U
DUBROVNIKU 28. Februara 1001.
Cijena je lista una :
kuću, sa Austro-U;
godinu 10 krun
krun& i poštartski troškovi.
Ko ne vrati list,
predbrojen i sa došasto polugodište.
Bosnu s Hercegovinu s poštom
na po godine & kruni, - o NEE 2
kad mu pretplata mine, smatra se di 1
1 Izlazi svake subote.
; Pojedini broj 20 para.
. "ii y . :
Dubrovnik, 22 Februara 1901.
Plesa značajna, kao što je bio ovogodišnji
ples dubrovačke podružnice Družbe sv. Ćirila i
Metoda, nijesmo još vidjeli. Značajan je bio i po
slozi Hrvata i po ideji, koja je Hrvate te večeri
u bratsko kolo skupila.
Dubrovački su Hrvati bili uvijek složni u
pobijanju Srba i autonomaških im drugova i toj
slozi treba da zahvalimo, što je općina opet naša
i što Dubrovnik ne šalje ni ciglog jednog zastu-
pnika, koji je protivan političkim i narodnim za-
htjevima ovoga pučanstva. Alije taj rad bio done-
kle negativan, a je li se kušalo doći do pozitiv-
nog rada, opažalo se je nekakvo trvenje, koje
nije bilo niklo u samomu gradu, nego je bilo u-
neseno iz mjesta, gdje su se u političku borbu
bile umiješale privatne strasti. Regbi od jedan-
put nestade sada tih malašnih razlikg u mišlje-
nju, te megjusobnog nepouzdanja pred idejom
Hrvatstva, koja bi trebalo da i drugovdje spoji
Hrvate u jedno, a ta se je ničim nepomućena
gloga vidljivo očitovala na pomenutoj zabavi. I
radnik i odvjetnik, i bogataš i siromašak, i u-
čen i mneučen, i star i mlad ćutjeli su se braća,
i jedino se tako da protumačiti i uspjeh slave,
koji je nadmašio svako očekivalije. > Š
Ako je ples očiti dokaz, da je hrvatska stran-
ka u Dubrovniku složna, -te da je ne mogu baš
zbog sloge slomiti ni tajni ni javni napadaji, ve-
seliti se je i & toga, što se je jedinstvo stranke
pokazalo baš u stvari, koja bi trebalo da svim
Hrvatima na srcu leži. Narod je bez škola narod
bez budućnosti, pa se Istra ne može otkupiti od
Talijanaca, koji nevoljnomu seljaku hoće da otme
i narodnost, bez movčanih žrtava, da se ustroje
škole, gdje nam se ne će narod odnarogjivati. Ta
vidimo, kako se tamo postupa od ljudi, koji su
prvi pozvani, da štite slabijega od obijesti jačega.
Cijelo Primorje, gdje su Slovenci i Hrvati ogro-
mna većina, jedva je dalo tri zastupnika slaven-
ska, a ostale mandate drže naši najljući protivni-
ci Talijanci. Ko pozna prilike, ne će se ni čuditi
tomu. Narod seljački prezadužen je u talijanaških
kamatnika i izložen svim napastima, kojim bi i
jači podlegao, a kamo li ne će čovjek neuk, koji
još nije oćutio blagodati narodne škole. Baš s to-
ga je naša dužnost priskočiti braći u pomoć; no-
vač dan u tu svrhu, dan je na kamate, a dobiti
će imati u prvom redu hrvatstvo, pa i ostalo
slavenstvo.
Indigenat talijanskog jezika.
U novije vrijeme hoće neki, da proglasujući
indigenat talijanskoga jezika opravdaju i njegovo
upotrebljavanje u pokrajini. Sve kad bi i bilo i-
stina, da je talijanski jezik u Dalmaciji domaći,
to ne hi još opravdalo one, koji Hrvati po pori-
jetlu saboravljaju svoj rod i jezik, da se posluže
nečim, što je sa njih svakako tugje. Nu taj indi-
genat, koji bi htjeli dopustiti našim talijanašima
iz ljubavi prama ,istini“, baš je najviša pljuska
za istinu, jer onaj talijanski jezik, što se sada u-
potrebljava po gdjekojim mjestima i to u pojedi-
nim kućama, nije u Dalmaciji niknuo, nego je u-
Resen iz tugje nam Venecije.
Kad su naši djedovi od divljih Ava-
ta poplavili ove krajeve, naseljene od potomaka
starih Ilira, kojim Rimljani osvajači nametnuše,
kako i drugovdje, svoj jezik i običaje, pred Sla-
venima razbježaše se ovi ,Vlasi“ po gorama —
odatle i današnje znaćenje riječi Vlah — i po
primorju, gdje utemeljiše nove gradove i varoši.
Tako postaše i Dubrovnik i Spljet i druga lijepa
mjesta, kojim se kiti naše sinje more. Stanovniš-
tvo tih gradova bilo je s početka samo roman-
sko, to ne poričemo, ali kad hoće ove Romane
promijenuti u Talijance, ne možemo to drukčije
nazvati nego nepoznavanjem istine. Razlika izme-
gju ovih Romana i Talijana bila je tolika. kolika
izmegju Talijana, Francuza, Španjolaca i Rumu-
pja. To je bio osobiti narod, koji je govorio svo-
jim osobitim jezikom, komu se tragovi sačuvaše
i u nokim našim riječima, a koji se sporadično
sve do najnovijih vremena govorio i po lstri, a
valja da i u Dalmaciji.
Izmegju ovoga, već iščezlog romanskog jezi-
ka i današnje talijanštine po Dalmaciji nema ni
kontinuiteta, ili da se bolje izrazimo, ne može se
kazati ni to, da je današnji talijanski gornjo-dal-
matiaski dialekat stupio na mjesto romanskogs,
jer su gradovi bili davno prije poslovjenjeni, ne-
go li sc pojavi talijanština. Za Zadar nam svje-
doče to poznate «riječi .hrowšers Baronius o _do-
lasku pape Aleksandra III. u Žadar, gdje ga do-
čekaše ,immensis laudibus et camticis altissime
resonantibus in eorum sclavica lingua“. Za Spljet
je dovoljan dokaz, što u kvadernima od god.
1360-1385 i od god. 1412-1492 megju porodičnim
imenima osim nekoliko talijanskih, kod kojih je
obično naznačeno, otkle je porodica, nalazimo sa-
ma hrvatska imena, a hrvatstvo Dubrovnika po-
tvrgjuje najbolje poznati zaključak senata, da se
u senatu mora govoriti latinski ili talijanski. Ako
kroz ovo doba nalazimo talijanskih listina po svim
dalmatinskim mjestima, ne smije se zaboraviti,
da su municipiji dovagjali državne kancilijere iz
Italije, a ovi su naravski pisali talijanski, ali pu-
ku proglasivali zakone hrvatski. Talijanština poče
hvatati korjena stoprva pod mletačkom službenom
aparatu, i kako ne će niko pametan priznati u
Dalmaciji indigenat njemačkom jeziku za to, što
ga uvodi ili ga je već uvela u urede dobra nam
vlada, tako ne možemo priznati indigenat ni tali-
janskom, jer ga je mletačka vlada silom narinula
našemu narodu.
Ali mi Hrvati ištemo u svojoj skrupoloznosti,
kako ćemo se bolje sami preklati, da nas više ne
bude. Jedni će ti priznati pravo madžarskom je-
ziku, drugi iudigenat talijšnskomu, treći potrebu
njemačkomu, pa kad bi bilo do zgode i jeziku
Kafara i Hotentota, nu dogje li red na hrvatski
jezik, koji jedini ima pravo da isključivo vlada u
iti
U
ž
ž
izdajstvo
oprati
rodni duh treba da ugje u porodice
|
|
NAPODNA REPUPLIKA HRVATSKA
NAUČNA 8I8LIOTEKA, DUGROVNIK
vom upotrebljavanju Brvatskog jezika u norodič-
nom životu: jedino ćemo tako obezbjediti naro-
du budućnost.
Pomorski kapetani i nautičke
škole.
Izišao je u bečkom Fremdemblati-w dne 14.
Februara o. g. članak pod naslovom : Oficiri naše
trgovačke mornarice. Vrijedi da se na nj osvrnemo.
Pisac žaleći nazadak pomorstva traži uzroka
i 3 tomu, što su naši pomorski časnici slabo od-
gojeni, a to stoga što zakon 0 ispitima pomor-
skih časnika ne traži od kandidata, da svrše na-.
utičku školu, nego je dosta da ne budu analfa-
beti. ,Preko 50% pomorskih časnika nijesu u op-
će pohagjali nikakve strukovne škole, njeki nijesu
ni pučke, a položili su ispit, što su kod kojega
privatnoga učitelja nekoliko mjeseca naučili beg
dubljeg shvaćanja riješiti nekoliko matematičnih
računa, koji su sasvim dosta, da se postigne ka-
petanski patent....“. ,Prošli su i meki, koji nije-
su poznavali ni jednoga jezika tako, da mogu
pravilno napisati lista,“ Pisac dalje razlaže, kako
je nevoljno stanje tih ,parija“, kako ih polovica
vrši kao lučki stražari ili. svjetioničari, a misli,
da se to dade popraviti, zahtijevajući od svakoga,
da apsolvira nautičku školu, što će biti tu skoro
i predloženo bečkom parlamentu.
Proti ovakovom riješenju treba da u interesu
naših pomoraca podignemo svoj glas. Rado ćemo
dopustiti, da je odgoj kod nekih pomorskih kape-
tana manjkav, dopustit ćemo, da neki ne zua-
du ni pisati ljudski, ali da se s toga stavi kao
conditio sine qua non za polaganje ispita po-
hagjanje nautičke škole, to se protivi i samo-
mu iskustvu, jer znamo, da ne znadu dobro pisa-
ti ni čitati ni oni, koji su svršili nautičku školu.
Odmah izjavljamo, da to ne upisujemo u grijeh
profesorima: uzroci su tomu u ustrojstvu nautič-
kih škola, koje uz sve 200.000 fi., što vlada troši
|
%
irtraii
Hi: ii
Heri