Br. 27.

U DUBROVNIKU 6. Jula 1901.

Godina XI.

 

| GRVGNA HRVATSKA

i ka. i oglasi plaćaju se upravi ,Crvene Hrvatske“ u
Za oglase, priopćeno, zahvale i ost. plaća retku.
Oglasi koji se "ile rd tiskaju Di de
Dopisi šalju se Uredništvu. Rukopisi se ne vraćaju, & ne-
frankirana pisma ne primaju se.

Cijena je listu unaprij
kuću, sa Austro-Ug
godinu 10 krun4, na
kruna i poštarski troškovi.

Ko ne vrati list, kad mu pretplata mine, smatra se da je

dredbrojen i za došasto polugodište.

eda: za Dubrovnik sa Husžnjem p
Bosnu si Hercegovinu s poštom:
godine 5 kruna, — sa inozemstvo 10

Izlazi svake subote. |

 

 

Pojedini broj 20 para.

 

vniku, gdje su utužljivi,

 

Dubrovnk, 5 Jula 1901.

»Dalmata“ pobjedonosno javlja govorničku ;

borbu u sjednici 27. i 29. pr. mj. sabora u Za-
dru, javit će je i ,Dubrovnik“ i ,Srpski Glas“.
Sudeć po tomu nama je do noga potučenim da
se pod zemlju od stida sakrijemo, a što je u stva-
ri? Čuli smo ono buncanje Trojanovićevo i Vuko-
tićevo o potištenosti srpskog imena u školi, koje
smo svake godine vični ćuti i vidjeli Lubina i
Ziliotta, gdje većom ili manjom vještinom i ener-
gijom hoće da se u Dalmaciji povrate oni stari
zemani, kada nam nije bilo dopušteno ni odgajati
djecu po narodnu. Nu što hoće postići ta gospo-
da tim vječitim tužakanjem ? pitao bi pravom sa-
vjesan prosugjivalac, koji zna kakove su u Dal.
maciji prilike. Zar misle da će njima za volju Hr-
vati odustati od svojih škola, Hrvati, koji sači-
njavaju više od pet šestina pučanstva u pokraji-
ni? To je apsurd i promisliti, ali što znadu, da
neće od Hrvata postignuti, to se nadaju postići
od milostive vlade, kojoj su i jedni i drugi ro-
gjena čeda.

Osvrćati se na Trojanovića i Vukotića ne vri-
jedi muke: i ako pripadaju različitim frakcijama,
gude jedno wa isto: svesrpstvo. Guarda, ridi e
p&8sa. Zčlooniji je možemo reći i kobniji rad na-
ših Talijanaca! Evolucija te stranke gotova je: i
prije su se oni borili za talijanski jezik, ali ga
nijesu nazivali svojim, već su mu jedino htjeli u
Dalmaciji sačuvati prijevlast u uredima i finijem
općenju. Sada im crveno-bijelo-zelenu kabanicu
svak vidi. Nijesu imali pravo to uraditi, jer Dal-
macija nije talijanska, ali kad su učinili, nijesu
pametno uradili. Oni su tim dali sami najveći u-
darac talijanskom jeziku, jer je mnogo lakše bi-
lo postići, da Hrvati pripoznadu talijanski jezik
kao kulturni jezik u Dalmaciji, nego da mu pri-
poznadu indigenat i jednako pravo kako i svomu
jeziku. Prvo su dapače Hrvati uvijek i radili,
drugo ne smiju i neće nikad dopustit:, jer na o-
voj strani Adrije ima pravo jedino naš jezik da
gospoduje.

Nu i megju Hrvatima ima nekih starijih ;lju-
di, koji bi htjeli, da se blaže postupa sa dalma-
tinskom talijanštinom a to zbog zasluge, što su
talijanci imali za prosvjetu ovih krajeva. Ostavi-
mo te zasluge, koje bi se mogle lako pretvoriti,
kad ih dobro proučić, u krivice; nu kad bi ih i
bilo, nema uzroka, da talijanštini dozvolimo u
Dalmaciji nekakav izniman položaj; kako sada
stvari stoje, talijanski je za narodnu svijest jed-
nako pogibeljan kao i njemački, jer odaarogjnje
naš puk. Još manje imadu prava oni, koji kažu,
da je talijanski jezik nama potrebit u Dalmaciji,
Može biti potrebit koliko i francuski ili engleški
kao kulturni jezik, ali ne da se njim služimo u
općenju a zanemarimo svoj. Takova je potreba

umišljena a opet je samo umišljanje, kad se veli
da odgoja u Dalmaciji nestaje nestajanjem ljubavi
za talijanskim jezikom. Istina je jedino, da je od-
goj mladeži drukčiji nego prije, ali to ne znači
još da je lošiji; mislimo dapače, da je bolji, jer
je narodniji, a bit će najbolji, kad postane sasvim
parodan te odbaci sve tugjinske natruhe.

HRVATI i HRVATICE sjetite se u sva-

 

* koj prigodi družbe Sv. Ćirila i Metoda | CZ

u. Iotri !

 

može da izbjegne, formulirale su ovu glasovitu

Stranke.
V.

Mudrost i opreznost narodi, kojim ništa ne
poslovicu: ,vukovi se ne jedu megjusobno“, u
prehvaljenoj namjeri, da dokažu, kako je čovjek
megju živiusma, jedini, koji žive na troškove sebi
sličnoga.

Godine 1881. poslije velikoga poraza, kojega
su Boeri zadali Eoglezima kod Majuba-Hills, bu-
de utemeljen po Hofmeyeru savez Afrikandera,
prejaki savez, kojemu je cilj: , Afrika Afrikancima !“

I taj savez stvorio je u povijesti nevigjenih
čudesa, kojima bijasmo i jesmo svjedoci,

Takova šta i mi trebujemo. Mi Hrvati treba
da se složimo, jer je današnja Hrvatska u sferi
ropstva, u sferi tugjinstva, te je uslijed toga po-
stala zemljom bespravlja, zemljom bezakonja; za
nas se vani ne zna, ne zna se gdje je Hrvatska.
Nema je; još po Europi zvuče Košutove riječi:
»&dje je ta Hrvatska, da ju na zemljovidu ne vi-
dim 2“ Ona je utonula u jedinstvenoj državi ma-
giarskoj; utonulo je hrvatsko ime u imenu ma-
giarskom na temelju nagodbe; s toga nam treba
složno stupati: svi za jednog, jedan za sviju ; tre-
ba ići za konsolidiranjem hrvatskih pokrajina na
temelju državnog i narodnoga prava. Da, svi dje-
lovi hraatskoga naroda, stojeći pod jednim žezlom,
svi se ti djelovi moraju stvoriti u jednu skupinu,
da skupina t4 bude čila i jaka i da bude na jugo
istoku monarhije skroz pripravna odoljevati onim
zamršajim, koji bi mogli nastati; koja bi monar-
hiji najbolje odgovarala, koja bi ju ojačala i u
cjelokupnosti uzdržala.

Ja sam podpunoma uvjeren, da vas nazadak,
koji se opaža na svoj lineji naše politike, pro-
istječe iz naših stranaka, uslijed kojih nas strast
zaslijepljuje i po kojima vodimo borbu, od koje
bi i srednji vijek zazirao; one nas sjećaju na u-
kor, kojeg je Dante upravio Florenci radi pjenih
svegjernih, nestalnih, beskorisnih promjena, radi
česa ju je prispodabljao :

— a quella inferma
Che non puo trovar posa in sulle piume,
Ma con dar volta suo dolore scherms.

Bes pomisli da nas oduševi, prisor nas ove
borbe pečali i vastušuje. Pjevali pobjedu ili se
tušili radi porasa — dobro promišljajući na ne-
srećne uzroke, s kojih se jedan protiv drugoga
borimo — dostojni smo najveće samilosti.

Ili ćemo biti Hrvati ili nas ne će biti,
Svaka druga ideja u našemu jeziku i u našoj
zemlji, ma kako se t& ideja zvala, ide za tim, da
naše hrvatstvo oslabi i rascijepa, a Hrvatsku sruši. !)

Potreba zajedničke stranke, to mora biti, da-
pače jeste, za naš politički život, kao kruh za
tjelesno uzdržavanje; takova stranka morala bi
biti ,trait d' union“ izmegju nje i cijeloga hr-
vatskoga naroda: ona bi radila, a « radu s ws-
pjela, da radi o bratinskoj ljubavi hrvatskoga na-
roda, o sjedinjenju njegovu; ona bi udahoula tu
svijest cijelomu hrvatskomu narodu, te bi bila
ujedno i tumač njegovim pravednim željama ; bila
.bi glas njegovih tužba i zagovornica njegovih ora-'
soi ons ne bi maožila gorivo mjesnim mržoja-

te ne bi služila bud čijoj osobnoj glovolji,
koja ne ragja, nego novim mršajema,

NARODNA REPUBLIKA HRVA TSKA

NAUČNA BISLIOTEKA, DUGROVNIK

Malo se mari, kako bi se ta stranka nazivala.

| Pri tomu mora nas voditi misao, da je naš narod

rastrgan i teritorijalno i politički, vjerom i ime-
nom. I od smrti zadnjega hrvatskoga kralja Petra
Svačića nije hrvatski narod nikada tako odriješito
i tako gromko svemu svijetu pokazao, ne samo
da živi i da živi kao narod europejski, narod kul-
turan, nego i da želi živjeti svojim samostalnim
životom, kako je to pokazao u vrijeme svoga pre-
poroda, u godinama 1835-1849, koje su luč vječ-
nog narodnom idejom užganoga svjetla i koje da-
doše vjere, da će hrvatski narod živjeti i vjeko-
vati častan, samostalan i ravnopravan s drugim
susjednim ;narodom, usprkos što su neprijatelji
našega imena i naše narodnosti razvalili svoje ve-
like i nezasitne žvale, da ga progutaju. Ali iz o-
voga preporoda, koji je od najsvjetlijih stranici
povijesti hrvatskoga naroda od mnogo stoljeća:
kad je strani svijet crpio dokaze za našu narod-
nu individualnost? Kad je on u mlagjima pobu-
dio ponos, utjehe i pobude za odlučnu samopri-
jegornu i ustrajnu borbu u službi domovine?

I suviše tomu daju nam odgovora upiti g.
dra Franka, kada se razlogom pita: , .. . Gdje
je danas barun Rukavina? Gdje d.r Ružić? Gdje
d.r Potočnjak ? Gdje župnici Hegedić i d.r Boro-
ša? A gdje mnogi drugi?“ *)

I odgovor je tužan: nema ih. Svuda opaža-
mo borce, koji se ,bore“ — velim bore, mješte
istinitijeg i opravdanijeg izraza : kavgaju — bez
pomisli na žrtve za ideju slobode; strahom, da
za tu ideju ne stradaju; čvrstom odlukom, da o-
dustauu, kada bi ona zahtjevala, da za 'nju treba
i mrijeti.

Divno je, a istodobno tužno osjećanje, koje
je imao Guy de Maupassant u jesenskim mislim
života, kad je rekao: ,Je n'ai ni pere, ni more,
mi fečre, ni souer, ni femme, ni enfants — je n' ai
que le rime“,

Divna je i naša Hrvatska po svomu položaju
i bogatstvu; divan je i naš hrvatski narod po
svojoj ljubavi i junaštvu — ali od svega toga ne-
ma nego uspomena.

SR

1) I u Hrvatskoj osim urogjene imademo i presagjenu
biljku, koja se ,srpstvom“ nazivlje. Mi ne niječemo, da u
Hrvatskoj nemaju pravo na opstanak Srbi, Oni ga imaju,
ali kao takovi, a me kao politički Srbi, tražeći za rasci-
jepanjem Hrvatske, buduć da su njihove ježnje izvandr-
žavne. A to je suvišno dokazivati. Ne znam, kakovom je
ono drskošću mogao pjevati prof, Luko Zore (Strahinić):

astranci za tu zemlju krajnu
Iznose se ludosti i rugu,
Prama vladi i prama vladaru
Vjernos: kričeć svakom u vas krugu.
To se brinu, jer se boje kvaru
Po državu, pa se grozno mrde
Vašem žarku za prosvjetom maru“.

ai
sz

Hz
go

156

iči iti

NESNISSNSNSRINS