God. XVI. Cijena je šistu unaprijeda: za Dubrovnik i za Austro-Ugarsku na godinu 10 K. Za ine- gemstvo 10 K i pošturski troškovi. Ko ne vrati list. kad mu pretplata mine. smatra se predbrojen i za došašto polugodište. Izdavatelj i odgovorni urednik Dr. Ivo DeGiulli. Štamparija DeGiulli i dr. Samo sko budete dobri. Slušaj puče, mali i veliki, što ti mamica poručuje: Ako budete dobri, ako ne budete vikati, kad vas tuku; ako ne glasujete za proklete resolu- cijonaše, mamica će vam poslati Njega, da se udostoji biti vašim zastupni- kom pred licem njezinim. Ako ne vjeruješ, pitaj Varešanina, 'Tončića, Chlumetzky, Mandolfa i Liepopili, pi- taj Stražičića, Pjerotića, 'Jakića i Vusia, a možeš i Prodana, koji siplje strijele sa visine ,Hrvatske Krune“ u Zadru. Kandidatura Crnice ovoga je puta dakle posve ozbiljna, t. j. ozbiljna se njemu čini, te ćemo ako Bog i mamica dade, doskora čuti, gdje ,,ple- meniti svećenik“ obilazi izborni ko- tar, a prosiplju mu se iz rukava su- dovi, luke, obale, škole. stipendija; da ne spominjemo drugu izbornu sitnež. Kandidatura Crnice! Zar nijesu mogli izribati iz vražje torbe kojega drugoga sirotana, koji bi imao ba- rem tu prednost, da ga niko ne pozna? Njemu bi barem kogod vje- ravao, a Crnici vjeruje jedini siromah Stražičić, a ne bi ni on, ali mora. Kamdidatura Crnice! To nas dakle čeka, ako budemo dobri. Dokle su nas puštali, da biramo ljude, koje mi hoćemo, znali smo, da ih zaludu bi- ramo, jer niko nije za njihove riječi mario, kao što ni za nas ne mari, ali smo barem poklanjali svoje po- vjerenje ljudima, koji pa i ne odgo- vorili uvijek očekivanju, ipak su bili i znali su, da su Dalmatinci. Crnica ne zna ni to, otkad su ga u šam- panjeu prekrstili te naučili biti pri- padnikom neke narodnosti, koja ne postoji, pa kad bi nas slične stvari mogle vrijeđati, i ovaj pokušaj morali bismo nanizati na onaj dugi vijenac poniženja, koja je Dalmacija morala podnijeti kroz ovo sto godina, otkad su nas od Francuza dobili i koja su napokon dovela do toga, da austrij- ska uprava nema u Dalmaciji koga. da se na nj osloni, do Crnica, Pje- rotića i Stražičića. Ovo stanje u Dalmaciji, koje u Beču nazivlju ,ranom“, biti će za U DUBROVNIKU, RV interese Beča zbilja rana, ali ni Cr- nice ni milijuni, kojim nas hoće da uže svežu za Beč, nijesu lijek podo- ban. Oni ranu“ samo vrijeđaju,. jer prikazuju narodu, kakvo bi tek sta- nje bilo onda, kad bi zbilja uspjelo Beču Crnice i na svoj način vezati Dalmaciju. Crnice dovesti u sabor mu pokazuju demoralizatornu snagu bečkih utjecaja, milijuni kolonizatorne namisli bečkog kapitala. Prvi hoće da ga liše ljudskog i narodnog do- stojanstva, te đ% batđli svoje de- mokratske i narodne aspiracije, & drugi hoće da ga učine robom u vlastitoj kući, servos in domo sua Proti takim pokušajima buni se ponos dalmatinski. Jesmo siromasi, ali nek nas: barem puste umrijeti pod svojim krovom. Nama ne treba darova, koje valja da platimo svo- jom narodnosti; ne ćemo zastupnika, kojima će dati snagu poniženje naše. Ljudi znadu biti i siromasi. Pod onom prostom kolibicom stanuje na- rod, koji će ako ustreba tražiti dobiti u tuđem svijetu, kad mu je doma dušmani krate, ali za to ne će lju- biti skute ljudima, koji u jednoj ruci nose malo zlata, a u drugoj bič. Biblija nam priča o sedam gladnih godina u Misiru. Bio je tada mini- strom faraunovim Jevrej Josip, koji je zakupio žito i davao ga narodu pod uvjetom, da založi Faraunu svoju zemlju. Tako se dogodilo, da u malo godina nije u Egiptu bilo slobodnih ljudi, svi su bili postali kmetovi. Kad je narod vidio, što je značila dobrota Josipova, digao se na noge pa istje- rao Farauna i Josipa, a Jevrejima malo kasnije bilo ići iz Misira. Milijuni, što nam ih sada obeća- vaju, isto su što i žito Jevrejina Jo- sipa. Odviše su skupi, valja da proi- gramo svoj ponos, ako hoćemo da ih dobijemo. Slušajte samo sirensku poruku: ,Ako budete dobri, dobit čete Crnicu“. A mi ne čemo biti dobri, da ne dobijemo Crnicu. Dubrovnik, 4. februara 1907. Jedna naša bilješka o čudu sv. Janua- ra, koju smo budi mimogred rečeno, preni- jeli iz novina, koje su sve drugo nego li- beralne, dala je povqda Jednamnrevočeniku, NARODNA R | jGROVNIK NAUČNA BIBLIOTEKA, D854 6. veljače 1907. Broi ll. ATSKA IZLAZI SVAKE SRIJEDE I SUBOTE = | alenimanasaamaammma mm POJEDINI BROJ 10 PARA. Pretplata i oglasi šalju se upravi, & dopisi uredništvu lista. Za izjave, priopćena, zahvali plaća se 40 para po retku, a za oglase 30 para. Oglasi, koji še više puta štampaju, po po godbi uz razmjeran popušt. Nefrankirana pisma ne primaju se. = ne da nas iz vlastitog rječnika počasti u ,Pra- voj“ rječetinama, koje se ne pristoje ni di- vljaku. Odbijamo mu na rđav odgoj, jer ko- liko mi laici znamo, vjera ne uči biti divlji. Ne bismo se u ostalom na ono pisanje ni osvrnuli, da nije ,Prava“ sa svoje strane apostrofirala one svećenike, koji su s nama, kako to mogu biti. Otkle to smionstvo . Pra- voj“, poslije svih onih izjava, da u mje- zinu redakciju ne ulazi Ako pak hoće da zna, zašto su neki svećenici svećenstvo? s nama, kazat ćemo, da je to zato, što se nikako ne mogu uvjeriti, da su Crnica, Lie- popili et comp. najbolji branitelji: vjere i što im se gadi biti s ljudima, koji cijene, da je čin svećenstva isto, što i čin žandara. Oni ne će da budu proti narodnu, iz koga su nikli, i zato su s nama. Mi nerado govorimo o teškoj zabludi dubrovačkog svećenstva, koja ga je dovela do toga, da voli vladi, nego narodu. Ne go- vorimo, jer nam se čine vrijedni više saža- ljenja nego biča neki ter neki, koji nemadu ni toliko srčanosti, da javno ispovjede ono, što ti na četiri oka govore o drugovima, što su nama ovaj rat navijestili. Ali narod ne misli tako, on će svećenstvu biti stroži su- dac nego mi. Nek ne cijene, da on ne će pitati, koji je uzrok, što su nas neki svećenici ostavili baš u času, kad se zaigralo ovo kolo. Oni se na nas nabacju klevetom, da sino proti vjeri, tražeći da tako opravdaju sebe, ali narod zna, da kakvi smo prije bili, takovi smo i sada. Ako su prije mogli s nama, ko im sada priječi, da ne budn? Mi smo uvijek isti; ako se ko promijenio, promjenili su se oni, i za uzrok te promjene valja da odgo- varaju narodu, Što se dogodilo kroz ove dvije godine dana, da bi moglo bilo dati povoda svećen- stvu, da ovako izmjeni svoje mišljenje o nama? Sloga sa Srbima i riječka resolacija. U ta dva čina treba tražiti razloga ovoj nenadanoj promjeni, a neka ne misli svećenstvo, da je naš narod tako tvrd, dato ne uviđa. Bistru mu je pitnjet Bog dao, i on zna sam naći istinu. Pripovijedali mu oni, što hoće, ne će ga nigda zavesti do toga; da im povjeruje, da je vjera uzrok zavadi, ali neka se čulvaju, da sam narod ne razumije, da su svećenici sami krivi ovomu zlu, kako zbilja i jesu. Narod pamti dobro, a prvi. izbori dati će mu priku, da vidi, jesu li svećenici uz na- rod proti njegovim tlačiteljima, ilissu se uro- tili :s njima, da narod sateru. Stražičić. — Varešanin. — U ,Našem Jedinstva“ od. 29. prošloga u dugim stup- cima, otvoreno se brani Varešanin, 'Lončić i Crnica sve u jednoj balici, i ta se obrana adresuje na naš list. U toj obrani između ostalog do riječi stoji; ,Je li onaj, (dokaz protiv Varešanina) o' kome se toliko pisalo, da je čak sa 2