U DUBROVNIKU 28. Februara 1001. Cijena je lista una : kuću, sa Austro-U; godinu 10 krun krun& i poštartski troškovi. Ko ne vrati list, predbrojen i sa došasto polugodište. Bosnu s Hercegovinu s poštom na po godine & kruni, - o NEE 2 kad mu pretplata mine, smatra se di 1 1 Izlazi svake subote. ; Pojedini broj 20 para. . "ii y . : Dubrovnik, 22 Februara 1901. Plesa značajna, kao što je bio ovogodišnji ples dubrovačke podružnice Družbe sv. Ćirila i Metoda, nijesmo još vidjeli. Značajan je bio i po slozi Hrvata i po ideji, koja je Hrvate te večeri u bratsko kolo skupila. Dubrovački su Hrvati bili uvijek složni u pobijanju Srba i autonomaških im drugova i toj slozi treba da zahvalimo, što je općina opet naša i što Dubrovnik ne šalje ni ciglog jednog zastu- pnika, koji je protivan političkim i narodnim za- htjevima ovoga pučanstva. Alije taj rad bio done- kle negativan, a je li se kušalo doći do pozitiv- nog rada, opažalo se je nekakvo trvenje, koje nije bilo niklo u samomu gradu, nego je bilo u- neseno iz mjesta, gdje su se u političku borbu bile umiješale privatne strasti. Regbi od jedan- put nestade sada tih malašnih razlikg u mišlje- nju, te megjusobnog nepouzdanja pred idejom Hrvatstva, koja bi trebalo da i drugovdje spoji Hrvate u jedno, a ta se je ničim nepomućena gloga vidljivo očitovala na pomenutoj zabavi. I radnik i odvjetnik, i bogataš i siromašak, i u- čen i mneučen, i star i mlad ćutjeli su se braća, i jedino se tako da protumačiti i uspjeh slave, koji je nadmašio svako očekivalije. > Š Ako je ples očiti dokaz, da je hrvatska stran- ka u Dubrovniku složna, -te da je ne mogu baš zbog sloge slomiti ni tajni ni javni napadaji, ve- seliti se je i & toga, što se je jedinstvo stranke pokazalo baš u stvari, koja bi trebalo da svim Hrvatima na srcu leži. Narod je bez škola narod bez budućnosti, pa se Istra ne može otkupiti od Talijanaca, koji nevoljnomu seljaku hoće da otme i narodnost, bez movčanih žrtava, da se ustroje škole, gdje nam se ne će narod odnarogjivati. Ta vidimo, kako se tamo postupa od ljudi, koji su prvi pozvani, da štite slabijega od obijesti jačega. Cijelo Primorje, gdje su Slovenci i Hrvati ogro- mna većina, jedva je dalo tri zastupnika slaven- ska, a ostale mandate drže naši najljući protivni- ci Talijanci. Ko pozna prilike, ne će se ni čuditi tomu. Narod seljački prezadužen je u talijanaških kamatnika i izložen svim napastima, kojim bi i jači podlegao, a kamo li ne će čovjek neuk, koji još nije oćutio blagodati narodne škole. Baš s to- ga je naša dužnost priskočiti braći u pomoć; no- vač dan u tu svrhu, dan je na kamate, a dobiti će imati u prvom redu hrvatstvo, pa i ostalo slavenstvo. Indigenat talijanskog jezika. U novije vrijeme hoće neki, da proglasujući indigenat talijanskoga jezika opravdaju i njegovo upotrebljavanje u pokrajini. Sve kad bi i bilo i- stina, da je talijanski jezik u Dalmaciji domaći, to ne hi još opravdalo one, koji Hrvati po pori- jetlu saboravljaju svoj rod i jezik, da se posluže nečim, što je sa njih svakako tugje. Nu taj indi- genat, koji bi htjeli dopustiti našim talijanašima iz ljubavi prama ,istini“, baš je najviša pljuska za istinu, jer onaj talijanski jezik, što se sada u- potrebljava po gdjekojim mjestima i to u pojedi- nim kućama, nije u Dalmaciji niknuo, nego je u- Resen iz tugje nam Venecije. Kad su naši djedovi od divljih Ava- ta poplavili ove krajeve, naseljene od potomaka starih Ilira, kojim Rimljani osvajači nametnuše, kako i drugovdje, svoj jezik i običaje, pred Sla- venima razbježaše se ovi ,Vlasi“ po gorama — odatle i današnje znaćenje riječi Vlah — i po primorju, gdje utemeljiše nove gradove i varoši. Tako postaše i Dubrovnik i Spljet i druga lijepa mjesta, kojim se kiti naše sinje more. Stanovniš- tvo tih gradova bilo je s početka samo roman- sko, to ne poričemo, ali kad hoće ove Romane promijenuti u Talijance, ne možemo to drukčije nazvati nego nepoznavanjem istine. Razlika izme- gju ovih Romana i Talijana bila je tolika. kolika izmegju Talijana, Francuza, Španjolaca i Rumu- pja. To je bio osobiti narod, koji je govorio svo- jim osobitim jezikom, komu se tragovi sačuvaše i u nokim našim riječima, a koji se sporadično sve do najnovijih vremena govorio i po lstri, a valja da i u Dalmaciji. Izmegju ovoga, već iščezlog romanskog jezi- ka i današnje talijanštine po Dalmaciji nema ni kontinuiteta, ili da se bolje izrazimo, ne može se kazati ni to, da je današnji talijanski gornjo-dal- matiaski dialekat stupio na mjesto romanskogs, jer su gradovi bili davno prije poslovjenjeni, ne- go li sc pojavi talijanština. Za Zadar nam svje- doče to poznate «riječi .hrowšers Baronius o _do- lasku pape Aleksandra III. u Žadar, gdje ga do- čekaše ,immensis laudibus et camticis altissime resonantibus in eorum sclavica lingua“. Za Spljet je dovoljan dokaz, što u kvadernima od god. 1360-1385 i od god. 1412-1492 megju porodičnim imenima osim nekoliko talijanskih, kod kojih je obično naznačeno, otkle je porodica, nalazimo sa- ma hrvatska imena, a hrvatstvo Dubrovnika po- tvrgjuje najbolje poznati zaključak senata, da se u senatu mora govoriti latinski ili talijanski. Ako kroz ovo doba nalazimo talijanskih listina po svim dalmatinskim mjestima, ne smije se zaboraviti, da su municipiji dovagjali državne kancilijere iz Italije, a ovi su naravski pisali talijanski, ali pu- ku proglasivali zakone hrvatski. Talijanština poče hvatati korjena stoprva pod mletačkom službenom aparatu, i kako ne će niko pametan priznati u Dalmaciji indigenat njemačkom jeziku za to, što ga uvodi ili ga je već uvela u urede dobra nam vlada, tako ne možemo priznati indigenat ni tali- janskom, jer ga je mletačka vlada silom narinula našemu narodu. Ali mi Hrvati ištemo u svojoj skrupoloznosti, kako ćemo se bolje sami preklati, da nas više ne bude. Jedni će ti priznati pravo madžarskom je- ziku, drugi iudigenat talijšnskomu, treći potrebu njemačkomu, pa kad bi bilo do zgode i jeziku Kafara i Hotentota, nu dogje li red na hrvatski jezik, koji jedini ima pravo da isključivo vlada u iti U ž ž izdajstvo oprati rodni duh treba da ugje u porodice | | NAPODNA REPUPLIKA HRVATSKA NAUČNA 8I8LIOTEKA, DUGROVNIK vom upotrebljavanju Brvatskog jezika u norodič- nom životu: jedino ćemo tako obezbjediti naro- du budućnost. Pomorski kapetani i nautičke škole. Izišao je u bečkom Fremdemblati-w dne 14. Februara o. g. članak pod naslovom : Oficiri naše trgovačke mornarice. Vrijedi da se na nj osvrnemo. Pisac žaleći nazadak pomorstva traži uzroka i 3 tomu, što su naši pomorski časnici slabo od- gojeni, a to stoga što zakon 0 ispitima pomor- skih časnika ne traži od kandidata, da svrše na-. utičku školu, nego je dosta da ne budu analfa- beti. ,Preko 50% pomorskih časnika nijesu u op- će pohagjali nikakve strukovne škole, njeki nijesu ni pučke, a položili su ispit, što su kod kojega privatnoga učitelja nekoliko mjeseca naučili beg dubljeg shvaćanja riješiti nekoliko matematičnih računa, koji su sasvim dosta, da se postigne ka- petanski patent....“. ,Prošli su i meki, koji nije- su poznavali ni jednoga jezika tako, da mogu pravilno napisati lista,“ Pisac dalje razlaže, kako je nevoljno stanje tih ,parija“, kako ih polovica vrši kao lučki stražari ili. svjetioničari, a misli, da se to dade popraviti, zahtijevajući od svakoga, da apsolvira nautičku školu, što će biti tu skoro i predloženo bečkom parlamentu. Proti ovakovom riješenju treba da u interesu naših pomoraca podignemo svoj glas. Rado ćemo dopustiti, da je odgoj kod nekih pomorskih kape- tana manjkav, dopustit ćemo, da neki ne zua- du ni pisati ljudski, ali da se s toga stavi kao conditio sine qua non za polaganje ispita po- hagjanje nautičke škole, to se protivi i samo- mu iskustvu, jer znamo, da ne znadu dobro pisa- ti ni čitati ni oni, koji su svršili nautičku školu. Odmah izjavljamo, da to ne upisujemo u grijeh profesorima: uzroci su tomu u ustrojstvu nautič- kih škola, koje uz sve 200.000 fi., što vlada troši | % irtraii Hi: ii Heri