U DUBROVNIKU, 16. siječnja 1907.

 

 

Gijenia je listu tinaprijeda: za Dubrovnik i za Austro-Ugarsku na godinu 10 K. Za ino-
gemistvo 10 K i poštarski troškovi. Ko ne vrati list. kad mu pretplata mine. #matra se
' Sa i predbrojeu i za došašto polugodište. mmm:

 

Izdavatelj i odgovorni urednik Dr. Ivo DeGiulli.
Štamparija DeGiulli i dr. -

 

 

 

 

 

 

 
 

 

 

Nebraice, graete et latine

Kad su propeli gospodina Boga,
za veću porugu stavili su natpis na
križu, koji bi imao svijetu kazivati
njegovu krivnju u tri jezika: hebrej-
ski, neka čitaju domaći; grčki, nek
znadu trgovci i stranci; latinski, da
udovolje i glavi ondašnjeg svijeta, a
gospodaru Jerusolima, gordomu lii-
mu. U ovomu natpisu zrealila se
dakle potištenost odabranoga naroda ;
ironija je sudbine htjela, da se u
samim riječima očituje krivica, što
su je učinili sami sebi, kad su raspeli
— regem Judaeorom, a u jezicima —
propast nacijonalne države židovske.

Hebraice, qraece et latine — ove
su nam se riječi vrzle i onda po
glavi, kad smo čuli o ,novoj“ stranci,
koja hoće da pod firmom dubrovčan-
stva zadovolji ličnim strastima i po-
vrijeđenom častohleplju nekolicine i
—- policiji. U organu te stranke pi-
salo bi s8 i talijanski i latiiiicom i
čirilicom, utemeljitelji imali su biti i
Hrvati i Srbi i Talijanaši, &......
tamo negdje na sjeveru, u beskrvnom
Beču, Pilat se spravljao da pere
ruke i da na razvalinama dubrovač-
kih tradicija udari natpis u sva tri
zemaljska jezika, koji će glasiti svi-
jetu sramotu i propast našu, kako
je natpis na Golgoti glasio sramotu
i propast Izrailja.

Udarac namijenjen Dubrovniku
ipak je promašio. Osvrćemo se na nj
samo za to, da upozorimo na golotinju
ljudi, koji se Dubrovčanima nazivlju.
Hoćemo da pokažemo, kako ti pa-
triote pripovijedaju 0 idealima, a
davno je u njihovim grudima utr-
nula vjera u njih. Njima je samo do
vlasti, pa cijene, da ih je njoj pri-
bližio sadanji čas, kada ima neko,
koji žudi i radi, da u Dubrovniku
ne bude više — Dubrovčana.

Druga sveza ne može biti između
»pravaša“ i onih sautonomaša“, koji
su ovo kolo zaigrali, ,Pravaši“  vo-
juju za aheksiju — barem tako kažu,
a Zadrom odjekuje poklič: ,Viva la
Dalmazia autonoma“; ,pravaši“ pri-
jete opstrakismom svakomu onomu,
koji u Dalmaciji ne će da bude Hr-
vat, a autonomaši“ otvaraju škole,
ne samo da se ne odnarode Tali-
janci, već i da se odnarođde Hrvati;
pravaši“ viču na tešku nepravicu,
koja se čini ovoj zemlji, što u uredi-
ma još vlada talijanski jezik, a autono-
maši hoće, daim se to ,pravo“ i u-
zakoni. Nije dakle bilo moguće ni pro-
misliti, da bi se pripadnici ovih dviju

  
 

stranaka mogli približiti — ako koji
od njih ne promijene svoje stanovište.
A ko je promijenio, javno kaže pro-
gram, koji je ta koalicija istakla: u
organu njezinu pisat će se i talijan-
ski, a kad dođu na općinu, skinut
će se hrvatska i srpska zastava, a
izvjesiti samo dubrovačka.

Ovo je sve zaogrnuto dubrovač-
kim plaštem: borba nije.«simjela no-
siti politički značaj, nego je imala
biti skroz lokalna. Srušiti sadanju op-
činu, dovesti na nju ,Dubrovču-
ne“ Jelića, Banca, Dum Pera Bi-
jelića, Krespi, Kovačevića, Mišetića?
Mandolfa, Crnicu — o tomu %e samo
radilo, a što bi tim bili s općine
odalečeni ,resolucijonaši“, to bi bila
dakako posljedica, ali se za tim nije
išlo. Jer oni ne vode borbu proti sa-
danjoj općini kao proti resolucijona-
škoj, sačuvaj Bože, to im nije došlo
ni na kraj pameti. Njima je samo do
toga, da na općini budu — Dubrov-
Čavini.

Ovako se govorilo, ali Dubrovčani

su razumjeli ovaj hebratce, gqraece et

latine. Cijela ona borba, koja se vo-
dila između Srba i Hrvata u ovom
gradu, imala je ipak i nešto dobra
u sebi, a to je: da je Dubrovčane
naučila biti ili Srbin ili Hrvat. Du-
brovački puk . nije više anacijona-
lan, kako je možda bio pred dvade-
setak godina, kad je čisto izražene
narodne aspiracije bilo zamijenilo
nejasno čuvstvo narodne pripadnosti.
To je bio zgodan teren za eksperi-
mente sa dubrovčanizmom; ali sada
ovaj može imati samo proselita u onim
krugovima, koji njim hoće da prikriju
isto tako jasno izražene političke
ideje, kao što je ideja riječke roso-
lucije. A koja to ideja vodi ovaj
kompromis, nije potreba da nin niko
kaže, kad vidimo među pokretačima
Crnicu, Mandolfa, Jelića e compagnia
bella.

Pismo iz Beču. |
: Beč, 9. siječnja 1907.

(Interes za Dalmaciju), — Dok komi-

 

sija izabrana i predložena od ministra pred-

jednika baruna Beck-a, neprestano vijeća i
konferira, študira i radi planove za podignu-
će Dalmacije, dotle i bečka štampa radi svoj
dio. Ovih gana zabavila su se dva bečka
dnevnika našim prilikama i to , Fremdem-
blati“ poluslužbeni list i organ ministarstva
izvanjskih posala,  On_ donosi iz pera
jednog austrijskog nadporučnika krasan i
entuzijazmistički opis našeg ubavog Dubro-
vnika. Pisac ga nazivlje austrijskom Nizzom,
ATOMA

 

 

Pretplata i oglasi šalju se upravi, & dopisi uredništvu lista. Za izjave, priopćena, zahvali
plaća se 40 para po retku, a za oglase 30 para. Oglasi, koji se više puta štampaju, po pe
godbi uz razmjeran popust. Nefrankiršina pisma ne primaju se ——

 

    

uopće sve što je biranih riječi i hvalospjeva
te napomenuti nadporučnik upotrebljava pri
opisu naše Atene. Regbi ipak da nije glavno
ljepota i krasna okolica Dubrovnika, što je
ponukalo austrijskog nadporučnika, da se
opširnije pozabavi Dubrovnikom. Tu ima još
nešto drugo. On spominje Napoleona i nje-
govog poznatog generala Marmont-a. Citira
iz . Marmontovih memoira nazore Napoleo-
nove o Dubrovniku i njegovom položaju.
Spominje, kakove je Napoleon imao planove
u pogledu Dubrovnika kao ratne luke. Na-
dalje spominje namisao Napoleonovu, da se
presiječe stonjska prevlaka. Izgleda da pisac
dava veliku važnost ovomu pitanju i regbi
kao da je za ovo i napisan onaj članak u
_Fremdenblatt-u“. Hoće li austrijska vlada
doći jedanput do toga, da izvede presjeku
stonjske prevlake, toli potrebitu i sa stra-
tegijskog i nacijonalno ekonomskog pogleda,
to je pitanje, u koje mi sumnjamo. Ali je
potreba Dalmaciji slatkih i medenih riječi,
treba ju privabiti na austrijsku meku. Radi
istog razloga javlja se i stari slavenožderski
list ,Neue Freie Presse“ i donosi od Viktora
laruna Kalebberg-a, odsječnog savjetnika u
pensiji i bivšeg predsjednika austrijskog
Lloyda, članak, koji se bavi parobrodarskim
pitanjem u Dalmaciji. Najprije spominje
osnovu vladina predloga o ustrojenju paro-
brodarskog društva Dalmatia“, onda dolazi
do vijećanja u pododboru parlamenta i za-
ključuje, da je bila sasvim sretna namisao
pododborova, kada nije htio da primi ona-
kovu osnovu. I sada barun Viktor Kalehberg
kritizira osnovu vladinu i kaže, da ona nije
nikako sposobna, da udovolji nadama, koje
se u nju polagaju.

Iz čitavog razlaganja jasno proizlazi ten-
dencija, naperena proti ugarsko-hrvatskom
parobrodarskom društvu i onda proti hrvat-
skom uplivu u opće, a zavrsuje da će tim
vlada zadovoljiti Dalmatince, koji ne će imati

radi čega, da teže na sjedinjenje!  - Pusti-
mo ih neka se nadaju!

(Iz parlamenta). — Danas se je prvi
put poslije božićnih blagdana sastao parla-
menat — zadnji izabran na kurijalnom si-
stemu — da zaključi svoje zasjedanje.
Premda stoji na raspoloženje još samo, malo
dana — na 30. Januara t, g. ističe mu rok
i mora biti raspušten — to ipak mora da

u ovo kratko vrijeme riješi još mnogo važnih
zakona. Prije svega mora da još prihvati
zakonsku novelu o toliko puta spominjanom
,numerus_clausus“, Zatim ima da riješi za-
kon o zaštiti izborne slobode. Ima da votira
kontigenat rekruta za g. 1907. Još treba da
se raspravi novi ugovor vlade s Lloydom,
dočim će vladina osnova o uređenju dalma-
tinske paroplovidbe biti ostavljena novom
parlamentu. Tada dolazi na red zakon
o imunitetu, zakon o uređenju kongrue i
zakon o trgovcima, koji se bave kućarenjem