Br. 11.

U DUBROVNIKU,

26. travnja 1906.

Godina XVI.

 

CRVENA HAVATSKA

 

 

CIJENA JE LISTU UNAPRIJEDA: ZA DUBROVNIK
INOZEMSTVO: 10 K [I POŠTARSKI TROŠKOVI. K
SMA"

I ZA AUSTRO. GARSKU Ne GODINU 10 K. za
O NE VRATI LIST, KAD MI PRETPLATA MIN

ATRA SE DA JE PREDBROJEN I ZA DOŠASTO POLUGODIŠTE

IZLAZI SVAKOG ČETVRTKA ===
=== == POJEDINI BROJ EJ PARA.

 

 

Izdavatelji odgovorni urednik Dr. Ivo DeGiulli.

 

 

 

Dubrovnik, 25. aprila 1906.

Iz ,marodne stranke“. — Vijesti o trvenju
u ,narodnoj stranci“ neiznenađuju. Bilo je pred-
vidjeti, da kad se promijene prilike, koje su ,na-
rodnu stranku“ uzdržavale onakovu, kakova je
sada, mora i u njoj doći do prijeloma i da će se
ona kušati prilagoditi novom vremenu, samo da
se održi u svojim pozicijama, pa makar to bilo
moguće jedino žrtvujući pojedine osobe. Zanimivo
je ipak gledati, kako se Tomašić, ta od deside-
nata predestinirana žrtva, brani i nogama 1 ru-
kama, da izbjegne svojdj sudbini, jer ta pruža pri-
godu da vidiš političku plitkoću čovjeka, koji se znao
dulje vremena držati na površini zamjenjujuć nedo-
atojanje drugih sposobnosti silom i intrigantstvom

Kakav je to čovjek, pokazuje njegov članak:
Clara paeta, koji je napisao u času nepomljive
iskrenosti. Ako smo ga dobro razumjeli 'To-
mašić naime uz ostala krasna svojstva ima i to,
da je strašan konfuzijonista on se je u svom
političkom radu držao ovih dviju principa: 1.
Narodna stranka“ valja da potpomaže svaku
ugarsku vladu, koja poštuje nagodbu. 2. ,,Naro-
dna stranka“ da zapriječi veće zlo, morala ja ste-
gnuti u Hrvatskoj političke slobode.

Pri tomu je Tomašić zle sreće, jer jedan
princip obara drugi. Ako je naime u Hrvatskoj
došlo do izgreda proti grbovima i zastavama, to
je došlo samo zbog toga, što se je nagodba vrije-
dla, kako to i sam Tomašić priznaje, a tada
zašto je narodna stranka“ pomagala _ liberalnu
vladu u Ugarskoj ? Zašto se nije odmah pridružila
opoziciji, da tu vladu obori? Ta to je bio najkraći
i najprirodniji put da se nešto postigne. Mješte
toga Tomašić u Pešti pokazao se je uvijek po-
korni sluga onih, koji su nagodbu kršili, a kod
kuće nije imao prečega posla, nego da uguši si-
lom svaki pokret, koji bi išao za tim, da Madžar:
prisili neka ugovor poštuju.

Tomašić će na to, da je »narodna stranka“
bila prisiljena to činiti, jer je znala, da su ti po-
kušaji bezuspješni, te da bi bili u slučaju neus-
pjeha izvrgli narod gorim jadima. Nek mu bade,
ali ko je tomu kriv, da bi gdjegod prekipjelo te
došlo do demonstracija, nego sam Tomašić, koji

je narodu oteo sve druge zakonite načine, da

izruzi svoje nezadovoljstvo. Digli su mu slobodu
štmape, digli slobodu izbora, pravo sakupljanja -
pa se još čude da je došlo do demonstracija! Ta
drugo nije preostajalo.

Još su pogibeljniji nazori Tomašićevi, ako
ih se promatra s ustavnog gledišta. Nagodbom
je zajamčena zemlji autonomija u sudstvu, škol-
stvu i unutarnjoj upravi, a zakonodavstvo je u
ostalim granama javne uprave pripušteno zaje-
dničkom saboru. Ako hrvatski sabor šalje tamo
40 delegata, ne šalje ih do budu automati za gla-

sovanje povjerenja svakoj vladi, koja štuje auto-
nomiju, nego da u zajedničkim poslovima glasuju
i rade jedino onako, kako zahtijevaju zajednički
probici. Jedino takovim radom mogli su oni doći
u parlamentu do upliva, a po receptu 'Tomašićevu
mogli su jedino Madžari doći do uvjerenja, da
autonomija Hrvatske nije pravo temeljeno u histo-
riji, nego samo kupovna cijena glasova hrvatskih
delegata.

Prirodno je da čovjek, koji ovakove nazore
ima o nagodbi i ustavnim pravima, kuša sva
sredstva, da se u moći održi. Dok je bio siguran,
da ga viši hoće, njemu je bila prva briga, da u
narodu skrši otpornu snagu. Sada pak doživlju-
jemo prizore, koji su jedino mogući u zemlji,
gdje je zakon i pravda satrvena. Drugovdje naime
ne bi se nijedna stranka usudila nuditi se onako,
kako se Tomašić nudi u telegramu na predsjedni-
ka ugarskog ministarstva Wekerlea, niti bi se
izmicala, da prihvati prijedlog sličan onomu, koji

Josipović iznio* Ali u nas, gdje uspjeh na
izborima ovisi u prvom redu o sili, što je stalo
'fomašiću, da njegovo nuđenje ponizuje ? Njemu
je samo, da se održi, a što će narod i Madžari i
cio svijet misliti, deveta ga briga.

' —

Čisti i narodna stranka“, — Dok s jedne
strane Tomašić kuša, da pod cijenu ponosa svoga
i stranke osigura sebi naklonost madžarskog mini-

Štamparija DeGiulli i dr.

stra predsjednika, om še sprema, da onim sređ-
stvima, koje je već nekoliko puta prokušao, dožene
opet u sabor svoje ljude. Sabor je raspušten car-

skim dekretom, potpisanim još od člana Fejera-

varyjeva ministarstva Kovačevića, a izbori st
raspisani na vrat na nos. 'Tako dok je ,narodna
stranka“ odavna sve pripravila, opozicija nema
vremena ni prilike, da razvije živu agitaciju pred
izbore. U 15 dana sve je gotovo.

Kakvu će fizijognomiju imati novi sabor, 0
tomu je sada nemoguće govoriti. Ali vrijedi zabi-
lježiti vijest ,Pokreta“, da je Tomašić s Frankom
sklopio izborni kompromis, po kome bi čisti“
dobili 20 mandata, a na uzvrat bi postavili kan-
4 koalicija hrvatskih i

srpskih stranaka megdan dijeliti sa madžavonima,

didate u kotarima, gdje

eda se samo glasovi razdijele te tako madžaroni-
ma osigura uspjeh.

Koliko je u vijesti istina, obaznat će se si-
gurno do par dana, ali sen? bi nimalo začudili,
da je baš tako, jer su se ,čisti“ slično podnijeli
i u gradskim izborima u Zagrebu. 1 tu su stavili
svoje kandidate, premda nije bilo nikakvog izgle-
da, da bi mogli prodrijeti, samo da zapriječe po-
bjedu koalicije

Ovo spominjemo, jer je ,Prava“ u zadnjem
broju pisala, kako bi trebalo pročistiti Augjine
staje, u kojim se nastanila madžaronska skupina,
koja je za dugi niz godina pripomagala, kako bi
Hrvatska zapala u zdvojnost, koja je ravnodušno
dopuštala da se sistematično izvađaju svakojaki
eksperimenti, a da Hrvat postane glupi strpljivi
tuđi izmećar“. Sad ćemo dakle vidjeti, hoće li
čisti“ pomoć čistiti ove Augjine štale, ili su se
skupa s Madžaronima davno u njoj nastanili, kako
mi to ima nekoliko vremena kažemo, a ,Prava“
uvijek poriče

10. maja 1606.

Vo je dan, kad je francuski general
Lauriston prijevarom zaposio Dubrovnik.
Tim je faktično uništena starodavna du-
brovačka republika. Ona je formalno tra-
jala još godinu i po dana, ali je zbilja
nestalo onda, kad su prestali da rade do-
maći magistrati, a njihove funkcije preu-
zeo francuski otimač.

Ovako je za naš grad svršila epoha,
kad je sretnim stjecajem prilika mogao
razviti sve svoje sile te postati svijetao
sebi i cijelom narodu. Dubrovnik naime
nije samo sebi sjao, već se je svjetlost
kulture, koju su stvorila stoljeća iz nje-
ga raznosila po cijelom Balkanu. Smješ-
ten na međi romanskog i slovenskog
svijeta on je bio kao stvoren za to,
da bude posrednik između Romana i bal-
kanskih Slavena, ali kulturu nije na pro-
sto primao iz Italije, da je ovakovu pre-
dade na istok, već ju je prije preugo-
tavljao i preudesio na svoju. Tako se
razvila osobita dubrovačka kultura kao
produkat općenja Romana sa Slovenima.
Ona je dala gradu i životu, koji se 1
njem razvijao, nekakav osobiti biljeg, koji
ćeš zaludu tražiti drugovdje. On je naime
plod prilika, a prilika sličnih nije mo-
guće naći,

Naše primorje u Evropi jedini je kraj,
gdje se slovenstvo dotiče sa romanstvom,
a Dubrovnik opet u Dalmaciji jedini grad,
gdje su ta dva elementa bila uvijek u
ravnoteži. U Spljetu, Zadru, Sibeniku,
Hvaru osjećalo se sada jače romanstvo,
a sada slovenstvo, i to prama političkim
prilikama, koje su ih sada vezivale sa
hrvatskim zaleđem, a sada sa talijanskom
obalom. Tako za doba Zvonimira romanski
je elemenat bio sasvim utonuo u hrvatskom.
Kad je pak Mlečićima pošlo za rakom,
da se dočepaju Dalmacije, počeo se jače
osjećati talijanski utjec aj, koji je napokon
doveo do toga, da se je i građanstvo hr-
vatskog  hreka  odnarodilo. U Dubro-
vniku naprotiv toga nije bilo. On je bio

 

PRETPLATA I OGLASI ŠALJUSE UPRAVI, A DOPISI UREDNIŠTVU LISTA. ZA ISTA

ZAHVALE PLAĆA

SE 40 PARA PO RETKU, A ZA OG

OGLASE 20 PARA. OGLASI "VIŠE PLI PUTA
U SE.

TISKAJU PO POGODBI I Uz RAZMJERAN POPUST. NEFRANKIRANA PISMA e PRIMAJ

 izmmu

odijeljen dd Italije morem, od Hercego-
vine gorama. Ograničivši se s početka
samo na usku obalu od Plata po prilici
do Orašca, on nije odjednom podlegao
invaziji okonih Slavena, jer je romansko
žiteljstvo u gradu bilo dosta jako, da se
održi prama ovakovoj okolici. Pridolazili
su istina u grad i Slaveni, ali su dolazile
i talijanske kolonije, tako da ni kasnije
nije prestalo biti ravnotežje između oba
elementa. Proces amalgamiranja mogao se
je dakle razviti slobodnije, a kako se ra-
zvijao sam po sebi, amalgamiranje je i
prirodnije. Romani su poprimili hrvatski
jezik, jer im ga nametala svagdanja po-
treba, a Slaveni napredniju kulturu Ro-
mana. Nu kako dialekat dubrovački jasno
kaže, da je u Dubrovniku bilo Romana,
premda ih sada više nema, tako i kultura
pr je gdjekoje slavensko obilježje.

Jedino ovim tihim takmenjem dviju
elemenata protumačiti je i dobro po-
znate činjenice. Opaziti je n. pr. da se u
Dubrovniku redovno javlja poslije 100 go-
dina nešto slično onom, što je bilo u
Italiji. To vrijedi jednako za graditeljstvo,
Me za literaturu. Renesansa se udomila

i Dubrovniku 100 godina kasnije, nego
se javila u Italiji; dubrovački trubaduri
oglasiše se, kad su im talijanski drugovi
promukli. Ovaj razmak između kulturnih
pojava s ove i & one strane jadranskoga
mora ne može se tumačiti odijeljenjem
zemljišnim, jer more, koje je dijelilo, baš ni
ne dijeli, nego spaja, tako da se Dubro-
vnik može reći bliži Firenci ili Rimu,
nego mnogi i mnogi predjeli Italije. S toga
valja IA na drugi koji nutarnji
uzrok, a taj je baš to, što je trebalo vre-
mena, ti se talijanski ukus prilagodi
dubrovačkom. Tako se dogodilo, da ćeš
svačemu, što vidiš u Dubrovniku, naći
uzora u Italiji, ali sve ipak nosi osobiti
dubrovački imprimatur. Gundulić se ugle-
dao na Tassa, ali je zato ipak skroz du-
brovački pjesnik. Njegova su djela prava
pohrana dubrovač kog duha, pa ih treba
dobro proučiti, prije nego počneš govoriti
o starom Dubrovniku.

U njima je Gundulić podigao spo-
menik sebi i svomu rodnom gradu. Do
česa je Dubrovčanin došao u promatranju
prilika ljudskih i državnih, u predviđanju
budućnosti, to odsijeva iz njih. To su
otvorena knjiga, iz koje možeš čitati ve-
ličinu i sjaj staroga Dubrovnika.

A to sve pripada prošlosti. Što je
pak još gore, mi tu prošlost ni ne razu-
mijemo. Razumiju je bolje tuđinci. Oni iz
daleka svije ta ne zaziru da dođu k nama,
a mi koji imamo u našim knjižnicama i
u arhivu neprocijenjeno blago, što treba
da prije ili poslije prekopamo, ako ho-
ćemo da sami sebe upoznamo, puštamo
im ga, nek se,oni njim ponose.

Ova žalosna činjenica neka nas po-
takne, da prionemo življe uz posao. Eto
je sada odbor dubrovačkih građana odlu-
čio, da u pomen 100-godišnjice pada re-
publike sakuplja prinose za zakladu za
ispitivanje dubrovačke prošlosti. To je
prigoda, da svak svoj obol prinese u domo-
rodnu svrhu te tako donekle barem na-
doknadimo, što smo zapustili, a što smo bili
dužni davno učiniti. Tako čemo se naj-
bolje odužiti sjeni dubrovačkih pokojnika.

nMHonetna““ štenmpa.

Kakov treba da bude hrvatski novinar, tko
ne zna, neka pročita u zadnjoj ,Pravoj Crvenoj
Hrvatskoj“. Od njega se zahtijeva svestrano
znanje, oštri pogledi u život, duboko shvaćanje
savremene politike“. Oni su zvani, da narod ,vo-
de, osviješćuju i prosvjetljuju“. Oni treba da ,ču-

 

vaju narodno dostojanstvo, nijete njegov ponos,
vode u borbu za narodne ideale“. ,Javna će
štampa iznašat javnosti na prosuđivanje svačiji
rad, nastojati će ga objektivno kritikovat, u sklad-
nim polemikama bistrit mišljenja i osvjedočavat
o ispravnosti svoga stanovišta. I malo oštrija riječ
može gdje biti dopuštena, ako je umjesna i po-
trebna, al nipošto neuljudna“.

Ovomu ne znamo, bismo li s naše strane imali,
što da dodamo ili ukinemo. Taman je tako, ka-
ko ,Prava“ kaže, ali da su se toga držali oni,
koji su napisali ove riječi, barem u onom broju
lista, u kojem ih čitamo! Tko pak pamti pisanje

»Prave“ kroz ovu godinu dana, pa ga uporedi
sa pisanjem ,Hrvatskog Prava“, ,H. Krune“ i
,H. Dnevnika“, pod ovom hinjenom brigom za
političku pristojnost tražiti će nešto drugo, neku una-
prijed određenu svrhu, koju je u ostalom lako
upoznati. Oni tim samo slijede upute velikog
meštra zagrebačke ,čiste“ lože.

Frank, taj miljenik Kuenov, kojemu jedino
treba da zahvali, da su mu posli kroz dva dece-
nija dobro uspijevali, netom su se počeli javljati
prvi simptomi krize u monarhiji, kušao je da hr-
vatsku lađu upravi onamo, otkle nas je uvijek
mećava bila. Sjećamo samo njegove resolucije,
koja je u času, kad je trebalo raditi, htjela uspa-
vati javnost hrpom rekriminacija proti Madžarima,
nerazložito identifikujuć liberalni režim u Ugar-
skoj, proti kojemu je trebalo da budu svi Hr-
vati, sa madžarskim marodom. Proti tomu su u-
stali svi uprav neodvisni elementi u Hrvatskoj i
Dalmaciji. Riječka resolucija bila je njihov pro-
svjed proti ovomu sistematičnom zabašurivanje
istine.

Kako je Frank nju dočekao, pokazao je još
bolje tajne ciljeve, za kojim je išao. On je otvo-
rio stupce svoga lista Argusu. Tad se počela ko-
vati ona urota, koja je imala, da počne utamniče-
njem Supilovim, a za tim imalo je slijediti drugo. Mi
krivimo Dr. Franka, da je on toj intrigi po-
godovao i kumovao. A ,Prava“, prije nego
počne davati lekcije o političkoj pristojnosti, neka
se sjeti brošure ,Viva la morte“, koja je ugledala
božje svjetlo dopuštenjem njezinih gospara.

Ljadi, koji imadu na duši Arguse i Istino-
vića, trebalo bi da muče, kad je govora o plemeni-
tom zadatku štampe. Ali ta uzdržljivost se ne slaže
s njihovom političkom metodom, koja baš sastoji
u tomu, da se drugoga blati i opada, a da sebe
proglasuju političkim mučenicima, kada oklevetani
ustanu, da kako treba osude ovu nedostojnu igru.

»Prava“ u doba, kada još nije počela davati
lekcije o zadatku pristojne štampe, kad je Frank
resolucijonaše nazvao izdajicama, osudila je takovo
pisanje u članku ,Truli dom“. Sada pak, kad
hrvatske novinare kori, da pišu ,nepomljivom
površnosti, tvrdoglavom jednostranosti, posvemaš-
njim nepoznavanjem vremena i njegovih potreba“,
te kad ih psuje, što protivnike krste ,tuđinskim
plaćenicima, izmećarima, doušnicima, izdajicama,
i teličima* — sada ona žali, da je gore spome-
nuti članak uopće napisala, a gnjev , Hrvatskog
Prava“ izgleda joj sasvim shvatljiv.

Ovakovo ponašanje ne možemo nazvati ni

pnepomljivom = površnosti“, ni  ,tvrdoglavom
jednostranosti“ — ovo je nešto još gore. , Prava“,
koja je od svoga postanka sve svoje sile apregla,
da saspe na nas pogrda i kleveta; koja u istom
broju, gdje propovijeda novinarski moral, pod-
meće općini Stonjskoj, da troši novac, a niko ne
zna u što; koja nas kori, što smo među oglasima
tiskali reklamu društvu Cosulich pod nazivom
prijetko slavlje“, a u istom broju tiska sličan
oglas bosanske vlade o llidži; te koja u tom is
tom broju pod izlikom, da se tuži na neurednost
pošte, podmeće suabonentima na poštarske škri-
njice; ,ko zna, hoće li. kogod povratiti“ ono, što
pogrješkom nađe u svojoj škrinjici — ta ,Prava“*,
ponavljamo, tako postupajuć samo se drži uputa
velikog meštra zagrebačke ,čiste“ lože. Ona u
Dubrovniku vrši onu istu ulogu, koju ,Hrvatsko
Pravo“ vrši u Zagrebu, a ,Hrvatski Dnevnik“ u
Sarajevu. U ime ,Velike Hrvatske“ osigurava se
u Hrvatskoj i nadalje gospodstvo ljudima, koj