Godina XV. \ Br. 15. U DUBROVNIKU, 13. Aprila 1905. CRVENA HRVATSI Pretplata i oglasi plaćaju se upravi ,Crvene Hrvatske“ u Dubrovniku gdje su utužljivi Za izjave, priopćena, zahvale plaća se 40 para po retku, a za oglase 20 para. Ogrlasi koji se više puta tiskaju po pogodbi i uz razmjeran popust. Dopisi šalju se Uredništvu. Rukopisi se ne vra- ćaju, a nefrankirana pisma ne primaju se. : Cijena je listu unaprijeda: za Dubrovnik sa donašanjem u kuću; za Austro- Ugarsku, (Bosnu i Hercegovinu s poštom: na godinu 10 kruni, na po godine 5 kruna, Za inozemstvo: 10 kruna i po- štarski troškovi, Ko ne vrati list, kad mu pretplata mine, smatra se da je predbrojen i za do- šasto polugodište. Pojedini broj 20 para. Srpska Dubrovačka Štamparija A. Pasarića. Izlazi svakog Četvrtka. Izdavatelj i odgovorni urednik Dr, Ivo DeGiwlli. KRARMŠNAANACNASA OM ATIRNIIIAINAIAAALANNANNAISNA ZURENRTRENINISTOH Shrvan godinama, Na njegov grob hrle domoroci, sebičnosti od živa odbijali, da se poklone To je troje on znao dovesti u sklad — genijalnim poletom puna strasti i zadjevica; nije mario za mržnje i inade; njegovo je oko samo p je vidio, da ga ne će da slijede drugi, koji bi se zaustavljali na po puta, boje STROSSMATEN iznemogao, zatvorio je svoje oči na vječni počinak, praćen suzama svoga naroda i čitava slavenstva. neka mu blagoslov naroda učini lakšom rodnu grudu. Tamo pristupaju i oni, koji su se zbog velikom čovjeku, velikom Hrvatu, velikom biskupu. svoga uma. Njega nije mogla smesti sićušna dnevna politika, azilo krajnu metu, koju je trebalo dostići, a kad ći se Dedalova leta, on se nije zaustavljao, te dok su ostali zakrenuli drugom stazom tražeći efimernih uspjeha, on je ostao vjeran sebi i svojim idealima. prožet vjerom i pun nade u konačnu pobjedu. Samo ta vjera u budućnost hrvatskog naroda, je savjest čista“. Da, njegova je savjest bila čista kako što mu se. prigovaralo, da je on kriv današnjem žalosnom stanju, slični njemu. Vremena se mnijenjaju. Ali ideje izbiju i da konačno pobijede. Tako je sa vahu pojavi Strossmayerovoj njezinu veličinu, poja a ognjište su njihovo dva zavoda, monumentum aere perennius, akademija. Ta su dva prosvjetna matičnjaka učinile Zagreb ono, vijencu slave, koji kiti čelo pokojnikovo, a popunjaju vijenac dr duguje. U Vubrovniku nije podigao spomenika, ali je pomogao brovačku prošlost. genija ne umiru. One mogu trenom da idejama i snovima Velikog Pokojnika. slavenstva i čovječanstva mogla mu je izvabiti iz usta riječi: ,Moja kristal, on se nije ogriješio o narod svoj ni jednom ciglom misli, a može biti kriv je samo u toliko, što je cijenio, da su drugi zamru, da poslije s većom snagom na javu One velike ideje bratstva i ljubavi, koje da- vljuju se opet sa više životne snage nego prvo, priuregjene prama vremenu, koje je veliki biskup sebi za života podigao, sveučilište i što je: duševno središte svih Hrvata. To su dva lovor lista u ugi hrvatski gradovi. Nema jednoga, koji što Strossmayeru ne objaviti rodu i svijetu vječiti spomenik narodne slave, du- Takova smo čovjeka izgubili smrću J. J. Strossmayera, a naša je bol to veća, što mu nasljednika .... nema. Josip Juraj Strossmayer ugledao je božje svijetlo na 4 veljače 1815. od proste gragjanske obitelji. Već od rano mladosti pokazao je osobit talenat tako, da ga je biskup Lučić primio u sjemenište, gdje se je istaknuo kao prvi megju drugovima. Odatle bio je poslan u centralno sjemeni- šte u Peštu, gdje je god. 1834. bio promoviran na čast dok- tora filozofije. Dovršivši teologiju bio je god. 18%8. regjen za &većenika od biskupa Kukovića, te bude namješten kao kapelan u Petrovaradinu. God. 1840. bio je od cara Ferdinanda primljen u Augustinianeum u Beču, gdje mu se pružila prigoda da razvije svoje duševne sposobnosti. (God. 1842. bude promoviran na čast doktora bogoslovlja, pa pošto su ga na dvoru u velike cijenili radi njegova govorničkog dara, bi god. 1847. imenovan dvorskim ka- pelanom i upraviteljem Augustinianeuma. Na preporuku bana Jelačića, s kojim se veliki bi- skup bio u Beču sprijateljio i š njim obilazio bečke bol- nice i tješio bolesne graničare, bude imenovan biskupom, kako je javio , Wiener Zeitung“ od 18 novembra 1849. Kad mu je 2 mjeseca kasnije banski vijećnik Ivan Kukuljević, pohodivši ga u Beču, čestitao imenovanje, reče mu bi- skup: da je naimonovanje njegovo za biskupa je- dina stečevina naša, da je on prvi narodni biskup. Divne li svijesti o samom sebi! Istinita li val Kod svečanog ustoličenja, gdje se je najbolje moglo vidjeti, kako je ljubljen u narodu, držao je biskup prvi svoj govor svećenstvu i puku“ o skladu, ljubavi, slobodi, jednakosti, bratimstvu, nastojanju za kršćanski i narodni odgoj, za sreću domovine — sve ideje, za koje je do zad- njeg časa vojevao, i koje su se potpuno slagale sa svim njegovim djelima. Odkad je stupio na biskupsku stolicu nije bilo dana, da nije barem nešto učinio na korist svo- ga naroda. Uz geslo ,za vjeru i domovinu“ radio je neumorno do zadnjeg časa života, ne štedeći ni troška ni truđa. Veličanstveni hram u Djakovu, prvo umjetničko remek-djelo na cijelom slavenskom jugu, hrvatsko sveu- čilište u Zagrebu, jugoslavenska akademija znanosti i u- mjetnosti, galorija slika, sve su tu njegova djela — djela koja sačinjavaju cijelu našu duševnu snagu. A ko bi na- brojio sve drugo, što je Strossmayer učinio, kad noma jed- ne crkovne ili svjetovne institucije, koja mu se za pomoć obratila, a koju nije on obilatom svotom potpomogao. Pro- vidnost je hrvatski narod izvanrednom srećom obdarila, podavši mu čovjeka, kakvih se rijetko nalazi, i radi koje- ga bi nam i kakav viši narod zavigjati mogao. Svojim znanjem i svojim govornčkim darom stekao je Strossmayer ugled i kod drugih naroda. God. 1851. sudje- lovao je biskupskoj konferenciji u Ostrogonu, gdje so vi- jećalo o pitanju odnošaja crkve prama državi, a god. 1856. konferenciji biskupa u Beču, koja je raspravljala o kon- kordatu, pa je u jednom i drugom pitanju pokazao svoju spremu i talenat, Svojim pak govorima na vatikanskom koncilu god. 1870. govoreći o definiciji napogrešivosti pape zadivio je cijeli svijet, koji je tom prigodom pobliže sa- znao za Hrvate. Strossmayer. je bio odlučan branitelj hrvatske poli- tičke misli -- misli sjedinjenja i samostalnosti Hrvatske u ovoj monarhiji. U državnom vijeću u Beču, pa i u hr- vatskom saboru, u novinstvu i gdjegod je mogao, on je tu misao odlučno zagovarao, pa je za nju tražio oslona u slavenskoj uzujamnosti, i jugoslavenskom bratstvu, a 0s0- bito u slozi Hrvata i Srba. Znamenite su riječi biskupove, koje je izrekao, za- govarajući ideju osnutka hrvatskog sveučilišta: »Sveuči- lište našo ima upravo biti ono sveto ognjište, na kom se srca bratska na ljubav, slogu i jedinstvo razgrijati imaju. U samom našem užem domu dva brata rogjena, jedne majke sinove, još predsude neke rastavljaju. Jednu krv, jednu dušu, dva di- čna imena, koja jedno te isto znače, često puta razdvajaju. Do sveučilišta je, da te predsudei raz- mirice prestanu, da so braća u jednu dušu i u jednu svetu namjeru spoje“. Premda jo radi ovih ideja više puta iskusio i kakvu grku, ipak nije se dao smesti, nego je za njih i dalje vojevao, pa providnost je htjela da je barem pod konac svoga života vidio, da je veliki dio hrvatskog naroda prigrlio baš one ideje, za koje je on živio. Danas, kad pred mrtvačkim odrom velikog biskupa cijeli hrvatski narod prigiba koljeno, da odade počast sjeni onog velikog duha, koji je za narod svoj živio, i mi se pridružujemo žalosti cijelog hrvatskog naroda, klanjamo se njegovoj sjeni, a uspomeni njegovoj kličemo Slava!