Br. 11. U DUBROVNIKU 16. Mirta 1901. haima XL RVENA HRVATSKA Cijena je listu unaprijeda: za Dubrovnik sa donašanjem u kuću, sa oi dpaniča, odinu 10 kruni, na po god un& i poštarski troškovi. Ko ne vrati list, kad mu pretplata mine, smatra se da je predbrojen i za došasto polugodište. Bosnu + Hercegovinu s poštom: na roi arna sa inosemstvo 10 Izlazi svake subote. PIERRE Pojedini broj 20 para. Dabra i orasi pladaje se upravi ,Orvene Hrvatske* u Za Oglasi koji se više puta tiskaju po Dopisi šalju se Uredništvu. Rukopisi se ne vraćaju, & ne- frankirana pisma ne primaju se. ivi, RE RE ii se 20 para po retku, bi i uz razmjeran popust. Dubrovnik, 15 Marta 1901. pet gospodovati klerikalni Nijemci. Njih je samo Može nam kogod prigovoriti, da ne pratimo ' strah od liberalstva i protukatoličkog pokreta ti- rad svojih zastupnika u bečkom parlamentu. Pri- znajemo, da bi to bilo dobro, da se češće bavimo prilikama u Beču, kad nas je zao udes na nj pri- kovao, ali je teško svladati u nama onu antipati- ju prama svemu, što nam dolazi iz mjesta, uz ko- je su nas drugi proti našoj volji vezali. A bečki je parlamenat dosad radio sve, da tu antipatiju u nama poveća: Dalmacija, zemlja koja bi po pri- rodnom položaju mogla biti prva u bogatstvu i napretku, pala je s neshvatljive politike bečkih gospodara na prosjački štap. Pitali smo, da smo se više i stidili, molili smo, da nam pomognu, a oni nas uvijek odbiše: željeznice nijesmo imali, brodarstvo je bilo palo, vino nam &se prodavalo u bescjenje, masline se izrodile, a vlada nas je pi- tala obećanjima, koja su uvijek bila i ostala pu- sta. To smo iskusili. ga ko nam može zamjeriti, da obećanjima više aevjerujemo ? Ta eto i sada, kad bi se naše želje mogle ispuniti, sve je rekao bi; pjesnik ćenui pender:. filo. Malo opstrukcije i sve odel Česi su sada, vele, odustali od nje, te će parlamenat riješiti prvo zakon o novačenju, pa o- naj o porezu u rakiju i investicijama, te napo- kon uzeti u pretres peticije spljetske općine i meetinga, što je bio lani u Spljetu kao protest proti riješenju željezničkog pitanja. Ispustimo li novačenje, koje država trebuje, sve drugo trebuje i Dalmacija. Dobit iz povišenja poreza na žestu i rakiju odregjena je za pokrajine, a Dalmaciji bi taj dohodak bio od prijeke potrebe, da se u- rede financije pokrajinske i poveća plata bijednim učiteljima, koji to povećanje odavna vapiju. Kažu, koji se razumiju da taj porez ne bi bio na štetu ni našoj produkciji, nego da bi je dapače i zašti- tio, pa ako je baš tako, željeli bi, da vladin pri- jedlog postane zakonom. U investicijama glavni je projekt, da se spoji Trst sa Bečom s drugom željezničkom prugom. Iz toga bi istina imali ko- risti u prvom redu Nijemci i Slovenci, ali nije ni: za nas to sasvim indiforentno, jer smo dosad u općenja sa srednjom i sjevernom Evropom bili iz- vrgnuti veksacijama poznate k. k. Priv. Sidbaho- gesellschaft. Najviše nas ipak naravski zanima že- ljeznica u srednjoj Dalmaciji, jer je to životno pi- tanje za one krajeve. Priznajemo, da nas ne za- naša vele ovaj projekat i da koristi ne će biti o- noliko, koliko neki misle. Pruga Spljet-Aržano ne veže direktno Dalmaciju za ostalu Austriju, te bi korisnija bila ona Knin-Novi u svakom pogledu, nu svakako je i to znatna tečevina, jer spaja Dal- maciju sa zalegjem. Imali bismo se dakle radovati, kad bi ovi pri- jedlozi bili odobreni od parlamenta, ali je drugo pitanje, da li je slavenska ideja dobila nešto u Austriji tim, što izgleda da će parlamenat opet započeti svoj rad. Borba Čeha i Nijemaca nas se direktno ne tiče, jer smatramo svoj odnošaj pra- ma Austriji provizoran, ali bi iz te borbe, kad bi bile prilike u Austriji došle ad apsurdum, Hrvat- stvo črpalo koristi. Sada regbi da se ide za tim, da se uspostavi stara Badenijeva desnica. Tako uisle Česi barem nešto postići. Shvaćamo njihov teški položaj, te se ne usugjujemo prvsuditi is- megju Mladih Čeha i čeških agraraca i socijalista, ali se ne možemo veseliti desnici, u kojoj će o- snuo k nama, a u duši su zgoljni Nijemci, koji će Slavenima metati klipove pod noge kadkog uzmo- gnu. Uz take saveznike postat će ostali Slaveni nemoćni, jer kako su u većini, ne će smjeti upo- trebljavati sredstva manjine, a kao većina neće i- mati prava, koja bi imala imati većina. Desnica bi tada bila samo u rukama vlade, a takovu ve- ćinu Slaveni ne mogu željeti, jer se od nje ne mogu ničemu nadati. Što da radimo? Jedau žalosnu činjenicu konstatovala je ono- madne naša pokrajinska vlada : u Dalmaciji je za- vladala velika nevolja i glad. Žalosno i teško za vladu, koja poslije više nego osamdeset godina što upravlja ovom zemljom, pa je prisiljena — na početku dvadesetog vijeka — da to konstatuje. Mi ne znamo što u vladinim krugovima misle, kako da donekle ublaže ovu nesreću, ali smo stal- ni, da ni oni neće valjda držati, da je ono dvije- sta trista hiljada, što se porazdijeli iz oskudične z klade, dovoljno, da se operu pred svijetom, "Dalmacija je otvorena rana, i hoće joj se radi- kalna lijeka. Godina i godina su naši narodni poslanici koliko u pokrajinskom saboru, toliko u carevin- skom vijeću u Beču podizali glas, opišivajući e- konomno propadanje ove lijepe zemlje, i kumili i molili da se štogod pomogne. Al sve je bilo uza- lud. Njemački političari imali su svaki put stereo- tipni odgovor, da mi težimo na sjedinjenje s Hr- vatskom, pa s toga da neće sa nas trošiti bečka vlada, a kad smo tražili da nas puste da se sje- dioimo, ni za to ne htjedoše da znadu. Ipak mi- sao za sjedinjenjem nije slabila, već je sve čvr- šći korjen u narodu hvatala. Znala je to dobro i brižljiva vlada, te je kušala na svaki načio, ne bi li odvratila narod od glavnog mu pitanja. Kad ne pomogoše prisilna sredstva, latila se je obećanja. Godine 1873 dalmatinski poslanici na carevin- skom vijeću, koji glasovaše za vladin predlog o izravnim izborima, opravdavali su svoje postupanje tim, što je vlada bila obećala da će nam izgradi- ti željeznicu, koja bi nas preko Hrvatske sa svi- jetom svezala. Prohujilo je mnugo godina, & od kakve željeznice ni traga ni glasa. Nego ipak že- ljezničko pitanje, koje, priznajemo, bilo bi od go- spodarske važnosti, opet je zadnjih godina igralo veliku ulogu u našem političkom životu. Šeat je godina otkad nam iz Beča kategorično poručili, da će se graditi željeznica, koja će nas iz Splje- ta preko Bosne spajati s Evropom. Bilo je eatu- siasta, koji povjerovaše i pred narodno pitanje sjedinjenja postaviše željezničku svezu. Mi ćemo rado priznati, da se oni nijesu iznevjerili ajedi- njenju, već su hotjeli prije željeznicu, prije po- moći na taj način izmučenu narodu, a sjedinjenje su ostavljali sa bolja vremena. Ovu smo politiku Iskustvo nas je naučilo, da nam nije držati do nikakvih obećanja, a da se narodu pomogne nije dosta samo akademički raspravljati na go- spodarskim skupštinama. Spoznajmo ranu i traži- mo joj lijeka. Dalmacija je eminentno poljodjel- ska zemlja. Naš težak danomice propada, ali je još na vrijeme, da ga se od potpune propasti 0- čuva. U naprednim zemljama i vlada i pojedinci trude se, da podignu težački stališ, & nama je — i ako se ne možemo vele zanašati na vladinu || pomoć — najpreča dužnost da udruživanjem i provagjanjem shodnih ustanova, godignemo selja- ka i uredimo naša mala imanja, i na taj način da ostranimo od nas ekonomičau propast, a traj- nog narodnog blagostanja nećemo postići prije nego budemo svi Hrvati u svojoj kući. Paljetkovanje. »Dubrovnik“ smo pitali, da nam iznese fak- ta, da su Srbi pokazali svoje slavenstvo, a on nam ižnaša što Česi i jedan Francuz kaže. To fakta baš ne bi bila. Nu dopuštamo, Miletić se. je pokazao uvijek Slaven i mi mu to nijesmo nije- kali, već smo ga s toga slavili, ali zna li ,Du- brovnik“, ko je izdao Miletića? Odgovor će mu biti težak, pomoći ćemo mu mi: Izdali su ga... Srbi. e »ll Dalmata“ — ili bolje njegov dubrovački dopisnik skladno odgovara na naš članak o indi- genatu talijanskog jezika. Dopisnik tsvrstan po- snavalac dubrovačke prošlosti, kako sam sebe na- zivlje, pripovijeda, što je u Dubrovniku bilo god. 900. Mi mu se radujemo s toga iznašašća, jer-ko- liko mi znamo, dosad nije bilo nikakve sigurne vijesti iz tih zemana. On ima bit našao kakav novi dokumenat, pa ga molimo da ga priopći, e da se ne izgubi potomstvu. — A propos. Ona ne- prilika od Talijanca Filippo de Divereis, iz XIV vijeka, koji se tuži da ga u Dubrovniku ne razu- miju kad govori, ima bit bio bez dvojbe potku- pljen od Hrvata, da to napiše, Je li skladni do- pisniče Dalmatov ? Čitamo u ,Srpskom Glasu“ od 14 o mj.i prenosimo bez komentara : Dr. Puljesi, koji je, nakon propasti srpske općine u Skradinu, imao kudikamo većeg usroka pološi, nije onom prilikom to učinio, nego sam € $ E i