Br. 49 0 DUBROVNIKU 6. Decembra 1902. Godina. XII.
Cijena je listu unaprijeda: za Dubrovnik sa donašanjem u kuću, sa i k bote I Pretplata i oglasi plaćaju se upravi ,Crvene Hrvatske“ u Dubrovniku
(ustro- Ugarsku, Bosnu i Hercegovinu s poštom: na godinu 10 krun&, na Izlazi svake su . gdje su utužljivi. Za izjave, priopćena, zahvale plaća se 40 para po retka,
o godine 5 kruna. Za inozemstvo: 10 kruna i poštarski troškovi. Ko ne | SEVE a za oglase 20 tete deu više puta tiskaju po pogodbi, i uns ras-
vrati list, kad mu pretplata mine, smatra se da je predbrojen i za došasto | i mjeran popust. Dop se Uredništvu. Rukopisi se ne vraćaju, & ne-
polugodište. \ Pojedini broj 20 pore fraukirana pisma ne primaju se. i
Ne potežite nas za jezik.
Hajde ti neke stvari razum . Ni ista opaka Crvena,
listić koji sluši za zavijanje sira, denuncijatorski listić
(kako se vidi, gospoda imadu na pretek skladnosti i
uglagjenosti) nije podmetao gjacima srbićim i srbizan-
tim kakove crnogorske tendencije, kakove antiaustrijske
uamisli ; jedino kudio srpsku propagandu, a ipak dočim
niko nije pisnuo, skladni nam Dubrovnik izlazi oduljim
člankom da obrani svoje štićenike cd opasnijeh komje-
šanja, od tendencija u prilog jednoj stranoj državi,
vd antiaustrijske namisli. U tome smislu neki mu ortak
posao u Pouititehe Correspondenz, a drugi uz prevod pr-
. vog članka opremio odulje izvješće. Ova obrana od bi-
jede, koju još nije niko izustio, veoma nam je sum-
ujiva, toli više kad promislimo radi čega su bili uta-
mucičeni ureduik 1 spisatelj Srgja; kad promislimo da
se je hote ili nehote, ostavljamo da drugi sudi, mnogo
(amjana izgorjelo u pohvalu craogorskih vladika i u
zabavnićim ,Dubrovaiš“* 1 u, Slovioca“, 1 u istom ,Du-
trovniku“ ; kad spomenemo da još pri očitim otrašcima
crnogorskog krvološtva, nastojalo se je to nedjelo o-
pravdat, 1 nametuuti vdgovo. nost za ista dobrijem na-
šijem konavljanima ; ali ipak ponavljamo: to naši po-
sl mjesu, neka gleda ko ima gledati. Mi jasno i razlo-
žitu ustali, da se ograniči srpska propaganda, koja se
je vodila u mjesnoj gimnaziji, ali ne denuncijatorski,
kako lažbeno veli ,Dubrovnik“, nego očito, vedra lica,
potpunim uvjerenjem da vršimo prostu dužnost, koju
pam nameće aovinarsko naše zvanje. Da smo hoćeli
denuucijavat, mogli smo se služiti potajnom tužbom,
bezimenim dopisima; ali mjesmo se služili rovarskim
srestvima, denuncijama, nego kad je bila mjera pre-
puna, rekli smo javno i glasno, što smo imali kazati.
Ako je to denuncija, tad treba promijeniti smisao rije-
čima, i tad proizlazi da može biti crno što;je bijelo
i obratno. Drugi je ovo. put, da Crvena kvari posle
srpske propagande; drugi je put da istraga koliko-
god blago vogjena, daje razloga listu, koji je uprav
zato i u Dubrovniku utemeljen, priličnim novčanim žr-
ivama domorodaca, da obrani što je naše, a da po-
stuje tugje muenje, dok ovo ne potkopava temelje onoj
užno) domovini, kojo) smo svi zavjetovani, i kojoj smo
uužua, podariti sve pak 1 isu život. Dok su gimnazijalci
srbi, općili izmegju sebe, gojili svoje ideale, prekršili
po koju ustanovu gimnazijskog zapta, mi smo mućali,
neka se slubudno preusta Crvena, 1 vidjet će se da
uva žaleć prilično strogu stegu, u kojoj su učenici dr-
su, nije ih spominjala ; ali kad su neki srpski gjaci,
rTrTITITITU
Xe bijedite vavijek, samo Hrvate.
Vas, koji ste vikli tome
Boraviti triezne dane,
Tko vas haje.......
x. Mašuranić
ša je dužnost ne dopustiti da niti jedan list padne ;ss
kako vrući hrvati, da naše učenike privedu u društva»
narodnoga stabla, Kad nametnici hoće da napastova-
gdje nijesu »mjeli zalaziti, kad su navlaš svega i sva-
česa govorili, e da bi se naši izrazili od čega bi ih
mogla zaboljet glava, kad su ih sakupljali u prostoj
birtiji, gdje se jelo pilo, mutilo i rovarilo,kad su čedni
mladići dali se u pijanke, u pjevanije, u karbe, kad
smo tegli rukom da se gledalo nepohvaljivim srestvima
otugjiti sioore cd dobrih osvjedočenih roditelja, onda
smo progovorili i kazali našu, spravni ds to i tisuću
puta učinimo, kadse nagjemo u dužauosti, pak ,Du-
brovnik“ i puknuo kričeći na depurcijanstvo. U svakoj
zgodi, pri svijem izborim, kadgod smo bili na okupu.
mi smo hrvati dokazali, da smo u takom pretežitom
broju, da možemo uvijek slavodobitao odoljeti svim na-
metnicim, koji bi nas rad žive ukopati. Naša je mla-
dež skroz osvjedočena da hrvatstvo nije nametnica
biljka, od koje bilo vlade, od koje bilo pulicije, nego
pitomo rašće, kako i istorijsko istrsživanje i podloga
istine dokazuje; mi se ne bojimo da nam narodnost
dogje u opasnost, dok se proti nami rabe dopuštena i
razložita srestva, ali se razlogom pobojasmo, kad vi-
dismo i rukom dotegnusmo da se z2avagj« mladež ne-
iskusna, da se upotrebljuju način, koji ne smijedu se
upotrebiti u stranačkim borbama, ozvali smo se i ozva-
ćemo se, jer bi drugčije samoubojstvo sebi aamećali.
Laž je, da su učenici hrvati prvi započeli sa narodnom
propagandom, oni su se bavili izmegjujtebe, s , Dubrov-
nik“ piti je mogso, niti će moći dopijeti riti jedan glu-
čaj, da bi hrvacki učenik nastojao soliti pamet kojemu
srbiuu. Dapače znamo, da su učenici hrvati, kako
prave dobričine dva puta uljegli u društvo, gdje se je
nastojalo i hrvatstvo i srpstvo zatomiti, ali finatizam
srba nije dopustio da se do stvarna zaključka dogje
Istraga je zahvatila i naše učenike, i pije oprostila ni
najmanju ni najbezazleniju, kako osude glasno svjedoče,
a ako je dopalo ,srbe mnogo viša kazna, to je do do.
kazane njihove krivice, uz svu blagost kojam se po-
stupalo. Bilo je i javnih ispravaka, a istraga je doka-
zala, da su te ispravke lažbene, i na temu je ostalo.
Mi ne pitamo niti nam se haje pitati, da li je istraga
izaijela što više nego srpsku propaganda, ali svemu
svijetu javljamo da istraga nije spasila, kako hudobski
veli ,Dubrovajk* hrvatsku narodnost, koja je u punoj «na-
zi u Dobrovniku, nit: je bila izazvana kakvom drugom
namjerom osim te da se naša mladež očuva od napa-
snika, koji su se bili zalećeli, da smutnju i karbu pro-
mvedu izmegju mladeži, Nama ne treba bilo od koga
SEEEEEEESESSSSESEEESNSSZNNESSNNSSSSNISNNSNNNSENNESNNSNNINNNNSJNNNNNNNINNA
te više prezirat budu, mem ćes milije biti.
To jutro paredih, neka mi kućna vrata u svu ši-
ticu rastvorena stoje. Zasto? Mene ti je stid kazati,
ne ću da se sam falim, a neka ti moj sluga kaže, koji
je onom nevoljaom siromahu suzu otro, Ako su mi
novci sreća, siromasi su mi braća.
nesugjeno srpstvo izmegju nas navijeste, mi kako novi-
nari, kako hrvati, kako otačbenici dužni smo osujetiti
laži, istinom i javnim maenjem potkopati napastovanja,
grožoje, lukavost, dužni smo obraniti naše. Doklegod
se srbi budu zabavljali izmegju sebe, srpstvo
zagovarali, a nas mne gadjevali, mi ćemo
mirne, ali netom pregju granice pristojnosti:
neka dobro pamte, naće nas spravne da tražimo oko
za oko.
I mi žalimo tužnu mladež, koja je usilovana ži
vjeti u neprestanoj bojazni i trepetu, i mi bi
ljeli, da bude mladeži dopušteno gojiti narodna čuvatva,
dičiti se ponosum poštenog naroda svoga, ne tajati ime
postvjbine svoje, ime svete zemlje otaca svojih; a ako
nije tako čigova je krivica najviša nego li srbe, koji
su za sebe hrćeli svoje škole, svoje ime, sve povlastice,
a hrvatima iz petnih žila zabranjivali dopokoa da (e |
nazovu imenom svojim. Oni su krivi da je nadošla& |
umjetna i neslana krparija srpsko-hrvacke, koja steža
prsi i duša i javnim nastavnicim i javnim učenicim. |
Nek ,Dubrovnik“ mješte izvrćat i namišljat, na mjesto
se prikazati kako tražimo žrtvu austrijske policije, ne»
ka značajno i otvoreno ustane, ds se u javnim školama
svaki cčenik može priznavati od one narodnosti kojom
pripada, nek zagovara svoje srpstvo ali u dopuštenim
! zekonitim granicama, i tad se neće sukobiti, & nama,
nego ćemo i mi u iste diple svirati, ali dok bude sve
protivno oa se može i na četvero raskomadati, nas će
uvijek susresti kako. poštene i značajne protivnike,
To mu jedaom za uvijek poručujemo.
ili
Pred kipom nehajstva.
Ne čekai, da ti skinem šešir, ljuta aždajo 'roda
moga. Ne sjena, nego i sama uspomena tvoja, krv mi
na moždane navre. Tko, da te gleda? Tko, da te spo-
minje, kad je i sama spomen prokleta tvoja ? Oh da se
nigda Pandorina kutija otvorila nije! Veleti li si sla
počinila rodu mome, veleti li progutala, odva-
žoijeh zatrepala a spravnijeh pokosila. Zmijo, otrovna,
ljuta zmijo, koja otrovom svojim po srijed srca pečkaš,
zar ti još te gorke igre nije dosta?
n
:
Cijeli božji da ću reći da je kiši : OVER RN SPA m gm
ije I dan, ne ću Je o, &ma je ' i veoma s
sprenano plu, Lauda rekli, da je ono snijeg 08 pl&-| po običaja, otigjoh na sjela. jer. su zlasho zozi, |k&io li, francuski, njemački, pa čak i iogloški. Al moj
uu, 1 tako je moralo biti, jer je podvečer studen pod 112 noći, Ni Bec da te pusta zijebavica ubije, Je li | strah prostade, kad opet čujem, gdje svi lijepo hrvatski
ošle udarala. Nebo je bilo kao polojeno, & susjeda utsćijeu bodi, još je drandaije Ona prede i klima zbore. Koliko sam ih prije bio zamrzio, toliko ih sada
atvarejuć prozore, tokio di dobra e zo a ona plete i sijeka & sijehajuć kriša rekon oi šćah izljubiti. iš
ka će svoj prilici zec u tražiti. Tako je 0. ' '
ogni Ši ir a mimo prozor bus usta, 10 da je na evangjelju. Dosada, pa dosada. Za. Razgovor se zametne, al šivahan, veseo razgovor.
uljega vrcaju. kibansh se i otigjoh, da me vjetar us dlaka ne obrije.| Buduć me znali uvjerena i iskrena hrvata; osltan, pla-
Nevoljni siromah! uzdahoh, te se još bolje u po- Vani je bura srišdala ko ti zmija u procijepu, & pu-|vokos talijan počne, Jel te gospodine, da i vi premda
tjavo savijem. Meni je bilo i toplo i lijepo, a koliko hala je tako, da je bila nužda i sida se uhititi, S&mo-|grcem i dušom hrvat, ipak, poštujuć vrijednost i hra-
4 biti, pomislih, siromaha i bosijeh i gladnijeh, primo-|"ollos, prokleta je ta bura, s Isglezi još ne vjeruju,|brost, te požrtvovnost hrvatskijeh vojnika, ne možete
1uo, da se i po ljatoj studeni od nemila do nedraga|da je tako silna. Ala su ti čadni ovi ljudi. Sve što oni|im oprostiti varvarstro, koje u ratu počlajsnju, :40- šte
ša korom crna hljeba potucaju. A gospoda? Ostavimo tu|X% imada, sve da ne vrijedi ništa. Ama to nije pravo su i ono u nas činili tamo iza podoseta, Natavao, naš
"rat To su optimati a mi smo siromašna prostačija, | Su&di može bit i lijepa i gruba i dobra i sla, i uz-(ravno, klikoše ostala četvorica: Nijedna še: narod još
skajući neće li se opet Graki poroditi, ne da nam |Yišena i podla; ma daj ti to nerazumnu rasumjeti. odkada je svijet nije tako varvir ukazao u rata, ko
slago Atale dijele, nego da tijem optimatima na uho 3. što hrvat. Barem o našijem narodima to se kazati no
Sapuu ; ,ne dajte nam novaca, ama barem onaj komad U sobi svoga prijatelja nagioh pet osona. Sre|moše. Rekoše, te upiljiv svoje oči u: 1:00, očekivaku
“ruha, što s obilnijeh stolova bacate.“ Milo pero moje,| mlado i fino, sve gojno i zalizano, kd da su ti taj tren što ću ja na to. A meni
ulje li ovo malo oštro? ne će li te tkogod mrko po-[od brijača došli, A mora da su iškolani, jer se
sedati? A pa neka gleda, što ti stalo: zakleb se, da|kako po laktu smiju i govore. I ako im još pod: nosom
“o4 mi sa tu dragu prostačiju služiti. Slui dakle; što niti sacrnilo nije, ipak sve čupeju i čupaju, kO da bi treba, rekoh.
ži
i
tu
i
-žtE
ssi