mmm ——————5—————————————— —m————————— s birokracijom, uz koju su stupale trgovačke komore i trgovci i u gradovima i po selima. Dubrovčani, mala jedna šaka naučnjaka, profesora, inžinira, mjernika itd. zazsutih po Dalmaciji, a uz ove po koji svećenik, pa i Srbi, — eto to bijahu stupovi združenja Dalmacije s Hrvatskom. . Ali od onda je minulo gotovo pol vieka, stvari se preobrazile: ,Tko bi gori, eto je doli“. Bajamontijeva je akcija danas po mome sudu nemoguća u onom stilu, kako to bijaše godine 1861., jer nije danas moguće dugo zafanatizovati masu talijanštinom, kako je on to onda znao i razumio, u pomanjkanju drugih onako zgodnih agitatora njemu sličnih. Ne budi rečeno tim, da ne bi bilo mo- guće zavesti masu korupcijom. Nešto malo štreberska birokracija, koju će Hrvat, au- strijski general Varešanin, znati obećanjima obodriti, a nešto malo talijanska iredenti- stička propaganda s poznatim sredstvima, pa će biti zapletaja i manifestacija poput onih nedavnih u Zadru i po drugim mjestima Dalmacije. Unatoč filokseri, vino nije još toliko skupo, da se ne bi dalo do njega. Nu privesti Dalmaciju onamo, gdje ona bijaše u šestdesetim godinama prošloga vieka, to je za čitav ovaj naš vijek stvar absolutno nemoguća. Beč, za sada, da se opre novome kurzu, treba Dalmaciju nemirnu i uzburkanu, da uzmogne reći Hrvatskoj i Ugarskoj, da ona ne će združenja, pa zahtjevalo to baš i za- konito njezino zastupstvo, zahtjevalo to i hrvatsko državno pravo, zahtjevali to napose i Madžari težinom onakovih argumenata, ka- kovi bijahu oni, koji su Košutovoj stranci prokrčili put do vlade. Dalmacija ne će združenja; to treba da dokažu one manife- atacije s modrim dalmatinskim zastavama, pod kojima se sakupljaju crvenkape — na- rod, koji je, na koncu, vlastan da progovori, kad se radi o sudbini -njegove zemlje; to treba da dokažu nemiri, u kojima će do po- trebe proteći i krv, vrući, živi prosvjed proti združenju ! Eto, to su slike, koje se danas s daleka u zraku pomaljaju, nu koje bi spretnom po- litikom trebalo raspršiti. Imala bi da bude zadaća hrvatskoga ministra, da za takovu spretnu politiku, sporazumno sa banom, izradi valjanu osnovu, pa da ju predloži na prihvat zajedničkomu ministarstvu. Radi li se o Dalmaciji, onda ne vrijedi prigovor, da se zajedničko ug.-hrv. ministarstvo ne smije da miješa u poslove kraljevine Dalmacije, danas zastupane u car. vijeću. Dalmacija je danas provizorno zastupana u bečkom car. vijeću, austrijska je vrhovna uprava danas ondje provizorna. Tako glasi carska i kra- ljevska riječ u veljačkom patentu; pa ako de jure pripada Hrvatskoj i po ovoj ako spada na zajednicu zemalja ugarske krune, onda ne može da bude toj državnoj zajed- nici ravnodušno, što se zgađa u Dalmaciji, kao da bi se to zgađalo, recimo u Tirolu ili u Šleskoj: . Zgoda se pruža baš sada, da zajedničko ug.-hrv. ministarstvo povodom očitih bečkih makinacija, putem g. Varešanina, dalmatin- skoga nadnamjesnika u Dalmaciji, izađe iz rezerve, pa da kategorički. zatraže za Dal maciju onakav postupak, onakovu upravu, koja ne će prejudicirati pravu Stjepanove krune, kad dozori do vijčane pitanje o njezinom drži u zbilja nepojmljivoj rezervi, tim se više ušaljava austrijsko gospodstvo ne samo na polju državne uprave, nego što je daleko znamenitije, na polju ekonomskom, iz kojega se ne će lako istisnuti. Propagirati nuždu što skorijega združenja Dalmacije, mislim, da je to najpreča dužnost svakoga rodoljuba. Prava“ proti sjedinjenju. Već od prvog časa, od kađa se je ono vitezov upliv stao odsijevati u pisanju ,Pr. Cr. Hrv.“, stalo se onda u ovom listu naglasivati, da ,Prava“ svoju busulu okreće prema Beču. nije htjelo rad obzira vjerovati; | ak ni onda kad , Prava“ hvali rad bečkih komisija, nije se čuo mi glas prikrite opomene sa strane vodstva, pa ma kako taj list nosio na sebi naslov .Glasnik stranke prava“. Novem godinom rodio se je u vitezovom džepu ,Diploma- ticus“, te je obdario ,Pravu“ golemim član- kom ,Timeo Ungaros et dona ferentes“, suština kojega je očito opiranje sjedinjenju. I sad će zanago vodstvo mučati, ali ne ćemo mi, nego ćemo sefpotruditi, da do- je već Tome se kažemo svu netemeljitost i neznanje, do kojih se je snizio Diplomaticus — inače sa- vremeni Evropejac — samo za to, da bolje posluži tendencijoznom stilu pisanja ,Pra- ve“, nadahnutu od Beča preko viteza. Članak se da rastaviti u tri dijela. Za- ključak je prvoga: Hrvatska će se sama stvoriti; drugoga: resolucija nije donijela nikakove koristi; a trećega: gdje smo, dobro smo, ili budimo proti sjedinjenju. Hrvatska će se sama stvoriti. Diplomaticus zagrnuvši se u togu par- nasijanca hoće da dokaže, kako razvijeni nacijonalizam vodi narode do oslobođenja bez ičije pomoći. On kaže ,narod, koji se povjerava u svoje duševne sile, u svoj na- rodni genij, taj narod i bez tuđinske po- moći mora slaviti svoje narodno uskrsnuće“ Da dokaže tu tvrdnju, pozivlje se na oslo- bođenje i ujedinjenje Italije, koja je postigla svoje ujedinjenje i bez milosti liberalne 2yrope“, na ujedinjenje Njemačke, Srbije, Bugarske, e ,malene Helenije“. Pak zar ne, ako su se ovi narodi sami od sebe oslo- bodili, zašto se ne bi i mi Hrvati, ta ,živ i hrvatski genij u uspomenama: Zrinskog i Frankopana, Starčevića i Kvaternika, Strossmayera i Račkoga, Pavlinovića i Kla- ića, Vojnovića i Bulata“. Koliko li u tome ćušaka historiji, koja očito kaže, da Italija ima zahvaliti Napole- onu III. da se i danas austrijski dvoorao ne koči u Lombardiji; koja nam veli da samo ruskom uplivu i moći Srbija ima za hvaliti svoju slobodu i razvitak; koja nas upućuje na bitku kod Navarina, gdje En- gleska, Ruska i Fraricuska potopiše tursko brodovlje, na generala Diebića, koji zaprijeti i samom Carigradu, što je sve dovelo do drinopoljskog mira i Grčke nezavisnosti. Hi- storija ne taji rusku provalu na tursko car- stvo, te Gurkov heroizam, kao ni to, da se SNI, Austrije. Spominje nam i Kvaternika, zabo- ravivši valjada, zašto .je Kvaternik tražio pomoći od Aleksandra II. i Napoleona; pa i Strossmayera, koji je posvetio svoje sile ujedinjenju Hrvata i Srba, a čemu bi Ru-. sija kumovala, te koji je u Italiji prvi stao sijati evijeće izmirenja dvaju naroda na Ja- dranskim balama. Pa kako &z svega toga izvađati , Hrvat- ska će se santa stvoriti“, zar nam baš sve to ne dokazuje, da se nijedan narod ne oslobodi bez pomoći iz vana? Pa ipak se Diploma- ticus ne stidi pokazati se prostom nezna- licom najzadnjih historijskih dogođaja samo da neuke verbalizmom može zavarati, a. vodu svesti na bečki mlin. Eljen! Resolucija nije donijela koristi. U drugom dijelu, po našem razdije- ljenju, Diplomaticus hoće/da dokaže mad- žarski liberalizam kao laži-liberalizam, pa baš stoga Hrvati se od Madžara ne mogu ničemu nadati: to je, logični zaključak, ili da ga bolje preciziramo: resolucija leži na krivim temeljima. Pa kad je to tako, tad je naravno, da nam resolucija nije mogla do- nijeti nikakve koristi. Diplomaticus se boji spomenuti doduše resoluciju, da bi manje udarala u oči tendencija njegova članka, pa mješte nje spominje simpatije Madžara. Ne može, a da ne prizna, da su te simpa- tije barem toliko koristile, što su se zadnji izbori u Hrvatskoj slobodno ovršili. Nego žali, što je i to priznao, pa hoteći oboriti vrijednost pomoći Madžara pri izborima, kaže ,da je sloboda izbora neoborivo pravo svakog naroda“. Čudnovato, što Diplomaticus, hoteći igrati ulogu diplomate, zaboravlja na naj- običnije političke pojave: naime, da u poli- tičkom svijetu vlada Ubermacht, te da upravo radi toga veći narodi rade oko iz- jednačenja sila, da tako paralizuju opasnost Ubermacht-a; a manji međusobno sklapaju saveze ili veće zavađaju, bacajući se pod okrilje jednoga, da odvrate pogibelj dru- goga. Diplomaticus zaboravlja da politika ne poznaje samaritanizma, već kod nje vri- jedi onaj ,do ut des“ ili ,possum ergo volo“ zaboravlja da ,neoboriva prava svakog na- roda“ u politici u toliko vrijede, u koliko ih može taj narod ostvariti. | upravo stoga i nehotice priznaje Diplomaticus resoluciji veliku važnost, jer se je baš s njome našao , način, kojim se je prisililo Madžare, da nam pomognu provesti to ,neoborivo pravo“ slobodne izbore i osvojiti našu kuću, koju bijahu zaposjele plaćene čete, postavljene nekad tu — što je najvažnije — od same Pešte i Beča. Kako to, da je Diplomaticui tako slab političar, te ćak hoće da dokaže, kako i danas u politici opstoje ,neoboriva prava“ ? Zar ne opaža, da upravo odtale, što se on po- nizuje do tako niskog političkog shvaćanja, otskače proturječje onoga, što je napisao. - . Proti sjedinjenju. Kad nam je Diplomaticus dokazao ne- vrijednost resolucije, tad će na glavni svoj nišan. I Madžari su za sjedinjenje. Dalma- cije s Hrvatskom. ,Zar možda s plemenitom nakanom, da udovolje vrućoj želji i patrioti- zmu hrvatskog naroda“? — pita Diplomaticus. Ma gdje ljudi božiji. ,Oni“ samo ,snije- učili men pri rai av Srete; NA MAR nera do Kotora“. Dakle i : pi 2,