Br. 9.

U DUBROVNIKU 2. Marta 1901.

Godina XI.

 

CRVENA HRVATSKA

Cijena je listu una
kuću, sa Austro-Ug zet
odinu 10 kruna, na po godine 5 kruna,
osi i poštarski troškovi.

Ko ne vrati list, kad mu pretplata mine, smatra se da je

predbrojen i za došasto polugodište.

rijeda: za Dubrovnik sa donašanjem w
Bosnu i Hercegovinu s poštom: na

Izlazi svake subote.

Pojedini broj 20 para.

— sa inozemstvo 10

Dubro
Za
Oglasi koji se više toa u po
Dopisi šalju se Uredništvu. Rukopisi se ne vraćaju, & ne-
frankirana pisma ne primaju se.

i oglasi plećaja se upravi ,Crvene Hrvatske“ u

gdje su utuž
oglase, priopćeno, krala ost laća se 20 para po retku.

bi i uz razmjeran popust.

 

Dubrovnik, 1 Marta 1901.

Preplemeniti i preprosvijetljeni ,Dubrovnik“
ue vjeruje najopskurnijem listu ,Crvenoj Hrvat-
skoj“, kad kaže, da Hrvatska nije most za poni-
jemčenje balkanskih Slavena. Ni mi ne vjerujemo
njegovu Slavenstvu, samo je ta razlika, da za Sla-
venstvo Hrvata jamči povjest, a da u njoj ne na-
lazimo ni jedne prigode, da su se Srbi faktično
pokazali Slaveni.

Narodno probugjenje u svim hrvatskim kra-
jevima bilo je uvijek prožeto idejom o slavenskoj
uzajamnosti. Njoj su Hrvati žrtvovali i ime te se
zvali sad Iliri, sad Jugoslaveni, a prvi su počeli
pobijati ovaj zanos za Slavenstvom baš Srbi po-
znatom Vukovom lozinkom: ,Srbi svi i svuda“.
Nije dakle bilo već onda Srbima stalo za Slaven-
stvo, nego su samo imali pred očima svoje srpsko
ime, koje su nam htjeli po što po to nametnuti,
pa i nestalo nas u megjusobnom trvenju. Hrvati
naprotiv i kad uvidješe, da ih ,Srbi“ neće za
braću, nego za robove, ostaše vijerni svojim sla-
venskim čuvstvima na štetu hrvatskih interesa,
pa odbijaju i sada tugjinačku pomoć, jer neće, da
im uzmogne svijet baciti u lice uvrijedu, da su
za svoju korist batalili ostalu slavensku braću.

Hoćete li gospodo oko , Dubrovnika“ dokaza,
pomotrite sine ira et studio, što sami vigjate. Taj
izborni kompromis, koji ste tako pobijali, nije
zaista bio koristan za Hrvate, a sklopili su ga
u ime Slavenstva. Ona politika, koje se drže hr-
vatski poslanici u Beču, cije ni ona baš hrvat-
ska, jer bi Hrvati, kad bi htjeli trgovati — pro-
gram Šenerijanaca isključuje i onako Dalmaciju
iz svojih kombinacija — postigli sigurno više i
ekonomski i politički. Česi ipak nemadu vjernijih
pomagača od naših poslanika, i to opet u ime
Slavenstva. Vi ste naprotiv radili — i to me je-
dan put — da Dalmacija pošlje i u Beč i u Za-
dar autonomaške vam ortake, a sada kad ste pri-
siljeni od stida pred slavenstvom ipak pristali na
kompromis, koji je jedino vama bio na uhar, pri-
kazujete se avijetu kao žrtve svoga patriotizma i
slavenskog osjećanja.

Pa zar je i to slavenski ići, u borbu protiv
nas kao na pir? Bit će po vašem shvaćanju, po
našem znači služiti vladi, koja hoće po vama one-
mogućiti svaki energičniji rad sa strane Hrvata.
Tu ovisnost o vladi dokazali su tu skoro neki
vaši na taj način, da ste i sami ustali protiv njih,
Nu mješte da vas to opameti i dovede do spos-
naje, da je ,srpstvo“ u hrvatstvu pogibeljno po
narod, jer ga truje i slabi, već i dalje tjerate
svoju, a uvjereni sr.0, da ćete se proti Hrvatima
ponovno naći s bd atijom, ,koju kažete da prezi-
rete, Na taj ste način sluge poznate: divide et
impera, a opet ćete se poslužiti slavenstvom, da
to pokrijete. Valja da je ta igra bila negda za-
bavna, sada, vjerujte nam, postaje dosadna.

Pomorski kapetani i
nautičke škole.

U prošlom broju ,Cr. Hr.“ izišao je članak
pod ovim naslovom. Pisan je na odgovor jedno-
me članku Bečkog Fremdenblaita. Valjalo bi stvar
malo razbistriti.

 

mielimo da niti je sve onako kako je napisano u
Fremdenblattu, niti je sve onako kako mu je ,Cr-
vena“ odgovorila.

Neda se poreći istina, da 50%, naših pomor-
skih časnika nije pohodilo nikakve strukovne ško-
le — pak da ima i takovih, koji škole nijesu u-
opće ni vidjeli. Kad je tako, tako je. Da ovo nije
u redu, to je od prve razumljivo; pak, ako Frem-
denblattov dopisnik zahtijeva u pomorca strukov-
ne naobrazbe, to je opeta razumljivo — i ne bi
bilo lasno naći valjanih argumenata da ga se u
tom pogledu pobije; kao što ih ne bi bilo na ru-
ku da se dokaže svijetu, kako ne treba učiti pra-
vo da budeš pravnik, medicinu da budeš liječnik,
teologiju da budeš sveštenik. I mi držimo da smo
u ovom pogledu na čistu.

Namjera Fremdenblattova dopisnika nije bila
sigurno ta, da vrijegja naše pomorske kapetane,
jer su ovi svukud i uvijek po svijetu bili poznati
kao valjani pomorci; puk i sami naši mornari
traženi su u tugjim lukama a često i plaćeni bo-
lje nego mornari drugih naroda. Nu to nam Bo-
gu hvala ide po krvii po ovom podneblju, pod ko-
jim živemo i po prirogjenoj žilavosti, pak to ov-
dje i ne pada na tezulju.

Istina je i to, da mnogi od naših pomorskih
kapetana i ako nijesu izučili nautičku školu, pro-
šli su više razreda, a ne rijetko i sve razrede ko-
je druge srednje škole, realke ili gimnazije. Ta-
kovi su dakako imali dobre podloge da postanu
naobraženi pomorci — a tih osobito Dubrovnik
i Trst imadu dosta. Naša trgovačka mornarica
broji i veoma naobraženih samouka. Postali su
takovi čitanjem, učenjem i doticajem sa naobra-
ženim elementima, Nu iznimke nijesu nikakovo
pravilo, pak se uvijek i ne obistinjuje ona rečenica
koja kaže, da čovjeku ne treba topliti školske klu-
pe a da bude naobražen. Pak nije čudo, ako u-
slijed lakih ispita, pri navalici usposobljenih po-
morskih časnika, nastradaše oni, koji su najmanje
odgovarali zahtijevima, što ih danas postavljaju
parobrodarska društva, Ništa ne smeta ako ima-
demo i takovih primjera, da su učinili, kako se
ono kaže baš karijeru, i takovi kapetani, koji ni-
jesu imali ni pojma o kakovoj naobrazbi. Nu ta-
kovi su primjeri veoma rijetki — a opeta ne va-
lja zaboraviti ni to, da su takovi ljudi imali u
sebi nešto prirogjeno, što se u školi ne naučava;

imali su u jednu riječ božjeg dara, a po tom i.

njuh svijeta, društva i okolnosti, što je sve osta-
lo dovoljno nadomještalo. Nu to su opeta iznim-
ke i mi na te smijemo zidati budućnost našem
mladom pomorskom naraštaju.

svaki čovjek treba škole, treba nauke, treba
znanja prema zvanju, koje ga čeka. Pomorski na-

ispiti kakovi su danas — i da se praktičnih ispi-
ta ne dozvoljava više onima, koji nijesu svršili
nautičku školu.

A evo zašto.

U prvom redu ono što se danas zahtijeva pri
ispitima, malo je, veoma malo. Da koji naš po-
morski časnik znade samo ono, što se na tim is-
pitima iziskuje, ne bi ga primili na brod ni za
maloga. Tako je taj ispit mehaničan i nedostatan.

U drugom redu ne valja zaboraviti, da su
tu nautičke škole — tu parobrodarska društva
— pak tu i konkurencija pomorskih časnika u
borbi za život. Pak ne mislimo da bismo radili u
interesu naših poručnika i kapetana, kad bi smo
zahtijevali od njih ništa više od prostog praktič-
nog ispita, kad tu ima i biti će još više onih,
koji dolaze iza brda da izuče koju nautičku ško-
lu i da se posvete pomorstvu. Koga će birati pa-
robrodarska društva? Stavimo i ovdje u kraj i-
zuzetke; hoće li birati neuke ili naobražene lju-
de? Pak što bi bilo od našeg mladog pomorskog
naraštaja, koje bi neznanje potisnulo o zid? U
borbi za život zašto da omalovažavamo sredstvo,
koje nam je pruženo, da naši pomorci budu i na-
dalje u stanju da odgovaraju uvjetima, koje im je
postavilo vrijeme, napredak, razvitak parobro-
darstva ?

Prošla su vremena kad se pomorski kapetan
uzgajao jedino teškim iskustvom po valovima mor-
skim. Društvo zahtijeva danas od njega i neku
kulturu — zahtijeva strukovnu naobrazbu —,
tu mu pružaju najbolje i jedino nautičke škole.

Pak ustrojba ovih škola nije takova, kakovu
je pomišlja gospodin dopisnik. Nije dakako usa-
vršena, kao što nije usavršeno nijedno ljudsko dje-
lo — pak joj se može i koješta prigovoriti —
ali su ti prigovori zajednički sa ustrojbama osta-

jače pripravi na borbu za život. Pak smo sva-
kako rgekevmag. a što kaže gospodin

i

s

F

u

E
lili
HHH

|
i
:
i:
E
i

|
|
:

i
l

a
S