sve zanošeno za svojim najradikalnijim vo-
đom i svojim omiljelim zastupnikom D.rom
Josipom Frankom. Nego Franku se ovo
zadnje vrijeme dogodi češće po koji mal
heur, pa mu se tako i u njegovom vlasti-
tom kotaru dogodio.

Tamo gdje je "Bil« nepredobiva kula
Frankova, našla se je velika četa nezado-.
voljnika, koji su dapače već i svoga kandi-
data našli za slučaj novih izbora. Na skup-
štini koju je držao Dr. Frank nije bilo više
osoba, nego li na pouzdanom sastanku, što
ga je držao njegov protukandidat Dr. Bre-
žan. Ne ću da spominjem tok skupštine, jer
su to i tako zagrebačke novine učinile, ali
je glavno naglasiti da se je Franku u nje-
govom vlastitom kotaru počelo izmicati tlo
ispod noga. Za to ide najviže zasluga hr-
vatsku stranku prava, koja je pravim pra-
vaštvom počela da liječi narod od pseudo-
pravaštva koje mu je Frank inficirao.

—ać.

 

Odurno nam je, kad promislimo,
kakvim se sve sredstvima protivnici
služe u borbi, koju je Dalmaciji na-
metnula kamarila. Bog i vjera; vla-
dar i država dobro su im došli. A
kad nije sve to pomoglo, jer u Dal-
maciji žive narod, koji znade razli-
kovati svetinje od ljudi, što ih hoće
upotrebiti za sebične svrhe, tad ku-
šaju drugo.  Nijesu mogli Dalma-
ciju zavaditi ni u ime Boga ni u
ime vladara, i zamislili su đavolsku
osnovu, da je zavade samu sa so-
bomi, jedan predio s drugim, seljaka
s građaninom, radnika s posjednikom.
A to im na žalost uspijeva, jer i u
Dalmaciji, kao svugdje na svijetu,
ima ljudi, koji što ne bi učinili za
novac, učinit će iz taštine i zlo shva-
ćena ponosa.

Tako u najnovije doba Dalmacija
prisustvuje čudnoj igri: hoće se utu-
viti Spljećanima u glavu, kao da
Dubrovnik radi o prvenstvu u Dal-
maciji. U Dubrovniku se tomu smiju,
ta zaboga svi znadu, da priroda nije
opredijelila našemu gradu položaj za
osvajanje, već da ga je kao turnula
u more, da u dalekom svijetu stiče
blagostanje. Ali u Spljetu ima ipak
ljudi, koji najvećom ozbiljnošću o
tomu šaptaju i snuju, kako bi se
tomu ,svetogrđu“ moglo stati na put.

A ko je prvi, te ih je na tu ,ve-
liku“ pogibao upozorio? Jedan Du-
brovčanin, na žalost, jedan Antonije
Stražičić. On im je zajahao na vrat,
i oni se ne mogu nikako njega otresti.
Mnogo bi se iz toga moglo izvesti
za duševno stanje spljetske koterije,
koja na sva usta pozivlje na boj
proti Dubrovčana, a pušta se voditi
za nos od Dubrovčanina 4 la Stra-
žičić, nu jedno treba svakako kazati:
To je takova pojava, da bi se mogli
opametiti oni, koji pameti imadu.
Inače će se dogodit, da kad vide,
kako im drug uspijeva u bijelom
Spljetu, još pet šest dubrovačkih tar-
labuča poželi pokušati u Spljetu svoju
sreću. Onda će stat ;freško“!

Difficile est satyram non scribere,
pa smo i mi zašli malo na stranu.
Ali to nas ni najmanje ne priječi, da
razumijemo svu pogibiju ovakovih
trvenja. Ona su bespredmetna, jer
kako smo već nekoliko puta istakli,
okolina i interesi pojedinih dalmatin-
skih gradova tako su različiti, da se
ne mogu križati. Ne može Dubrovnik
Spljetu ni Spljet Dubrovniku ništa

oteti, ako ne će da sami izgube, to
nas njihov položaj i prošlost uči, pa
za to su bojazni te vrsti najviša glu-
post. Nu svaka glupost nađe propo-
vjednika nadasve onda, kad su treći
prsti po srijedi, i ne bismo se čudili,
kad bi glupost pomutila dobre odno-
šaje, koji su dosad u pokrajini' iz-
među pojedinih gradova vladali, za
inad zdravoj pameti.

Čeljad u Dubrovniku navikla su za
ljubav rada i napretka mnogo šta
pregorjeti, pa se ne će obazirati ni
na drljanje ,Našega Jedinstva“, ni
na sve ono sitno bockanje nekih
ljudi u Spljetu, koji uživaju, kad ti
mogu kazati kakvu perfidiju. Ne
ćemo zamjeriti ni kad Spljećani
gledaju privući pokrivač na sebe,
i u svakoj prigodi nešto izmusti, pa
bilo to na uhar drugomu, ili ne.
Samo budimo ljudi, nemojmo se pu-
stiti zavesti iz inada jedan drugomu
na korake, koje ćemo poslije svi
skupa teško okajati.

 

Austro-usarska nagodba.

Upravo istoga dana, u srijedu, podne-
šene su zastupničkim kućama u Beču i

+ Budimpešti osnove nagodbene. Kakva će

sudbina predloženu nagodbu stići, ne da
se proreći. Austrijski ministar predsjednik
nema još u parlamentu većine; kako će ju
stvoriti za prihvat nagodbe, to je tajna
austrijske politike, a mi ćemo samo do malo
vremena možda vidjeti njezin povoljan plod
za austrijske državnike. U Ugarskoj je druk-
čije. Neodvisna stranka u ogromnom dijelu
sa novom nagodbom nije zadovoljna. Kad
je Wekerle u zajedničkom saboru crtao nje-
zin glavni kostur neodvišnjaci su mu upa-
dali i bučno prekidali njegove izvod», kako

 

Plod fanatizma 1 Ignorancije.

Uslugom prijatelja imali smo prigode
vidjeti knjigu ,Dubrovnik u prošlosti i sada-
šnjosti“ od episkopa Niškog Nikanora. Knji-
ga sama po sebi nije vrijedna ozbiljnog
osvrta, ali ipak, da se vidi dokle može čo-
vjeka dovesti fanatizam vjerski i narodni
uz bolesnu maštu i — potpunu ignoranciju,
donosimo ovdje neke pabirke iz te knjige.
Oni, koji niječu Srbe, navlastito bi imali
da se zamisle nad ovakovom pojavom, pa
ako i njih nije fanatizam zarazio, izvadit
će iz ovoga puno dobre pouke.

x
* o #

Istorija Dubrovnika i njegove čuvene
republike vrlo je važna u svima odnosima
za opštu istoriju našeg srpskog naroda, ili,
kako bi to neki, iz zavisti prema srpskoj
narodnosti, rekli za istoriju Južnih Slove-
OMA

Bizantijski carevi . . . pozovu u pomoć
u doba opšteg naseljavanja, hrabri narod
srboslovenski, te se ovaj malo po malo u-
množi i tako na ilarskom tropolju ugnezdi.
Srbosloveni udare u VII. veku i na primor-
ske zemlje i gradove. Srbi su zauzeli i
porašili Epidaur.  Kašnje s razbjegnutim
Grcima, Epidaurcima, podignu mali gradić,

koga Srbi prozvaše Dubrovnik, poradi du-
brave, koja je okružavala ceo otok

Početak političko - društvenog života u
Dubrovniku bijaše Srboslovenski. Bili su
hrišćani (Dubrovčani). Po običaju srboslo-
venskom ustanove opštinu. Pa kako je u
velikoj većini bio srpski živalj, to opštinsku
vlast zauzmu Srbi i opština se nazove:
»Srpska dubrovačka blagočestiva opština“.
To je bilo u početku 8. stoljeća. Pod tim
imenom ona je postojala do proglasa dubro-
vačke republike u XII. veku. Malo docnije
743. ustanove veće, koje odgovara duhu i
sklopu današnjem opštinskom odboru, te je
ono — veće — bilo kao kontrola opštinskom
časništvu. I neki srpski knezovi su se bili
nastanili u Dubrovniku. Zid oko grada, što
i danas postoji, učinio je kralj Pavlimir na
molbu srpske opštine, koja ga je za to
molila i kad se u Gružu, današnje pred-
građe dubrovačko, iskrcao, sjajno ga dočeka.
Pavlimir je hteo da ostavi trajan spomen
na tom mjestu u Gružu, gdje je prvi put
stao nogom na svoju zemlju - kneževinu.
Sem toga kralj učini poklon crkvi sv.. Ste-
vana i ostavi joj svete mošti; Nerina, Aki-
lija i dr.

Stepan, unuk Hvalimira, unuka Pavli-
mirova, prezidao je crkvu sv. Stevana, oko

nje podigao zid i u dvoru svešteničku kuću
i postavi za sveštenika prvog Srbina Stojka,
koji je docnije spasio Dubrovnik od Mlečića,
jer mu se javio u snu sv. Vlasije (Vlaha) i
kazao mu... Veće tada reši, da od toga
dana prime za pokrovitelja grada sv. Vlasija.

U tome vremenu, 12. veka, naročito
se u Dubrovniku prikupljaše rimsko sve-
štenstvo, koje beše progonjeno. Zbog toga

posle izvesnog vremena bude osnovana u

Dubrovniku arhijepiskopija.

Kašnje dubrovačkoj opštini od srpskih
vladalaca beše poklonjene mnoge zemlje i
ostrva u okolo Dubrovnika. Po narodnosti
opština dubrovačka bila je srpska,

Dubrovačka ,srpska blagočestiva opšti-
na“ proširivši pomoću prijateljstva srpskih
vladalaca i novaca, svoje granice u priličnoj
razmeri, osnova jaku pomorsku flotu, i zadobi
još i prijatelja u susjednim vladaocima. Tada
se proglasi za nezavisnu i samostalnu dr-
žavu, davši joj državni oblik venecijanske
repuplike. U republici aristokratsku partiju
sastavljahu više-manje  poitalizirani Srbi
Dubrovčani. Ovi nesretni sinovi srpskih bo-
gataša vaspitani na zapadu, došavši kući
prezirahu i svoje roditelje, uvedoše latinski
jezik kao ,nobl“ u sve bogatije kuće. Od
onda sva nesreća na Dubrovnik. Odrekoše