Br. 10. U DUBROVNIKU 8. Marta 1902. Godina XII. ——mu= 3 CRVENA HRVATSKA Cijena je listu unaprijeda: za Dubrovnik sa donašanjem u w, Bosnu i Hercegovinu a poštom: na O godine 5 krun&, — sa inosemstvo 10 kuću, za Austro-Ug godinu 10 kruna, na kruna i poštarski troškovi. Ko ne vrati list, predbrojen i za došasto polugodište. Dubrovnik, 7 Marta 1902. Jučer se je navršilo ravnih trideset godina od nesretnoga glasovanja pe- torice dalmatinskih zastupnika u Beču za izravne izbore na carevinsko vijeće. Zlukobna vijest odjeknu tad munjevitom brzinom uzduž cijele Dalmacije i svi rudoljubi osudiše izdajstvo petorice. Ovi se utekoše pod vladino okrilje i st+oriše tako zvano zemljaštvo. Da o- pravdaju svoje glasovanje, petorica su obećivali, da će vlada graditi željezni- cu, ali im svijesni rodoljubi odgovori- še s pokojnim Mihovilom Pavlinovi- ćem: U narodno se poštenje ne trguje, ono nema cijene. Prva motika što u dal- matinsku zemlju udari da krči trag željeznici, odjeknut će nam u srcu ko udarac mrtačke motike nad mrtvim glasom naše umorene majke. Prvi pa- rostrojni zvižd preko Dinare i preko Bihača, probit će nam duša ko prvi zve& dražbene trablje, kad pozivlje tu- gjina na jagmu puste naše očevine! Zemljaštvo proti narodnom hrvat- skum programu razvi ekonomički pro- gram, ali ne našavši nikakva odziva u zemlji, brzo poginu ostavivši nam za uspomeuu današnje srpstvo. Poslije trideset gudiaa htjeli bi ne- ki, da opet uskrise zemljaštvo, ali da- kako u novom obliku. U , Hrvatskoj Misli“, listu hrvatske napredne omla- dine, napisao je njezin urednik D.r Lav Mazzura dva članka: ,Poslije iz- bora za dalmatinski sabor“. Pisac bi htww, da se sve hrvatske stranke u Dalmaciji združe u jednu, kojoj bi bio program: hrvatska Dalmacija ekouom- ski uzdignuta. Ta jedinstvena stranka ue bi se smjela ograničiti u svom ra- du na riješavauje političkih pitanja, već bi imala posvetiti svoju pažnju malerijalam probicima narodnim, te BEAR, Naša Župa — srpska? VI. _(Na adresu gospara Nikše N.) Dra- gi moj gosparu! Ne zaam m sam, što tu je, e se još pred svijetom hoćeš da prekaže& pod laživijem imenom. Za što ne poslušat gospara Vicu, koji je onv- maane reko da, kad se što pise, valja uuač obraza i potpisat se pravijem 1- : i i sE3g2E sž E š i : i s = za kad mu pretplata mine, smatra se da je baš u tom nastojanju skupiti svu svo- ju snagu i sav svoj rad. Ali ta stran- ka imala bi radi ekonomskog progra- ma biti vladina stranka! Njezin rad bio bi u dva swjera. Prvi bi sastojao u podizanju uredaba, koje narod sam kao takov nije u stanju podizati, a i- pak ih treba kao gladan hljeba. Te bi uredbe bile: ukinuti vinsku klauzolu, graditi željeznicu, racijonalno podignu- ti ribarstvo, ispitati kakva bi vrst kul- ture naknadila narodu gubitak loze u krajevima, u kojima je zavladala fi- loksera, osnivati gospodarske zadruge, koje bi djelovale u onom smislu, kako se je iz početka mislilo, da će djelo- vati pokrajinski zemljišno-yjeresijski zavod. Drugi bi smjer bio nastojanje oko ekonomskog boljka pojedinih in- dividua, kao na pr. pripravljat narod, da iscrpi korist iz eksploatacije rudni- ka, da se ne dogodi kao au Slavoniji, gdje je cijela korist od šuma pošla u tugje ruke, a tamošnji narod ostao kratkih rukava. Narod je u Dalmaciji politički i narodno osviješten, te mu ne treba — veli D.r Mazzura — usa- gjivati ideja, koje su u njemu nikle, već ga učiti onomu, što ne zna. Dan danas nema već nikoga te ne uvigja, da je već skrajnje vrijeme oz- biljno pregnuti oko gospodarskog po- dignuća Dalmacije, koja je na. rubu propasti. Ali može;li se naša pokraji- na gospodarski preporoditi, ako se na- še stranke združu u jjednu vladinu stranku, to je nešto sasvim drugoga. Mi odlučno tvrdimo, da ne može. Kad bi se takova što dogodilo, što je u o- stalom nemoguće, to bi bilo pravo na- rodno samoubojstvo i konačna odreka svih narodnih težnja. S druge je stra- ne puka nesmisao zagovarati vladinu stranku u dalmatinskom saboru, kad ERIE ERESRINS A NSRS EJENJIMININENSNO našao, Na mjesto da me pobiješ, ako te je majka rodila, ti si našo da je najbolje preskočit, te mi izlaziš ua sri- jedu sa stanovitim istoričkim auktori- tetima, ko da bi prosta imena mogla nadomjestit skrajaju oskudicu dokazi, A )š, gosparu moj! Zaaj da dandanaš- nja tvrdnja svakog povjesničara, bio on ko bio, vrijedi ni više ni manje nego onoliko, koliko vrijede dokazi ko- jim je potkrijepljena. Iz pisma što sam zadnji put upravio na gospara Vicu bit ćes se i to stalno uvjerio, kako hi- storički fakat, da je naša Zupa pripala dubrovačkoj republici dijelom već u jedanaestom, a dijelo vijeku stoji Izlazi svake subote. Pojedini broj 20 para. i g oenet plašila 50 gumi Orvene Hrvatske“ u E go zahvale i ost. laća se 20 para po retku. Oglasi e više taj sabor ni nema pred sobom odgo- vorne vlade, već samo neodgovornu po- krajiusku upravu, ovisnu 0 bečkoj vla- di, koja u ovo nekoliko decenija našeg provizornog stanja pružila nam je mno- go puta dokaze, što o nama misli. Ta vlada ne samo da u zemlji podržaje u uredima talijanski jezik & njemački sve više uvlači, već ina naše najpravednije zahtjeve gospodarske naravi ostala je uvijek gluha. Baš ovih .dana bečka Neue Freie Presse“, izvješćujući 0 govoru zastupnika Perića, koji je pred- lagao da se za Dalmaciju odredi nak- nadni kredit od 2 milijuna kruna za najnužnije investicije, primjećuje, da bi u istinu bile potrebite one investi- cije, ali, pita, za što mi to tražimo od njih, kad hoćemo da se sjedinimo s Hr- vatskom! Primjedba i ako lakoumna, kaže nam, što misle Nijemci, a kako oni tako i vlada misli. Do pravog bla- gostanja naša se pokrajina neće uzdig- nuti bez narodnog sjedinjenja i slobo- de, a dužnost je sviju, da sredstvim, kojim raspolažemo, pomogaemo uma- njiti bijedu, koja nas bije, ne uzdajuć se u vladinu pomoć, jer jaoh si ga narodu, koji od vlade sve očekiva, & ne zna se sam pomoći. Pismo iz Albanije.*) Dopisnik talijanskih novina, neki O- jetti, baveći se pitanjem Albanije, na- vješćuje neko sporazumljenje rusko-ta- lijansko na prepriječenje austrijskog u- pliva, koji sve većma prodire u onu zemlju. Sjeverna Albanija od Podgorice a u- zevši i Drače nastanjena je ogromnom većinom katoličkog elementa, dok 0- *) Ovaj smo članak primili od ugledne lič- nosti, kojoj su kao malo komu sasvim dobro poznate albanešbe prilike, Op. Ur, čenjaka N. Nodila, kad sam kazao da on drži da je Zraovnica šik do Zato- nijesam to ja, nego opet pišeš da ono Nodilovo ,tik do“ uzet isto kako da je reko ,Sve i S jeli se u našemu je- e 3 & & . : velji upisano da se Dubrovčanima pra- šta od Žrnovnice sve do Zato- na. Ovo ti je, dragoviću, kako koja tako bolja! Nego vidim da se ti jos nijesi ejetio, za sto sam baš ja hotio spomenuti onaj Nodilov izraz: prihod od Ženovaice tik do Zakona“. 38 št zz8 Eizu g i bi i uz razmjeran popust. ta u po Dopisi šalju se Uredništva. Rakopisi se ne vraćaju, & ne- frankirana pisma ne primaju se. stalo stanovništvo, izuzev malo stotina pravoslavnih, ispovijeda muslimansku vjeroispovjed. Crna Gora u zadnjem ratu rusko- turskom održala je, da joj se ;pripušte dva okružja albaneška, naime Bar i Ulcinj sa stanovništvom od 12 hiljada što muslimana, što pak katolika, zva- nih Molisori, koji zadnji kao kršćani cijeneći da će se Crna Gora boriti za njihovo oslobogjenje ostadoše neutralni u ratu, dapače u vise prilika učiniše mnogo usluga crnogorskim boriocima. Ali po svršetku rača uvidješe oni, da su se teško prevarili, pošto se Crna Gora protivila u svakoj prilici i sasvom mogućnošću razvitku katolićkog ele- menta, pa im čak ne htjede povratiti ni njihovu staru monumentalnu crkvu sv. Jurja u Baru, koju Turci bijahu pretvorili u džamiju, već oduzevši je Turcima i uništivši svaki ures i nakit pretvoriše ju u skladište praha. Nu ni ta profanacija dugo ne potra- je, jer nenadni grom uz pomoć praha uništi iz temelja tu zgradu. Od tada eto započe rasti megju Al. banezima vjerska i narodna mržnja pro- ti Crnoj Gori, kako dokazaše mnoga trvenja i ubijstva na granici dvaju na- \ roda, što ni Italija ni Rasija hoće mo- ći nikad iskorijeniti. Sve što u ovoj zemlji učini Crna Go- ra bijaše konkordat sa sv. Stolicom, po kome uspostavi nadbiskupa u Baru i to u crkvi i kući sagragjenoj za vremena turskih od ,blagopokojnog Nadvojvode Ferdinanda Maksimiljana, cara od Mek- sika, ondašnjem nadbiskupu Potenu. A- li da načini i tu Crna Gora većinu srp- sagju u ovu zemlju, gdje im dade zem- ljišta i sve moguće pogodnosti. Ovi