u==m======————==——————————=—meEEelm —nPj;ux'nr EE SESESSSSSSSSSSSESSHSSSIHSSSESSSSSSNNNENNNA nam tuđine, da razglase kako je hrvatski narod *'posve upokoren, kako je u njemu utrnut i zadnji osjećaj za domajom i jezi- kom svojim. A da se pokažu humanim, ka- zaše i to, da nas siromahe oni uzdržavaju, da nas barbare oni svojom kulturom oplo- đuju. Ali kažu, da u svakoj nesreći ima i sreće, pa tako je i našeg sužanjstva sretna strana ta, što smo imali dva gospodara. Sreća je za nas to, što su obojica smišljala, kako će upokorenu Hrvatsku nerazdruživo uza se privezati, da zatim preko mrtve Hr- vatske nastave svoj apostolski rad dalje na istok. Te oprečne težnje, rekosmo, da bijahu naša sreća. Jer kad se gospodari naši me- đusobno posvadiše, tad se eto poniziše i do nas, roblja svog, tražeći od nas pomoći jedni proti drugima. U nevolji su se eto opet sjetili graničara, računajući pri tom svaka strana, kako će deblji kraj pomoću njegovom izvući, da za tim na račun tog istog ludog pomagača, međusobne razmirice izglade. Ali su se u računu prevarili: nijesu znali, da je graničar pazeći dobro, kako mu se gospodar u ratu šaha igra, i sam se u toj igri dobro uvježbao. Pa kad ga ono i Beč i Pešta zamoliše za pomoć, on je to i upotrebio, da se vine na noge; pokaže, da nije upokoren, ni mrtav. I pomogao je, koga mu je bolje išlo u račun, da se tim najviše sam okoristi, da se dokopa ključeva kuće svoje. A kad se Beč i Pešta htjedoše opet izmiriti na račun hrvatskog naroda, grdno se prevariše, jer kad nam sami skinuše okove s narodnog nam tijela, ne će lje više doživjeti, da im se pustimo opet unegvati. Trebalo nam je osloboditi ruke, da vide kako se i mi znamo boriti ne sam.o za slavu i vlast svoga gospodara, nego za slobodu i jedinstvo domovine svoje, a proti nametnu- tim i nepozvanim gospodarima. Boli ih to, što su se preračunali, pa bi nas opet htjeli mitom, obećanjima, milijunima, programima, a konačno i objedama i prijetnjama na ta- nak led namamiti. Obećanja više ne će. ko- ristiti, jer nas je dugo i teško iskustvo nau- čilo, da od Austrije i Pešte nemamo ništa dobro očekivati, jer nas je otamo uvijek i uvijek samo leden vjetar udarao. Na objede ćemo pokazivati prstom na carski Beč, otkle nas nije ni sad sunce obasjalo, i na Peštu, gdje ministri vode borbu za pot- punom rastavom od Austrije A preko pri- jetnja ćemo prelaziti stoičkim mirom, vo- deći odlučnu borbu proti svemu, što nam je nametnuto sa zakonom u ruci, braneći mate- rinsku riječi vojujući neustrašivo za slobodu Hrvatske. Nit je bila, nit će biti ikada Hrvatska austrijska pokrajina, a nit sastavni dio mad- žarske jedinstvene države. Proti tim tuđim težnjama je uperena naša borba. Jesmo li za to irredente, a tad nek žive: (Croazia irređenta. K. R položaju u Hrvatskoj. Ne popustiti! Frano Supilo nastavljajući dalje svoje članke o našem političkom položaju, koji se odlikuju jasnoćom i iscrpivošću, piše u jed- nom od zadnjih brojeva o ,taktici protivnika“ Govoreći o programu Rakodezay-evu i »koncesijama“ za Hrvatsku, koje su u njemu navedene, spominje, kako to nijesu ništa drugo nego dio onih ,koncesija“, koje je ugarska vlada delegatima u Pešti nudila uz uvjet, da napuste borbu proti pragmatici. Na te ponude, premda u njima nema ništa više, nego samo jedan dio od onoga, što bi Hrvatska odavna morala imati, hrvatski de- legati nijesu mogli pristati a uz onaj uvjet. To je bila prva poruka zajedničke vlade delegatima, a druga je bila: prijetnje, od kojih su neke Madžari i izveli. Ni to nije skršilo delegate. Tada je došla treća poruka. O njoj se — veli Supilo — u našoj javnosti malo zna, ali ja apeliram na sve članove hrvatske delegacije, koji će potvrditi, da je ovaka poruka u naš klub došla. Donio ju je sa strane ugarske vlade sam hrvatski ban grof Pejačević. 'Ta poruka glasi: Usprkos tome, što su zastupnici Hrvatske i Slavonije odbili poziv, da obustave borbu, zajednička vlada će ipak u Hrvatskoj provesti sve one koncesije, koje je.u ovim pregovorima bila obećala. Ovo je hrvatskoj delegaciji poručeno puno prije nego li je došao Rakodezay. Iz toga slijedi, da te ,koncesije“ nijesu nika- kva stečevina i zasluga Rskodezayeva, koji u njih ulazi koliko i Pilat u vjerovanje. Svi službeni i neslužbeni plaćenici po- čeli su sada metanisati Rakodezayu, jer da je to njegova zasluga, a počeše da kleveću koaliciju, kako bi ona kliktala od veselja kad bi rezolucijonaši bili donijeli ove ,kon- cesije“. A to su baš ,koncesije“ istučene energičnom borbom u Pešti, kojima Wekerle hoće sada u Hrvatskoj da operira iza leđa koalicije. Nadali su se, da će naći u Hrvat- skoj ljudi i elemenata, koji će se njima za- dovoljiti, a u pitanju jezika i prava ne će biti preveć skrupolozni. I nijesu se preva- rili: ,Hrvatstvo“ postavljajući se na , izvan načelno“ -stanovište plješće Rakodeczayu, Frank će još više. To je prvi dio taktike protivnika. Drugi dio njihove taktike sastoji u ras- cijepljenju koalicije, u zavadi koalicijonih stranaka napose, pa u zavadi i neslozi Hrva- ta i Srba. Kako i koliko se danas oko toga radi, može svak prostim okom vidjeti. Kod toga svijesno operiraju ljudi, koji se javno ističu ,načelnim radikalizmom“ a nesvijesno ona jadna narodna masa, koja im vjeruje, slijedi ih i — nasjeda im. _ S jedne strane koncesije“, s iz intrige, imale bi u da u Hrvatskoj navrate vodu na madžarski mlin. A onda će We- === === === ESSE SSHSSHHESEHISESESESSIEIEEEEENESSESISIEEESESESSNEEESNNNNNNNNNSNNNNNNA Ićsus, ce que tu fis, qui jamais la fera? Nous, viellards nčs d' hier, qui nous rajeunira? A. De Musset. Rolla. Široka je to, prašna i zapuštena dvo- rana, tamo i amo su razbacena podnožja ki- pova, te po koja rasklimana stolica; s viso- kih prozora pljuska svijetlo, sivo i sumorno, dok vani odsijeva zimsko sunce. A kad stu- paš po onoj goloj i tamnoj dvorani, glas ti se spušta ili zamukne, navaljuju na te osje- ćaji sumornosti i zaboravi. I došavši do ši- roka naslonjača, te se je rastvorio pred sli- kom, zatvaraju ti se i nehotice oči, kao da ti je čekati na zadnji, najslađi otpočinak. Ali ti se odmah treba razbuditi, jer je slika tu, prema tebi, velika, živa, nepomična. x x Prikazuje nam epizodu iz Hristove muke; iza kako su ga izšibali, čitaju mu osudu. Židovi su — jedan plećati, mišičavih ruka stišće šibu i ravnodušno se razgovara sa ostalim. Drugi se grohotom smije i uzdiže šibu, kao da bi htio još udarati. S desne strane Hristove stoji jedan i drpi mu tuniku, s lijeve drugi i čita mu osudu. Sva su ova čeljadina živi židovski Likovi, _pa i premda čelo, naborane ruke. Gleda Nazarenjanina sa zavišću i srdžbom : sa zavišć 1 radi njegove spokojnosti; sa srdžbom, jer se osjeća pobi- jedenim: i pokaznje osudu. Ali ga Nazare- njanin ne čuje, ne gleda: misli. x . * Na što misli? Valjada na bezkonačne horizonte svoje Palestine, koje nikad više ne će vidjeti; na vesela polja popljuskana suncem; na tihi let plavih grlica; na jasne noći; na zvjezdano i visoko nebo, koje je to- liko puta s pogledom ispitivao; na mirno jezero Tiberiade: on, koji je toliko ljubio narav, možda na sve to misli. A valjda se sjeća milih drugova u svom hodočašću, onih, te ga razumiše i ljubljahu ; možda se sjeća slatke majčice, koju je morao tako brzo napu- stiti; možda misli na nju, te ga je nad svim ljubila: i osjeća njezinu bol? Ne. Onaj pogled otkriva nešto šire, prostranije; Hrist misli na svoj ideal, opija se u njemu i za boravlja na pojedinca u vasioni. Kobna get- semanska noć, u kojoj ga ona sumnja svlada, u kojoj vidje nestati dušu i besmrtnost svoju, u kojoj pretrpi bol čovjeka, te spazi pre- lomljeni svoj san, ona noć je daleko: on vjeruje u se, vjeruje u druge; još malo dana i on će umrijeti; ali će svijet biti PIŠE revolucijoniran od najveće ljudske : slobode ski: | Ja sea zenijam a lioja, = "i manje u crtanje, ne poznam ni staru ni novu školu, te se samo pouzdajem u svoj ukus: ne znam stoga, da li je pogođeno svijetlo u slici Altamure, da li su obrazci gornji i oni podnožja u razmjeru, da li su u skladu nagibi odijela. Ali kad me jedna sli- karija zna potresti, ganuti; kad me zna na dugo uza se privezati, potisnut me, da za- boravim u onoj hladnoj i praznoj sobi svijet i život; kad fasvjetljuje platno ono blijedo, dobro i umno lice, kad u sredini one čete kretena, licumjera, zločinaca vidim, da go- spoduje živa i prava slika filozofa, mislioca, učitelja, tad kažem, da je slikar umjetnik jer je dostigao vrhunac umjetnosti. * * * Filozof. Sanjarila sam o ovoj riječi. Vidjela sam jednu drugu zemlju, lijepu i plodnu, koljevku ljudske kulture, pregledala sam nedoglednu poljanu i dugi niz mra- mornih trijemova, pod koje se je znao izše- tavati starac od mladosti okružen. I taj im je starac pripovijedao o slobodi, o duši, o besmrtnosti, a oni su ga slušali i ljubili: kao što i Galilej, i starac je učitelj rušio stara božanstva, uništavao prošlost a stvarao budućnost. Ali se u Grčkoj toga prepadoše, kao što i u Jerusolimu, potražiše starca i i de- doše mu otrov; a i Nazarenjanin također morade umrijeti. Tako u toku vremena po- dnesoše jednaku žrtvu dva najveća muče- nika Idee: Sokrat i Hrist. —-