listu unaprijeda: za Dubrovnik sa donašanjem u
yo ma Bosnu i Hercegovinu s poštom: na
godine 5 kruna, — sa inosemstvo 10

kuću, sa Awustro-Ug
odinu 10 kruna, na
i poštarski troškovi.

Ko ne vrati list, kad mu pretplata mine, smatra se da je

predbrojen i za došasto polugodište.

Rascjep na čitavoj liniji.

Dne 9 ov. mj. otvoren je u Srijem-
skim Karlovcima kongres, koji se služ-
beno naziva srpskim i narodnim, ali
koji se nebi smio zvati ni na jedan ni
na drugi način. To je kougres Srba
nastanjenih u Ugarskoj i pravoslavnih
gragjana Hrvatske, koji zato što su pra-
voslavni nisu Srbi i nesmiju sačinjava-
ti poseban narod u hrvatskom narodu.
Vjera nije i ne može da bude oznaka
ni naroda ni narodnosti. Nu to nije je-
dina anomalija u ovom kongresu. Ne
manja od ove jest druga anomalija, da
on spada u nadležnost ugarskoga mi-
nistra bogoštovja i nastave. Po jasnoj
i nedvoumnoj ustanovi nagodbe Hrvat-
ska je sasvim autonomna u svim  bo-
goštovnim i nastavnim poslovima. Kon-
greg, koji se sastaje u Karlovcima, da-
kle na hrvatskom teritoriju, bavi se is-
ključivo tim poslovima i pretežno za
Hrvatsku. Ipak ne spada pod  nadlež-
nost bana, nego pod onu jedne vlade
druge države. Odjelai predstojnik za
bogoštovje i nastavu u Hrvatskoj nema
na taj kongres nikakova utjecaja,  ne-
go jedino ugarski ministar. Treća je
anomalija, što je vladin komisar otvo-
rio ovsj kongres magjarskim govorom,
premda opet po jasnim ustanovama na-
godbe, jedini službeni jezik na  hrvat-
skom teritoriju jest hrvatski.

Dok pravoslavni Hrvatske i Ugarske
spadaju pod patrijaršiju karlovačku, o-
ni Bosne i Hercegovine spadaju pod
carigradsku. Pravoslavni pak Dalmaci-
je i Istre spadaju pod sinod u Crnovi-
ci; a taj sinod, komu je na čelu Cr-
novički Metropolit, sačinjavaju on i dva
dalmatinska vladike: zadarski i kotor-
ski. Kao što je poznato, kotorski  vla-
dika proteže svoju jurisdikciju na juž-

PODLUILCA R,

Naša Župa — srpska?
XVI.

Naš laživo-imeni Nikša pojunačio se,
te iznosi u isku, kako veli ,0d ri-
ječi do riječi“ nešto, što bi Medo Pu-
čić bio napisao u ,Pozoru“, a odnosi
se na ugarsko-dubrovački ugovor is

god. 1868.

Pamtimo: ovaj lašivo-imeni Nikša
prvo je tvrdio, da ona stavka ugovora,
koja.bi tobože glasila: ,terras in con-
tipenti atque insulas quas Regusini a
Regibus Serbiae et Bosniae habueruat
suo confirmaret assensu“, nalazi 8e u
državnom ugarsko-dubrovačkom ugovo-
ru, sad tvrdi da se baš u njemu ne
ualazi, nego da se nalazi u , pismenim
vrijedlosima dubrovačkog senata pre-
lamnsm poslanicima odregjenim da s u-
Jarškim kraljem ugovor utanače“ ; pr-
VO se je pozivao na maš arhiv i na
gonpara Gjelčićs, sad je to batalio i
pozivlje se na Meda Puci

tu

ća.

ovo šarovetanje pokazuje, da
šarovito po

 

nu Dalmaciju, dočim zadarski ju pro-
teže na ostali — veći dio Dalmacije,
na pravoslavne Istre i od zadnjih go-
dina na one Beča. Trst jest pak auto-
kefalna crkva, bez biskupa, bez sino-
da, bez patriarha. Kao što se vidi ima
tu svakojake mješanije; ima tu rascje-
pa i dosta Babilonije. Pravoslavni Hr-
vatske i. Ugarske na svom su  kongre-
su u neprestanoj borbi sa vladom, ko-
ja hoće da kroji njihovu autonoaiju.
U ne manjoj žestokoj borbi su sa vla-
dom oni Bosne i Hercegovine. Ovi bi
htjeli kao crkva biti otcijepljeni od sva-
koga kontakta sa državom i sa njezi-
nim oblastima, To bi se dalo pojmiti,
kad bi smo bili u Americi a ne u Ev-
ropi. Nu Cavour-ova teorija o slobod-
noj crkvi u slobodnoj državi nije  pri-
mijenjena u nijednoj evropejskoj drža-
vi, pa se i Cavour sam nije u praksi
nje držao. Dok to priznajemo, prizua-
jemo opeta da država pada u drugu
skrajnost, premda u Bosni i Hercego-
vini može biti opravdana s toga, što bi
crkvena i nastavna autonomija pravo-
slavnih Hrvata, kad bi odviše široka
bila, njima služila u srpske političke
svrhe.

Sve one pravoslavne, koji govore na-
šim hrvatskim jezikom i pripadaju na-
šoj narodnosti, spaja jedan vez moćni-
ji kod njih od svakoga drugoga veza:
a to je mržnja proti Hrvatstvu, naime
proti vlastitoj svojoj krvi. Bili oni pod-
ložni  Patrijaršiji Karlovačkoj ili Cari
gradskoj ili Crnovičkoj sinodi, švi mr-
ze na isti način Hrvate. Na kongresu
čupaju se megjusobno tri stranke; nu
kad se radi o mržnji proti Hrvatima,
tada megju njima nema vikakove razlike,
Vladika Milaš hoće da bude u svojim
političkim tendencijama umjereniji od
dubrovačkih Srbe; ali to je pitanje sa-

d1 a, Već je mistifikacija i kad se piše
da je ,senat u jednom državnom aktu
priznao, da je sve semlje nx kopnu i
otoku do god. 1357 dobio od v
Srbije i Bosne“. Dubrovački senat to
no veli. On traži samo da mu Ljude-
vit potvrdi zemlje i otoke što je bio
dobio od vladara Srbije i Bosne, a to
su kako rekoh, Ston i Rat i Neretvan-
ske Posrednice, čiji posjed bio je od
istih Srba ugrožen. — Drugo što do-
kazah jest, da riječi ,a Regibus Serbiac
et Bosniae“ nose na sebi sve očite bi-
ljege, da nijesu bile napisane od du-
brovačkog senata. Dubrovačko vijeće o-
noga doba nigda ne nazivlje bosanske
vladare ,reges“, nego im uvijek daje
ze naslov koji ih ide ,banus, bani“,
no nigda ne nazivlje Srbiju »Serbia“
ni Bosnu ,Bosnia“. To kao da je uvi-
dio i sam bezimeni Nikša N., pak je
ovaj put na mjesto ,Serbia“ upiso ,Ser-
via“; ali mu zaludu muka, jer u dr.
šavnim spisim dubrovačkim onog doba
Srbija se ne piše m ,Serbia* ni , Ser-
via“ nego uvijek Rassia, Rixia,
ili se označuje
vonia“, Kaše još da kod Rostija ima

 

0 DUBROVNIKU 14. Juna 1902.

Izlazi svake subote.

Pojedini broj 20 para.

mo taktike i forme. Njegova hrvatsko-
fobija nije manje razvijena od one t.
zv. Srba u Dubrovniku i u Boci. Bo-
sanska vlada na ustuk jagitaciji, koja
bi htjela da narod sam bira svoje vla-
dike, u opće mu nameće za vladike ta-
kove ljude, za koje znade i ima jam-
stva, da će biti prije svega i nadasvim
njoj odani. Na taj način postojan je i
oštar antagonizam  megju narodom i
njegovim crkvenim dostojanstvenicima.
Nu kad se radi o mržnji proti Hrvati-
ma, tada svaki antagonizam iščezava.
U tom pogledu i narod i dostojanstve-
nici potpuno su složni.

I tako hrvatski narod u vlastitom
svom krila, u vlastitoj svojoj kući, na
vlastitom svom zemljištu ima najveće
svoje protivnike i neprijatelje. To su
pravoslavni Hrvati, koji se iznevjeruju
svojoj narodnosti s jedinoga razloga, što
su Pravoslavni ; koji zato što nisu ka-
toličke vjere, neće da se bore za je-
dinstvo i za slobodu Hrvatske, koja je
njihova domovina onako isto, kao što
je i katoličkih Hrvata; koji se pače bo-
re proti jedinstvu i slobodi te svoje do-
movine, pa u tu svrhu pružaju svoju
pomoćnicu ruku najgorim  tugjiacima,
sad Magjarima, sad Nijemcima, sad Ta-
lijanima i rade za tugju naroduu i dr-
žavnu misao. To bi nepojmljivo bilo
u naj vavarskijim vremenima; u oni-
ma najcrnije intolerancije i najzlokob-
nijega vjerskoga fanatizma, a kamo li
da bude danas. Ipak je tako. Jest, groz-
no je i užasno, te nema tako oštre ri-
ječi, koja bi dovoljno osudila i žigosa-
la slične pojave; ali je tako.

Jednome od najvigjenijih ugarskih Sr-
ba bila je pred osamnaest godina si-
nula jedna zdrava misao. Mihail Polit-
Desančić napisao je onda: Trojednica
naša uzdanica. Ali to je bila iskra, ko-
EDHHHSSSNSEAGENINNN ENEA
kao što je ovaj, jest sasvim drugo!
Neka mudri Niksa N. dokaže: a) da je
dubrovačko vijeće ma i cigli jedan gut
u ono doba u državnim spisima nazva-
lo bosanske vladare reg6s, prije nego
su takvim postali; b) neka dokaže da
je u ono doba u istim spisim igda naz-
valo Srbiju ,Serbia“; c) neka dokaže
da je igda nazvalo Bosnu ,Bosnia“ —
pa onda stoprv moći ćemo se razgo-
varati.

Mudro je i ono, što pise, da tačke
navedene od Meda Pucića nijesu bas
prave ,pactiones“, jer da je u njima
Pnešto umetauto i nešto ispušteno“,
što se ne slaže sa izvodima Restijevim
i sa Ljudevitovuom poveljom; da ono
nije defiaitivan ugovor, već da su u
onim Pucićevim tačkam sadržani pred-
losi senata predati poslacici-
ma. Ele dobro, lijepu, manjifiko . . .
A kako se je pitam ja, dogodilo da je
u onim Pucićevim tačkama ispuštena

prva i najglavnija i biva ona ko:

 

ja je brzo ugasnula; to je bio i za
samoga Polita jedan ,lucido intervallo“.
Polit je htio reći: Pravoslavni mogu
doći do svoje autonomije pod zaštitom
hrvatskoga državnoga prava, a tako i
jest. Nu pravoslavni, koliko se borili
za svoju autonomiju, opeta nju ne lju-
be toliko koko mrze Hrvate. Kad bi
u pravoslavnih Hrvatske, Dalmacije,
Herceg-Bosne i Istre, u pravoslavnih
dakle hrvatskih zemalja i hrvatske dr-
žave, u pravoslavnih lirvata bilo iole
razboritosti, rodoljublja i slobodne svi-
esti, oni bi uprli sve svoje sile, da se
crkveno sjedine, da dogju pod jednu
patrijaršiju ili pod jedan sinod u Kar-
lovcima; oui bi napustili sve svoje tu-
gjinske srpske težnje, a pozvali bi u
pomoć ostalu braću, te 8 ovom bi sje-
dinili sve svoje sile u borbi za hrvat-
ska prava. Tako bi katolici dal pra-
voslavnim ruku, neka ovi oživotvore
svoju crkovau i nastavnu autouoiniju ;
a jedni i drugi bi skupa radili, skupa
bi se borili za slobodu i jedinstvo nr-
vatske domovine. Autonomija pravoslav-
ne crkve bila bi u ujedinjenoj i alo-
bodnoj Hrvatskoj kao u svojoj kući;
u njoj bi našla uvjete i jamstva života
i razvitka, Ali ,conditio sine qua non“
je ta, da se prevoslavai u Hrvatskoj
odrekou svake tugjinske aspiracije i
da budu ono što jesu i što moraju bi-
ti: Hrvati.

Mi ističemo ono što, bi imalo biti;
ali naravno bez nade da će barem u
najbliže vrijeme tako biti. latičuć ovo,
ističemo današnje zlokobne prilike i
teške zločine pravoslavnih Hrvata; nu
ipak ne gubimo nade da neće jednom
biti kako bi moralo da bude, Biti će

ž
F
g

F
i

nn
li
šz
i
78

H
!

a

44