E

 

 

želje, da i svakom pojedinom mjestu bude
na korist kao što je i čitavom našem na-
roda. — U 10 prispjesmo u Čilipe. Nije
nas iznenadilo, kad nas kod crkve dočeka
mali skup djece i mladića poklikom : , Živio
Dum Antun Liepopili“ i , Dolje resolucija“,
ta bila su među seljacima četiri učitelja, pa
se htjedoše ovim da zahvale  dičnome
Biaukiniju, što je stari borac dum Jure više
puta  grmio sa govornice, da se povisi
plata siromašnom učitelju. Eto u Župi je vi-
dio jedan slučaj, a smo četiri — kako mu
se u politici zahvalnošću vraća. Ono fana-
tizovano društvo: vikalo je proti resoluciji,
a nije je ni razumjelo, galamilo je — a
komu? To su samo znali njihove vođe. No
ipak ni jedan se glas nije usudio, da klikne
što proti Biankiniju Eto i protivnici njegovi

 

. moraju 'stati_pred njim nekim poštovanjem,

pa se ne usuđuju da javno proti njemu
rade i ako su pod vodom veliki junaci.
Međutim opkoliše Biankinija pristaše stranke,
koji su pohrlili da ga čuju, a narod iz cije-
lih Konavala prekri svu onu veliku poljanu
pred crkvom, davajuć očita znaka negodo-
vanja prama ljudima, koji mješte da odga-
jaju djecu u duhu snošljivosti i poštovanja
prama zaslužnim ljudima, povlače nedoraslu
mladež u vrtlog političke strasti.

Sada uđe Biankini sa pratnjom u kuću
Franića, da razloži program. Budući da je
prostor u kući bio premalen, -a mnoštvo
preveliko, Biankini bijaše prisiljen da govo-
ri s vrata, da tako čuju i oni na dvoru pai proti-
vnici. Govor je njegov bio ozbiljan i kratak. Ni
glas fanatika, ni vika bezobzirnog dječaka
nije ga prekinula . . . Poslije njega se oglasi
posjednik Dragović čisti“. On je naglasio
da je Biankini govorio kao ,pravi Hrvat“.

Ali je ipak na svrsi govora pozvao sumi-
šljenike da se udalje samo zato, jer je Bian-
kini pristaša riječke - resolucije i prijatelj
sloge Srba i Hrvata. Kad je. na to cn
sa svojima ostavio dvorann, skupština se
nastavi. Najprvi je govorio Dr. Melko Čin-
grija. On je reagirao na riječi Dragovića, a
to su bile obične klevete , Hrvatske Krune“
i ,Prave Crvene Hrvatske“. Pošto je prika-
zao sve uspjehe riječke resolucije završio je
uz burno odobravanje pozivljuć narod, da
bude svoj na svomu. Zatim je Dr. Pero,
Čingrija osvrnuo se na agitaciju' čistih, a *
kojoj prednjače, kako je vidio, neki pučki
učitelji, i osudio drsko nedostojno varanje
naroda. U ime nazočnih govorio je posjednik

, Miljas, ističuć potrebe Konavala, a u prvom

redu presušenje polja i gradnju vodovoda
uz gornju stranu do Cavtata, po prilici kuda

je vodio i stari rimski vodovod,. komu -se

otrašci još i sada vide, te koji bi za Konavle
bio od isto tolike vrijednosti kao i uređenje
polja. Biankini je obećao, da će se kao i
dosad zauzimati za potrebe Konavala. Na
posljetku je skupšvina jednoglasno prihvatila
proglas, kojim se birači pozivlju, da glasuju
za Biankini.

Medutim se na poljani pred crkvom
razvila druga pučka skupština osobite vrsti.
Pred klupko čistih, gdje su dakako bili i
učitelji, došli naši ljudi, pa se razvila poučna
politička rasprava, koju je narod pomnjivo
pratio. Kažemo poučno i zato, jer se za
propovjednika ,čistoće“ obistinila ona latin-
ska: ,si charta cadit ....* Oni su ponavljali
latino ,Prave Crvene Hrvatske“ i , Hrvatske
Krune“, a preko njega njihova šijenca ne
dopire, jer se nikad nijesu ni pobrinuli da
pročitaju i čuju protivničke razloge. Ako im

m m———————————————r——r——umm_———————

 

je do istine, trebalo bi, da se manu te me-
tode.

Pošto su skupštine svršile, ljudi se ra-
zišli da ručaju, a u 4 sata krenulo se put
Cavtata, kako je već prije bilo ustanovljeno.

Pri odlasku nije pas ni jedan poklik,
ni jedan zviždak, a kamoli bročine i rogovi
kako to oni oko ,Prave“ u onom lažnom
i besramnom proglasu objelodaniše, ne da
pohvale Konavljane, ne da nas sramate, ne-
go da omrče lice konavosko pred ostalim
svijetom, da sramate Konavljane pred osta-
lim Hrvatima. Ta sami su protivnici — a
stariji i pametniji ljudi osuđivali ono po-
stupanje pri dolasku, a svi zajedno nasto-
jali da odlazak prođe mirno i pošteno, kako
se dolikuje. Onaj lažni proglas neka bude
zavedenim najbolji dokaz, s kakvim se lju-
dima oni drže. Neka vide, kako se  kona-
vosko ime kalja, samo da ljudi oko ,, Prave“
i Liepopila postignu svoje cijeve, koji nije-
su nipošto zajednički ni Konavlima ni Hr-
vatskoj.

U Cavtatu — dočekaše Biankinia sjaj-
no. Krasna dobrodošlica izrečena od ugle-
dnog donačelnika Vragolova zadivila je sve
prisutne. Naš kandidat je odgovorio, zahva-
ljujuć se, a na to zaori gromoviti Živio“!
Zatim se uputi sva povorka dalje prema
društvu ,Zora$. Svako pet ;:koraka vidjeli
su se na zidovima plakati , Živio Biankini“.
U ,Zori“ se kratko vrijeme zadržasmo.
Biankini je razgledao poznatu sliku Bu-
kovčevu. Pozdravi zatim sve prisutne ože-
tim, ali sočnim govorom i udalji se praćen
od svojih prijatelja i od mnoštva, koje nije
moglo da stane u male prostorije društva.
U društvu ,Cavtatsko i Konavosko brat-
stvo“ — pozdravi zast. Biankinia g. Bra-
tić. Taknu se prvašnjih jada; preporuči že-
lje cavtatske_ i konavoske, a g. Biankini
nato odgovori da se je griješilo prvo: ,In-
tra et extra muros“ izrazi radost, da je to
sada prestalo, a da je i to plod riječke
resolucije“, te obeća da će rado nastojati i
zauzimati se za sve želje Cavtaćana i Ko-
navljana, ako ga oni obdare svojim povje-
renjem. Dr. Melko Čingrija osvrnuo se na
uzroke prvašnjoj međusobnoj, bratoubilačkoj
borbi, uzradova se, što se je tim uzrocima
našao lijek, te preporučuje, da se odlučno
borimo proti domaćem smutljivcu, koji bi
htio da tu borbu opet zametne; ali se na-
da da mu to uspjeti ne će. — Svi prisutni
na to uz klicanje Biankiniu, Čingriji, slozi itd.
otpjevaše nekoliko rodoljubnih pjesama. Iza
kratkog odmora, pozva nas treći zvižduk
»Cavtata“. Na odlasku oduševljenim pokli-
cima nigda kraja. $S inora se viče: , Živio
Cavtat“ — skraja je odgovor ,Živio Du-
brevnik“, ,Živio zast. Biankini“. Napokon
se izgubiše s vida mila lica naših Cavtaćana..
Put do Dubrovnika nije mogao, da bude
ugodniji. More — ko ulje, a mi — se za
bavljasmo ugodnim razgovorom, koji je za-
činjalo veselo pjevanje . . .

 

Ovako je bilo u Konavlima. Pod
zlokobnim utjecajem iz grada, htjeli
su tamošnji učitelji Memed, Skurić,
Bendiš i Kastrapeli, da učine nešto
ali im se pokušaj razbio o prirođe-
nu pitomost, naših Konavala. Njihov
je čin takav, da kad bi bio uspio
bio bi osramotio Konavle, ali sra-
mota je pala na njih.

Nego mi baš ne ćemo kriviti ni njih.
To su ljudi, koji ne znadu što čine, a
to su pokazali već tim, što su se
sigurno neznalice ogriješili o para-
grafe, koji kazne svako ometanje ja-
vne. skupštine sa zatvorom od jed-
nog do šest mjeseca dana. Ali drugi
put neka uče i kad se hoće uplitati

- u posle, koji nijesu njihovi, neka ba-

rem ne žale potrošiti 20 novčića i
kupe izborni pravilnik, da znadu,
što čine. A što da rečemo o onim
infamnim letcinra, koji su se jučer
širili po gradu! Mi smo cijenili po-
trebnim, da reagiramo i izdali smo
izvanredno izdanje lista, jer nam se
činilo, da širenje lažnih izvješćaja
može djelovati na one, kojima naše
prilike : nijesu poznate. Ali kad je
na to stranka od rožina i bročina
odgovorila novim letkom, još sramo-
tnijim i još bestidnijim od prvoga,
cijenili smo, da bismo uvrijedili sebe
i drugoga, kad bismo dalje odgova-
rali, već smo pokupili gdje smo mo-
gli, i poslali letke u Konavle, neka
nam tamo prijatelji i protivnici vide
kakovoj bruci izlažu učitelji čestito
konavosko ime.

Na izbornoj skupštini birača ,hr-
vatske stranke“ držanoj u Čilipima
dne 5. maja prihvaćen je jednoglasno
ovaj proglas:

Braćo Konavljani Birači!

Pimiče se dan 16 o. mj., kad ste po-
zvani da birate poslanika na carevinsko vi-
jeće.

Ovaj izborni kotar bio je dosad dično
i odvažno zastuvan od Jurja Biankini
čovjeka, koji se već od trideset godina bori
za narodna prava, čije dično ime odjekuje
širom naše hrvatske domovine i daleko
preko nje, a poznato jako dobro i svakome
Konavljaninu, jer je više puta k nama dolazio,
da se propita za potrebe naroda i da srcem na
ustima kaže svojim  čestitim  konavoskim
biračima sve što je i kako je za narodno
dobro radio.

Ko bi mogao nabrojiti njegove zasluge
za narod u opće, a za Konavle napose?
Njemu svak mora da iskaže priznanje: i
svećenik i svjetovnjak i činovnik i siromah
i dobrostanac, i erkva i škola, i sirota i
udovica, "jer ko god se je za koju mu drago
pravednu stvar k njemu, kao zastupniku,
obratio ili mu svoje tužbe saopćio, svakoga
je najprijaznije primio i svakomu učinio
ono dobro, što je samo mogao.

. Najviše pak ima ostati zahvalan naš
težački narod, jer, braćo Konavljani, nijesu
oni koji se sada proti njemu nameću, nego
je Juraj Biankini bio onaj koji je svojim
odlučnim zauzimanjem i svojim  besjedama
u Beču, u Zadru i u Budimpešti, otkrio
svu veliku nevolju našega seljmka; on je
bio onaj, te je najviše doprinio da se je
počeo stresat pepeo sa stare pepeljuge Dal-
macije; on je bio onaj koji je za dosta go-
dina neprestano grmio u Beču proti vin-
skoj klauzoli, dok nije napokon bilo doki-
nuto uvažanje talijanskog vina, i tim naš
seljak našao koristi od svoga krvavog truda.