sve zanošeno za svojim najradikalnijim vo- đom i svojim omiljelim zastupnikom D.rom Josipom Frankom. Nego Franku se ovo zadnje vrijeme dogodi češće po koji mal heur, pa mu se tako i u njegovom vlasti- tom kotaru dogodio. Tamo gdje je "Bil« nepredobiva kula Frankova, našla se je velika četa nezado-. voljnika, koji su dapače već i svoga kandi- data našli za slučaj novih izbora. Na skup- štini koju je držao Dr. Frank nije bilo više osoba, nego li na pouzdanom sastanku, što ga je držao njegov protukandidat Dr. Bre- žan. Ne ću da spominjem tok skupštine, jer su to i tako zagrebačke novine učinile, ali je glavno naglasiti da se je Franku u nje- govom vlastitom kotaru počelo izmicati tlo ispod noga. Za to ide najviže zasluga hr- vatsku stranku prava, koja je pravim pra- vaštvom počela da liječi narod od pseudo- pravaštva koje mu je Frank inficirao. —ać. Odurno nam je, kad promislimo, kakvim se sve sredstvima protivnici služe u borbi, koju je Dalmaciji na- metnula kamarila. Bog i vjera; vla- dar i država dobro su im došli. A kad nije sve to pomoglo, jer u Dal- maciji žive narod, koji znade razli- kovati svetinje od ljudi, što ih hoće upotrebiti za sebične svrhe, tad ku- šaju drugo. Nijesu mogli Dalma- ciju zavaditi ni u ime Boga ni u ime vladara, i zamislili su đavolsku osnovu, da je zavade samu sa so- bomi, jedan predio s drugim, seljaka s građaninom, radnika s posjednikom. A to im na žalost uspijeva, jer i u Dalmaciji, kao svugdje na svijetu, ima ljudi, koji što ne bi učinili za novac, učinit će iz taštine i zlo shva- ćena ponosa. Tako u najnovije doba Dalmacija prisustvuje čudnoj igri: hoće se utu- viti Spljećanima u glavu, kao da Dubrovnik radi o prvenstvu u Dal- maciji. U Dubrovniku se tomu smiju, ta zaboga svi znadu, da priroda nije opredijelila našemu gradu položaj za osvajanje, već da ga je kao turnula u more, da u dalekom svijetu stiče blagostanje. Ali u Spljetu ima ipak ljudi, koji najvećom ozbiljnošću o tomu šaptaju i snuju, kako bi se tomu ,svetogrđu“ moglo stati na put. A ko je prvi, te ih je na tu ,ve- liku“ pogibao upozorio? Jedan Du- brovčanin, na žalost, jedan Antonije Stražičić. On im je zajahao na vrat, i oni se ne mogu nikako njega otresti. Mnogo bi se iz toga moglo izvesti za duševno stanje spljetske koterije, koja na sva usta pozivlje na boj proti Dubrovčana, a pušta se voditi za nos od Dubrovčanina 4 la Stra- žičić, nu jedno treba svakako kazati: To je takova pojava, da bi se mogli opametiti oni, koji pameti imadu. Inače će se dogodit, da kad vide, kako im drug uspijeva u bijelom Spljetu, još pet šest dubrovačkih tar- labuča poželi pokušati u Spljetu svoju sreću. Onda će stat ;freško“! Difficile est satyram non scribere, pa smo i mi zašli malo na stranu. Ali to nas ni najmanje ne priječi, da razumijemo svu pogibiju ovakovih trvenja. Ona su bespredmetna, jer kako smo već nekoliko puta istakli, okolina i interesi pojedinih dalmatin- skih gradova tako su različiti, da se ne mogu križati. Ne može Dubrovnik Spljetu ni Spljet Dubrovniku ništa oteti, ako ne će da sami izgube, to nas njihov položaj i prošlost uči, pa za to su bojazni te vrsti najviša glu- post. Nu svaka glupost nađe propo- vjednika nadasve onda, kad su treći prsti po srijedi, i ne bismo se čudili, kad bi glupost pomutila dobre odno- šaje, koji su dosad u pokrajini' iz- među pojedinih gradova vladali, za inad zdravoj pameti. Čeljad u Dubrovniku navikla su za ljubav rada i napretka mnogo šta pregorjeti, pa se ne će obazirati ni na drljanje ,Našega Jedinstva“, ni na sve ono sitno bockanje nekih ljudi u Spljetu, koji uživaju, kad ti mogu kazati kakvu perfidiju. Ne ćemo zamjeriti ni kad Spljećani gledaju privući pokrivač na sebe, i u svakoj prigodi nešto izmusti, pa bilo to na uhar drugomu, ili ne. Samo budimo ljudi, nemojmo se pu- stiti zavesti iz inada jedan drugomu na korake, koje ćemo poslije svi skupa teško okajati. Austro-usarska nagodba. Upravo istoga dana, u srijedu, podne- šene su zastupničkim kućama u Beču i + Budimpešti osnove nagodbene. Kakva će sudbina predloženu nagodbu stići, ne da se proreći. Austrijski ministar predsjednik nema još u parlamentu većine; kako će ju stvoriti za prihvat nagodbe, to je tajna austrijske politike, a mi ćemo samo do malo vremena možda vidjeti njezin povoljan plod za austrijske državnike. U Ugarskoj je druk- čije. Neodvisna stranka u ogromnom dijelu sa novom nagodbom nije zadovoljna. Kad je Wekerle u zajedničkom saboru crtao nje- zin glavni kostur neodvišnjaci su mu upa- dali i bučno prekidali njegove izvod», kako Plod fanatizma 1 Ignorancije. Uslugom prijatelja imali smo prigode vidjeti knjigu ,Dubrovnik u prošlosti i sada- šnjosti“ od episkopa Niškog Nikanora. Knji- ga sama po sebi nije vrijedna ozbiljnog osvrta, ali ipak, da se vidi dokle može čo- vjeka dovesti fanatizam vjerski i narodni uz bolesnu maštu i — potpunu ignoranciju, donosimo ovdje neke pabirke iz te knjige. Oni, koji niječu Srbe, navlastito bi imali da se zamisle nad ovakovom pojavom, pa ako i njih nije fanatizam zarazio, izvadit će iz ovoga puno dobre pouke. x * o # Istorija Dubrovnika i njegove čuvene republike vrlo je važna u svima odnosima za opštu istoriju našeg srpskog naroda, ili, kako bi to neki, iz zavisti prema srpskoj narodnosti, rekli za istoriju Južnih Slove- OMA Bizantijski carevi . . . pozovu u pomoć u doba opšteg naseljavanja, hrabri narod srboslovenski, te se ovaj malo po malo u- množi i tako na ilarskom tropolju ugnezdi. Srbosloveni udare u VII. veku i na primor- ske zemlje i gradove. Srbi su zauzeli i porašili Epidaur. Kašnje s razbjegnutim Grcima, Epidaurcima, podignu mali gradić, koga Srbi prozvaše Dubrovnik, poradi du- brave, koja je okružavala ceo otok Početak političko - društvenog života u Dubrovniku bijaše Srboslovenski. Bili su hrišćani (Dubrovčani). Po običaju srboslo- venskom ustanove opštinu. Pa kako je u velikoj većini bio srpski živalj, to opštinsku vlast zauzmu Srbi i opština se nazove: »Srpska dubrovačka blagočestiva opština“. To je bilo u početku 8. stoljeća. Pod tim imenom ona je postojala do proglasa dubro- vačke republike u XII. veku. Malo docnije 743. ustanove veće, koje odgovara duhu i sklopu današnjem opštinskom odboru, te je ono — veće — bilo kao kontrola opštinskom časništvu. I neki srpski knezovi su se bili nastanili u Dubrovniku. Zid oko grada, što i danas postoji, učinio je kralj Pavlimir na molbu srpske opštine, koja ga je za to molila i kad se u Gružu, današnje pred- građe dubrovačko, iskrcao, sjajno ga dočeka. Pavlimir je hteo da ostavi trajan spomen na tom mjestu u Gružu, gdje je prvi put stao nogom na svoju zemlju - kneževinu. Sem toga kralj učini poklon crkvi sv.. Ste- vana i ostavi joj svete mošti; Nerina, Aki- lija i dr. Stepan, unuk Hvalimira, unuka Pavli- mirova, prezidao je crkvu sv. Stevana, oko nje podigao zid i u dvoru svešteničku kuću i postavi za sveštenika prvog Srbina Stojka, koji je docnije spasio Dubrovnik od Mlečića, jer mu se javio u snu sv. Vlasije (Vlaha) i kazao mu... Veće tada reši, da od toga dana prime za pokrovitelja grada sv. Vlasija. U tome vremenu, 12. veka, naročito se u Dubrovniku prikupljaše rimsko sve- štenstvo, koje beše progonjeno. Zbog toga posle izvesnog vremena bude osnovana u Dubrovniku arhijepiskopija. Kašnje dubrovačkoj opštini od srpskih vladalaca beše poklonjene mnoge zemlje i ostrva u okolo Dubrovnika. Po narodnosti opština dubrovačka bila je srpska, Dubrovačka ,srpska blagočestiva opšti- na“ proširivši pomoću prijateljstva srpskih vladalaca i novaca, svoje granice u priličnoj razmeri, osnova jaku pomorsku flotu, i zadobi još i prijatelja u susjednim vladaocima. Tada se proglasi za nezavisnu i samostalnu dr- žavu, davši joj državni oblik venecijanske repuplike. U republici aristokratsku partiju sastavljahu više-manje poitalizirani Srbi Dubrovčani. Ovi nesretni sinovi srpskih bo- gataša vaspitani na zapadu, došavši kući prezirahu i svoje roditelje, uvedoše latinski jezik kao ,nobl“ u sve bogatije kuće. Od onda sva nesreća na Dubrovnik. Odrekoše