i razumio, u pomanjkanju
drugih onako zgodnih agitatora njemu sličnih.

Ne budi rečeno tim, da ne bi bilo mo-
guće zavesti masu korupcijom. Nešto malo
štreberska birokracija, koju će Hrvat, au-
strijski general Varešanin, znati obećanjima
obodriti, a nešto malo talijanska iredenti-
stička propaganda s poznatim sredstvima, pa
će biti zapletaja i manifestacija poput onih
nedavnih u Zadru i po drugim mjestima
Dalmacije. Unatoč filokseri, vino nije još
toliko skupo, da se ne bi dalo do njega. Nu
privesti Dalmaciju onamo, gdje ona bijaše
u šestdesetim godinama prošloga vieka, to
je za čitav ovaj naš vijek stvar absolutno
nemoguća.

Beč, za sada, da se opre novome kurzu,
treba Dalmaciju nemirnu i uzburkanu, da
uzmogne reći Hrvatskoj i Ugarskoj, da ona
ne će združenja, pa zahtjevalo to baš i za-
konito njezino zastupstvo, zahtjevalo to i
hrvatsko državno pravo, zahtjevali to napose
i Madžari težinom onakovih argumenata, ka-
kovi bijahu oni, koji su Košutovoj stranci
prokrčili put do vlade. Dalmacija ne će
združenja; to treba da dokažu one manife-
atacije s modrim dalmatinskim zastavama,
pod kojima se sakupljaju crvenkape — na-
rod, koji je, na koncu, vlastan da progovori,
kad se radi o sudbini -njegove zemlje; to
treba da dokažu nemiri, u kojima će do po-
trebe proteći i krv, vrući, živi prosvjed proti
združenju !

Eto, to su slike, koje se danas s daleka
u zraku pomaljaju, nu koje bi spretnom po-
litikom trebalo raspršiti. Imala bi da bude
zadaća hrvatskoga ministra, da za takovu
spretnu politiku, sporazumno sa banom,
izradi valjanu osnovu, pa da ju predloži na
prihvat zajedničkomu ministarstvu. Radi li
se o Dalmaciji, onda ne vrijedi prigovor, da
se zajedničko ug.-hrv. ministarstvo ne smije
da miješa u poslove kraljevine Dalmacije,
danas zastupane u car. vijeću. Dalmacija je
danas provizorno zastupana u bečkom car.
vijeću, austrijska je vrhovna uprava danas
ondje provizorna. Tako glasi carska i kra-
ljevska riječ u veljačkom patentu; pa ako
de jure pripada Hrvatskoj i po ovoj ako
spada na zajednicu zemalja ugarske krune,
onda ne može da bude toj državnoj zajed-
nici ravnodušno, što se zgađa u Dalmaciji,
kao da bi se to zgađalo, recimo u Tirolu
ili u Šleskoj: .

Zgoda se pruža baš sada, da zajedničko
ug.-hrv. ministarstvo povodom očitih bečkih
makinacija, putem g. Varešanina, dalmatin-
skoga nadnamjesnika u Dalmaciji, izađe iz
rezerve, pa da kategorički. zatraže za Dal
maciju onakav postupak, onakovu upravu, koja
ne će prejudicirati pravu Stjepanove krune,
kad dozori do vijčane pitanje o njezinom

drži u zbilja nepojmljivoj rezervi, tim se

više ušaljava austrijsko gospodstvo ne samo
na polju državne uprave, nego što je daleko
znamenitije, na polju ekonomskom, iz kojega
se ne će lako istisnuti. Propagirati nuždu
što skorijega združenja Dalmacije, mislim,
da je to najpreča dužnost svakoga rodoljuba.

Prava“ proti sjedinjenju.

Već od prvog časa, od kađa se je ono
vitezov upliv stao odsijevati u pisanju ,Pr.
Cr. Hrv.“, stalo se onda u ovom
listu naglasivati, da ,Prava“ svoju busulu
okreće prema Beču. nije htjelo
rad obzira vjerovati; | ak ni onda kad , Prava“
hvali rad bečkih komisija, nije se čuo mi
glas prikrite opomene sa strane vodstva,
pa ma kako taj list nosio na sebi naslov
.Glasnik stranke prava“. Novem godinom
rodio se je u vitezovom džepu ,Diploma-
ticus“, te je obdario ,Pravu“ golemim član-
kom ,Timeo Ungaros et dona ferentes“,
suština kojega je očito opiranje sjedinjenju.

I sad će zanago vodstvo mučati, ali
ne ćemo mi, nego ćemo sefpotruditi, da do-

 

je već

Tome se

kažemo svu netemeljitost i neznanje, do
kojih se je snizio Diplomaticus — inače sa-
vremeni Evropejac — samo za to, da bolje
posluži tendencijoznom stilu pisanja ,Pra-
ve“, nadahnutu od Beča preko viteza.
Članak se da rastaviti u tri dijela. Za-
ključak je prvoga: Hrvatska će se sama
stvoriti; drugoga: resolucija nije donijela
nikakove koristi; a trećega: gdje smo,
dobro smo, ili budimo proti sjedinjenju.

Hrvatska će se sama stvoriti.

Diplomaticus zagrnuvši se u togu par-
nasijanca hoće da dokaže, kako razvijeni
nacijonalizam vodi narode do oslobođenja
bez ičije pomoći. On kaže ,narod, koji se
povjerava u svoje duševne sile, u svoj na-
rodni genij, taj narod i bez tuđinske po-
moći mora slaviti svoje narodno uskrsnuće“
Da dokaže tu tvrdnju, pozivlje se na oslo-
bođenje i ujedinjenje Italije, koja je postigla

svoje ujedinjenje i bez milosti liberalne
2yrope“, na ujedinjenje Njemačke, Srbije,
Bugarske, e ,malene Helenije“. Pak zar
ne, ako su se ovi narodi sami od sebe oslo-
bodili, zašto se ne bi i mi Hrvati, ta ,živ
i hrvatski genij u uspomenama: Zrinskog
i Frankopana, Starčevića i Kvaternika,
Strossmayera i Račkoga, Pavlinovića i Kla-
ića, Vojnovića i Bulata“.

Koliko li u tome ćušaka historiji, koja
očito kaže, da Italija ima zahvaliti Napole-
onu III. da se i danas austrijski dvoorao
ne koči u Lombardiji; koja nam veli da
samo ruskom uplivu i moći Srbija ima za
hvaliti svoju slobodu i razvitak; koja nas
upućuje na bitku kod Navarina, gdje En-
gleska, Ruska i Fraricuska potopiše tursko
brodovlje, na generala Diebića, koji zaprijeti
i samom Carigradu, što je sve dovelo do
drinopoljskog mira i Grčke nezavisnosti. Hi-
storija ne taji rusku provalu na tursko car-
stvo, te Gurkov heroizam, kao ni to, da se

SNI,

Austrije. Spominje nam i Kvaternika, zabo-
ravivši valjada, zašto .je Kvaternik tražio
pomoći od Aleksandra II. i Napoleona; pa
i Strossmayera, koji je posvetio svoje sile
ujedinjenju Hrvata i Srba, a čemu bi Ru-.
sija kumovala, te koji je u Italiji prvi stao
sijati evijeće izmirenja dvaju naroda na Ja-
dranskim balama.

Pa kako &z svega toga izvađati , Hrvat-
ska će se santa stvoriti“, zar nam baš sve to ne
dokazuje, da se nijedan narod ne oslobodi
bez pomoći iz vana? Pa ipak se Diploma-
ticus ne stidi pokazati se prostom  nezna-
licom najzadnjih historijskih dogođaja samo
da neuke verbalizmom može zavarati, a.
vodu svesti na bečki mlin. Eljen!

Resolucija nije donijela koristi.

U drugom dijelu, po našem  razdije-
ljenju, Diplomaticus hoće/da dokaže mad-
žarski liberalizam kao laži-liberalizam, pa
baš stoga Hrvati se od Madžara ne mogu
ničemu nadati: to je, logični zaključak, ili
da ga bolje preciziramo: resolucija leži na
krivim temeljima. Pa kad je to tako, tad je
naravno, da nam resolucija nije mogla do-
nijeti nikakve koristi. Diplomaticus se boji
spomenuti doduše resoluciju, da bi manje
udarala u oči tendencija njegova članka,
pa mješte nje spominje simpatije Madžara.
Ne može, a da ne prizna, da su te simpa-
tije barem toliko koristile, što su se zadnji
izbori u Hrvatskoj slobodno ovršili. Nego
žali, što je i to priznao, pa hoteći oboriti
vrijednost pomoći Madžara pri izborima,
kaže ,da je sloboda izbora neoborivo pravo
svakog naroda“.

Čudnovato, što Diplomaticus, hoteći
igrati ulogu diplomate, zaboravlja na naj-
običnije političke pojave: naime, da u poli-
tičkom svijetu vlada Ubermacht, te da
upravo radi toga veći narodi rade oko iz-

jednačenja sila, da tako paralizuju opasnost

Ubermacht-a; a manji međusobno sklapaju
saveze ili veće zavađaju, bacajući se pod
okrilje jednoga, da odvrate pogibelj dru-
goga. Diplomaticus zaboravlja da politika
ne poznaje samaritanizma, već kod nje vri-

jedi onaj ,do ut des“ ili ,possum ergo volo“

zaboravlja da ,neoboriva prava svakog na-
roda“ u politici u toliko vrijede, u koliko
ih može taj narod ostvariti. | upravo stoga
i nehotice priznaje Diplomaticus resoluciji
veliku važnost, jer se je baš s njome našao

, način, kojim se je prisililo Madžare, da

nam pomognu provesti to ,neoborivo pravo“
slobodne izbore i osvojiti našu kuću, koju
bijahu zaposjele plaćene čete, postavljene
nekad tu — što je najvažnije — od same
Pešte i Beča.

Kako to, da je Diplomaticui tako slab
političar, te ćak hoće da dokaže, kako i danas
u politici opstoje ,neoboriva prava“ ? Zar
ne opaža, da upravo odtale, što se on po-
nizuje do tako niskog političkog shvaćanja,
otskače proturječje onoga, što je napisao.  -

. Proti sjedinjenju.
Kad nam je Diplomaticus dokazao ne-
vrijednost resolucije, tad će na glavni svoj
nišan. I Madžari su za sjedinjenje. Dalma-
cije s Hrvatskom. ,Zar možda s plemenitom
nakanom, da udovolje vrućoj želji i patrioti-
zmu hrvatskog naroda“? — pita Diplomaticus.
Ma gdje ljudi božiji. ,Oni“ samo ,snije-
učili men pri rai av
Srete; NA MAR
nera do Kotora“. Dakle i
: pi

2,