U DUBROVNIKU, 24. svibnja 1906. Godina XVI. VAT GNA HRVATA CIJENA JE LISTU UNAPRIJEDA+: ZA DUBROVNIK INOZEMSTVO: I ZA AUSTRO-UGARSKU NA GODINU 10 K. I POŠT ARSKI TROŠKOVI. KO NE VRATI LIST, KAD MU PRETPLATA MNE. SMATRA SE DA JE PREDBROJEN I ZA DOŠASTO POLUGODIŠTE IZLAZI SVAKOG ČETVRTKA. — POJEDINI BROJ 20 PARA. Izdavatelj i odgovorni urednik Dr. Ivo DeGiulli. Grlje Je-,,Hrvatska Riječ“? Ovo pitanje ne upravljamo šibenskim Hrvatima, jer znamo da su oni učinili ono, što su mogli, eda listu osiguraju postojanje. Upravljamo ga radije ,dobroj majčici“ u Zadru, koja je učinila, što je mogla i što nije mogla samo, da list onemogući. To joj je eto i uspjelo. Ima već dva mjeseca, da iz Šibenika ne ćuje- mo riječi, kojoj smo tako bili obikli. Štampa u Dalmaciji treba da se bori sa majraznovrsnijim poteškoćama. Utak- mica s dvora ubija svaki pokušaj, da se list podigne te ispuni sve želje svojih čitalaca, a i ono, što bi se moglo uraditi, ometaju sami predbrojnici, koji ne će tačno da plaćaju. Osim toga Dalmacija po svom položaju nema središta, gdje bi se list mogao razviti. Ona se naime dijeli na nekoliko okružja, koja su više ili manje prirodom odijeljena jedan od drugoga, a još ih više dijele loše komunikacije. Mi u Dubrovniku redovitije primamo bečke novine, nego domaće. Ovim žalosnim prilikama odgovara i način, kako se razvija naša štampa. ,U nas je odviše listova“, kažu neki, ali ne paze, da to obilje, dakako uz iznimke, odgovara potrebama i prilikama Dalmacije. Jersvaki kraj, svaka stranka želi imati svoj glas, a i potrebno je, da ga ima, jer sa- mo tako može se obaznati, kako Dalma- cija misli i osjeća. S toga listovi dalmatinski, i ako, uo- pće govoreći, ne odgovaraju zahtjevima novoga vremena, ipak su vjerno ogledalo stanja Dalmacije i raspoloženja u “pokra- jini. Baš za to, što nijesu nikakva špe- kulacija, već je njihovo izlaženje često skopčano sa najvećim žrtvama, oni «e čine politiku, već su izraz javnog mnijenja, s kojim treba da računa svaki čovjek, ako hoće da se bavi javnim životom, a u prvom redu vlada. Inače ćeš dočekati i još gorih iznenađenja, nego što je, kako kažu, bila za bečke krugove riječka resolucija. U interesu je dakle vlade, da se štampa razvije što slobodnije. Ako pri tom ona bude izvrgnuta sada blažoj, sada oštrijoj kritici, neka drži na pameti, da niko ne psuje od miline, nego jer ga boli, pa mješte da silom gleda ugušiti taj glas, mnogo bi bolje učinila, da ga posluša ispita, koliko je dala povoda kritici. To je u najvećem njezinu interesu. Mi naime živemo sada u doba, kad vlada nikomu ne imponira, ako uza se nema razlog i pravicu. Da su vladu vodila ova načela, ona ne bi*, Hrvatskoj Riječi“ bila uskratila vlastitu štampariju. Poteškoće, koje zakon stavlja tjeranju ovoga obrta, nijesu se imale upotrijebiti, kad se znade, da je štamparija bila određena u prvom redu za list, jer se u tom slučaju uskrata kon- cesije prikazuje svakom nepristranom prosuđivaocu, kao odijozna mjera naperena proti listu u stanovite političke svrhe. Što je vlada postigla ovim svojim korakom? — ,Hrvatska Riječ“ ne izlazi, ali za to nezadovoljstva u Šibeniku nije nestalo. Ono treba da nađe oduška, a tome će povlađivati svi, kojim je do slobode štampe i do toga, da se hrvatska riječ čuje iz Šibenika. Dalmacija naime mnogo bolje shvaća znamenitost Šibenika i sna- gu, koja je još latentna u njegovu pučan- stvu, nego ,dobra majčica“ u Zadru. Razumijemo! ,Dobra majčica“ tre- balo je da se čim pohvali ,dobrom nonu“, I ovdje je vrijedila ona stara: ul aliquid Štamparija DeGiulli i dr. fecisse videatur, ali ne treba biti ni veliki političar ni diplomat, da razumiješ, kako se ovim eksperimentima s&mo stvaraju nove poteškoće, mješte da se odstrane stare, ako je to moguće. Harikiri. Samoživost ljudi, koji su sačinjali t.zv. ,na- rodnu stranku“ pokazuje se s dana na dan u jasnijoj slici. Otkad ih je oluja narodnog ogorče- nja potjerala s mjesta, koja su smatrala sigur- nim zakloništem, njihova je misao samo jedno: kad ne mogu sistem, hoće da spase u potopu barem svoje poštovane osobe. Za to bi oni pakti- rali sa ljudima, koje su dojučer htjeli žigosati kao veleizdajnike; oni bi popustili u svemu, pri- grlili bi njihovo političko vjerovanje uz jedini uvjet — nas pustite n miru! Ali to je baš ono, što koalicija ne može i ne smije, ako hoće da konačno sruši sistem, proti komu je započela borbu. Kako ona može pustiti na miru ljude, koji poslani u sabor, da brane prava kraljevine, upotrebiše povjerenje, koje je možda u prvi mah narod u njih imao, da slobo- du potlače i uvedu u zemlju činovničko gospod- stvo, kakvo nije bilo ni u toliko ozloglašenoj Ru- siji? Kako ona može računati na ljuđe, koji su bili kadri za časovitu stranačku korist potlačiti i sam imunitet zastupnika ? 'Tko jamči, da ti ljudi ne bi opet upotrijebili svoje položaje, koje bi im koalicija ostavila, da netom se promijene: prilike, otmu narodu opet ono, što će tolikom mukom steći ? Govore, da se ne može tražiti od ,narodne stranke“, da počini Marikiri, ali bi koalicija po- činila harikiri, kad bi pristala na prijedlog, da se fuzijoniše sa narodnom strankom“. Organi- zam, koji se raspao, ne možeš oživjeti, a trošeći vrijeme u tu uzaludnu rabotu, u pogibli si, da se ne dobaviš i ti bolesna pusa. 'To ugađa i n& pokušaje sa ,narodnom strankom“. Ona je pala pod težinom svojih vlastitih grijeha. Komu od njezinih pripadnika uspije pod tim teretom sa- momu se iskopreati, znak je, da u njemu još ima snage, pa mu ne će trebati ničije milosti, da da- lje radi te se rehabilituje; ko te snage sam ne- ma, neka stoji u provaliji, u koju se sam bacio, i ne ometa drugomu svojom pomaganjom. Upuštati se dakle u kakvo nagađanje sa pobijeđenim, bilo bi neumjesno i pogibeljno. Njega treba pustiti svomu udesu, te ne gubiti vremena u uzaludne eksperimente, koji bi mogli skupo zapasti. Koalicija bi ulazeć u kakve kompromise sa narodnom strankom“ izgubila samo u svojoj slobodi, a to je najveće njezino blago Nu s druge strane položaj u saboru, gdje je pozvana da razvije svoju djelatnost, zahtijeva od nje, da ima obzira i na faktične prilike, Ona nije u saboru većina, da može nm obazirajuć se na druge stranke pristupiti k ostvarenju onih re- forma, koje je narodu obećala. Kako je pak koa- peracija sa narodnom strankom“ nemoguća, ona treba da stupi u kontakt sa čistom strankom prava“, neka je načelno od nje odvojena. Tu potrebu kooperacije osjeća jednako je- dna, kao i druga stranka. Bez nje sabor ne bi mogao fvnkcijonirati, a to jedva čeka narodna stranka“, da opravda svoje postupanje pred Ma- džarima. Ona je naime kazivala, da je bila prisi- ljena zbog osobitih prilika u Hrvatskoj upotrije- biti silu i nepravdu, a taj argumenat treba da joj oporba izbije iz ruka, jer je naperen proti jednim i drugim. Istim časom, kad se to dogodi, sharodna stranka“ može leći, da se više ne ustane, Pitanje je samo, dokle ova kooperacija može da traje. Jer kolikogod Mile Starčević isticao, da i u koaliciji ima pravaša, činjenica je ipak to, da se je ,hrvatska stranka prava“ pristajuć uz reso- luciju stavila na stanovište postepenog rada. 'Tim se ona bitno razlikuje od čiste stranke prava“, pa bi te razlike odmah izbile na vidjelo, kad bi se pristupilo na riješavanje pitanja, koja prelaze granice unutarnje uprave. Trebalo bi dakle ta pi- tanja elimirati iz programa rada sadašnjeg sabora, PRETPLATA I OGLASI ŠALJU SE UPRAVI, A SM ZAHVALE PLAĆA SE 40 PARA PO RETKU TIS U NEDE MET ZA IZJAVE, PRIOPĆENA OGLASE 20 PA JGLASI KOJI SE VIŠE PUTA KAJU PO POGODBI 1 UZ RAZMJERAN POPUST. NEFRANKIRANA PISMA NE PRIMAJU SE ali to bi bila za koaliciju velika pogrješka. Sad je naime prilika, da se nešto postigne, koalicija ne smije pustiti ovu zgodu. Po svemu dakle izgleda, da će u Hrvatskoj morati doći do novih izbora. Ovaj sabor po svo- mu sastavu ne može biti dugovječan. Spasila bi ga samo ,narodna stranka“, kad bi imala srča- nosti za jedan — harikiri. Miće se! Vijesti, koje dolaze iz Bosne i Hercegovine, zaslužuju najveću pažnju svih rodoljuba. One se mogu svesti sve na jedno: narod bez vjerskih i plemenskih i staleških razlika traži, da sa sebe baci tutorstvo njemačkih činovnika. Srb uz Hr- vata, katolik uz pravoslavnog i muhamedanca, kmet uz bega, radnik uz trgovea i samostalnog obrtnika vojuju za prava, koja im bečka ruka krati, te traže da se postupa s njima kao s puno- ljetnim ljudima, a ne kako s nedoraslom djecom. Dokaz, da su oni dorasli, baš je to, što se ovaj zahtjev diže sa svih kutova ponosne Bosne i kršne Hercegovine. Ko ne će da bude raja, taj je zreo za slobodu. Domogne li se je, možda će neko daba vrludati, ali da će brzo naći puta i na- čina, da iz slobode iserpe sve one koristi, kojim ona ljude nudi, to dokazuje, da ne idemo odveć daleko, Srbija i Bugarska, koje su naprednije sada, nego st mnogi i mnogi krajevi, gdje kulturu širi prosvijetljena Austrija. Nevolja je naučila Marka“. Ovaj radosni pojav u bratskoj nam Bosni nije plod kulturnog odgoja njezinih prosvjetitelja, nego posljedica ne- volje. Dok ih nije pritisnula, mogla je vlada izi- gravati Srbe proti Hrvatima, a pravoslavne proti mnhamedancima. Ali kad se je t. zv. kultura počela širiti u Bosni, a s njom i izrabljivanje urođenika, da se napune džepovi kojekakvih privilegovanih poduzetnika, prošla je i jednim i drugim volja nadmetati se patriotskim frazama i raspredati, čija će biti Bosna. Potreba ih je ujedinila u jedno kolo, a posljedice te sloge, pa i prisiljena bila, bit će blagoslovene, ako im uspije postići, što žele. Mi ne ćemo zanijekati, da se na prvi mah prikazuje u li uopće zvati napretkom one tvornice, kupatila, Bosni nekakav napredak, ali smijemo željeznice i zgrade, kojima Bosnu i Hercegovinu iskitiše, kao kakvu nevjestu, da se prikaže ljepša, kad vidimo, da iz zemlie, koju je priroda tako opskrbila, te može prehraniti trostruko naroda, ljudi bježe u daleki svijet, jer nemadu doma što da jedu? Kad narod, kojega se sigurno nije do- takla socijalistička propaganda, mora da se lati štrajka, da mu povise nadnicu, jer novcem, koji je dobivao, nije mogao da žive? Može li se zvati napredak, kad vidimo, gdje se šume davaju u za- kup u bescjenje te se na taj način bogate tuđi ljudi, a vlada, nek tobože procvate industrija, pomaže na svaki način njemačku invaziju na za- tor domaćeg čovjeka? Da toga nije, i mi bismo se radovali Bosni, da ima lijepih škola i hotela i palača, ali ovako to su — Potemkinova sela, koja imadu zadaću, da zabliješte, te svijet ne vidi, što se krije po tom napravom. A gdje je poglaviti izvor ovoga zla? Baš u sistemu upravljanja. Kad se traži od vlade, da narodu dade samoupravu i potrebne slobode, ste- reotipičan je odgovor: ,Nije još zreo“.'To nije istina; on je zreo — barem zato, da zapriječi ono, što je neminovna posljedica svakog činovničkog re- žima. Činovnik, pa imao najbolje volje, on je osoba podvržena utjecajima, kao i svaka druga. Kolikogod se trudio, da bude nepristan, on to ne može da bude, kad se radio njegovim prija- teljima. A tuđin činovnik te prijatelje ne traži među pukom, kojim mu je upravljati, nego u svojoj domovini. Odatle nastaje potpomaganje tu- đinaca, koje u Bosni još bolje cvjeta, što svi znadu namjere Beča. To je prokk titvo i iskopanje Bosne. 'Iim sistemom treba svršiti, a to se može jedino onda, kad se zemlji dade utjecaja u upravi, koji je po pravu ide. sre. Pantermanske težnje. Rijetko se osvrnusmo na rad carevinskog vijeća. Opravdanost toga, mislimo, da će svakome biti poznata. Naprezanje naših zastupnika poluči- valo je samo obećanja, kojih konac bijaše i opet obećanje. Promjene ministarstva bijahu za nas neki stalni rifornello iste pogrebne pjesme, koji će se sve dotle ponavljati, dok Austrija ne posta- ne federativnom državom... Rad takovog parlamenta za nas nema važno- sti, a nema je i za to, što je naše stanje sam& privremeno; što mi ne spadamo ovoj poli monar- hije. O tome nas uvjerava kraljeva zakletva i ručno pismo od 5. prosinca godine 1860. O tome nas uvjerava narodno pravo i budna svijest, koja hoće, zahtijeva i traži sajedinjenje Dalmacije k materi zemlji. Uza sve to, uza svu našu odlučnost, da se ne bavimo s bolesnim parlamentom, ne možemo preći preko riječi nm. z. pangermana Stein-a. U raspravi vrhu nastupnog govora mins. presjednik on je izrekao i ove riječi: ,... mi imamo jednu nadu i jednu želju, da budemo već jednom oslo- bođeni iz te države, da konačno nastupi ono što po prirodnim zakonima nastupiti mora, — raspad ove države... da njemački narod u Austriji uz- mogne živjeti izvan ove države pod slavnom zaštitom Hohenzollernovaca!* To je zadnji cilj i ideal pangermana. Vrije- dnost i ozbiljnost tog ideala postaje i veća i va- žnija, kad se sjetimo, da je uz pangermane, tri dijela nevezanog njemačkog življa u Austriji — a da i ne spominjemo cijelo djaštvo — oduše- vljeno za nj, .kad se sjetimo, da ga Berlin na svaki mogući način potpomaže i propagira. Mi proti nacijonalnih težnja pangermana, u koliko se mogu opravdati, ne imamo ništa. Svaku opravdanu narodnosnu težnju koliko poštujemo, toliko smo spravni i potpomoći, jer nam je milo, da se i nama tako uzvraća Ali odmah moramo primjetiti, da panger- mani, koliko god su nacijonaliste, toliko su i me- galomani. Njihove aspiracije ne zahvaćaju samo obe Austrije, da li i slovenske dijelove Štajerske i Koruške i takozvano aus. primorje s budućim Hamburgom: Trstom, te česke zemlje. Ova težnja pangermana s dana na dan do- bija sve to više pristaša među njemačkim življem; njoj idu na ruku odredbe i radi samoga Beča, koji svojim radom oko germanizacije osobito slo venskih krajeva sam sebi pripravlja smot. Slaveni ove monarkije upravo radi ovog neizravnog pogodovanja bečke politike panger- manskim težnjama, dužni su stvoriti na ustuk pangermanstvu, panslavenstvo, koji će se smješten u dva tabora, na sjeveru česko-poljski, a na jugu jugoslavenski, svim silama opirati svakom pokusu austrijske politike, da germanizuje ili se jača u slavenskim zemljama. "Tim će PN stvo istodobno i izolivati pangerinanske težnje suzbijati ih sve dotle, dok pangermani ne io izbacili iz svog prograna aspiracije na slavenske zemlje. Ruska revolucija. 1. Opći uzroci. Kad se sukobe elementi u utrobi zemlje ili izgube svoje ravnotežnje, tad nastane revolucija u prirodi: vulkanska provala ili potres; a kad nezadovoljstvo ljudi nutrnjim sporazumom potra- ži vanjsko očitovanje, tad nastane revolucija du- ha: zahtijevanje promijene stanja. Revolucija prirode pokazuje se uvijek u sili, razbacivanju, drmanju; njoj ne treba pripravlja- nja; nenadan sukob ili preokret elemenata stvori je isto tako nenadno, brzo. Revolucija duha treba duge priprave. Prevelika podražljivost naravi, neshvaćanje života, sklonost melanhonizmu; kao što i veksacije iz vana, koje su napete proti udobnosti tijela ili osjećaja duše: sve to stvara prastanicu koja će se lagano razvijati u nutrinji čovjeka, dok se tako ne ojača, da mu postane shvatljiva; dok ga ne stade tako oblijetati, da je on bude prisiljen pustititi do vanjskog očitovanja.