OMETATI
Dubrovnik Strossmayeru. >

Općina dubrovačka izdala je prigodom
smrti velikog Strossmayera ovaj proglas:

Dubrovčani !

Osmi dan ovog mjeseca, na tri ure tri- |.

desti časova po podne, ispustio je u Djakovu
Svoju Veliku Dušu, prvi sin Hrvatske do-
movine i jedan od najznamenitijih ljudt na-
šeg vijeka.

Sve je veličanstveno u životu tog ne-
običnog muža. Velike prosvjetne zavode, što
drugi puci sdruženim silama podižu, bodi-
gao je on sam.

U politici bio je odan narodnom načelu,
ali duboki pogled njegov shvaćao je stvari
u opsegu, do kog ne dopiru kratkovidni ljudi.

Strossmajer bio je veliki značaj za to,
što u cijelom svom radu nije poznao inog
pravila do čiste savjesti, o koju se nije ni-
kad ogriješio. Zagreb, Pešta, Beč i sam Rim
to nam svjedoče.

Njega žali Hrvatska, cijeli slavenski jug
i sve Slavenstvo. I Dubrovnik, kojeg je pro-
šlost on duboko cijenio, treba da mu se o-
duži, ako i skromno, kako današnje prilike
dopuštaju.

Dudrovačka općina za to pozivlje Vas
u hram svetoga Vlaha na Božiju službu, koja
će se držati u subotu na 10 ura prije podne
u spomen Velikog Pokojnika.

Dubrovnik 12 aprila 1905.
Načelnik
Pero Čingrija.

Čim se je gradom pronio glas, da je Stros-
smayer ispustio svoju plemenitu dušu, općina i
sva hrvatska i srpska društva izvjesili su u
znak žalosti svoje zastave na po stijega. Na-
čelnik Dr. Pero Čingrija otposlao je na ime
grada i u ime kluba hrvatske narodne stranke
slijedeće brzojave:

Prepoštovanom Kaptolu Djakovo

Dubrovnik pridružuje se žalosti cijelog
hrvatskog naroda, koji u Strosmajeru gubi svog
najznačajnijeg i najodličnijeg sina, duboko ga-
nut što je vječna providnost to dopustila u o-
vom sudbonosnom času, kad puk njegov više
no ikad trebao bi njega

načelnik Čingrija.

 

Prepoštovani Kaptol

" ' Djakovo.
Na ime kluba narodne Hrvatske stranke
dalmatinskog sabora, u ovom teškom času kad
Hrvatska gubi svog najodličnijeg sina a ideja
bratske sloge i uzajamnosti najodličnijega za-
govornika, primite duboki izraz naše neizmjerne

osti. Presjednik kluba
Narod. Hrvatske Stranke
Pero Čingrija.
Donosimo i brzojave, kojim su sva hrvat-
ska društva u Dubrovniku izrazila svoje sa-
učešće:
Prepoštovanom Kaptolu

Djakovo.
Dubrovačka hrvatska čitaonica odaje svoje
poštovanje lijesu velikog Hrvata, u komu je
providnost združila plemenitost srca s velikim
umom, značaj s ljubavi prama domovini na slavu

imena hrvatskoga. prava.

Kaptol

Djakovo.
Općoj tuzi radi gubitka velikog Stros-
smayera pridružuje se
Hrvatska Rad. Zadruga.

Prečašni Kaptol
Djakovo.
Sveopćoj tuzi Hrvatskog naroda pridru-
žuje se
Hrvatsko Pjevačko Društvo .Gundulić“,

 

Prečasni Kaptol
Djakovo.
Uz cijeli hrvatski narod i slavenstvo plače
velikog čovjeka, velikog Hrvata, velikog biskupa
Hrvatski Sokol,

Kaptolu
Djakovo.
Dubrovačka Hrvatska Općinska Glazba
petresena nemilim gubitkom šalje duboko ža-
lovanje P resjednik.

Nad grobom J. Jurja Strossmayera.

Bilo je vrjeme, kad je Hrvat plaki
Ostavljen sudbi, zaberavi svjeta
Dignutu zgradu, sruši ruka jaka,
Krvlju Hrvata kroz tisuću ljetA....

 

Ljubav je žarka Europe vele
. Pjevala himnu moču satrvena,
Razuma silna, boginje nam 2.
I reče: ona tek je odsad sjena..
Na proplancima tad se gori javi
,  \Prirode život, svjeta uskrsnuće,
\MeT teški misli rastra smrtnoj! savi
Svesilno biće, surice žarko, vruće. .
I zasja sjajno na mramornoj ploči,
Ko žarki bljesak, kad na nebu sinu;
Ponosan genij biskupa se koči:
Oj! ,Sve za vjeru i za domovinu“!
Ko silni ord što se k nebu diže,
Dok gudura mu domaja je mila
I jakim ljetom pod oblake siže,
Dok orkana mu igračka je sila;
Tako si i ti ponosan se digo,
O divni starče! kroz olujnu buru,
Nehtijuć trpjet tugji, teški igo
1 smjel si čeko tvoga žića uru......
*

* *

I čujem opet gdjeno Hrvat plače,

A s njim u kolu Slavije nam majka,
Adrije grudi nadižu se jače,
Vltava pita: bjel' to samo bajka?...

Slavije s Juga zar će zgorit plamen,

Što tvoja nam ga zapalila duša?...
Prosvjete zar će srušiti se kamen,
I nastat opet crna, noćna tmuša?....

Ne, neće! žarki plamen jošte gori,
Prosvjete plod se razlio u r'jeke,

A po njem psalam svećenika ori,
Oh! tvoj je starče, živjet će uvjjeke....
* 3 *

I vidim sjenu, med čempresim se krade,
Obnemogla je, shrvala je muka,
Čempresa cvilju priča svoje jade,

Po spomenicim dokle tapka ruka.

Oh! traži nješto, za izvorom hlepti....
Satrven kleče... Bol ga teška minu...
Bjelina ploče pri mjesecu trepti...

Oj! ,Sve za vjeru i za domovinu“!....
Dubr: 10 V. 1905. i

$. P.

Žalost za Strossmayerom.

Sa svih strana dolaze vijesti o saučešću
prigodom smrti Strossmayerove. Zagreb je na
osobiti način odao poštu velikom hrvatskom
meceni. Svi hrvatski listovi izdali su posebna
izdanja, kazalište je zatvoreno, u Streljani je
bio  gragjanski sastanak, a  ,Jugoslavenska
akademija“ držala je svečanu sjednicu.

Pogreb. . i

Mrtvo tijelo Strossmayerov bilo je u ne-
djelju balsamovano. Biskup leži na mrtvačkom
odru odjeven u ponfikalno odijelo, te će u dvo-
rani biti izložen do četvrtka popodne. U petak
u 9 sati u jutro biti će tijelo posvećeno i sa-
hranjeno u djakovačkoj katedrali.

»Moja je savjest čista“.

Za ideju Slavenstva Strossmayer je mnogo
toga pretrpio. Kad se je u Kijevu slavila 500-
godišnjica pokrštenja Rusa on je otposlao br-
zojavni pozdrav, koji je bio pobudio silnu sen-
zaciju i radi kojega se je bio zamjerio onima
gore, jer jer monarhija bila u ono doba u na-
petim odnošajima s Rusijom. Kad se je sastao
s kraljem u Belovaru, kralj mu je to pred ci-
jelim klerom spočitnuo, na što mu je Strossmayer
odgovorio: ,Veličanstvo moja je savjest
čista“.

Strossmayer Mecena

Koliko je Strossmayer u razne svrhe raz-
dijelio to se neće nigda tačno znati, jer je on
to činio po onoj: da ne vidi lijeva. Po prilici
računa so da je, osim redovite godišnje potpore
Akademiji, razdijelio u crkvene svrhe okolo
4000.000 K. u potpore 430.000 a u kulturne
svrhe preko 1,300.000 K.

Strossmayerova pisma o koncilu
i papizmu.

,Miinchner Neuste Nachrichten“ donosile
su u broju 477. od 13. listopada 1900. izvadke
iz listova, koje je pisao biskup Strossmayer po-
slije vatikanskoga koncila različitim učenjacima
kao profesoru Reinkensu,  Dillingeru, / lordu
Aetonu i drugima. U listu na Reinkensa veli
biskup, da stoji u oporbi i sa Bečom i sa Pe-
štom, te da ga silom žele maknuti sa njegova
mjesta. O vatikanskom koncilu izjavljuje, da mu
je manjkala svaka sloboda, potrebna za pravi
koncil u tako velevažnoj odluci, što je imala
da obuhvati savjest i mišljenje cielog katoličko-
ga svieta, ,Nema te sile, veli biskup, koja bi
svietu mogla dokazati, e je koncil bio slobodan
i neovisan. Nemoguće je, veli, da će Bog bla-
gosloviti djelo, koje je uspjelo na takav način
i gdje su se tako ogrješili o staro katoličko
pravilo : a semper, quod utique, quod ab
omnibus“. O svjetskoj vlasti papinoj veli bi-
skup u tim listovima na prof, Reinkensa:
,Ovaj kukavni krič, da ugled papin gubi bez
to jadne krpe, koju nazivlju zemaljskim posje-
dom, pravi je nesmisao. Pape bili su kroz sto-

svećenika,

 

ljeća bez posjeda, pa su ipak sačuvali svoju
neovisnost. Dajte crkvi jednoge Lava (461) ili
Grgura Velikoga (606), pa ćete vidjeti, da će si
znati pribaviti ugleda u svietu.“ U listu na
Dillingera veli dalje: ,Prava je sreća po mom
, mišljenju, da je papa izgubio dominium

18 (t. j. vremeniti posjed), koji nije bio drugo,
nego nutrimentnm superbiae et medium ecele-
siae libertatem opprimendi (t. j. sredstvo oho-
losti i uništavanja crkvene slobode)“. Tako je
biskup Strossmayer pisao, dok je papa Pio IX.
prokleo tvrdnju: ,Gubitak svjetskoga gospod-
stva, što ga posjeduje papinska stolica, dopri-
nesao bi vrlo mnogo slobodi i sreći crkve“.
Ove su dvie izjave tako znamenite, a u nas
tako malo poznate, da nam je upravo dužnost
iznieti ih pred naše obćinstvo, da vide i kato-
lički Hrvati, kako je mislio u tim ozbiljnim
stvarima njihov biskup. ,Svoje uvjerenje brani-
ću mirne duše i pred licem Gospodina“, piše
biskup dalje, osjećajući jamačno zamašno djelo-
vanje svoje tvrdnje. Nadalje nastavlja biskup:
»Ako ikada, to je danas dužnost svakoga pra-
voga katolika, da dovikne poput apoštola na-
mjestniku sv. Petra odlučno: ,in veritate evan-
gelii non ambas!“ (t. j. ne ideš po putu evan-
gjeoske istine)... A za nas Hrvate prezname-
nita je i ova misao: ,Što se tiče moga naroda
i njegove budućnosti, to mi se čini, da će se
jednoga dana odreći rimskoga despotizma.

Spomenik Strossmayeru.

Gragjanski odbor grada Zagreba zaključio
je, da se novac, koji je namjenjen za vijence
na odar velikog biskupa, upotrebi kao prvi do-
prinos za podignuće njegova spomenika u Za-
greba.

Slika Strossmayerova.

U Zagrebu g. Petar Jakovljević dao je
izraditi sliku velikog Strossmayera i to na
platim-bromit papiru, sa amerikanskim strojem
poljepšavanja. Cijena je slici I. vrst K 18; II
vrst (viša) K 22

Janjina, 10 aprila. Čim se doznalo za smrt
velikog vladike Strossmayera, i općina i mjesna
čitaonica, zabavno-poučno društvo ,Zvonimir“,
u znak opće narodne žalosti izvjesiše zastave
na po stijega i izraziše brzojavno žalovanje bi-
skupskom kaptolu u Djakovu, a brzojaviše i
neki posebnici. Jučer na večer u društvu ,Zvo-
nimir“ pri izvanredno sazvanoj skupštini, pre-
sjednik ,Zvonimira“ gosp. Dr. Vinko Mardešić
saopći družinarima preminuće velikog vladike,

*| iskaže 'u kratko, što je on bio za hrvatski na-

rod, i pozove družinare da mu uskliknu: Slava!
Iza toga najavi, da je zamolio gosp. N. 2. Bje-
lovučića da izvjesti o životu i radu velikog po-
kojnika. Gosp. N. Z. Bjelovučić, potpunim po-
znavanjem predmeta i riječitošću, kojom se o-
dlikuje, iskaže na dugo najprije životopis pokoj-
nika, a onda se osvrne na njegov rad kao
patriote, učenjaka i dobročinitelja.
Govorio je sa zanosom a govor je trajao preko
jednog sata. Đružinari, kojih je bila puna dvo-
rana, slušali su sa zanimanjem govor gosp.
Bjelovučića, te mu odobravali i ponovno na
svrhu usklikli: ,Slava Strossmayeru“ !

EN...

D. V. M. našega je mišljenja u pogledu
potrebe zbliženja izmegju Srba i Hrvata. On
vidi, da dalje ovako ne može da ide, te da kavga-
juć se megju sobom i jedni i drugi radimo za
drugoga. Sve sile, koje se u takovu borbu po-
troše, mogle bi se upotrijebiti u stvari koje bi
koristile jednim i drigim, moglo bi se uspješno
stati na put sjevernim susjedima, te tako od-
vratiti od sebe pogibelj isisavanja, a što je gore
i odnenarogjenja,

Sve to D. V. M. zna, jer je iskusio ono,
što smo i mi iskusili... . pa ipak nije s nama,
a dijeli ga naše ,naprednjaštvo“, koje po nje-
govim riječima ruši temelje kršćanstva, te s to-
ga moraju proti njemu biti svi svećenici, i ka-
tolički i pravoslavni, jer je pogibeljan i jednim
i drugim tim, što vrhovnim sudijom ljudskih
djela proglasuje ljudski razum. Radićeva seljačka
stranka, premda je i ona antiklerikalna, zauzela
je stanovište protivno. Ona štedi kršćanske o-
sjećaje hrvatskog naroda, za nju je mjerilo, ka-
ko je neko u Hrvatskoj Misli“ pisao, u prosu-
gjivanju ljudskog djelovanja razum prosvijetljen
vjerom, a tomu D, V. M. begeniše.

Mi nijesmo teolozi, pa se no ćemo ni u-
puštat u teološka raspredanja. Moglo bi nam
se naime lako dogoditi, da nam izbjegne još
koja ,riječ“, zbog čega će opet graknuti na nas,
da podkopavamo temelje kršćanstva, a nama
nije do toga da opet stvaramo u narodu umje-
tne razlike. Ali nam se sama nameće opaska,
da bi razum i razum prosvijetljen vjerom mogao
biti jedno te isto, ako je narod hrvatski jedne
vjeroispovijedi. Ali tako nije, Hrvata ima i ino-
vjeraca i malovjeraca, pa stranka, koja bi se
ravnala razumom ,prosvijetljenim vjerom“. od-

 

bila bi od sebe sve te ljude, te mješte da se
zajazi jaz megju Hrvatima i Srbima, taj bi jaz
postao još dublji, a k tomu bi se od nas otugji-
li Mahamedanci, koje je i onako otugjila jezu-
itska politika Vrhbosanskog nadbiskupa.

Pitanje dakle u svojim posljedicama nije
teološko, nego sasvim političko. Prihvaćajuć_
naime to načelo, dalo bi se hrvatstyu neko oso-
bito vjersko obilježje, te bi se uzakonilo ono,
što je tražio katolički kongres u Zagrebu. Što
je još gore, katoličko hrvatstvo pretvorilo bi se
prirodnim razvojem u klerikalno hrvatstvo, jer
bi svećenstvo uzimalo za sebe pravo, da auten-
tično tumači, što zahtijeva razum  prosvijetljen
vjerom, te nam ne bi preostajalo drugo, nego
da se pustimo sedlati, ili da svi idemo u popo-
ve, te tako iskupimo sebi pravo da se i naša
čnje u javnom životu.

Nama je jako teško vjerovati, da je D.
V. M. uočio sve ove pogihli, koje bi nastale,
kad bi smo prihvatili njegovo stanovište, i po
same narodne ideje, koje on rijetkom odlučno-
sti propovijeda. On se istina tješi, da bi ka-
toličkom sveštenstvu tada pružilo ruke pravo-
slavno, i da bi onda oni skupa poradili, da
se narodni ideali oživotvore, ali to je prosta
obmama. Pravoslavlje nijesu stvorile razlike u
dogmatima, jer teško da bi se kogod i u sre-
dnjem vijeku bio odlučio na takav korak, kao
što je odijeljenje od Rima, prepirući se je li
qui ex patre filioque procedit ili samo qui
ex patre, da tu nijesu bili veliki politički: ra-
zlozi. A ti razlozi postoje i sada, i ako u dru-
goj formi. Pravoslavna je crkva narodna, rim-
skokatolička internacijonalna, pa dok ili prva
ne postane internacijonalna, ili druga narodna,
rad oko jedinstva crkva ostat će samo rad sa-
njalaca. pa bio on kolikogod hoćeš po sebi
plemenit.

Ovo su činjenice, kojih zamašaj razum , pro-
svijetljen vjerom“ možda nemože da uoči, jer mu
je propaganda fides preča od jedinstva Srba
i Hrvata. Ali za to predbacivati jednoj stranci
da je protuvjerska već stoga, što se je stavila
na stanovište, koje megju sinovima jednoga na-
roda ne dopušta, da jedno vjersko osvjedočenje
vrijedi više nego drugo, te traži da je vodi zdrav
razum, koji je svim religijama zajednički, —
cijenimo da je sasvim neopravdano. Rexli bi
smo dapače, da već što se ti glasovi dižu, do-
kazuje potrebu takove stranke. I

Pa koje dokaze donosi D. V. M., «e(su
naprednjaci stranka, naperena proti kola
erkvi? On kaže .Pokret- je pisao ovo, Gaj _
rekao ono, Radić misli ovako, a oni drugi ' o.

nako. Kad bi mi na taj način ekscerpirali ,Dan-“,

,Vrlivosnu“, ,llivatsku Stražu“ i druge novi-
ne, došli bismo po svoj prilici da još gorih za-
ključaka, a kad bi pak vadili dedukcije iz o-
noga, što su pisali, pokazale bi se mnoge mi-,

sli, koje na prvi mah izgledaju religijozne, jer

se religija spominje, uprav protivne duhu kr-

šćanstva. Ali po onomu, što jedan piše, ne mo-
že se suditi svijom, ter je vrlo nekorektno što
D. V. M. tako postupa, jer on uzimlje u obzir
samo ono, što on smatra protuvjerskim, a ne
mari za sve ono drugo, što dokazuje da napred-
na stranka nije naperena proti nikakvoj vjeri,
pa ni proti katoličkoj. On ne uzimlje u obzir
tu činjenicu, da izmegju njezinih pripadnika
ima i jako dobrih katolika, koji više vjeruju
nego mnogi i mnogi klerikalni matadori, a ni-
komu ne pada na pamet, da ih u tomu priječi
i ne di, da svoje mišljenje javno očituju. Ako
uz njih ima i ljudi protivnog mišljenja, to je
baš za to, jer se je htjelo stvoriti jednu stran-
ku, koja bi okupila oko sebe sve nezavisne e-
lemente jednog političkog mišljenja, pa kojoj
vjeri ili nevjeri pripadali, te kojima ne smeta,
da im susjed drukčije misli.

Stvoriti takovu stranku zahtijevali su op-
ći narodni interesi, ona ideja narodnog jedin-
stva Srba i Hrvata, koju D. V. M. zagovara.
Da je u opće i bilo moguće, mi nijesmo mogli
čekati, da se istočna i zapadna crkva sjedine,
i da jedna crkva okupi složne Srbe i Hrvate
a da Muhamedanci zabace svoju vjeru i pristanu
uz nas. Trebalo je odlučno preskočiti vjekovne
prigrade, koje su nas lučile, a to se je jedino mo-
glo poštujući svačije vjerovanje, ne dajući se u
službu političkih interesa nijedne vjere, tražeći
ono, što nas sjedinjuje. Napredna stranka nije bila
protupopovska po sebi, ali su joj načela isklju-
čivala povlasti svečenstvu. Sada je ona dakako
antiklerikalna, jer su je takovu prilike stvorile,
ali to još ne znači da je protupopovska, kako
nije ni protuvjerska za to, jer narodnim intere-
sima daje prednost pred interesima Rima.

Svećenici — pa i D. V. M. — rado te
stvari miješaju, a još radiji su prikazali stvar
tako, kako da smo mi izazvali klerikalni pokret,
Taj je po njihovu mišljenju samo reakcija na
naprednjačke nepodobštine. Mogli bismo nave-
sti činjenica, koje to najbolje pobijaju. Eno vam
katoličkog kongresa u Zagrebu, koji je hrvat-
stvu htio dati vjerski značaj, eno vam afere
Sveto-Jerolimske, gdje se je u borbu povuklo
hrvatstvo, a radilo se samo 0 interesu svećen-