Zagrebačko Sveučilište, Par novinarskih članaka, nekoliko re- solucija, kakva interpelacija pa onda opet duga i duga šutnja, to je do sada bila ci- jela akcija za reciprocitet zagrebačkog sve- učilišta. Da je pitanje kao što je ovo zaslu- žilo malo više pažnje sa strane našeg zas- tupstva i novinstva, a i sa strane samih đaka, o tomu nema sumnje, ali ako uzme- mo u obzir prilike u kojima smo se do nazad nekoliko vremena nalazili, priznat će- mo rado i to, da je teško da bi i kakva viša akcija bila dovela do kakvog boljeg rezul. tata. Najglavnija je pogreška u ovom poslu, mislim, ta, što se je ovo pitanje shvaćalo odviše jednostrano, naime kao pitanje same Dalmacije pa se je njoj samoj i prepustilo da se š njim zabavlja, premda bi ono bilo u interesu Banovine ništa manje nego li Dalmacije. Ako promislimo pak kako je beč- koj ,mačehi“ do napretka Dalmacije, nije čuda što se je i u ovom pitanju oglušila, dapače čudit se je, što nam je dobacila i onu mrvicu, koja u ostalom ne može a i ne smije da nas zadovolji. Banovina je u ovom pitanju ostala pasivna, a ograničila se samo na gdjekoji izraz simpatije, što nam je sve moglo biti od male koristi, premda je u njezinu interesu bilo da zagrebačko sveučilište dobije što veće dimensije, a oso- bito ako se te budu odnosile na Dalmaciju, o čijem se sjedinjenju toliko govori. Nego što se nije učinilo, moglo bi se još učiniti, pa mislim ako igda, a ono je sada zgodan čas da se ovo pitanje opet iznese, kad je ono, po momu mnijenju, najbliže svomu ri- ješenju. Poznato je da su se — hvala riječkoj resoluciji — u Banovini prilike ipromijenile pa su mješte Khuenove garde došli na vladu ljudi, koji su svojim otačbeničkim radom znali steći povjerenje naroda. Austrijska pak vlada navađa kao razlog potpunom ne- priznanju pravničkih ispita, položenih naza- grebačkom sveučilištu taj, što se na zagre- bačkom sveučilištu neki predmeti iz austrij- skog pozitivnog prava ili u opće ne preda- vaju ili ne predavaju u dovoljnoj mjeri. PODLISTAK. Junak. (Napisao; Gabriele D' Annunzio), Već bijahu izišle iz crkve na trg za- stave sv. Gonselva, te lepršahu po zraku. Nošahu ih i teško upravljahu s njima ljude- skare crvena lica, a na vratu im žile bijahu nabrekle od napora, Iza pobjede nad Radužanima, maska- lidski puk slavljaše u rujnu svećanost ve- likim slavljem. Neobičan vjerski zanos obuze srca svih. Cijelo mjesto prinašaše veliku množinu minule žetve, u čast svome pokro- vitelju. Preko ulica, sa jednog pfozora na drugi, ženske rezastriješe svečane sagove, a ljudi okitiše vrata zelenilom i cvijećem. Kako zavijaše vjetar po ulicama, vitlaše i nosaše prolaznike tamo amo, da izgledahu kao pijani. Ophod izide iz crkve, zavije u jednu ulicu, i stade ići u širinu. Pred žrtve- nikom, gdje bijaše kip sv. Pantaleona, stajaše osam izabranih ljudi, te čekahu, da na određeni znak podignu na ramena kip sv. Gonselva. To vam bijahu Ivan Curo, Umalind, Mattala, Vinko Guanno, Rak Cenzo, Benedikt Halente, Vlaho Clisi, i Ivan Sen- Sada je na većini u hrvatskom saboru, da učini ona, što nije mogla ili nije htjela u- činiti Khuenova garda, naime: da isposluje od hrvatske vlade, da se na hrvatskom sveučilištu utemelje one katedre, koje su, po mnijenju austrijske vlade, bile do sada za- prjekom, da se priznadu pravnički ispiti po- loženi na zagrebačkom sveučilištu. Sa rije- šenjem pravničkog pitanja riješit će se i pitanje filozofsko, kojemu i onako nema ni- kakve zapreke. Nema sumnje da bi se sa- mo na taj način prisililo austrijsku vladu, da prizna potpuni reciprocitet hrvatskog sveučilišta, ili bi u protivnom slučaju mo- rala da ukaže svoje ,papke“. Banovina bi pak tim korakom mnogo doprinijela samom sjedinjenju, a da i ne govorim o tom, kako bi se tim ukazala zahvalnom Dalmaciji, ko- ja se je inače uvijek pokazala spravnom da joj u svakom pothvatu pomogne. Hrvatsko djaštvo Dalmacije, Istre i Banovine bez ra- zlike stranaka imalo bi se posebnom petici- jom obratiti udruženoj oporbi u hrvatskom saboru, da se u gornjem smislu što prije pobrine za riješenje pitanja hrvatskog sve- učilišta. N. Sedmički pregled. Srbija. — Značajan je razgovor, koji je ovih dana imao srpski ministar trgovine sa dopisnikom čeških ,Narodni Listy.“ Iz među ostalog reče, da će Srbija ustrajati u carinskom ratu, jer, da se vidi, da Austrija kad ne može da gospodari, da hoće da poni- zi Srbiju, i da joj nije do Škodinih topova. No Srbija nije austrijska provincija, već su- verena država, koja ima svoga narodnog kralja. Slično se je izrazio i ministar nas- tave. — U velike se radi, da Srbija bude, koli- ko joj bude dopuštale ovakve prilike, zastu- pana na izložbi u Pragu. — Vodja radikala Stojanović izrazio se je jednom novinaru, da se Austrija nada, da će stranke biti nesložne u vanjskoj poli- tici, ali neka se ne veseli, jer je vas srp- ski narod u ovom pitanju složan. — zapaura. Stajahu mučke, obuzeti dostojan- stvom čina i malo uznemireni. Izgledahu dosta jaki; oči im sijevahu religijoznim fa- natizmom, a na ušimu nošahu naušnice kao ženske. Kad i kad bi opipali bilo, kao da će izmjeriti snagu, ili bi bacili po koji smije- šak. Kip je svečev bio ogroman i mjeden, samo glava i ruke bijahu srebrne. Mattala reče : — Naprijed! Narod se natiskivaše okolo da vidi. Cr- kveni prozori podrtavahu od velike sile vje- tra. Kadionik dimljaše mirom i tamjanom. Glasovi sa orgulja sad dopirahu, sad ih opet nestajaše. Usred mnoštva stajaše osam ljudi, koji izgledahu, kao da su na ognju. Pripravni pružiše ruke. Mattala će : Jedan! — Dva! — Tri! Zajedno prihvatiše, da dignu kip sa žrtvenika. Ali ih težina prevari i kip se nagne na lijevo. Ne mogahu ga dobro uhvatiti, te se sagnuše od napora, misleći da će ga upraviti. Vlaho Clisi i Ivan Curo slabiji i manje vješti pustiše go. Kip se nagne na jednu stranu. Umalind zavika. Srbija do sada u pitanju carinskog ra- ta nije odvratila Austriji šilo za ognjilo, ali radi na gospodarstvenom polju, te skla- pa i proširuje trgovačke ugovore s drugim državama. Srpsko-bugarski carinski savez već je gotova stvar, a osim toga Rumunj- ska će vlada dati neke pogodnosti na izvoz žita. — Svakog se je grubo dojmio odlazak austrijskog poslanika Czikavna iz Beograda prigodom kraljeva rodjendana. Ovaj demostrativni odlazak misli se da je u savezu sa carinskim sporom. Rusija. — U Rusiji sve vri, sve, se diže na noge. Reakcionarni se radnici oru- žavaju, drže skupštine i tajne sastanke. Po- kolji Jevreja su na dnevnom redu. Admi- ral crnomorske flote Čiukninov, na kojeg je bio učinjen atentat, umro je ovih dana, a mrtvi su ostanci odneseni u palaču admi- ralata. — Još se može rijeti nije ni pokopan Čiu- kninov, a već je počinjen atentat na gene- rala Šajkojvskoga. General je ostao neozle- đen, ali su mu ženu pogodila dva hitea. — U Rusiji, od pantivijeka zagovarateljici mira, u kojoj se je u zadnje doba prolilo na potoke krvi, i ovih se je dana rasprav- ljalo u dumi, da ratovi moraju prestati. To- ga radi duma je zaključila otposlati 6 dele- gata na konferenciju u London. Dreyfuss riješen. — Zadnje nam ri- ječi prošli put o Dreyfussovoj aferi bijahu, . a osudu ćemo ovih dana čuti.“ Eto se je u istinu ovih dana svršila parnica, koja se je zavlačila punih 12 godina, parnica, ko-' jom je kapetan Dreyfuss, osuđen i poslan na otok, hotio dokazati svoju nevinost, ne samo pred Evropom, već pred cijelim svi- jetom. Slutnja, koja je vladala preko raspra- ve kasacionog sudišta, najbolji je dokaz nje- gove nevinosti, jer ona nije značila nehaj, te su na nj vikali i htjeli ga uništiti. Proglašen je nevin sa 31 proti 18 gla- sova. Kad se je upitalo vladu, koje korake misli poduzeti, ministar je Sarrien odgovo- rio, da će iznijeti zakonsku osnovu po ko- joj će Picquart bit imenovan generalom, a Dreyfuss šefom eskadrone, još k tome će mu biti data počasna legija. Pazi, pazi — povikahu naokolo, videći, da će se kip strovaliti. S trga dopiraše silna vika, te nadvisivaše prijašni žamor. Uma- lind pada na koljena, a desna mu ruka osta ispod kipa. Tako klečeći držaše uprta dva velika oka puma boli i straha u ruku, koju ne mogaše izvući, ali mu ipak ne izađje vrisak iz usta. Nekoliko kapalja krvi omasti žrtvenik. Drugovi mu još jednom, pokušaše po- dići kip. Pokušaj im se izjalovi. Umalind je od straha i boli krivio ustima. Ženske, te su to gledale protrnu od straha. Napokon podigoše kip, a Umalind izvuče krvavu i smečenu ruku.... Idi kuć! Idi kući! — nagovaraše ga narod, vodeći ga put crkve- nih vrata. Jedna ženska odriješi pregaču, i dade mu je, da poveže njom ruku. On je odbije. Ne govoraše više; gledaše samo u skup ljudi, koji se prepirahu oko kipa. Sad je mene red. Nije, nego mene. Ne, mene je. Ćiko Ponno, Matej Scafarola i Tomislav Clisi, natjecahu se za mjesto nosioca mjesto Umalinda.