predlaže 40,000.000 kruna, barun Schwegel dodaje sa svoje strane brzu svezu između Voloska i Zadra, Kaleh- berg traži parobrode na turbinu, koji će brzinom od 20 milja na uru unositi blagoslov u otkriveni Eldo- rado, a ni ministarstvo, željeznica ne budi lijeno, pa i ono obećalo želje- znicu od Zadra do Novoga. Hvala, hvala! Odviše je toga bla- ga božjega, bojimo se da se ne za- gušimo u obilju, kako ono gosti Ka- ligulini, kad su se otvorili krovovi i na njih pala kiša ruža. Nama nije potreba toliko, otvorite nam zaleđe, gradite nam željeznice, koje će vo- diti preko Velebita, preko Dinare To je ono, što Dalmacija traži od godina i godina. Zašto nam to ne date? Zar ne možete? Na ta pitanja zaludu je čekati jasna odgovora s one strane, koja i kad bi uvidjela, da nam ne može pomoći, to ne bi nikad priznala. Ali baš ovi projekti, koje smo gori na- pomenuli, čine odgovor i suvišnim. Sa ono 40,000.000 K. što ih obeća- vaju dati, ako ih dadu, oni mogu samo pozlatiti kavez; koji nias je slo- bode lišio. S njima se mogu izgra- diti Potemkinova sela, da svijet dođe i hvali bečku upravu, koliko ona troši za nas, ali u tim selima ne će nego što je sada, samoj ne bude nama biti bolje, doklegod u zemlji uvjeta za samostalan gospodarski ži- vot, a taj nam baš bečka ruka uporno krati. Mješte toga oni bi radi od Dal- macije učiniti austrijsku rivieru, a od Dubrovnika Nizzu. Stranci bi imali usrećiti svojim posjetom ovu zemlju... to je sve, što nam Beč može dati i dava. Ne ćemo nijekati, da od toga ne bi bilo koristi, jer je i sad osje- ćamo, ali to ne može Dalmaciji ni- kad nadoknaditi ono, što ona gubi u sadanjoj političkoj vezi. Ona sliči kakvoj dalekoj izoliranoj koloniji, kakvom otoku u oceanu, s tom ra- zlikom, da je njih majka priroda osamila, a da je nju osamila volja ljudska. Nama je na dohvatu bogatstvo, a oni ne dadu, da pružimo ruku te da zagrabimo, već nas hoće obogatiti ulazninom i darom, koje bogati ljudi davaju, kad stupe u kakav muzej. Za sve ovo Dalmacija krivi svoj sadanji politički položaj. Nijesu nam dali, jer nijesu mogli, da nam dadu, a ono što nam sada davaju, većim dijelom ne će davati ploda, jer ga ne može davati. Što će Spljetu, Dubro- vniku i Šibeniku luke, dobro ure- dene, ako nemadu primati trgovinu? Što će nam željeznice, ako imadu služiti za izlete, a nemadu biti po- magala i uvjeti trgovine i industrije ? Neka se gradi dakako, jer ni taj novac ne će biti utaman bačen, ali da počne nositi dobiti, boće se ono- ga, što nam ne će da dadu. Dalma- cija ne može živjeti sama o sebi, budućnost je njezina jedino u njezi- nu zaleđu, a to zaleđe nije Beč. Cilj je pak svih ovih projekata baš taj, da nas što uže vežu sa Be- čom. To ne taje naši bečki prijate- lji, a kad ne bi to bili rekli, dosta je udes fuzije parobrodarskih dru- štava, da nas o namjerama miristar- stva razočara. U svim ovim prego- vorima borile su naime dvije struje: dalmatinska i bečka. Dalma- tinci su govorili, da društvo u prvom redu ima služiti Dalmaciji, pa su za to htjeli, da stvore jedno društvo, u kom će vladati komercijalni duh. Njima nije bilo stalo do toga da svladaju utakmicu ugarske industrije, koja je Dalmaciju poplavila te tako otela Beču jedno tržište, nego do sa- se « mog drušva, da ono napreduje, i da g skupi u sebi. sva omanja dalmatin- ska parobrodarska društva. Ovo se s malo dobre volje moglo složiti i sa stanovištem bečkih industrijalaca, da društvo mora služiti bečkom ek- sportu, ali je te dobre volje falilo, pa je i u ovom pitanju, kako i dru- . govdje, prevladala na posljetku pro- #drljivost bečke industrije, koja slabi- jemu ne da da se osovi na svoje noge, i projekt je fuzije, kako su je dalmatinski parobrodari željeli, poko pan za ljubav kojekakovih projekata Schwegelovih i Chlumetzkyevih, koji idu za tim, da dalmatinsku plovidbu dignu iz ruke Dalmatinaca. Spominjemo ovaj slučaj za to što bi ekonomska politika zahtije- vala da se prije svega upotrijebi do- maća vrela pa na tom temelju gradi dalje. Inače ekonomsko podizanje Dalmacije dobiva značaj ekonom- skog isisavanja zemlje; koje mora izazvati otpor, jer niko ne može mirno podnositi, da se pogoduje tuđem kapitalu, a domaći tjera i iz onih poduzeća, koja su po svojoj naravi takova, da "bi se imali pri- pustiti njemu u samom interesu stvari. Zar misle bečki državnici, da bi ugarsko-hrvatskom parobro- parskom društvu moglo uopće kon- kurirati jedno društvo, koje ne bi bilo osnovano na istim temeliima ? Povjest ,Lloyda“ kaže drukčije. Ona ista načela, koja ravnaju postupanje Beča u poslu parobro- darskih sveza, vladaju i u svim osta- lim granama industrije. Mješte da se počne, gdje su već naporom Dal- kk. matinaca stvoreni temelji, hoće da se gradi iznova. Tako čujemo o in- dustriji čipaka i drugim sličnim lu- dorijama, a nijesmo čuli ništa o agrikulturnoj industriji, koja bi ri- ješila Dalmaciju tršćanskih i bečkih mešetara te otvorila njezinim proiz- zodima svjetska tržišta. Naše vino i ulje, glavni proizvod zemlje, treba da idu u Trst i drugovdje, da tu doživu manipulaciju i uđu u trgo-. vinu, kad od Dalmacije sačuvaju samo ime. Trgovina dakle, koja bi se u Dalmaciji mogla razviti, kao prvo vrelo dobitka žrtvovana je trgovačkoj politici Beča, koji ne dopušta, da se mimo njega može na. Balkan; parobrodarstvo treba da. služi inte- resima njemačkog eksporta:; vino i ulje neka ide u Trst da se oni tamo njim bogate; rude treba predati tuđim kapitalima, jer domaćeg nema koliko treba. Što nam dakle ostaje? Zapjevat : ll mio primiero fu mangiato dall intero Non mi resta altro al mondo, ehe cibarmi del secondo. Naši dopisi. Koržula, 10. januara 1907, U nedjelju 6. t. mj. imao je naš ,Sokol“ sjednicu, u kojoj je odlučeno da se i ove godine priredi sokolski ples sa lutrijom, pak se je izabrao odbor ad hoc. Još mi je u pameti onaj uprav sjajni prvi sokolski ples lanjske godine, kadno se je pokazalo koliko simpatije. uživa naš ,Se- kol“ kod mjesnih Hrvata, jer se oni zbilja žrtvovaše te dopriniješe dobrom ispadku mo. ralnom i materijalnom. Eto i ove godine hoće ,Sokol“ da za- bavi svoje prijatelje istim plesom, pak se je već započelo pripravama. Željeti je samo a uvjeren sam da neće ovogodišnji uspjeh zaostati za lanjskim, da- pače da će biti povoljniji, 'To ovisi sada o susretljivosti i požrtvovnosti istih Hrvata uopće. Da, braćo Hrvati, na vašu pomoć ra- čuna ,Sokol“, vami se za to obraća uvje- ren o vašem rodoljublju, a svi koji ste znali i do sada mnogo za njega doprinijeti uvje- ren sam ne ćete ni ovaj put žaostati. Što je ,Sokol“, koja je njegova zadaća, svakomu je dobro poznato, za naš grad na- vlastito ovakova narodna orgunizacija bila je od prijeke nužde. Dok su naši protivnici bili organizirani te združenim silama proti nama radili, mi smo bili sazdvojeni, a gdje nema složnog rada, ne može se nadati ni napredku. Da se tome doskoči ustrojen je ,Sokol*, koji u bratstva i jednakosti okuplja u svoje redove svakog Hrvata bez razlike stališa, a time omogućuje međusobno upoznavanje i zajednički složan rad, etu nam' hrvat- sku stvar. A da nama treba složnog i žila- vog rada svakdano se uvjeravamo, jer vi- dimo da nas sa svih strana crne vrane oblijeću. ,Sokol“ jedini kadar je da se ju- pački opire cncem žalosnom odnarođi an ju š Bo a