Br. 10.

 

U DUBROVNIKU 8. Marta 1902.

Godina XII.

——mu= 3

CRVENA HRVATSKA

Cijena je listu unaprijeda: za Dubrovnik sa donašanjem u
w, Bosnu i Hercegovinu a poštom: na
O godine 5 krun&, — sa inosemstvo 10

kuću, za Austro-Ug
godinu 10 kruna, na
kruna i poštarski troškovi.

Ko ne vrati list,
predbrojen i za došasto polugodište.

 

Dubrovnik, 7 Marta 1902.

Jučer se je navršilo ravnih trideset
godina od nesretnoga glasovanja pe-
torice dalmatinskih zastupnika u Beču
za izravne izbore na carevinsko vijeće.
Zlukobna vijest odjeknu tad munjevitom
brzinom uzduž cijele Dalmacije i svi
rudoljubi osudiše  izdajstvo petorice.
Ovi se utekoše pod vladino okrilje i
st+oriše tako zvano zemljaštvo. Da o-
pravdaju svoje glasovanje, petorica su
obećivali, da će vlada graditi željezni-
cu, ali im svijesni rodoljubi odgovori-
še s pokojnim Mihovilom Pavlinovi-
ćem: U narodno se poštenje ne trguje,
ono nema cijene. Prva motika što u dal-
matinsku zemlju udari da krči trag
željeznici, odjeknut će nam u srcu ko
udarac mrtačke motike nad mrtvim
glasom naše umorene majke. Prvi pa-
rostrojni zvižd preko Dinare i preko
Bihača, probit će nam duša ko prvi
zve& dražbene trablje, kad pozivlje tu-
gjina na jagmu puste naše očevine!

Zemljaštvo proti narodnom  hrvat-
skum programu razvi ekonomički pro-
gram, ali ne našavši nikakva odziva u
zemlji, brzo poginu ostavivši nam za
uspomeuu današnje srpstvo.

Poslije trideset gudiaa htjeli bi ne-
ki, da opet uskrise zemljaštvo, ali da-
kako u novom obliku. U , Hrvatskoj
Misli“, listu hrvatske napredne omla-
dine, napisao je njezin urednik D.r
Lav Mazzura dva članka: ,Poslije iz-
bora za dalmatinski sabor“. Pisac bi
htww, da se sve hrvatske stranke u
Dalmaciji združe u jednu, kojoj bi bio
program: hrvatska Dalmacija ekouom-
ski uzdignuta. Ta jedinstvena stranka
ue bi se smjela ograničiti u svom ra-
du na riješavauje političkih pitanja,
već bi imala posvetiti svoju pažnju
malerijalam  probicima narodnim, te

BEAR,
Naša Župa — srpska?
VI.

_(Na adresu gospara Nikše N.) Dra-
gi moj gosparu! Ne zaam m sam, što
tu je, e se još pred svijetom hoćeš da
prekaže& pod laživijem imenom. Za što
ne poslušat gospara Vicu, koji je onv-
maane reko da, kad se što pise, valja
uuač obraza i potpisat se pravijem 1-

 

:
i
i

sE3g2E
sž
E
š
i
:

i
s
=
za

kad mu pretplata mine, smatra se da je

 

baš u tom nastojanju skupiti svu svo-
ju snagu i sav svoj rad. Ali ta stran-
ka imala bi radi ekonomskog progra-
ma biti vladina stranka! Njezin rad
bio bi u dva swjera. Prvi bi sastojao
u podizanju uredaba, koje narod sam
kao takov nije u stanju podizati, a i-
pak ih treba kao gladan hljeba. Te bi
uredbe bile: ukinuti vinsku klauzolu,
graditi željeznicu, racijonalno podignu-
ti ribarstvo, ispitati kakva bi vrst kul-
ture naknadila narodu gubitak loze u
krajevima, u kojima je zavladala fi-
loksera, osnivati gospodarske zadruge,
koje bi djelovale u onom smislu, kako
se je iz početka mislilo, da će djelo-
vati pokrajinski  zemljišno-yjeresijski
zavod. Drugi bi smjer bio nastojanje
oko ekonomskog boljka pojedinih in-
dividua, kao na pr. pripravljat narod,
da iscrpi korist iz eksploatacije rudni-
ka, da se ne dogodi kao au Slavoniji,
gdje je cijela korist od šuma pošla u
tugje ruke, a tamošnji narod ostao
kratkih rukava. Narod je u Dalmaciji
politički i narodno osviješten, te mu
ne treba — veli D.r Mazzura — usa-
gjivati ideja, koje su u njemu nikle,
već ga učiti onomu, što ne zna.

Dan danas nema već nikoga te ne
uvigja, da je već skrajnje vrijeme oz-
biljno pregnuti oko gospodarskog po-
dignuća Dalmacije, koja je na. rubu
propasti. Ali može;li se naša pokraji-
na gospodarski preporoditi, ako se na-
še stranke združu u jjednu vladinu
stranku, to je nešto sasvim drugoga.
Mi odlučno tvrdimo, da ne može. Kad
bi se takova što dogodilo, što je u o-
stalom nemoguće, to bi bilo pravo na-
rodno samoubojstvo i konačna odreka
svih narodnih težnja. S druge je stra-
ne puka nesmisao zagovarati vladinu

stranku u dalmatinskom saboru, kad
ERIE ERESRINS A NSRS EJENJIMININENSNO
našao, Na mjesto da me pobiješ, ako
te je majka rodila, ti si našo da je
najbolje preskočit, te mi izlaziš ua sri-
jedu sa stanovitim istoričkim auktori-
tetima, ko da bi prosta imena mogla
nadomjestit skrajaju oskudicu dokazi,
A )š, gosparu moj! Zaaj da dandanaš-
nja tvrdnja svakog povjesničara, bio
on ko bio, vrijedi ni više ni manje
nego onoliko, koliko vrijede dokazi ko-
jim je potkrijepljena. Iz pisma što sam
zadnji put upravio na gospara Vicu
bit ćes se i to stalno uvjerio, kako hi-
storički fakat, da je naša Zupa pripala
dubrovačkoj republici dijelom već u
jedanaestom, a dijelo
vijeku stoji

Izlazi svake subote.

Pojedini broj 20 para.

i g oenet plašila 50 gumi Orvene Hrvatske“ u
E go zahvale i ost. laća se 20 para po retku.

Oglasi e više

taj sabor ni nema pred sobom odgo-
vorne vlade, već samo neodgovornu po-
krajiusku upravu, ovisnu 0 bečkoj vla-
di, koja u ovo nekoliko decenija našeg
provizornog stanja pružila nam je mno-
go puta dokaze, što o nama misli. Ta
vlada ne samo da u zemlji podržaje u
uredima talijanski jezik & njemački sve
više uvlači, već ina naše najpravednije
zahtjeve gospodarske naravi ostala je
uvijek gluha. Baš ovih .dana bečka
Neue Freie Presse“, izvješćujući 0
govoru zastupnika Perića, koji je pred-
lagao da se za Dalmaciju odredi nak-
nadni kredit od 2 milijuna kruna za
najnužnije investicije, primjećuje, da
bi u istinu bile potrebite one investi-
cije, ali, pita, za što mi to tražimo od
njih, kad hoćemo da se sjedinimo s Hr-
vatskom! Primjedba i ako lakoumna,
kaže nam, što misle Nijemci, a kako
oni tako i vlada misli. Do pravog bla-
gostanja naša se pokrajina neće uzdig-
nuti bez narodnog sjedinjenja i slobo-
de, a dužnost je sviju, da sredstvim,
kojim raspolažemo, pomogaemo uma-
njiti bijedu, koja nas bije, ne uzdajuć
se u vladinu pomoć, jer jaoh si ga
narodu, koji od vlade sve očekiva, &
ne zna se sam pomoći.

 

Pismo iz Albanije.*)

Dopisnik talijanskih novina, neki O-
jetti, baveći se pitanjem Albanije, na-
vješćuje neko sporazumljenje rusko-ta-
lijansko na prepriječenje austrijskog u-
pliva, koji sve većma prodire u onu
zemlju.

Sjeverna Albanija od Podgorice a u-
zevši i Drače nastanjena je ogromnom
većinom katoličkog elementa, dok  0-

*) Ovaj smo članak primili od ugledne lič-
nosti, kojoj su kao malo komu sasvim dobro
poznate albanešbe prilike, Op. Ur,

čenjaka N. Nodila, kad sam kazao da
on drži da je Zraovnica šik do Zato-
nijesam to ja, nego opet
pišeš da ono Nodilovo ,tik do“
uzet isto kako da je reko ,Sve
i S jeli se u našemu je-

 

e
3
&
&
.
:

velji upisano da se Dubrovčanima pra-
šta od Žrnovnice sve do Zato-
na. Ovo ti je, dragoviću, kako koja
tako bolja! Nego vidim da se ti jos
nijesi ejetio, za sto sam baš ja hotio
spomenuti onaj Nodilov izraz: prihod
od Ženovaice tik do Zakona“.

38
št
zz8
Eizu
g
i

bi i uz razmjeran popust.

ta u po
Dopisi šalju se Uredništva. Rakopisi se ne vraćaju, & ne-
frankirana pisma ne primaju se.

 

stalo stanovništvo, izuzev malo stotina
pravoslavnih, ispovijeda muslimansku
vjeroispovjed.

Crna Gora u zadnjem ratu rusko-
turskom održala je, da joj se ;pripušte
dva okružja albaneška, naime Bar i
Ulcinj sa stanovništvom od 12 hiljada
što muslimana, što pak katolika, zva-
nih Molisori, koji zadnji kao kršćani
cijeneći da će se Crna Gora boriti za
njihovo oslobogjenje ostadoše neutralni
u ratu, dapače u vise prilika učiniše
mnogo usluga crnogorskim  boriocima.
Ali po svršetku rača uvidješe oni, da
su se teško prevarili, pošto se Crna
Gora protivila u svakoj prilici i sasvom
mogućnošću razvitku  katolićkog  ele-
menta, pa im čak ne htjede povratiti
ni njihovu staru monumentalnu crkvu
sv. Jurja u Baru, koju Turci bijahu
pretvorili u džamiju, već oduzevši je
Turcima i uništivši svaki ures i nakit
pretvoriše ju u skladište praha.

Nu ni ta profanacija dugo ne potra-
je, jer nenadni grom uz pomoć praha
uništi iz temelja tu zgradu.

Od tada eto započe rasti megju Al.
banezima vjerska i narodna mržnja pro-
ti Crnoj Gori, kako dokazaše mnoga
trvenja i ubijstva na granici dvaju na-

\ roda, što ni Italija ni Rasija hoće mo-

ći nikad iskorijeniti.
Sve što u ovoj zemlji učini Crna Go-

ra bijaše konkordat sa sv. Stolicom, po
kome uspostavi nadbiskupa u Baru i to

u crkvi i kući sagragjenoj za vremena
turskih od ,blagopokojnog  Nadvojvode
Ferdinanda Maksimiljana, cara od Mek-
sika, ondašnjem nadbiskupu Potenu. A-
li da načini i tu Crna Gora većinu srp-

sagju u ovu zemlju, gdje im dade zem-
ljišta i sve moguće pogodnosti. Ovi