MVC HRVATSKA U DUBROVNIKU. 28. maja. 1906. = VANREDNO IZDANJE. 28. maja 1806. ag aa I obratom vječnim majka priroda na slovinski jug navela bila proljeće. | oči svijeh uprte bile u tisućljetni zeleni dub, očekujuć s proljećem novo lišće i novu r6su na njemu. Al onog proljeća tisućljetni zeleni dub niti zenjiva, niti se zeleni. Osovio se samotan u slovinskoj dubravi, kojoj je do onda najljepši ures bio; osovio se ukočen, suh, opao ko usred erne zime. Na mjesto ptica pjevica na njegove gole i suhe grane pa- daju gavrani i orlušine; a jato crnih žuna, u grabežnom inadu, oblijeće krešteći okolo njega, da kljuje crve, koji su u njemu i s kciih je rastočen bio. To je — Dubrovnik — godine 1806. Čuje se bubanj pred vratima od Pila. General Lauriston dolazi na čelu pobje- donosne francuske vojske. Zloslutna trzavica spopade gragjane. Otvaraju se gradska vrata. Osamstotin francuskih vojnika ulazi u grad i — sve je svršeno. Onoga dana umro je Dubrovnik, a dvije godine kasnije pokopaše ga najsvečanije. Megju živijem danas već nikoga nema, koji bi se onoga dana spominjao. Pomriješe svi! ... a nakon sto godina evo nas živijeh, da na ruševinama njegove slave dozivljemo sebi u pamet gorku uspomenu smrti njegove. Ponikni, dubrovački puče, i pokloni se sjeni velikoga MRG Oci naši sagriješiše, a mi njihov grijeh nosimo! Cijenimo, li da će tisućljetni osušeni dub igda više oživjeti? Ta i kad bismo uzeli sjekiru, te posjekli rastočeni panj, cijenimo li, da će iz zamrzlih žila baciti nova mladica, te porastjet do visine staroga duba? Kušalo se i to. ali utaman. Stari dub se više ne pomlagjuje. Novi se nasad hoće. Posječeni krek i grane staroga duba potomci će sahranit na svetom mjestu, gdje ne će moći doprijeti svetogrdne ruke. Mjesto, gdje je bio, ogradit će oni deseterostrukim meterizom, da ga ne pogazi nečajstiva noga. Na povaljenom njegovu hreku sjedat će, te će iz tisućljetnih koluta na njemu brojiti 'gqdine slave i mogućstva njegova. i D. M. V.