Br. 82.

U DUBROVNIKU, 10. Avgusta 1905.

Godina XV.

 

GRVENA MRTATSKA_

 

= Cijena je listu unaprijeda: ' za Dubrovnik sa donašanjem u kuću; za Austro-Ugarsku, Bosnu i

Hercegovinu s poštom: na godinu 10 kruni, na po godine

štarski troškovi. Ko ne vrati list, kad mu pretplata mine, smatra se da je predbrojen i za do-

šasto polugodište.

kruna. Za inozemstvo: 10 kruna i po-

 

Izdavatelj i odgovorni urednik Dr, vo

DeGiulli.

Pojedini broj 20 para.

— Izlazi svakog Četr rrtka.

TE

Pretplata i i oglasi plaćaju se upravi Crvene Hrvatsko* u Dubrovniku
Za izjave, priopćena, zahvale plaća se 40 para po retku
puta tiskaju po pogodbi i uz razmjeran LIRA Dopisi šalju se Uredništvu. Rukopisi se ne vra-

je su utužljivi

1, a za oglase 20 para. Oglasi koji se više

 

_ Gaju, a nefrankirana _pisma ne primaju

Srpska Dubrovačka Šiamparija A. Pasarića.

 

Dubrovnik 9 avgusta 1905.

Sirenski glasovi. — Magjarsko so novin-
stvo bavi sa izjavom jednog lirvatskog političara,
koji bi imao biti veoma upućen. Taj je političar
izjavio, da u slučaju raspada liboralne inagjat-
ske stranke možemo biti pripravljeni na veliko
dogagjaje. Bečki dvor naime ostaje u današnjoj
svojoj pasivnosti, dok ima oslona u liberalnoj
stranci i Hrvatima.

, Magyar Orszag“ primjećuje na ovu izjavu:
» Poznajemo osnovu Beckovu, koji se je zagrozio,
da će stvoriti jugoslavensko kraljevstvo, Ugarsku
razdijeliti po narodnostima u pokrajine i u-
ključiti ili u austrijsku državu, ali Magjari se
ne boje nikoga i ničesa, jer to bi bila politika
revolucije, bomba ozgora, koja bi usinrtila aten-
tatora.“

Eto opet glasa, da će nam Beč stvoriti
veliku Hrvatsku, ako se pokažemo mirnim i
pouzdanim elementom postojeće državne zajed-
nice, jer, kako kaže Tomašić, proširiti će se
sigurno prije prava onomu narodu, koji
je pouzdan stup monarhije i njenog mir-
nog razvitka, nego li onomu, koji čim
nastane kriza već postane turbulentan.
Tim bi uspavankama htjeli da u ovomu času
uspavaju Hrvate, obećavajući im sve, što može
sklopiti razigrana mašta najvećog  radikalea.
Grehota samo, da su ta obećanja po svojoj na-
ravi takova, da im niko ne može vjerovati. Ako
Beču smeta magjarska država, zaista bi mu
još više imala smetati hrvatska, a vrhunac
je naivnosti promišljati, kao da bi Beč mogao
preći preko Magjara na dnevni rod. Da je to
bilo moguće, bilo bi se dogodilo god. 49. Čemu
su služile Beču hiljade ljudi, koje su ostavile
svoje kosti po plodnim poljanama Ugarske?
On je tada slavio pobjedu, a ni punih 20 godina
kasnije kapitulirao je pred Doakom.

Pobjeda? Kako ,Nar. Lk.“ javlja, izbor
je u III. tijelu za obnovu šibenske općine svr-
šio pobjedom Stojićevo stranke. Ona je dobila
2327 glasova a udružena oporba 878. Ne
ćemo kazati da nam je svejedno, stoji li na čelu
općini u Šibeniku gosp. Stojić ili gosp. Ilijadica,
ali toliko cijenimo volju bisača, da bismo pri-
gauli glavu pred uspiehom izbora, kad ne bi bila
opravdana sumnja, da so taj uspjeh postigao
sredstvima, koja nijesu dozvoljena u nijednom
slučaju, a najskoli ne megju ljudima, od kojil
jedni i drugi kažu, da pripadaju ,Hrv. stranci“,

Da sudimo o pravoj snazi stranaka, koje
su se borile, ne smijomo gledati konačni uspjeh,
nego razmjer glasova onoga časa, kada je Dr.
lHjadica odstupio od izbora. To sa je uprav do
godilo u petak, ali pouzdanih vijesti nemamo
nego samo od četvrtka. "Toga dana javljaju
Smotri“ iz Šibenika: ,Općinska je stranka do-
biia 1223 glasa, lljadič.na stranka 777; svega
je odbiveno 848 glasova“. Ko sna čitati. t. j.
ko ima iskustva u izbornim borbama, tomu je
jasno, da jo lljadičina stranka bila faktično u
većini ili jako blizu nje, a da ju je sturala u
manjinu izborna komisija. U Šiboniku se dakle
dogodilo nešto slično kao kod glaaovitih du
brovačkih ,maccellate*, a proti tomu treba da
ustanemo u ime javnog morala.

Čitamo po novinama, da je stranka llja-
dičina hodila na izbore pod zastavom hrvatskom
srpskom i dalmatinskom. To nije dobro, ali što
je to pred ovakim izbornim zloporabama? Mi
bismo se litjeli prevariti, ali zaludu sebo uvje-
ravamo o protivnomu, kad su tu brojke, koje
jasno govore, što so je u Šibeniku dogagjalo i to
na žalost prad očima uz i pristajanjo tajnika
Hi vatskog Kluba“,

Osa zadnja činjenica diže borbi značaj lo-
kalni. Ona svjedoči, da u Danskoj ima mnogo
truleža, pa so s toga bojimo, da ovi dogogjaji
ne uzimadu nedoglednih posljedica. Dvoličnost,
koja im je bila poglavito obilježje, dokazuje, da
fuzija stranaka boluje neiskrenošću,

Ovo nam je teško konstatovati, ali je na
žalost gola istina. Intrigama poduprtim sa sta-
novite strane htjelo se je prekazati kao pregršt
nezadovoljnika oporbu sastavljenu u velikoj ve-

 

ćini od nekadanjih
isključili iz svakog
poslima.

A sad nek vide oni, kojih se stvar u
prvom redu tiče, kakav je to način, kakva je
to politika i kuda so tim cilja?!

+
Pred odlukom!

Nastajnog se ponedjenika sastaje ,Mr-
vatski klub“ u Dubrovniku, da se porazgo-
vori, koju bi akciju imala povesti Dalmacija,
da za Hrvate ne progje izgubljen ovaj zna-
meniti čas u povjesti Austrijske monarhije,
kad se je madžarski narod digao, da riješi
pitanje, hoće li i nadalje služiti uskom krugu
osoba, koji su uzeli u zakup austrijski pa-
triotizam, ili će se probuditi na nov, samo-
stalan život. Ta težnja Madžara krije za nas
velika pogibelj. Uz današnje naime državo-
pravne sveze, mi smo se barem  mo-
gli uticati komu za pomoć. Ova nije nigda
bila izdašna, ali je ipak dvor u svoje svr-
he donekle branio ,vjerne“ Hrvate. Tre-
balo mu je naime janjičara, da mu Mad-
žare drže na uzdi, pa ako je i sažimao oči,
kad bi Madžari vrijegjali nagodbu, u temelj-
ne odnošaje nije dopuštao ticati. Ali kad bi
u sadašnjoj borbi, predvladali Madžas, oto
nomija banovine, kakva je sada, ne bi 1no-
gla uzdržati njihove bahatosti i trebalo bi da
dijelimo sudbinu nemadžarskih narodnosti u
Ugarskoj.

Ovu pogibiju ne tajimo, ali iz toga se
ne smije izvoditi, da nam se je pridružiti

narodnjaka te je na silu
sudjelovanja u općinskim

Beču. To bi značilo produžiti agoniju. Mi
naime niti živemo, niti umiremo! Za život

nam nedostaju uvjeti, a ne puštaju nas mri-
jeti, jer im možemo služiti. Tom se ulogom
ne možemo zadovoljiti; naše nastojanje treba
da bude upravljeno na to, da sebi izvojštimo
u monarhiji mjesto, koje nas ide po .prirod-
nom i povjesnom pravu, a to ne možemo
postignuti, ako nam udes nemadžarskih na-
roda u Ugarskoj bude , podne rogato“, kojim
majke djecu straše, da se za pripeke ne u-
sude iz kuće, Pogibelji treba pogledati u oči,
tad nije tako strašna, kako se prečinja, kad
čujemo o njoj pripovijedati.

«Narodni List“ je formulirao naše zah)
tjeve ovako: sjedinjenje, financijalaa samo-
stalnost, imenovanje bana na prijedlog hr
vatskog sabora. Ne ćemo se upuštati u ras-
pravljanje, da li je ovaj izbor iz snopa hr-
vatskih zahtjeva sretan ili nije, ali svak će
nam priznati, da nam madžarski bijes ne bi
bio tako pogibeljan, kad bismo u sjedinjenju
i potpunoj autonomiji imali sredstvo, da se
branimo. Treba dakle tražiti puta i načina,
da to postignemo, a kako nam ni Beč ni
Pešta ne će dati ništa od svoje volje, cijelo
pitanje vrti se oko toga, koja sredstva ima-
mo u vlasti, da gospodu prodrmamo te ih
sjetimo, da smo i mi živi. To ne mogu ni
članci po novinama ni zborovi privatnih o-
soba, hrvatsko pitanje treba da iznesu na ta-
pet — sabori u Zagrebu i u Zadru,

Sabor dalmatinski ima i volje i spreme,
da to učini, ali to ne možemo kazati o sa-
bora u Zagrebu, Tu gospoduje stranka, 0
kojoj po dosadašnjem ponašanju ovlašteni
suo sumnjati, da joj nije milo ni to, što se
o hvvatskom pitanju piše i govori, pa se za
to nadasve u zadnje doba čuju glasovi, da bi
tu stranku ili trebalo prisiliti, da promijeni

m u —m“mE> C_> I iii SSD

 

svoje držanje, ili sasvim mimoići. Ovo po-
sljednje nije u opće moguće. Ne može se
mimoići stranka, koja raspolaže vladom i sa-
borom. Tu stranku treba da sruši, ko ne će,
da joj priznade vodstvo. Nagagjati se s njo-
me u nadi, da bi mogla promijeniti svoje dr-
žanje, moglo bi dovesti do toga, da progju
dragoejeni časi, a da na posljetku sve osta-
ne na onomu, na čemu je sada.

Do ovoga zaključka dovodi te prošlost
i sadašnjost te stranke. Ona nema u svojoj
povjesti svijetle stranice. Gdjegod je otvori-
mo, svukud nalazimo puzanje pred višim, bi-
ješnjenje prama nižim. Osobna sloboda, sloboda
štampe za njezine strahovlade propala je, po-
rota je ukinuta... .. Tko sve ovo u zavidnom
optimizmu naziva časovitom zabludom, te ne
vjeruje u ,misiju“ Madžaronaca, treba da
ga razuvjeri ono, što vidi da se sada u Ba-
novini dogagja. Stranka, koja se proti pro-
tivnicima brani zapljenama, sama sebe osu-
gjuje. Ona pokazuje tim barem to, da se gr-
čevito drži vlasti, i da je za nju kadra žr-
tvovati i ono, što ne bi smjela.

-U njezinu ponašanju ima nešto tako od-
vratne, da te instiuktivno od nje odbija.
Nu i kad bi uspjelo to čuvstvo zatomiti pa
kad bi se i nju zvalo na zajedničke dogovo-
re, a ona se tomu odazvala, nastaje veliko
pitanje, tko bi vodio akciju, koju bi zbor
odlučio povesti. ,Narodna stranka“ zahtije-
vala bi to vodstvo za sebe, a ne znamo, ka-
ko bi joj taj z'hitjev mozao odbiti, kad si
joj pozivljuć je na dogovore priznao ,pošte-
no“ namjere. Tako bi hrv. zastupnici iz Dal-
m«cije samo pomogli utvrditi rasklimanu vlast
Tomašićeve družine, da još dugo gniječi
svaki slobodni pokret u Hrvatskoj, a even-
tualno taj regime prenese i u Dalmaciju.
Politički ne znamo bili Hrvati štogod dobili
jer kako ,narodna stranka“ očijuka s Bečom,
a Hrvatsku vežu bilateralni ugovori sa U-
garskom, mogli bismo uspjeti u našim tež-
njama samo u slačaju rovolucije, koja bi te
ugovore raskinula.

Na ovo je upozorio već zastupnik Trum-
hić u svojim člancima ,0 programu“, koji
su ugledali svjetlo u ,Naroduom Listu“ pri-
godam proglašenja fuzije hrv. stranaka u Dal-
maciji, ,Crv.- Hrv.“ već je jednom navela te
riječi, ali je potrebito, da to opet učinimo:

»Akose hoće pokrenuti pitanje reinkorporacije, sa-
bori hrvatski i dalmatinski ne mogu mimoići Ugarsku,

već se moraju s njome sporazumiti o predmetu. To pro-
izlazi me samo odatle, što se nagodba ugarsko-hrvatska
u pogledu Dalmacije pozivlje na prava sv. ugarske kru-
ve, nego još iz faktične činjenice, što u današnjoj ugar-
sko-hrvatskoj zajednici Ugarska vodi glavnu riječ i vrši
odlučan upliv.

Samo uz sporazum Dalmacije sa Hrvatskom i U-
garskom, moguće je danas povesti akciju u svrhu rein-

korporacije. Dalmacija i Hrvatska nemaju snage, da
reinkorporaciju izvedu bez privoljonja Ugarske. Ugarska
s Hrvatskom no bi mogla takogjer to postignuti bez pri-
voljenja Dalmacije, jer ova ima biti saslušana o uvjetima
reinkorporacije.

Povodom krize, koja je
mnogo se piše i govori o pitanju Dalmacije.

zavladala u Ugarskoj,
Nu ako se
neće ostati samo kod riječi, već #e hoće doći na djelo,
valja uvažiti činjenice,
dana da se Dalmacija može sjediniti sa Hrvatskom, ako
na to pristanu sabori zadarski i zagrebački i zujednički
ugarsko-hrvatski sibor u Pešti, te sva tri složno povedu
konkretnu akciju, koja će moć svladati evovinalnu opor-
bu austrijskog carevinskog vijeća.“

Ovi razlozi krste politiku , narodne stran-
ke“ — ako je iskrena=— politikom pustolova.
Ozbiljan političar ne računa revolucijama ni
odoždo ni odozgo, jer prije nego do toga do-
gje, i narod i njegovi glavari kušaju sve, da
joj izbjegna. Tu revoluciju u ostalom Beč ni

kakove jesu, a činjenica je bjelo-

—- = — m = — = mmm —-
-

 

ne može činiti bez Hrvata, a najveće je lakou-
milje tjerati narod u neizvjesno, kad mirno
možemo postići možda više, nego bismo po-
stigli u poremećenju svih, zakonom utvrgje-
nih odnošaja. Ovakovu politiku ne samo ne
smiju pomagati hrvatski zastupnici iz Dal-
macije, nego joj se moraju upravo protiviti.
Ona bi mogla bili jedino ultima ratio, t. j.
Hrvati bi mogli pomagati Beč samo, kad ne
bi bilo baš nikakve nade, da može izmegju
nas i Madžara doći do pametna sporazuma.
Taj sporazum zahtijeva i demokratsko nače-
lo, načelo ,narodne samoodluke“, kako se
Dr. Trumbić izražava, jer nas ponizuje, da
nam bečka kamarila kroji haljine, kad se sa-
mi možemo za sebe misliti,

S ovih uzroka hrvatskim zastupnicima
iz Dalmacije ne ostaje drugo, nego stupiti u
dogovore i zajedničku akciju sa opozicijom u
Zagrebu. Ta bi se akcija, kad zagrebačkim
saborom gospoduju ljadi nama protivni, za
sada po svoj prilici ograničila na to, da se
utanači, što uprav narodne hrvatske stranke
traže, a snagu i poleta bi joj mogli dati sto-
prva uspjesi novih saborskih izbora u bano-
vini. Ostane li ma onomu, na čemu je sada,
Dalmacija barem ne će biti nikomu pred na-
rodom prala lice i tako prejudicirala oporbu,
a uvijek će biti na vrijeme, da prama uspje-
hu izbora udesi svoj rad.

Poteškoća sastoji u tomu, što se i u
samoj opoziciji pokazuju struje, koje su je
podijelili u dvije odijeljene grupe. S jedne
strane vidimo povrstane naprednjake, prista-
še ,Novoga Lista“ i opozicijonalne Srbe, a s
druge klerikalce i čiste, ,Pravaška stranka“
— to je oficijelna oporba — koleba amo
tamo. Osa bi htjela koaliciju svih oporbenih
stranaka, ali Srbi ne će gdje su ,čisti“, a
pklerikalei“, gdje su naprednjaci. Da tomu iz-
bjegne utekla su se je ekspedijentu, koji nije
opalio. Ona je urekla sastanak zastupnika,
a kako ni naprednjaci ni opozicijonalni Srbi
nijesu zastupani u saboru, oni su ostali eo
ipso isključeni.

Istina je, da bi se mogla ukazati potre-
ba, da zastupnici kao zastupnici, a ne kako
predstavnici stranaka dadu kakvu izjavu ili
učine kakav taklični korak, ali i takav zajed-
nički rad zastupnika — je li mu sada ze-
man? — imao bi biti rezaltanta sporazu-
ma izmegju stranaka. Ovoga pravila mo-
rala se je ,strunka prava“ držati tim vi-
še, što se je, ograničujuć sastanak na same
zastupnike; isključilo dvije stranke, koje se
nije nikako smjelo isključiti. One su doduše
stavile zahtjev, da u koaliciji ne će ,čistijeh“,
ali i kad bi to bio osobni hir, a Dr. Frank,
kao osoba, i ,čisti“, kako stranka, ne bi bili
dali povoda, da ih se ljudi klone, moralo se
je promisliti, do čega bismo došli, kad bi iz-
nova započelo stare svagje izmegju Srba i
Hrvata. Što ne bi u koaliciji bio Dr. Frank,
zbilja je prem mala šteta prama velikoj ko-
risti, koja i Srbi i Hrvati osjećaju od sre-
gjenih odnošaja izmegju jednih i drugih.

Da se je došlo do ovih neprilike, uzrok
je, što u nas općenito vlada vjera u potrebu
sloge“ izmegju Hrvata. Ako te sloge nema,
tad nitko ne će da radi ništa, a ako je ima,
tad isto ne radi ništa, jer cijeni, da je svo-
ju izvršio, kad je program potpisao. U ime
nje zovu se i Frank i Madžaroni u koalici-
ju, a ni ne pita se, je li to uopće moguće i