tr. 23.

( DUBROVNIKU 8. Juna 1901.

Godina XI.

 

CRVENA HRVATSKA

Cijena je listu unaprijeda: za Dubrovnik sa donašanjem u
, Bosnu i Hercegovinu s poštom:
godine 5 kruna, — za inozemstvo 10

kuću, za Austro-U;
godinu 10 krun&, na
kruna i poštarski troškovi.
Ko ne vrati list, kad
dredbrojen i za došasto polugodište.

zmsm=mmđđummmmmrmmmmm=m=mmnWmnmmnamrnaemmnnu

 

Dubrovnik, 7 Juna 1901.

Tu skoro čitali smo po novinama premještaje
i imenovanja u političkoj službi. Da pravo reče-
mo, nije nas toliko ovoga puta zanimalo znati,
gdje je tko premješten, koliko su nas privlačila
imena tih novo skovanih Dalmatioaca. Tu vam je
jedan Psarsky, jedan Koch it.d. sve sami sinovi
Velike Njemačke, koje nam je blagi sistem na jug
poslao, da nas usreće i ovu zapuštenu zemlju
privedu u kolo evropskih zemalja i bez željeznice
i bez voznih puteva i bez racijonalnog gospodarstva
i bez rudnika i bez pomorstva. Ta Bože moj, to
su samo sitnice pokraj velike koristi, koje narod
crpe iz toga, da činovnici njemački misle i zbore |

Neki će gledajući ovo sleći ramenima pa ka-
zati: Politički činovnik, pa bio koje hoće narod-
nosti, uvijek je samo politički činovnik, te ne od-
govara on nego oni, koji mu zapovijedaju, za pra-
vac, u kojem radi; jedino tražimo da hrvatski nau-
če. Nije baš to tako! Svi ti ljudi i nauče li hr-
vatski, pa tako zadovolje zahtjevima elementarne
pravice, da govore.s narodom u jeziku, koji razu-
mije, svi ti ljudi, kažemo, ne nagrade li ih za
prosvjetne zasluge u Dalmaciji kakvim mjestom
u bečkim ministarstvima, koja su za njih reservi-
rana, ostat će nam u Dalmaciji i od onih, koji
slušaju, postat će oni, koji zapovijedaju. Vuk dla-
ku mijenja, a ćudi nikada: ti će činovnici ostati
uvijek ono što su t. j. Nijemci i svaki će od njih
htjeti i na svoju ruku tjerati svoju politiku, širiti
Nijemstvo; zemljište je zgodno za takove ekspe-
rimente jadna pastorka Dalmacija. Ne plašimo se
dakle ni Kocha ni Psarskoga, ali se strašimo stru-
je, koju ti ljudi predstavljaju, jer u njoj naziremo
veliku pogibelj za harakter ovih krajeva.

Ta pogibelj raste s dana na dam. Čitali smo
tu skoro, da se sada i od sudbenih činovnika zah-
tijeva poznavanje njemačkoga jezika i rješavanje
spisa njemački: dapače se je jedan gospodin pred-
sjednik do sita načudio, kako je moguće, da jedan
sudac ne zna njemački, jezik zvučan i mio, stvo-
ren za zapovijedanje i za . . . . . lijepe karijere.

Dok se' to shvaćanje drži samih činovnika, ni
po jada, ali je počelo zahvatati i šire slojeve pu-
čanstva. Njemački je jezik već od meko doba
predmet javne obuke po srednjim školama, a sad
je preko tugjinaca i tugjinačkih hotela počeo i
da se megju puk širi. Takove pojave ne smijemo
mukom mimoići, već im trebe stati na put. A to
bi bilo pak lako, kad bi svak vršio svoju patriot-
sku dužnost, te zahtijevao, da mu došljaci jezik
poštuju &a ne otvarao sam vrata tugjinštini u

svoj dom.

 

Iz Uredništva.

mu pretplata mine, smatra se da je

 

na | Izlazi svake subote. |

| Pojedini broj 20 para.

 

stvari, za koje se privatna čovjeka bez indiskre-
cije ne može pitati.

Dužnost mi je dakle reći, da ja od bosanske
ili sarajevske vlade nijesam nikada dobio ni nov-
čića nikakove potpore, ni direktno ni indirektno,
ni u ikakovoj formi i ne samo od nje, nego od
nikakove vlade uopće.

Ja imam dosta narodnih, stranačkih i osob-
nih dušmana ili suparnika. E pa dobro: moje jav-
no djelovanje otvorena je knjiga. Neka traže, pre-
biru, ispituju, istražuju. I ako nagju jednu jedinu,
neću reći činjenicu, nego ma samo temeljitu sum-

nju, da sam počinio slično djelo, za koje me o-

bjegjuje urednik srpskoga lista, ja ću se odmah
povući iz javnoga života, niti ću se više ikad ba-
viti narodnom politikom, na koju me nagnalo je-
dino osvjedočenje i entuzijazam za hrvatskom na-
rodnom idejom, što me je dosle koštalo samo na-
porna rada, teške borbe, materijalne oskudice i
svakojakog jada i razočaranja.

Deder dakle, na posao !

Što se tiče sarajevske vlade, to je moje u-
vjerenje bilo od uvijek, da je ona, kakova je, naj-
opasniji protivnik isto tako zdravoj hrvatskoj kao
i srpskoj stvari. Kadgod mi se pružila prilika, ja
sam uvijek pobijao sarajevsku politiku, jer sam
u njoj nazrijevao veliku opasnost, osobito za dal-
matinske Hrvate. Uvijek sam ustajao proti po-
gubnoj tendenciji, da se od Sarajeva učini neki
centrum na ustuk Zagrebu. Kad je g. 1894. klub
stranke prava u Zagrebu uoblastio jednog člana
svoga, da može otići u Sarajevo i ovaj u tom po-
gledu učinio neke izjave, ja sam prvi od svih
mojih kolega taj korak u ,Crvenoj Hrvatskoj“
pokudio.

Uvijek sam najodriješitije radio proti naka-
nama sarajevske vlade, da iz muhamedanaca stvo-
ri neku novu ,bosansku“ narodnost, te sam proti
tome agitirao putujuć u Bosnu na vlastite troš-
kove i stavljajuć se u doticaj sa odličnim muha-
medancima i sa muhamedanskom mladeži. Osman
Hadžić znao bi o tome pripovijedati. Treba li
možda još i drugih imena? Ja sam bio prvi, da
ne kažem jedini, od svih hrvatskih publicista, ko-
ji je javuo ustao proti tome, da naši književnici
i pjesnici pišu u listu sarajevske vlade, ,Nadi“,
jer sam držao, da se time infiltrira najpogubniji
upliv na slobodni hrvatski osjećaj u našoj hrvat-
skoj knjizi. Još god. 1892 napisao sam čitavu
jednu raspravica pod naslovom ,Dvije riječi o
Bosni i Hercegovini“, koju je rektor jurjevskog
svepčilišta u Rusiji, prof. d.r Budilović preveo u
rukopisu na ruski jezik i štampao u smotri ,Sla-
vjanskoe Obosrenie“, organu Slavenskog Dobro-
tvornog Društva u Petrogradu sa potpisom ,Du-
brovčanin“, i koja poslije bijaše otisnuta u po-
nebnu brošuru, te ju je god. 1893 turski konsul

NARODNA REPUBLIKA HRVATSKA

NAUČNA BIBLIOTEKE, DUGROVNIK

u Dubrovniku dao prevesti na francezki. U njoj |.

Pretplata i oglasi plaćaju se upravi »Crvene Hrvatske“ u
Dubrovniku, gdje su utužljivi,

Za oglase, priopćeno, zahvale i ost. laća se 20 po retku.
Oglasi koji se vise puta tiskaju po pog et popust.

Dopisi šalju se Uredništva.
frankirana pisma ne primaju se.

bii uz
Rakopisi se ne vraćaju, & ne-

 

Gore spomenuta gospoda — a u prvom re-
du gosp. Fabris — znadu što im je sada raditi.
Drugima pako slobodna daljnja istraživanja u mo-
me životu. Što nagju neka izuesu. Ja ih se ne
bojim, a što rekoh ne porekoh.

Rijeka, 30 svibnja 1901. M

Frano Supilo.
e
x *

S naše pak strane primjećujemo: Kako su
gospoda čitaoci već sami razabrali iz onoga što
smo ob ovom u zadnjem broju iznijeli, gosp. Fa-
brig urednik ,Dubrovnika“ izrijekom je izjavio da
ono što je u njegovom listu bilo rečeno o odno-
sima ,Crvene Hrvatske“ sa Sarajevom ne smjera
na sadanje uredništvo. Tim je stvar prestala
da se nas lično i direktno tiče, pa prepuštamo
gosp. Supilu da on s klevetnicima obračuna kako
bude za zgodno držao, a neka publika pak sudi
ponašanje urednika , Dubrovnika“ koji na temelju
kojekakvih ,kaže se“ i ,čuo sam“ izvabljenih po
kavanama i gostionama, ustao je klevetom protiv
našeg lista, znajući dobro da se ni to njega ne tiče.

——————————————————————m——m€ a —<—mS=_eRa——=m=mssaSs—maa————

Stranke.
Za ,C. H.“ napisao Ivan Andrović.
Il.

Nepostojanost i siromaštvo idejd, eto što mi
danas opažamo, eto što danas gospoduje našim |
političkim životom.

Danas se u hrvatskoj domovini bore razne
stranke i strančice, koje su pako uzele za svoj
program sasma jednostavan glagolj : »politisirati“,
I nema pretjeranosti: kod nas ko više politizira,
odnosno vara narod, taj, kao rodoljub, stiče i ve-
ćeg ugleda, te postaje preko noći: ,dičan“ ; ,W-
važen“ i slavan“ ; dade li ko god u dobrotvorne
ili u narodne svrhe jednu, dvije sto kruna — dok
je to za njega, kao za mene ,magyar kirslyi v4l-
t6pćaz 10 fillšr“ — odmah je postao pošrtvovni
rodoljub... Ne dokazuju li i t& činjenice, kako se
u opće kod nas jako slabo shvaća uzvišena za-
daća rada za narod? Ne dokazuju li i t& činjeni«
ce, da je kod nas sve trulo i da, na njeki način,
naše stranke imaju svoj ,raison d' tre“ u zlob-
nim prkosim i u podlim osvetama? Vrijedi li i sa
naše stranke razvijeno načelo o strankama po
Bluntschli-u, Burke-u i Le Fort-u?

Dvojim, jer mi se čini, dapače sam uvjeren
— & to na iskustvu temeljim — da su one ,86e-
quaces, cereos et ad mandata ductiles“.

Priznajem: takovo je sugjenje strogo, pak
eto dozvolit ću i nepatriotično: ali ko će mi
dati krivo ?

Ne krijmo svoje rane, nego otkrijmo, da nam
ih kirurg vrijeme vida; ne paunimo se, kao prvi

i

kao Italija od Talijanaca; kao Fra
casa; Rusija od Rusk; Njemačka od Nijemaca, i
druge zemlje od drugih naroda!') Š