Br. 83. U DUBROVNIKU, 13. Augusta 1904. Godina XIV CRVENA HRVAISK - Cijena je listu uvaprijeda: za Dubrovnik sa tani u kuću, sa iii Sanha Bosnu i poštom: na godinu 10 kruna, na po godine 6 kruna. Za inozemstvo : štarski troškovi. Ku ne vrati list, kad mu pretplata mine, smatra se da je predbrojen i za došasto polugodište. Izbori. Dne 8. o. mj. napokon je proveden naknadni iz- bor za carevinsko vijeće. Dr. A. Dulibić bio je izabran većinom od 500 glasova. Za hrvatskoga kandidata pre- dano je 1218 glasova, a za talijanskoga 718. Šibenik sam je dao 730 glasova za Dr. Dulibića, dakle 12 gla- sova više nego je bilo sviju talijanskih glasova: Šiben- ski talijanaši su skrpali tek 73 glasa, dakle baš 10%,. Hvar je dao 111 naših a 13 talijanskih, procenat je dakle i opet skoro isti. Starigrad je dao 125 naših 71 talijanskih. Korčula 86 naših 65 talijanskih. Zadar na- pokon 156 naših a 496 talijanskih. Sveukupnih glaso va je dano 1936, dakle skoro 2000. Mi dobismo veći- nu od 500, dakle su Talijani, prema predanim glasovi- ma tek za nešto manje od jedne trećine od nas slabi- ji. Akoprem nije ovaj razmjnr loš, ipak, ako se sma- trao izbor kao pitanje afirmacije, moglo je biti druga- čije. Mogli smo imati i više. A malo je manjkalo, da se naši glasovi ne rascijepaju. Kako , Jedinstvo“ jav- lja do 500 narodojaka u Šibeniku, da je već htjelo ra- di mjesnih neprilika nositi posebnoga kandidata, pa da su glasovali svi za Dulibića lih iz dišipline i na savjet Dra Pera Čingrije. Tu smo mogli dakle doživjeti sko- ro jedan — fijasko. Ali nije čudo ni to, kao što nije čudo, da nije došlo i više naših birača. Dr. Dulibića nije nitko poz- navao i svi su se pitali: što je, tko je, kakovih je na- zora i t. d. A to se pitaju i danas. Klubovi su se spo- razumili i proglasili ga a birači birali — da se ne obru- čimo. Čujemo i kažu tako, da je Dr. Dulibić vrlo vrs- tan pravnik i inteligentan. Što se tiče nazora njegovih jedni govore da je pravaš, drugi da nije, jedni da je klerikal, drugi da nije, Mi dakako ne ulazimo u ova nagagjanja i uaprosto nije umjesno sada unaprijed po- gagjati svojstva novoizabranoga zastupnika. On će po- kazati izjavama i činima što je i kako misli. Sada bi značilo naprosto ozlovoljivati ga i nije pristojno ulaziti u hipotetičke kritike. Ali je nešto drugo, što nam je na umu, nešto drugo što je kuriozno i za naše prilike značajno. Svag- dje na svijetu birači znadu bilo što o svome kandidatu. | Ili su mu čuli ime, ili su čuli program ili je inače poz- nat i popularan. Ovoga puta nije svega toga bilo. Tu je naprosto bilo sve tajinstveno, sve nepoznate. Izgle- dalo je, kao kada vojnici idu i idu, a ne znaju kamo idu. traje — i birali su. Koga, e. n koju svr- Proslava posvete barjaka 10 kruna i po- hu — to sve ostaje tajna. Ovaj izbor je pravi čisti, — izbor discipline i ništa više. Odatle i ono relativno mrtvilo. A kako se je biralo i agitiralo u prošlim vreme- nima, baš kod nas? Kandidati su bili ljudi javnosti, ljudi poznati, putovali su, držali brojne govore, osva- jali srca, razbistrivali pojmove, rasvjetljivali umove, po- ticali otpornu snagu, organizovali narodne sile. Narod je znao svoje ljude, znao je što hoće, zašto ih bira, koga bira. Ona disciplina je bila stvar uvjerenja i za- nosa, ova sada, to je discipliaa dužnosti, forme. Ili dru- gim riječima: ona stara disciplina je bila disciplina ak- cije, disciplina tvorna, plodonosna, a ovo je disciplina pasivna, suha. Za to smo onda išli svegj unaprijed, a sada -— stojimo. Afirmirajmo doduše naš položaj — ali na njemu stojimo bezposleni. A drugi rade. Ovaj izbor je potpuni odraz naših prilika, on je baš najkonsekven- tniji rezultat tih prilika. Tu ga ne ulazi u pitanje osoba g. D.ra Dulibića, ulazi ga metoda, cijela naša nevoljna metoda. Iz ne zna- mo već kojih razloga je predložena dotična kandidatura, iz drugih opet obzira prihvaćena, iz razloga discipline i radi spasa pozicije po izbornicima u izbor pretvorena. I tako u nizu kurijoznih pojava zadnjega doba, o kojima smo mi već dosta pisali, u nizu odreke d.ra Smodlake, pa Ruževića, naknadnih izbora u Šibeniku itd. ovaj je izbor opet jedna karika i to, čini se, ne zadnja. Još ni jedan izbor nije bio tako mučki kao ovaj, a sve to zajedno ne znači ništa ino, nego da postsje i čitava naša politika, čitava javnost — sve to ma- njom javnosti. Tako je to: mi se ne znamo nego ili psovati i do istrage boriti, ili se povući, šutiti. Za onaj pravi javni rad, za onaj pravi život ne znamo. lli buka ili — šutnja, a pravoga govora i razgovora ne znamo. Ili rat ili — pasivnost, ali rada ne znamo. Naša javnost dakle postaje sve više — nejsvnošću, povlači se za kulise. Samo je jedno čudno: jasno je, da kad se daje neka prestava da se mora puno toga iza kulisa zbivati, a nadasve pripremati. Ali se barem objavi, što će se i tko će prestavljati. Tako je i mora biti i u politici. Ali u nas se počima udomaćivati nešto drugo, naime, sve se radi iza kulisa. Ali šta bi vi rekli, da vas netko pozove u kazalište, a onda pusti cijelu večer doduše zastor otvoren, ali se ne pojavi ni jedan glumac, nego nakon nekoga vremena osvane izvješena cedulja sa natpisom: pošto ste se dobro ponijeli i pla- tiv ulazninu učinili svoju dužnost — možete otići, stvar je naime svršena ! Izlazi svako subote. | Pojedini broj 20 para. Pretplata i oglasi plaćaju se upravi ,Crvere Mivatske“ u Dubr. vnitu gdje su utušljivi, Za izia- ve, priopćeva, zahvale plaća se 40 para po retku, a za oglase 20 para. Oglasi koji se više puta ti- frankirana pisma pe primaju se I ako nije još posve ovako crno, ipak bi mogli i do ovoga doći, ako se tako naprijed pogje. Čerep Špiridović u Dubrovniku. Poznati presjednik moskovskog dobrotvornog dru- štva g. Čerep Špiridović, koji putuje Balkanom, da pre- da raznim po slavenstvo zaslužnim muževima začasne diplome u ime moskovskoga društva, prispio je u sri- iedu na večer u 6 sati iz Cetinja i Skadra ovamo, te se zadržao do petka u jutro, Prate ga odlični moskov- ski industrijalac g. Polaček, rodom Čeh, ali od 25 g. u Rusiji, te nar. zast. Dr. Tresić. Gospodin Čerep Špiridović je do sada predao, uz ine, diplome uar. zast. E. Barčiću na Rijeci i knjazu Nikiti Crnogorskome. Sada ide u Djakovo, da preda je- dnaku diplomu biskupu Strossmajeru, pa onda će u Beograd i Sofiju kralju Petru I. i knezu Ferdinandu. Ugodne vanjštine, inteligentna lica, pronicava pogleda, vrlo prijatan u općenju, ugravo jednostavan i familja- ran osvaja on svakoga na prvi pogled. Starinom je Po- ljak, vjerom katolik, uvjerenjem i odgojem Rus i Sla- ven. Staro i ugledno dobrotvorno društvo pomlagjuje, imade velikih i visokih sveza u Rusiji i Slavenstvu, Vr- lo imućan i neovisan žrtvuje mnogo za Slavensku stvar. Kao što u Spljetu, tako su mu i u Dubrovniku u srijedu i četvrtvk priregjene burne ovacije o kojima govorimo na drugome mjestu. Ovdje ćemo iznijeti nje- gove informacije o prilikama u Rusiji i o sadanjem ratu. Kišonjev. Najvažnije je pitanje : za što europska štampa pokazuje toliku mržnju proti Rusiji, za što na- ročito talijanska štampa širi tolike laži o Rusiji. Gospodin Čerep tumači stvar ovako: Osim straha pred Slavenstvom, glavni je uzrok — Kišenjev, t. j. pokolj Židova u Kišenjevu. Ova katastrofa je organizovala sve Židove proti Rusiji. Židovi imadu štampu i oni su on- da digli čitavu hajku na Rusiju i ruski narod. Radi Ki- šenjeva su se nakon 100 godina poremetili i odnošaji sa Amerikom. Kad je ono Rooswelt htio poslati pro- svjednu notu radi Kišenjeva, poračeno mu je, da će Rusija notu vratiti ni ne olvoriv zamotak. Ovime su odnošaji postali napetiji. Izmegju Rusije i Amerike stvo- rio se je neki animozitet, javnost je amerikanska na- huškana po židovima proti Rusiji, pa je sada Amerika počela drugim okom gledati širenje Rusije na Istoku, te počela huškati Japan proti MRusijt. Engleskoj je to išlo u račun, ali za što se Italija ističe to neka sam Bog zna. Ona je naprosto nasjela Židovima. Gosp. Dr. Rihtarić ustane, i vještački, oduševljeno, 'gromko se skaju po pogodbi i uz razmjerau popust, Dopisi salju se Uredništvu, Rukopisi se ne vraćaju, & ne- Megjutim što je na stvari? Tko je po srijedi kod Kičenjevske katastrofe? Rumunji. Možda će se to kome činiti čudno, ali je tako. Prije uekoliko godina je cio svijet govorio o progonima židova u Rumunjskoj. Rumunji su naime htjeli da rastepu Židove i prisile ih da se dadu na po- ljodjeljstvo. Svijet to nije razumio, jer Židovi u Ru- munjskoj sačinjavaju tek 5% žiteljstva. To je istina, ali sve glavnije gradove su baš oni zaposjeli, u tim su gradovima 95%, trgovaca bili — Židovi. Oni su drža- li sve ulice, sve magazine, pa i one za vojsku, za ži- vež, za oružje i barut. Ovo je zabrinulo vladu i ona ih je stala progoniti. Ali se u to digla takova vika, da se je i Engleska zaprijetila Rumunjskoj. Malena se Ru munjska pobojala i nastojala da svrne pozornost od se- be. Za to su Rumunjski rodoljubi zamislili po njih vr- lo sretan i spretan manevar: osnovan je u Petrogradu list, koji je huškao proti Židovima. Taj je list izlazio sve do katastrofe u Kišenjevu. Moramo znati, da je Ki- šenjev istom od 25 godina Ruski, da se nalazi u Be- sarabiji i da je njegovo pučanstvo skroz na kroz Ru- munjsko. Pokolj su izveli samo Rumunji i time odvra- tili odium od Rumunjske, jer je sada svemu tobože Rusija kriva, a o Rumunjskoj više nitko i ne goro Ovako eto stoji sa Kišenjevom. Okupacija Balkana. Rusija ne može sa nekoje stra ne i megju Slavenima naći pravih prijatelja, jer se bo- je, da bi ona okupirala južno-slavenske zemlje i rusiti- cirala ih. Na ovo je odgovorio g. Čerep pola ozbiljno, pola u šali ovako: Ponajprije Rusija ne rusificira. Dru- go, 0 okupaciji neće nitko ni da čuje. Vlada ne za to, jer zna dobro kakovi su Slaveni, a naročito južni Slave- ni nemirnjaci i liberalci. Odgojeni su u duhu ustava i slobode i zapadne politike. A vlada ;made dosta posla sa ruskim liberalima, pakako bi ona išla za tim, da sebi nakopa pa vrat; još desetak miljuna najžešćih liberalaca. Ta i umjerliniji južni slaveni bili bi u Rusiji pravi — anarhiste. Narod pako zna, da jezgra Rusije mora pla- ćati okupacije i uzdržavati svojim novcem okupirase zemlje kako to i danas čini. Okupacijom Balkana pako bi to plaćanje i poraslo — pa narod ni ne misli na takova što — Rusija želi samo iskrene prijatelje, sa- veznike i pomagače na Balkanu, narode i države, koji neće pomagati tugjinu i to je sve. Okupacije su baš proti njenim interesima i planovima. Poljaci. Prigovara se Rusiji, da tlači Poljake. Ali to je posve druga stvar. Poljaci i Rusi su od vjekova na ratnoj nozi. Koliko su puta bili Poljaci uljezli u Draga braćo! Danas Vas Dubrovnik sakuplja pod časni hrvatski hrv. pjev. gradio ,GUNDULIĆ“. Diže se predsjednik ĐiiO g. . Kristo Krile i nazdravi: »Veleugledna Gospodo! Pozivljem svijeh da podignemo naše čaše na zdravlje blagorodne i ugledne gospogje barjakove kume, vladike Jele grofice Caboga. Društvo se ponosi i veoma je zahvalno, kad je tako dična osoba, otražak viteškijeh porodica, glasovitijeh pregja, primila ponugjenu joj čast, kad je potomak velikoga uskrisitelja Dubrovnika, Marojice Ka- božića naša mila kuma. Hvala nje dobroti, a mi naglasimo: živjela mam dična kuma barjaka našega! Ne mogu a da od ugledne kume razdružim i ponositoga kuma barjaka našega, velemožnoga g. Vlaha viteza Bogdana, i njegovog za- mjenika blagorodnog D.ra Roka viteza Mišetića. Gosp. je kum dobro poznata i od svakoga obljubjena ličnost u našem gradu, muž van- rednih vrlina duše i tijela, Dubrovčanin poput starijeh, koji je znao vanrednom nadarenosti i bezprestanim radom iz siromaštva dovinuti se do velikijeh časti, do samoga dvora vladajuće naše kuće. A za- mjenik njegov, koji kako svi znamo od postanka svoga jest jedan od najoduševljenijih i najvrijednijih Hrvata. To su po izbor muževi, po izbor domorodci, dostojni svake pohvale, svake časti! Tijem čestiti- jem muževima napijam u lijepo zdravlje, da kroz godine i godine bu- du koristili svojoj miloj domovini, budu joj od dike i ponosa, a nami znameniti primjeri da ih nasljedimo : Živio g. Vlaho vit. Bogdan i Dr. Roko vit. Mišetić!« Sreća htjede da baš netom se je nazdravilo kumu, stiže od njega oduševljeni brzojav, koji bi pročitan, burno pozdravljen i komu se stante pede odvrati. Prinašamo oba ta dva brzojava: »Solnograd, 1 V. 1904. Slavno pjevačko društvo »Gundulić« Dubrovnik (Dalmacija). Pri današnjoj znamenitoj svečanosti u duhu sa svijem srcem i svom dušom megju Vami najprije se smijerno klanjam geniju, kog slavno ime naše Društvo nosi, pak najučtivije ljubim ruku plemenitoj kumici, presvijetloj gospogji Jeli grofici Caboga, te najsrdačnije poz- dravljam kuma zamjenika, časne i mile goste sve prisutne i cijelo naše društvo. Daj što skoro Bože, da se srca slože! U to ime nek zaore grla bratska: živjela Hrvatska! Kum Vlaho Bogdan.« Ovaj brzojav bje od presjednika odbora preko banketa pročitan uz frenetični »živio kum!«, a istodobno s mjesta istomu otposlan slijedeći brzojav: »Blagorodnom Vlahu vitezu Bo gdanu — Solnograd. Neopisivim pljeskanjem primljena oduševljena nazdravica. Pleme- mita želja kuma izvršila se! Živjeli nam! Uprava, odbor i gosti. zahvali nazdravici, časti i ljubavi iskazanoj »Savezu« i »Kolu«, koje predstavlja, i njemu osobno. Pohvali rad, nastojanje i žrtve koje do- prinašaju domovini južni Hrvati, a navlastito sinovi starodrevnog i slavnog Dubrovnika, te Atene kroz vijekove naše mile domovine, to ročište umjetnica vila. Pije u zdravlje pjevačkog hrvatskog društva i slavnoga Dubrovnika i hrvatske ove Općine! Na počast milih gostova, koji su mnogobrojni, i troška amo se sakupili da nas počaste i obraduju, slovce govor koji je njima bio namijenjen i kog izreče gosp. Onyszkiewicz: sa mnogo truda prinašamo do- Jozo »Časni Gosti, draga Braćo! Časna me zadaća zapala, da Vas mila braćo gosti pozdravim. Gosti, velim, jer iz raznih krajeva i gradova naše mile domovine, ali braća jer Hrvati, a Hrvat otklegod bio, u Dubrovniku nije gost, nego svoj na svome: u svojoj je kući. Draga braćo! Današnje slavlje, slavlje je hrvatske pjesme, pjes- me čiji se jek od vijekova po ratnim poljanama orio, pjesme, koja je toliko naše stare oduševljavala i zanosila, da dobiše ono slavno ime zlatnim slovima u svijetskoj povjesti zabilježeno a krvi njihovom za- pečačeno: antemurale Christianitatis. A ako ikad, u današnjim kobnim danima treba nam zanosa naše pjesme, treba danas »hrvatske pjesme gromorni jek« zanese i osokoli: Da, još uvijek naši dušmani žele našu smrt, žele nas maknut iz svjetske krnglje, ali uzalud im muka, jer: »bilo nam dobro, bilo nam zlo »dokle se grob nad nama ne svalja »branimo sveto hrvatsko tlo«. Život je borba, a u borbi je spas. Ustrajmo u borbi i radu, o- doljet ćemo neprijatelju. Zar da potomci onih, koji uništiše gordog Tatara i divljeg Mongola, ne će odoljeti današnjim neprijateljima, koji još uvijek, kako naš Dubrovčanin, pjesnik Kazali pjeva, vrište i plaču, + +++. . . Deset cijelih vijeka Naša mržnja njegovu (biva hrvatskog naroda) isčeka Požigjenu smrt! : Deset vijeka tremo jih svakako! Sve što nas je naučio pako Ne može ga strt! Himbu, podvod, laž, prijevaru, silu, Ropstvo, prezir, krutnost prem ue milu, n preživje sve! Sve što zavist najgrgja izmisli, Sve na njega davno smo natisli, A on jošt ne mre!« Ne, braćo, ne mre i ne će mrijeti hrvatski narod: rastvarat će se grobovi, otvarat će se tamnice i krv će teći, ali šoosva: ljnag 4edy doći će dan slobode i sinut će sunce pravde hrvatskom narodu. 4 NARODNA REPUĐUIKA k RVATOKA barjak, barjak društva »Gunđulić«, eda možete, kad se razigjete širom inile domovine, ponosno svijetu kazati: Dubrovnik je nazad vijekova gojio hrvatsku pjesmu, te evo i sad okuplja svoje sinove pod barjak hrvatske pjesme, barjak potlačenog ali slavnog naroda, obećanjem, da će po primjeru svoga imenjaka, slavnog Gundulića, gojiti i čuvati nje- gove plemenite misli: čuvati vjeru, braniti dom i njegovati uzajamnost i ljubav slavenskog roda. U to ime dižem ovu čašu uz poklik: Živjeli mila braćo gosti!« Uz sviranje glazbe, govor bje velikim oduševljenjem primljen i pozdravljen. Kad se oduševljenje malo utišalo, govornik nastavi : »Draga braćo! Osim ovdje sakupljenih gosta, mile braće Hrvata, imamo i predstavnika jednog drugog bratskog naroda, predstavnika mi- log nam i velikog češkog naroda, predsjednika mjesne »Češke Bes&de«, gosp. Plačeka. Česi nastanjeni u Dubrovniku, daleko od svojeg milog rodnog kraja, sišavši sa studenog sjevera u blagi jug, ne zaboraviše da su Slaveni, da su sinovi velike majke Slavije. U Dubrovniku ustro- jiše svoje društvo, a mi ih primismo ne kao goste nego kao braću, kao krv jedne krvi, Njihov častni barjak stupa uvijek uz naš, i diči se time, a daj Bože, da i u potrebi kad jekne bojne trublje glas, za spas mile domovine, bude se naći uz bok našeg barjaka onako, ko što bi se naš našao pri potrebi uz bok njihovog. Ne želim drugo hrvatskom narodu, nego da se ugleda u bratski češki narod. Ovaj slavni narod u malo se godina podignuo i razvio snažno i napredovao. Češki se glas danas čuje i valja da se uvaži, možni je to faktor, pre- ko kojega se ne može proći. Dao Bog da i hrvatski narod dogje do one snage, da može kao češki na usta svoga zastupnika, ponosno reći: »Ako vi imate bajunete, mi imamo stotine hiljada naših sokolaša« ! Kolo sreće u okoli Vrteći se ne prestaje: Ki bi gori, ti je doli, i A ki doli, gori ustaje! Ako se igdje ovi stihovi slavnog Gundnlića mogu nami- jeniti, to mogu zaista nama. Dva su lava u našcj povjesti: Lav tali- janski, lav mletački i lav slavenski, lav češki. Prvog mrzijasmo kaonoti dušmanina, kao tugjina a drugog primismo kao brata, kao prijatelja. Prvog je nestalo, trag mu se zameo, ne vidi se od njega, nego gdje gdje koja kamenita ruševina, al na prahu njegovom pojavio se drugi lav, niknuo je poput fenić-ptice novi lav, češki lav, ali ne divlji i gramzivi, nego pitomi i blagi Androklov lav. Ovaj nek nam bude uzorom, nek nam bude primjerom, da kao što lavica brani svoje tlo, štiti svoju djecu, da tako i češki i hrvatski narod bude branit svoju zemlju i svoje pravo, pa će brzo doći do žugjenog cilja, do lijepe, drage i slatke slobode. U to ime, dižem ovu čašu, kličuć živio gosp. presjednik mjesne »Češke Besede«, živio mili mam bratski češki narod! Na zdar!« z am ss: m