Br. 20.

RVENA HRVATSKA

U DUBROVNIKU, 14. Maja 1904.

Godina XIV.

 

Cijena je listu unaprijeda: za Dubrovnik sa
im s

polugodište.

Delegacije.

Parlamenat je odgodjen. Koerber i nije zaao
što bi drugo učinio. A možda mu to ide u r»čun.
$ 14. njegova je stara čarobna šibika, kojom spa-
sava državu. A danas imade toliko toga a spa-
savati, da je najbolje u opće ne slušati gospodu
parlamentarce, nego sve lijepo urediti po starom
apsolutističkom adetu iu camera caritatis. Paria-
menat ne fuokcijonira — pa neka ide kući. Na
udovoljenje naroda slavenskih, na promjenu  po-
slovnika, a kamo li sustava se i ne misli, Ne dadu
Nijemci, ne dade Berlin. A državnike ne tare
glava zbog unutarnjih posala. Njima je glavno:
vanjska politika i pitanje Magjara. Treba urediti
s Magjarima račune — to je glavno, a i parla-
menat i unutarnji mir — to je sve nuzgredno.
Foraaluosti r:di se još saziva parlamenat, za to,
jer se zua, da će biti dosta povoda, da se i opet
odgodi ili zatvori. A  Koerber je providencijalni
državnik, kao što je bio i Khuen u Hrvatskoj, sa-
mo što prvi rabi drugu metodu. Ali ,državnici“ i
birokrate su obojica. Nije uzalud jedan drugome
činio usluga i lanjske godine.

I slaveni se igraju opstrukcije! Doduše oni
nemaju drugoga srestva, ali Koerber čini se, da
nije puno zabrinut. Ne plaši se on više ni sloge
Slavena s Talijanima, ni novih kursova. A ue plaši
se za ta, jer vidi, da do parlamentarne većine ne
dolaze Slaveni, koji su pocjepkani.: On doduše neće
izaći sa silom poput Khuena, ali napokon njemu
se ni ne suprotstavlja sila. A kad bi — € onda
bi se našlo i ovdje bajuneta! Mijenjali bi se i
ustavi i poslovnici — dakako na našu štetu! Ali
bečka gospoda ne će da se odviše ešofiraju. Oni
se u opće ne brinu za sutra, nego tek da se tura
od dana u dan. Kuda će to dovesti, to je dakako
drugo pitanje. Kao što te bečka politika prije 1848.
sve stezala, tako sada čini sve veći kaos. A možda
se i nada, da će to dati povoda, da se sve opet
stegne. Ali jasno je da to ne vodi k dobru

»Ne bi se trebali ni mi za sveto brinuti“. Ali
se radi i o našoj koži. Lako je reći: ne brinimo
se. Neka sami misle kuda će dovesti ovakav po-
stapak! Jer će oni donapokon ipak sebe pokriti,
a stradati ćemo mi. A sve to, jer Slaveni i uopće
svi nezadovoljnici nemaju ni glave ni stalnoga pla-
na, I u nje je ušla nebriga za sutra. Tura se,
cjenka se, grozi se, opstruira se, pomiruje se i —
krpari se sve od dana u dao. Bez plana, bez sle-
ge, bez pravoga računa i organizacije. Metoda vlade
demoralizovala je baš tako nezadovoljnike, kao
što na drugi način metoda Khuena hrvatsku oporbu.

Ali dok se ne provede nužna kristalizacija
uezadovoljnih, a napose slavenskih elemenata, dok
ne stupe na poprište muževi kao što su bili Rie-

POBLISTAK.
Tuge i jadi Vlaha Slijepoga

Priča ih oo isti.

Preda Te pristupam, premda grešnik, o Bože isti-
niti, utjećuć se molitvam preč. bl. Dj. Marije, sv. Vis-
ha, sv, Frančeska, čiji red na sebi nosim, i sv. Nikole
putnika, da pošlje na mene iskru istine i prosvijetli
mi pamet, da po istini kažem svoj prošli život.

Moj otac rodio se na Konalu (gdje sad stoji Komar).
Imali smo naše tri kuće, dvije su izgorjeli Crnogorci,
a u trećom smo stali. Gjardin je bio zadužen u Celi-
goja, (ričevitur od Divone). On je labo naše dinare, i
davo nam ričevutu, a sam bi izio. Plaćali smo 7 cvan-
cika na godište. Kad više nijesmo mogli plaćat, pro-
dali smo Komaru s dugom za 80 fiorina. Otac mi je
imo brata i sestru, setra je bila lanatika. Bila je jedna
gustjerna. Stala bi u njom po toliko dana, a kad bi joj
donijeli za jesti, izišla bi, bacila bi i opet se zabila.
Brat, koji je bio stariji, bio je kapetan od broda trgo-
vačkijeh, izgubio oči hodeći po moru od lampa. Moj
otac isto po moru hodio je, ma je zno iartu od ka-
menara. Što god je očima vidio sve je umio učiniti.
U toliko se moj otac spravio na more. Učinio je mnogo
godina, bio se je vjerio i oženio; prva mu je žena
umrla od teške bolesti nakon 7 godina, te se tad on
zavjetovo da se više nigda neće ženit. Poslije hodio je
po moru i pošo na Maltu. Bio je na službi u Ingleza.
_Vjerio se na Malti i oženio dva puta. Bio je neizmjerno
bogat, i on je činio od kapetana premda nije imo pa-
tente. Bio je dosta pratik. P rovo velike tuge i nevolje
kad je bio na Malti, ali je isto dobio dinara kako vo-
de, & siromahom se bolio, da je robu sa sebe svlačio i
njih oblačio. Jedno jutro (samo ću vam ovo pripovigjet)
tri puta se svuko i osto u košulji, došo je doma za
priobuć se, žena mu govori: ti si čovječe danas poma-
hoito! — E moja ženo kad me bolu siromasi, oni su
goli a& meni je Bog dao dosta robe. Imao je 6 peća na
dan; na toreli u Iuglesa senjavo brode koji idu, puštavo

donašanjsm u kuću, za Austro-Ugarsku,
cego vinu : pa godinu 10 kruna, na po godine 5 kruni. Za inozemstvo: 10 kruna i po-
tarski troškovi. Ku ne vrati Mt, dod mu pretplata mine, smatra se da je predbrojen i za došasto

 

, Bosnu i
|
l

Mi

geri, Palacki it.d., dotle bi momentalno preostale
još delegacije. Tu bi se moglo barem prikazati ab-
surdnost sadašnjih prilika i dići krepak glas. Tu
bi trebalo preći u oštru ofensivu. A baš mi Hrvati!
imademo toliko toga: ua rovašu. Tu treba ljudi
potpunih i jakih, ljudi sa nekim stalnim planom.
Može se misliti što se hoće o Klaićevom djelova-
nju, ali on je bio političar i — čovjek!

Ove godine imademo za delegata č. zast. Za-
frona. Diže omladina u Zagrebu i Beču prosvjed,
jer, da nije dorasao. Pada oštrih izraza. Mi nećemo
tako. Ali da ovoj situaciji dorasao nije jasno je.
Ovaj izbor je signum temporis. Nećemo reći, da
je tu što namjerice i po čijim željicama učinjeno.
Ali se vidi neshvaćanie položaja, vidi se opća bez-
glavost. Nakon Biankina — Zafron. Odviše će u-
pasti u oči. I tako se turamo od dana u dan bez
busole, tražeći orijentacije u — zvijezdama. Ali
ni zvijezda nema — prekriše ih oblačine. A ako
brod nastrada? Čini se, da maši još uvjek ne
shvaćaju, da smo u oluji i orksnu.

——adptii

Unutarnja kolonizacija.

Povodom našega skorašnjega članka o iseljivanju,
poslao nam je prijatelj pismo, u kome bilježi nekoja
svoja opažanja i stavlja nekoje predloge na koje bi ra-
do upozorit' našu javnost. Zato vadimo iz toga pisma
ove retke:

,Promatrao sam duže vremena naše iseljenike. Koji
su razlozi njihovoj seobi? Ima ih mnogo! Ali ima i je-
dan, koji je vrlo jak, a koji se u opće ne spominje:
Tko ih motri mora se uvjerit, da je naš narod sada
upravo kao prožet nekom težnjom unutrašnjom, nekom
ekspansivnom silom, koja ga goni dalje, da se širi, da
se materijalno digne.

Boka Kotorska nije nikakva Amerika; ali kad je
zastupnik Carić isposlovao od vlade da plati onima, ko-
ji bi rada onamo se naseliti. putne troškove i dade je-
dnu malu pripomoć, polovica je hvarskih težaka bila
spravna, da se odmah u Boku preseli, premda o Boci
ne kolaju nikakve zamamne priče, o kojima se veli, da
vuku narod u Ameriku.

Naš je narod zbilja u nekakvom razpoloženju, koje
ga vuče za nečim novim, nečim većim, i meni se čini
da je upravo ovo sada najzgodniji momenat, da se po-
krene i uspjehom započme prevažno pitanje unutrnje
kolonizacije.

Prvi korak zato moralo bi biti jedno centralno društvo
za unutrašnju kolonizaciju, koje bi pri tome posredo-
valo poput već postojećeg ,društva za namještanje mla-
dića u obrt i zanat“. Kad se promisli, kolika bi to sre-
ća bila n. pr. za jedno slavonsko selo kad bi u svoje
središte dobilo jednog radišnog i vrijednog našeg oto-
čanina po“jodjelca, mislim da bi društvo vrlo lako našlo
općine i posjednika, koji bi takovim bili .spravni da
ustupe komad zemlje na kome da rade; tu bi oni ima-

druge da gledaju, a to nije. bilo dopušteno, pa su mu
digli pola plate. A imo bi i regala od broda, bio je
i sansar. Regalevali bi mu na vreće. Vazda po obje-
dima u kapetana da bi jako malo puta objedovo u
kući priko godišta. Bio u kumpaniji s Podićom u
vaporu, a Podić se dogovorio s mrnarima i piso sam
sebi falsu knjigu: ,Ištu te u Aleksandriju!“ pošo u Alek-
sandriju, razbio brod, prodo karag i reko da se je sam
razbio.

A poslije je isti Podić gjuro ma sudu da oca ne-
pozna za kumpanja i tako je sve izgubio. Pa je Podić
bio u Istriji. Onje iz Župe. Iza toga mi je otac činio
od sansara. Moja majka imala siromaha u rodu. Poma-
gala ih je dosta, jerbo je on sve kupovo na vreće &
njemu nije vonjalo da mu ona regalava, najedio bi se
pa bi reko: Dovesti ću te u  patriju moju, pa nećeš
imat komu davat. Pa je doveo i poslije on isti požalio
i osto bez ništa.

U starosti tokalo mu je pružat ruku ko će mu
što dat. Kad su hodili s Malte su dvije moje sest; e (Kate
i Vice) imali su jedan veliki fortuno. Puko glas da se
je razbio brod Obuljena i Podića; da su se svi utopili,
a to se bio razbio jedan drugi brod. Guveran čeko ko-
liko  užo čekat, nije zno jeli istina vli nije. Čekajući
i videći da nema ni glasa, prodo materinu kuću na
Malti i zemlju. Naplatili spenze, a dinar ostavili i dali
mu kad se s puta vratio. On došo amo sa ženom i sa
dvoje djece i došo na Kono, učinio dva godišta u Du-
brovniku i opet pošo na Maltu Ostavio mene, dvije sestre
i ženu. Rodio sam se na Konalu 27. septembra 1887.
Bilo mi je 21 dan, kad je otac otišo. Poslije sam bio
nemoćan strahovito i to po putu očevu, jerbo je on
bio mnogo bolestan, (dobar za ženskijeh). Rodio sam
se zdrav i debeo, te se jedva majka raskrstila od mene
i tako do 7 mjeseca. Od 7 mjeseca prosuo se po meni
peručac, a od njega mi se nije poznala ni glava ni oči.
Glava mi je bila jedan balun. Zvali su liječnika. Liječnik
do neki ungvjenat da mi plaču ti svog i do neku vodu
(jedna mala botiljica duga dva prsta 10 fiorina u čvan-

| Izlazi svako subote.

| Pojedini broj 20 para.

 

čikam), kad sisam, da kanu ma zenicu, & ne u oko.

li frankirana pisma ne primaju se.
li i materijalnu korist, a u narodosnom pogledu bi uči-
nili najsvetije djelo.

Nu tu se nebi moglo ,za sada“ mislit, na proda-
vanje zemlj», Općine i posjednici bi morali prihvatiti
se principa, da dadu dotičniku zemlju bez novaca, a
uz uvjet da ju obradi, i isplaćuje je nekon četvrtinom
ili petinom godišnjeg prihoda.

A zar se nebi našla lako i banka, koja bi učinila
ono, što je učinila vlada sa iseljenicima u Boku Ko-
torsku? Ako banke prave riziko sa osiguracijom živo-
ta, tim lakše mogli bi preuzeti taj riziko, da izgube
valjda kod gdjekojeg pojedinca jedan stotinjak kruna
za putni trošak, ako bi se on kašnje predomislio, prem-
da bi se i tome moglo potpuno izbjegnut, kad se nebi
primalo svakoga. Jedno društvo dakle, koje bi posredo-
valo i prihvat sistema, da se zemlja isplaćuje malo po
malo s jakim ostalim djelom godišnjeg prihoda — a
u nekim slučajevima bi se moglo prihvatit i naš sustav,
po kome zemlja nije nikad težakova, nego ju on samo
obragjuje, a od ploda daje trećinu, četvrtinu ili petinu
gaspodaru — te napokon da se u nekim slučajevima
plati dotičniku i nešto za putni trošak. Afto se sve zbi-
va kod spomenutog društva za namještanje naučnika u
obrt gdje gospodar plati naučniku i put i poslije mu
daje plaću. Pa zašto nebi i Općine ili posjednici mogli
platit put da dobiju dobrog i radinog poljodjelca, a što
bi im se kasnije stostruko naplatilo ?“

Ovo opažanje i ove predloge morao bi uvažiti
svaki rodoljub. Društvo ili odbor, koji bi preuzeo za-
daću, da organizuje ovu nutarnju kolonizaciju morao bi
se konstituirati . svakako u Zagrebu. A mogla, dapače
bi i morala preuzeti bar nekoje agende Hrv. poljodj.
banka“. Pošto pako imade odbor za namještanje na-
učnika u obrte već dovoljno sveza i dobru organizaci-
ju, ne bi bilo možda teško da u savezu sa bankom pro-
širi svoje djelovanje i na ovu velevažnu granu. Mi bi
za to preporučili svim prijateljima naroda, kcji dolaze
s njime u doticaj, da nagovaraju narod na ovakovu
kolonizaciju, + najprije da se obrate rečenom odboru
u Zagrebu sa uputom me bi li se on latio ove zadaće,
jer bez toga se neće moći ništa provesti. Za sada dakle
nabacujemo to pitanje radi razmišljanja i da se što
spremi.

—— iji
Glavna godišnja skupština
družbe sv. Ćirila i Metoda za Istru u Livadama.

Prva skupština izvan zakonita družbina sijela!
Pa u Livadama, u tom skromnom, mnogima nepozna-
tom mjestu naše zapadne Istre. Da pravo kažemo,
mi smo nekakovom zebnjom u srcu očekivali dan
te skupštine. Mi smo se pitali: Hoće li družbi po-
ziv na taj sastanak u narodu naći dolična odziva?
Narod je čuo glas ravaateljstva družbe, narod je taj
glas i slijedio. Došlo ga je iz švih strana Istre, iz
Volovskog, Opatije,  Kastavšćine, Pule,  Pazinšćine,
Buzešćine i Krasa itd. Za Livad» se ne govori, a tako

Kad bi mi kanuli kap krivio bi se za puknut od plača.
Govorila mi je pokojna tetka: Imala je dvoje djece,
Katu i Vlaha. U vrijeme kad su bježali od Crnogoraca,
zadavili se od velika straha. Imali su 12 i 13 god, &
stali su na Konalu. I još se je dosta čeljadi zadavilo
za prije uljesti u grad: Ostavi ga Gospodine, ako će
i slijep ostat. I tako se je i dogodilo. Od 7 mjeseca
unaprijed perušac se vas digo, osto čiste face ali sli-
jep, kako tad tako i danas. Govorio je liječnik (pok.
Frano Lopižić): kad dogje na godišta, učinit ću mu
operacijon i ozdravit će. Ja bi plako po više noći, kad
bi promislio da mi ima učinit tu operacioa. Ali zaludu
je reko. Kretivo sam u godištima. On je govorio go-
dište po godište: ,još nije zrelo,“ dokle nije najposlije
reko: ,meni se tresu ruke, ja nijesam više za tijeh
stvari“. Pokojni otac pišivo je: Neka glava, purga (erbo
su izlazilo kraste po glavi). Neka se ne prtu u oči,

će samo od sebe, ostaće zdrav, (jerbo je i on umio
liječit.) Govorila je jedna žena: prišijte mu na skufiju
ungvjenat i lo sve neka purga, a u drugo se ne prtite,
dijete će ostat zdravo.

A oni su slušali samo Lopižića. Nijesu mi uzrasle
kose, dokle sam imo godište. Iz početka, od 7 mje-
soca, imo sam lijepe kose, pa sve otpalo, i poslije jako
polako raslo. Ostala glava čista i faca. Otpalo sve, &
slijepilo ostalo. Moj je otac umio liječit, (i koliko ih je
izliječio !), ali zaludu, kad njega ovdi nije bilo. E, da
je on bio ovdi, ja bi sad vidio. Moja majka nije znala
da sam ja slijep, jerbo kad bi mi držali prste izprid
svijeće, ja bi se smijo i ona bi mislila da ja vidim, &
poslije nijesam više ništa pozno, mogla mi je sve lijepo
donosit svijeću prid oči. Tad je apena rekla tetka :
Nike moja, ovi ti je mali slijep“. Ide tetka vigjet,
kad jedno oko bijelo (to su oni pustili izgorjet), & sa-
mo ostala zraka, kako i danas vidim.

Kad mi je bilo & godina, stavili su me na skulu,
da sjedim i da učim molit Boga. Meštrinja mi je bila
Curica. Što bi čuo jedan put, dva to bi odmah zapam-
tio. Tako sam bio valjan za naučit, što nesnam gdje bi
mi bili našli para.

 
   

a

a Pretplata i oglasi plaćaju se upravi ,Crvene Hirvatske* u Dubrovniku gdj:

utužljivi, Za izja-
puta ti-

e su
ve, priopćena, zahvale plaća se 40 para po retku, a za oglase 20 para. Oglasi koji se više
| skaju po pogodbi i uz razmjerau popust, Dopisi salju se Uredništvu. Rukopisi se ne vraćaju, a ne-

ni za okolišna mjesta: Sovinjak, Zrenj, Kaštelir, Zamask
Sv. Ivan itd.- Krasan je omaj svijet tamo i nema sum-
nje, da će kad nadogje za to vrijeme, stupiti opet u
boj s prvašnjom snagom i prvašnjim oduševljenjem i
zanosom.

Prije skupštine bila je u maloj seoskoj crkvici
misa. Odslužio ju družbin predsjednik Vj. Spinčić, Mi-
si su prisustvovala djeca družbine škole u Livadama i
mnogo pobožna puka.

Poslije mise počeo se narod na hrpe skupljati u
velelijepoj i prostranoj dvorani družbine škole, Negdje
oko 10'/, sati stupio je u dvoranu družbin predsjednik
s velikom većinom članova ravnateljstva, Njegov lijep
govor izrečen velikim žarom vanredno se dojmio okup-
ljenih skupštinara. Tim je govorom g. predsjednik pri-
kazao skupštini cilj i svrhu naše družbe. Istaknuo je
tri glavna momenta, koja su dala povoda njezinu osnut-
ku, naime: potreba nauke i prosvjete, zapreke što ih
toj prosvjeti postavljaju same oblasti i treće, pokušaji
narodnih neprijatelja, da sa svojim protunarodnim ško-
lama unesu u naš narod, megju mladež tugjinski duh.
Te je momente naš g. predsjednik ocrtao potanko. Nje-
gov je govor bio često prekidan odobravanjem.

Zatim je g. predsjednik pročitao više brzojavnih i
pismenih pozdrava, što su stigli na ravnateljstvo. U to
su stigli iz Trsta mili nam gostovi, megju kojima naš
dični Matko Mandić, urednik ,Naše Sloge“ i dika tr-
šćanskih Slovenaca Dr. Ribaž.

U izvješću tajnika iznesen je rad našega ravna-
teljstva u prošloj godini 1903. Istaknute su u njemu
velike zasluge hrvatskoga novinstva oko unapregjenja
naše družbe, što je skupština primila s izrazom naj-

naše dugoljetne borbe i očavati mladež našu — zlatu
uzdanicu našu.“

Velikim se oduševljenjem primilo i izvješće druš-
bina blagajnika, g. Dr. Konrada Janežića. Iz toga iz-
vješća razvidilo se, kako je naša družba u prošastoj
godini napredovala kao još j
imala u toj godini 74.568 K i 70 filira.
ga troškove, koji uslijed podignuća no
manjem novih učiteljskih sila bivaju od godine
dine sve veći i veći, proizlazi da je družbina

za

s
ž
=
E
Piz

š
i
i
:
:
F

je nas zanijeti teliko, da bi smo
oko družbina napredka.

š
i

 
 
  

3

ž
i
!

vatske svoje braće.
la i jedno zabavište sa 15 učiteljskih sila. S

Kako sam bio dijete čuo bi (djecu trčat,
čio i ja. Ne bi bilo dana da se ne bi slomio. Ja
dim da mi je glava zdravih moždani, jerbo od gorkoga
padanja malo koji dan da nebi slomio glavu. Moja maj-
ka s Malte stavila bi na baretu nešto, što oni zovu
tumborelo, a što na Malti užaju nosit djeca. To je jedna
stvar kako kušin od veluta, a vas pun bumbaka okolo,
a na vrhu jedan križ učinjen od korduna. Pa bi mi to
stavili na glavu, pod baretu, za da kad padem, da malo
razbijem glavu.

Siso sam dokle sam imo 6 godina, jerbo me maj-
ka nije odbijala od prsi, radi moje ljute nevolje, moga
slijepila.

Mene bi ćerali, a ja bi reko majci : ,Okoot*, (sje-
di) a ti ni halip (dajmi mlijeka, oli bizala (sisu).

Isto tako, kad bi gdjegod bio gladan, a majka mi

imala otkle za dat, jerbo smo bili u velikoj tuzi
i nevolji, varala bi me da ima neki čovjek Arap, komu
je ime ,Ho“ pa kad bi ja isko kruha, ona bi mi rekla:
»Ma eterk atini hops“, (nemoj vikat: daj mi kruh),
jerbo ako te čuje Ho, doće pa će te izjel, a ja jadan
da trpim glad i mučim. A jedna
u

i
sz(l=
sis

 

-
ii inat

i