Br. 11.

U DUBROVNIKU, 16. Marta 1905.

 

CRVENA M

Cijena je listu unaprijeda: za Dubrovnik sa donašanjem u kuću; za Austro-Ugarsku, Bosnu i
Hercegovinu s poštom: na godinu 10 kruna, na po godine 5 kruni. Za inozemstvo: 10 kruni i po-
štarski troškovi. Ko ne vrati list, kad mu pretplata mine, smatra se da je predbrojen i za do-

šasto polugodište.

 

vei Izdavatelj i odgovorni urednik Dr. Ivo

DeGiulli.

 

| Pojedini broj 20 para. |
|

Izlazi svakog Četvrtka.

 

 

 

 

Pretplata i oglasi plaćaju se upravi ,Crvene Hrvatsk
Za izjave, priopćena, zahvale plaća se 40 para po retku, &
puta tiskaju po pogodbi i uz razmjeran popust. Dopi
čaju, a nefrankirana pisma ne primaju se.

tžiodina XV.

\TSKA

e* u Dubrovniku gdje su utužljivi.
za oglase 20 para. Oglasi koji se više
isi šalju se Uredništvu. Rukopisi se ne vra-

Srpska Dubrovačka Štamparija A. Pasarića

 

Dubrovnik, 14 marta 1905.

Kazali su nam, da program, na kojemu
bi se imala provesti fuzija hrvatske narodne
i piitvaške stranke ima ostati tajan, dokle ga
klubovi ne odobre. Za to nas je začudilo, kad
smo u ,Obzoru“ čitali opširno njegov sadr-
že;, Tim je već sada postao predmetom jav-
nog raspravljanja. Moguće je Otako 1 Đe!

Po onomu, što je eto izbilo na javu,
vidi se na prvi mah, da je to skladna cjeli-
na, nešto sasvim novo, drukčije od starih
našilt programa, Naći je doista tamo i amo
stvari, koje sjećaju programa narodne stran-
ke, a ima opet tačaka, gdje je očit utjecaj
pravaštva, ali ono, što ovaj program razli-
kuje i od jednoga i od drugoga, to je, što
uzimlje u obzir prilike, u kojim živemo. Vi-
di se, da su pregovaratelji usvojili, što je u
jednoj i drugoj stranci bilo dobro, ali da su
uočili ujedno i sve pogibli, koje bi nastale
odatle, kad bi smo uza sve promjene, koje
vidimo oko sebe, ostali još uvijek na dog-
matičnom stanovištu Autuna Starčevića ili na
stanovištu nekadanje narodne straoke, koje
je bilo u toliko nerealno, što hrvatski narod
postoji, te program jedne hrvatske stranke
mora biti u prvom redu hrvatski.

Možda samo za to, što program stare
narodne stranke u Dalmaciji nije bio onoliko
hrvatski, koliko je trebalo da bude, našle su
ideje pok. A. Starčevića u nas osobito plod-
no tlo. To je bilo u doba, kad je cijeli hr-
vatski narod stajao pod dojmom državno.
pravne pravaške nauke. Pravaštvo je bilo zao-
kupilo cijeli javui život u Banovini, proširilo
se na Istru i Bosnu-Hercegovinu; Obzoraši
sn pred njim kapitulirali, pa i sama narodna
stranka u Dalmaciji, oslabljena istupom Bian-
kinija i dr. pod pritiskom mlagjih elemenata
trebalo je da u mnogom popusti. Skoro svi
provincijalni listovi bili su pravaški, a oni,
koji nijesu htjeli biti, natjecali su se u radi-
kalizmu s njima. Ako ikad, tad je pravaštvo
moglo postignuti kakav uspjeh i u Dalmaciji
i drugovdje. A kad tamo, imalo poslije sve
se to štropoštalo sa svoje visine u blato po-
litičkih intriga jednoga Franka, koji se znao
ušuljati u milost pok. Starčevića, pripravlja-
juć starcu hodočašća i narodne poklone.

Ovo je činjenica, koju će zaludu ,čisti“
poricati, a ona je ujedno i dokaz, da nauka
pok. Starčevića nije bila jedino spasavaju-
ća“, kako je htjedoše da prikažu. U njoj je
bio grijeh istočni neračunanje sa prilikama,
u kojim živemo. Nijesi znao što baš stranka
hoće, jer htjeti slobodnu nezavisnu Hrvatsku,
a čekati, da se sama stvori, to je isto kako
nehtjeti ništa. S toga se je vas rad ograni-
čio na pobijanje srpstva, a Hrvatska je sli-
ćila kakovom vrtu frebelijanskom, gdje djeci
davaju zastavica da se igraju. Gdje te borbe
nije bilo, ljudi su se psovali, a u Zagrebu,
kako nije bilo ništa da se izjuve, počele se
nadute veličine otimati o prvenstvo u stran-
ci na veliku sablazan cijelog naroda, dok ih
Frank nije svijeh sramotno istjerao iz tora.

Do toga je dovelo stanovište negacije i
oskluzivizma, na koje se je bila strauka sta-
vila. Ova je tim sama sebi označila granice,
preko kojih nije mogla naprijed. U životu
stranaka — kako ni u čovječjem — nema
počinka; ili stranka stupa naprijed iz pobje-
de u pobjedu, ili trgne u nazadak, ali da
dulje vremena stoji na istoj veličini, to se

protivi samoj uaravi. Tako je i stranka pra-
va napredovala, dok cijeli hrvatski narod ni-
je predobila, a tad je udrila na se, jer ili je
trebalo preći na rad i postići ono, što se je
tražilo, ili se razvijati dalje te predobiti za
se i nehrvate. Ovo je potonje bilo nemoguće
zbog str»n=čkog eskluzivizma, ono prvo pri-
lika nijesu dopuštale.

Mi ne dijelimo mišljenje onih, koji ka-
žu, da je pravaštvo bila prava zaraza za hr-
vatski narod. Njemu treba da zahvalimo, što
se je hrvatska svijest jače probudila, ali po-
slije žalosnih iskustva ustrajati još uvijek na
dogmatičnom njezinu stanovištu i vjerovati u
nepogrešivost ,Staroga“, to bi značilo nei-
mati oči, da vidiš, što se oko tebe dogagja.
Pokojni Starčević mogao je provesti svoj ži-
vot u sobici, graditi nekakve kule u zraku 0
budućnosti naroda, ali narodu toga ne treba,
on hoće da mu sadašnjost bude ugodna, on
traži jednu stranku, koju će voditi praktični
političari i koja ne će svršiti bankrotom, po-
što je 25 godina zavaravala svoje pristaše.

Ako s ovog gledišta promatramo pro-
gram fuzije, opaža se, kako su ljudi, kojima
je bio povjeren ovaj mučni posao htjeli spo-
jiti političke i narodne aspiracije hrvatskog na-
roda s njegovim kulturnim zahtjevima i eko-
nomskim potrebama Dalmacije. Na taj način
stvorili su nešto, što diše životom. Po svomu
programu dapače dalinatinska hrvatsko stran-
ka mogla bi blagoslovno djelovati i na o-
stale hrvatske zemlje, osobito ako se prihvati
pravedno njezino stanovište prama Srbima,
koje program označuje ističuć jezićni i te-
ritorijalni kontinuitet hrvatskog i srpskog
naroda. Kažemo ,mogla bi“, a tu reservu
upotrebili smo samo za to, što i najbolji pro-
gram ostaje uvijek samo list papira, kad se
ne nagje ljudi svijesnih i obzirnih, da taj
program provedu. Ima li takovih ljudi Dal-
macija sada u času, kad ih je toliko potre-
ba, kazat će nam skora budućnost.

PE me

Biankini za ratnu mornaricu.

Ima više od sedmice dana, da se naše no-
vinstvo bavi s govorom zastupnika Biankini u
bečkom parlamentu, kojim je tražio pojačanje
našo mornarice, da se u slučaju rata uzmogne
oprijeti talijanskim poblepama. Na nj su se
osvrnuli Jedinstvo“, Novi List“, Pokret“
»Hrvatska Kruna“ i ,Dubrovnik“, a iz njihova
se pisanja vidi, kako niko nije zadovoljan, te
kako i članak na obranu zastupnika Biankini
u ,Narodnom Listu“ nije postigao ni iz daleka
ono, što je pisac možda očekivao.

VZagovarati u parlamentu, da Austrija učini
nešto, što je samo u njezinom interesu, to je
hoćeš-nećeš pokazati se austrofil više nego i oni,
koji to moraju da budu. Već to moralo je od-
vratiti zastupnika Biankini od inicijative, jer je
barem on morao znati, da su Dalmatinci više
siti stare igre, koja im je samo donijela gorkih
i teških razočaranja. Nad našim interesima mi
no možemo i ne smijemo pripoznavati drugih
interesa, a ako je zastupnik Biankini cijenio,
da bi akcija, koju je on potakao, donijela kori-
sti hrvatskom narodu a napose Dalmaciji, tada
so je teško prevario. Istina je, Dalmaciji ne
može biti indiferentno, što se Italija hoće ugni-
jezditi na ovoj strani Jadranskog mora, sma-
trajući Dalmaciju nekom neotkupljenom zemljom.
Proti svakomu pokušaju, koji bi na to išao,
ona će naći otpora u samim Dalmatincima, koji
znadu, što su i hoće da budu, što su, ali one

 

stotine milijuna, koje bi po mišljenju zastupni-

 

ka Biankini morala Austrija sasuti u ratne bro-
dove i na naše obale, kad bi nas i mogla obra-
miii od talijanskih pohlepa, vezali bi nas još
čvršće ondje, otkle nas bije svaka nevolja.
Što znači za naš narod ratna mornarica poka-
zuje najbolje Pulj, gdje se jedino njezinom po-
moći drži na vlasti ona stranka, proti kojoj bi
imala biti naperena oružanja, koja Biankini
preporuča.

Naše političke aspiracije nijesu nikakva
tajna. Mi u jednu hoćemo Hrvatsku. Ako nas
nesretne prnike sile, da i mi sudjelujemo u ovoj
velikoj komediji, kuju se zbija pred našim oči-
ma, nijesmo mi krivi. Krivi bismo bili tek onda,
kad bismo te prilike sami stvarali, te na taj
način vezivali sebi ruke, da u odlučnom času
progju preko nas kao preko ljudi, koji ne mogu
i ne će ništa. Ako Austrija hoće utvrditi naše
obale, te so osigurati od svakoga iznenagjenja,
neka ih utvrdi, kad ima silu u ruci, ali da je
naši zastupnici toga sjećaju, nalazimo smiješno
i pogibeljno.

Pa tko bi platio troškove za to pojačanje.
Novee bi dala cijela Austrija, dakle i Dalmacija,
a porez u krvi plaćao bi najviše naš primorski
puk. Naši bi sinovi uveličavali slavu Austrije,
a u slučaju potrebe dogodilo bi nam se, kao
lani u Hrvatskoj, da ih pošalju na nas za volju
kakvom Khuenu ili njemu sličnom.

uf.
Sličice iz furtimaškog logora.

Hurtimaški iogor prije nego će da otpočiire
na lovorikama svojih zadnjih plemenitih djela,
imao je da pretrpi malu krizu — u pogibli je
da izgubi svog proroka, koji se, kako kažu
sprema u Misir.

Teška konsternacija u Izrajilju.

Ta nije šala izgubiti glavu. Njega plače
željeznička udruga, za njim jaduje trgovačka
komora, u crno se zavio Balkan, a kako ne će
tiskara.

| doista uprava tiskare sintetizuje furti-
mašku kliku u Dubrovniku. Ona sastoji od
predstavnika kapitola kanonika D.n Ante Liepo-
pili i D.n Bepa Crnice, predstavnika Štedionice
upravitelja Gjura Kovačevića i Gjura Rašice, a
nad njima se krili kao peti i predsjednik : pro-
rok Mandolfo,

A koje zasluge ima taj čovjek za tiskaru?
Velike. Spominjat svijeh ne ćemo; jer baš nam
nije zadaća, da pišemo biografije velikih furti-
maša, spomenut ćemo samo jednu, koja mu je
fotografija.

Kad su dubrovački Hrvati kupili u Pret-
nera štampariju upravo radi ,Crvene Hrvatske“,
naumom, da je pretvore u dioničko društvo, dok
se za to potrebita koncesija dobije, bilo je od-
regjeno, da je trojica na se uzmu, a to bjehu
Dr. M. Čingrija, g. Božo Mičić i SMamun
Mandolfo. Oni se primiše tog naloga i tiskara
započe. Nu kapitala nije bilo. Od 11000 k. skup-
ljenih 8000 k. trebalo je isplatiti Pretneru, a sa
3000 k. nije se moglo nabaviti nove strojeve,
materijal i započeti djelovanje. Trebalo je z4 to
naći novca i za nj jamčiti, a to je trebalo da
urade oni, koji su so primili mandata, naravno
trebalo se je žrtvovati i riskirati. Veliki patrio-
ta Mandolfo izjavi da ne će, što više zatraži
od druga dva člana D.ra Čingrije i Mičića, da
ga odriješe svako odgovornosti i da mu jamče
za svaku štetu. Što oni i uradiše i sav riziko
na se uzeše, Mandolfa više u tiskari nije ni
bilo, nije ni povirio.

Ali dogje koncesija za dioničko društvo.
Više nije bilo što da so za stranku riskira;
dvjesta kruna dobro uloženih pa profit na iz-
gledu. I veliki patriota se opet pojavi. Sjećat
ćemo se uvijek konstituirajuće skupštine tiskare,
kad je Mandolio u dvoranu stupio na čelu du-
brovačkih popova. Mi ne bjesmo podigli land-
šturm, bilo nas je 5 jal 6 vjernika bez mantilje
i glasovusmo bijelim ceduljama, a popovi birahu
Mandolfa za predsjednika .za zasluge“. Što jo
poslije slijedilo svakomu je poznato, a konac je
bio da se ,C. H.“ morala proseliti u srpsku

 

štampariju, kad nije uspio nadahnuti kolap
Vlaha Keleza i Gjura Rašice da su oni gospo-
dari lista, na koji ćemo se kolap još osvrnuti.

A propos od Rašice. Čitali smo priopćeno
Kolinovo i sve smo razumjeli. Samo nam se 0
jedno mozak otupio, pa ne možemo nikako da
dokučimo, što je u stvari. Radi se o onom pro-
tokolu, u kom stoji, da su Rašica i Kovačević
ostavljali velike svote, hiljada, bezkamatno na
korist štedionice. Rašica proletarac, izdavatelj
socijalističkog nesugjenog Prava, prusumptivni
pisac glasovitog članka Novi List u službi
kapitala“ preko noći postao kapitalista, koji
barata hiljadama kao parama, tako da ih beska-
matno ulaže, Svak razumijeva, da malo razjaš-
njenja onom protokolu dobro bi stalo, pa se za to
obraćamo kapitalisti Rašici, da nam onaj pasus
razjasni, a neka nam oprosti na znatiželjnosti,
jer smo ljudi, koji u otajstva ne dopiremo, pa
bi mogli promisliti, da su one hiljade njegove,
kao što je i ,C. H.< njegova i Vlaha Keleza.

A sad sa povratimo na furtimaški logor,
koji gubi proroka. Da je izgubit čovjeka bilo
bi teže, jer drugoga bi teško našli, ali kad se
radi o proreku lako, ga je zamijeniti, imadu ih
na pretek. 1 pi žici već je stigao u Dubrovnik
novi prorok D.ri, Ivo Prodan, da zamijeni Man-
dolfa. :

Comedia tutta da ridere.

Mi D.m Iva poznatno. A ko ga ne pozna!
I ovdje mu se klanjamo kao novom proroku
na olimpu furtimaštva dubrivačkog. Ali novi-
narska kolegijalnost nas sili, \da ga nešto upo-
zarima..U Dubrovniku nije teran 2% proroka, ta
eto se u Misir sele. Dubrovčani su čudne ćudi,
hoće im se origjinala, i neki dan se neko ja-
dikovao da ih ponestaje. Nemoj D.m Ivo da te

čudo snagje.
GDR
Tobožnja ,slavosrbština“ u Kotoru.

Odgovor ,, Hrvatskoj Kruni“.
Kotor, 28. veljače.

Organ stranke, koja je valjda i osvjedoče-
na, da širi moral dobrim djelima za ovaj i o-
naj svijet“, ustupa u svome broju 18 prošl. prvo
mjesto dopisu iz Kotora. Tiče se in prima li-
nea nas, pa je red, da se na nj osvrnemo, & po
svom starom običaju učinit ćemo to sustopice.

Običnom neiskrenošću izvjesnih reportera,
dopisnik prigovara tomu, što su zastupnici gg.
Mato Radimiri i Juraj Carić, te kapetan a umi-
rovljeni profesor g. Pavo Radimiri, stali u ime
Hrvata, da ugovaraju sa srpskom strankom, ka-
ko bi se došlo do kompromisa za nastajuće op-
ćinske izbore. Rekosmo ,neiskreno“, pa navlaš
za to dodajemo svakom pojedinom odborniku
naslov, što ga ide.

Tvrdi dopisnik ,Hrvatske Krune“ da ,od-
bor“ lani imenovan od skupštine hrvatskih bi-
rača, da nadzire i rukovodi sve javne poslove,
koji makar kako dolaze u dodir sa hrvatskim
interesima, nije bio vlastan, da ugovara sa , Sr-
bima“; ali takova tvrdnja nema temelja, prije
svega s razloga što svak može da nešto poku-
ša, da predlaga, da ugovara, kad je svo na
koncu podvrženo naknadnom odobrenju birača.
A švak, te nije strašću zasliepljen, mora priz-
nati, da je to pravo pripadalo a fortiori spome-
nutome odboru, koji je morao da računa sa
faktičnim obstojnostima u Boki, sa razpolože-
njem u pokrajini, odnosno na sporazum izmedju
Srba i Hrvata, te sa koječim drugim, što će
prof. Šegvić u svojoj .pronicavosti“ shvatiti, da
je bolje premučati.

Jest, osim viših razloga čisto političke na-
ravi, stotinu drugih razloga, što ćemo ih naz-
vati domaćim ili predjelnim, imperativno nalažu
bokeljskim, a osobito kotorskim Hrvatima, da
živu u miru i slozi sa Srbima. Priznavanje Sr-
ba u Boki, uviek na temelju izjave prof. Šegvića,
nije prama nauci Ante Starčevića, ali što ćemo,
kad su joj dvije trećine pučanstva pravoslavno
vjere, pa ono hoće da je srbske narodnosti. Što
bi nauka najučenijeg i najrodoljubnijeg češkog
povjestničara, kad bi išla za tim da nieče Niem-