U DUBROVNIKU 2. Februara 1901. Godina XI.

 

Pretplata i oglasi plaćaju se upravi ,Crvene Hrvatske“ u
Dubrovniku, gdje su utužljivi,
Za oglase, priopćeno, zahvale i ost, plaća se 20 para po retku.
Oglasi koji se više puta tiskaju po bi i uz razmjeran popust.
Dopisi šalju se Uredništvu. 'dkopisi se ne vraćaju, & ne-

frankirana pisma ne primaju se.

rijeda: za Dubrovnik sa donašanjem u

Bosnu i Hercegovinu s poštom: na
dine 5 kruna, — sa inozemstvo 10

Cijena je listu unaprij
kuću, za Austro-Ugar:
godinu 10 kruni, na  Y
tarski troškovi.

Izlazi svake subote.

Drost i poš

Ko ne vrati list, kad mu pretplata mine, smatra se da je
predbrojen i za došasto polugodište.

Pojedini broj 20 para.

Air e nisl Lali

i
.
i

 

 

Dubrovnik, 1. Februara 1901.

Ko bi uzeo pa gledao broj glasova predanih
za hrvatske kandidate u onim kotarima, gdje je
bilo izborne borbe, pa ih uporedio protivničkim
glasovima, pravom će zaključiti, da je hrvatstvo
u Dalmaciji konačno nadvladalo svoje protivnike.
Ta Srbi su sačuvali svoj status quo jedino po
kompromesu, a autonomna je stranka izašla iz
borbe protiv Hrvata uprav poražena. Broj je gla-
sova predanih za njihove kandidate tako malen,
da je iznenadio i njihove prvake, a doda li se k
tomu i raskol izmegju njih, koji se očitova u kan-
didaturi Boxicha, toga barjaktara naših italianissi-
mi, svak može nagoviještati, da su dani njihove
slave prošli, da ih više ni nema.

Pobjeda je hrvatstva potpuna, nu tu ne smi-
jemo da zahvalimo sebi ni svome patriotizmu, ne-
go tomu, što je Dalmacija eminentno hrvatska
zemlja, pa što u njoj ne može napredovati stran-
ka, koja ne stoji na hrvatskom programu. To va-
lja da reče svak, ko je pomnjivo motrio prošlu
izbornu borbu, jer sve ono što vigjamo u protiv-
nikovu taboru, a što je dosta pomoglo debacle na-
ših protivnika, vidimo i kod sebe. Umanjio se
broj talijanskih birača: a koliko se naših usteglo
od glasovanja? Raskol toči talijansku stranku, bu-
knuo je kod Srba, ali ko će se tomu :eseliti, kad
je hrvatstvo samo zbog raskola, koji plamti ovo
zadnje desetak godina, uzdrmano 'ada je u st
načkoj borbi i sama hrvatska 1deja nastrad;;..

Dobili smo, imali smo svukud ogromne ve-
ćine, ali drukčije nije moglo ni da bude, jer opet
kažemo: ovo je hrvatska zemlja. Inače ono, što
bije Srbe i Autonomaše bije i nas. I u našim re-
dovima ima apatije, strančarenja, personalne bor-
be a nema, što je prvi uvjet napretku, nema stra-
načke dišipline. Ovo zlo nije samo srpsko ni au-
tonomaško, nego zlo čitave Dalmacije.

Talijanci imadu svoje političko društvo, ima-
du ga i pravaši, a srpskim poslovima upravlja
srpski poslanički klub, isto kako i sa narodnom
hrvatskom strankom klub zadarskih poslanika ;
ali su u nas regbi učinjena društva i klubovi za
paradu, a ne da odregjuju kandidate i upravljaju
političkim životom. Ni jedni ni drugi ni treći ne
mogu se uzvisiti do te visine, da uvide, da za-
ključak kluba veže moralno sve, koji su u to do-
ba pripadali stranci. Eto vam kandidature Boži-
ćeve, eto Trojanovićeve, eto Baljakove istaknute
proti volje kluba. Eto ti naših Srba — ,Dubrov-
čana“, koji su uz sve preporuke ,Dubrovnikove“
poslali ih na izbore nekoliko kao na kakav ples
da raprezentiraju stranku. Nu pustimo protivnike,
jer nas njihovi jadi ne tište, ali nas boli postu-
panje nekih naših pravaša u Šibeniku i drugov-
dje, koji nijesu štedili ni Laginjino ime, sveto
svim, koji znadu što je Laginja sa Istru, a to sve
da udovolje osobnoj ili stranačkoj mržnji proti
Šupuku i Borčiću.

Ne gospodo, tako se ne stvara Hrvatska, ta-
ko se opa ništi, jer nema gore demoralizacije, ne-
go kad birač svikne ne vršiti zaključke ove stran-
ke, kojoj je svoje volje pristupio.

Kašu ljudi, da nije dosta otkrivati rane, ne-
go treba kazati i lijeka. Lako ga je naći. Oduše-
vljenja se hoće PE da nam strančarenje
u vlastitoj stranci škodi. Mi se mlagji tužimo na
starije a i pravom. I Bulat i drugi pogriješili su

u svom životu. Bulat više nego drugi, recimo i
odviše! Ali će se sigurno bit više nas našlo u
društvu tih starih boraca za narodnu stvar, Slu-
šajte ih, kako pripovijedaju o starim borbama,
gledajte im suze, koje im se zacakle u očima, kad
se sjete svojih mladenačkih dana, pa ćete vidjeti,
da su ta srca u svoje doba burno kucala i da su
se ti ljudi znali žrtvovati za dom i rod. Mi mla-
gji iz iskustva znamo, da su idejali Gaja i dru-
gih nemogući, pa se ne možemo, dapače nesmije-
mo za njih zagrijavati poput starije generacije.
Mi odlučnije idemo za onim, što nam razum ka-
že, da možemo i moramo postignuti t. j. za uje-
dinjenjem i samostalnosti hrvatskih zemalja, sli
ako hoćemo da zbilja ovo postignemo, treba se
«mati za to i oduševiti, treba da za to žrtvujemo
sve, jer se ni Hrvatska neće spojit bez žrtava.

U prijegoru valja barem da slijedimo starijel

Narodna hrvatska stranka išćezava. Mlagji
su od naravi odregjeni, da je naslijede, ali na to
regbi malo ko misli: ne misle narodnjaci, jer ne
odgajaju mlagje za politički život, ne misle mla-
gji, jer se ne odgajaju sami. Istina ima mlagjih
ljudi sposobnih, ali se otimlju pozivu naroda oja-
gjeni već u početku s napadaja ljudi, koji regbi
da su naučili pisati, u.- #olje vrijegiaju i psuju.
Ea će odoljeti tim psovkam i podmetanju iz re-
iva vlastite stranke, kad se vidi osamljen ili po-
“magan samo od dvojice trojice? Nije dosta žaliti
ovakove pojave, treba im i stati na put, valja da
se skupi u jedno kolo sve, što u Dalmaciji diše
i ćuu upravo hrvatski, da se oni od nas, koji su
najviše izloženi sumnjičenju i podmetanju, uzmo-
gnu osloniti na koga. I najveće oduševljenje za
narodnu stvar jenja, kad se čovjek vidi i ćuti sam;
u skupu i čuvstvo i sposobnost jača, a nama je
potreba i jednoga i drugoga, jer čuvstvo bez spo-
sobnosti vodi do fanatizma &a sposobnost bez čuv-
stva do političkog špekulanstva; tek jedne i dru-
ge stvaraju vogju narodnjega. Takova vogju mi u
Dalmaciji ištemo, ali ga nećemo naći, idemo li od
jednoga do drugoga nudeći mu kandidaturu, nego
ga može stvoriti samo oduševljenje megjusobno

takmenje i sporazum.

 

Ivan kan. Stojanović:

Dubrovačka književnost.

Dala je tu knjigu Srpska Dubrovačka Aka-
demska Omladina na vidjelo. Prodalo se je do
sad 490 komada, kako javlja zadnji ,Dubrovnik“,
a u ovo 6 dana bit će i ono preostalo 10 komada,

Naši Srbi boluju od nadriučenosti i znanja,
pa kadikad ,isture plodove svoga uma čila“, Slo-
bodno im razmećati se ljudima, koje je dao u
zadnje doba Dubrovnik svomu rodu, i nazivati ih
Srbima, kad hoće, pa i ne bili, slobodno im slu-
žiti se Dubrovačkim separatizmom u svoje svrhe,
ali barem neka u tomu uzdrže dostojanstvo gra-
da i neka nas Dubrovčane ne izvrgavaju smijehu
razumnih ljudi. Jest, mi Dubrovčani imademo čim
da se ponosimo. Nema grada u Evropi, koji je
dao toliko umnika svomu rodu kao Dubrovnik

CRVENA HRVATSKA

po sebi, a ne što je Dubrovnik nosio negda luč

prosvjete u okolne predjele i slovio imućtvom i
slavom.

Stojanović naprotiv poriče svaku vrijednost
sadašnjemu Dubrovniku: ,Puk novi naseljen od
tamo i od ovamo, a u ono malo urogjenijeh Du-
brovčana bilo staroga gragjanstva opaža se sada
njeka opća oblomovština, koja je svakoga od nas
obuzela bez milosti i otkupa“ (p. 289). ,Ovo je
treća epoha za Dubrovnik, epoha kad počinje
smrad. Mrtva je lješina bila još lijepa za njeko
doba; sad nastaje smrad, nastaje raspadanje“ \(p.
304). ,Na taj način on — Dubrovnik — postaje
pravi Burudanov magarac“ (p. 306). Ovakim je
komplimentima počašćen moderni Dubrovnik, a
kad srpska omladina štampava to djelo, zmači,
da i ona tako misli ne isključujući ni sebe od
dijela na toj bogatoj trpezi psovaka i neslaština.
Neka se služe! Mi sebe isključujemo.

Čudnovato ! Stojanović — a s njim svi Srbi
in choro — viču proti tugjincima. Nu baš toj
stranci, koja je zakupila Dubrovčanizam, jedini
su pouzdani vojnici tugjinci — pravoslavni. Oni
hvale staru vlastelu kao srpsku, a veći je dio te
vlastele baš iz pijeteta prama djedovim« s nama ;
oni hoće da uzdignu Dubrovnik, a osamiše ga,
te osla kao riba na oseci sam izmegju ostalih
dalmatinskih gradova; oni hoće da budu pred-
stavnici tradicija starih Dubrovčana, a zaborav-
ljaju starinske sveze Dubrovnika sa hrvatskim
kraljevima ; oni javljaju da zna ko hoće i ko neće
da su ekonomički podigli Dubrovnik, a kad tamo
. + . 8 njihove uprave općina ima preko milijun
kruna duga; oni iz pustoga zanosa i ljubavi za
narodnost bave se književnosti, a tamo književ-
nost im ne služi za narodnu prosvjetu nego za
sebične i strančarske svrhe. Zaveli su stara nastran-
čovjeka, da im napiše povjest dubrovačke knji-
ževnosti, vidjeli su da u njoj ima pretilih pogrje-
šaka, kako n. pr. kad se prikazuje Nalješković i
Dimitrović kao ista osoba, a tamo su dva pjesni-
ka, nu nijesu ga ni upozorili na to, jer im nije
bilo stalo, da Stojanović napiše dobru knjigu ne-
go da je štampa u ,Dubrovniku“, pa su se bojali
izgubiti ga počmu li mu zapredati. Tako smo do-
bili povjest književnosti, gdje imamo n. pr. i for-
mulu, kako se goneta budućnost i tumači proš-
lost: Evo je!

»Zovimo vjeru ,v“, kultru ,k“, zovimo sve
dogogjaje, što su bili i što će biti, da su nepo-
znati ,x“, zovimo vladu ili politiku ,p* to,
vi k = xp. Dakie.. . što je to neznano ,x“?
Odgovor je: x ste (p. 337).“

Nećemo poricati, da