Du E RER RE DIAS I ET Po cvone Hrvatske“ br. 43. maskerata i pokladnu šalu n. pr. Frotule od bu- li, a moramo dodati, da je preveo iz talijanskoga nekoliko prikazivanja. Eto to je književni rad Marulićev. Sada za nas sav taj rad imade samo istorijsku vrijednost, ali to ne ukida ni najmanje važnosti i slave Ma- " rulićeve. Priznat ćemo i to, da je on velikim di- jelom bio ovisan od talijanske književnosti, da se nijedno njegovo djelo više ne čita, nego da mu se djela od stručnjaka proučavaju kao stariji knji- ževni spomenici, ali moramo ujedno priznati, da Di u jednog naroda nije prvi pjesnik bio ujedno i najveći pjesnik, da se sve na ovomu svijetu po- stepeno razvija i da svaki pjesnik može da pjeva u duhu svoga vremena. Pogledamo li pak na doba iza Marulića, ka- kav li nam se sjajni vidik otvara! Vidimo da se još tri vijeka poslije njega prikazuju u sjemeni- štima i zavodima u Zagrebu, Požegi, Vukovaru prikazivanja slična njegovim, vidimo da su pjee- nici Velikanović, Čerapović i drugi pošli njegovim putem. Vidimo da je iz sjemena, što ga je zasa- dio Marulić izraslo ogromno drvo, koje je nosilo zlatne plodove, kojima su se naslagjivali kroz vje- kove ne samo Dalmatinci, nego i Hrvati u Bano- vini, ta baš novija istraživanja jasno su dokazala važnu činjenicu da dalmatinska književnost nije bila kao kakovim zidom odijeljena od ostale hr- vatske književnosti, nego da je s njom bila veza- na jakom duševnom vezom, te znamo, da je i Kanišlić, pjesnik sred srca daleke Slavonije bio izvrstan poznavalac dubrovačkih pjesnika. Vidimo sjajne zvijezde naše književnosti Palmotića, Bu- nića, Gjorgjića, vidimo najsjajniju zvijezdu Gun- dulića, koji nije pjevao za svoje doba, nego za vječnost. Za sve to neka bude hvala i slava ocu naše književnosti, našemu Maruliću | Vrijednost i važnost Marulićeva nije tek, što no se veli, preko noći izbila na javu, ona nije u- mjetna pošljedica naučnoga istraživanja. Ne, i pr- vi i kasniji dalmatinski književnici spominju star- ca Marulića s velikom hvalom, i Hektorović i Ka- vanjin, da kako da mu i opet ne uskliknemo . Slava Maruliću! Već smo jednom rekli, da se sla- prekrasnih stihova našega Preradovića: Rod bo samo, koj si mrtve štuje, Na prošasti budućnost si snuje ! x. macije. Ovom prigodom sastavi dramu , Frans von “, koja inače nema književne vrijednosti, ne može zanijekati politička tendencija. zvija ideju, koju je kasnije Bismarck da su sila i mač jedina sredstva poli- = jeba. God. 1849 Humboldtovom szaslu- gom isposluje vladinu dozvolu, da bi se ponovno u Berlinu nastanio. Grofica de Haisfeld, vijerna aa prijateljica, na tom ga je putu slijedila. i najviše s učevnim društvom : m bi imenovan članom filo men Fichte-a go Tome je dala povoda ljubavna tragedija, ko joga međ njime i ue io ii | : ! i i 38 f # fi 166. m se vodio 28 avgusta u i Carowge. Hitac smartao pogodi Lassalla i on se sruši na zemlju; nakom tridnovne teške bolesti Lassalle preminu u A ze. ite s teti iša di om Mi - Bam smrt Laslom oni ( Telstajowsky. Zgrada našeg gimnazija. Kazali smo pretprošli put u uvodnome član- ku ovo: ,Prozori rasklimani, podovi oglogjani, zidovi izrovani, sobe uske, bez svjetlosti, bez zra- ka, stepenice da se zasopiš, dok uzigješ, od svuda propuh, zimi studen, ljeti vrućina, klupe klimave i antihigijenične . . . to je sadašnje gimnazije“. Ko je jednom imao prilike, da pogje po kakvom poslu uz ulicu Sv. Barbare, te vidio zgradu, 0 kojoj govorimo, tomu ne treba komentara za gor- nje riječi: nu te nesreće nijesu svi imali, pa nam se je opet danas opširnije povratiti na isti predmet. Nijesu nam pred očima propisi, kakva treba da bude škola, koliko metara treba da budu pro- storije široke, koliko duge i visoke, s koje stra- ne treba da ulazi svijetlost, kako valja da bude položena tabla, kakov smije biti pod a kakve klu- pe, — nu ipak možemo se proći i bez toga. No- va zgrada preparandija zgragjena je po tim pro- pisima pa nam je dosta usporediti nju gimnaziju, da vidimo, kakvo bi moralo biti a kako je faktič- no. To nas uporegjenje potpuno opravdava, ustvr- dimo li, da gimnazije naše ne odgovara svrsi. Ne može se govoriti, što je u njemu dobro, jer dobra nema, a kad bi počeli nabrajati, što je zlo, tre- balo bi početi kamenom, koji je izlizan da ti se poklizne noga, kad ideš, da svršimo daskom ili čavlom, koji je izbio, da se u nj nogom zadireš, Nu to su sve male stvari: razbiješ li mos, ostat će ti samo brazgotina, razdere li učenik par crevalja više, kupit će mu ih ćaće. Nau nije tako sa zdravljem, jer pokvariš li ga jednom, popravit ga više nećeš. Kakve su sanitarne prilike u gi- mnaziji, znade najbolje vlada, kojoj su u rukama statistički podatci, nu znamo i mi nešto. Znamo na pr. i mi, da svaki poprijeko gimnazijalac izo- stane sa škole zbog bolesti desetak dana kroz godinu, znamo, da ih svake godine dvadeset bo- luje više od mjeseca dana, znamo, da neke smrt pokosi ili u gimnaziju ili netom svrše školu, zna- mo da svake godine najmanje po dva učitelja pi- taju dopust zbog bolesti, koji kadgod traju po više mjeseca, znamo da nijedan učitelj dubrovač- ke gimnazije do jednoga pok. prof. Kobenzla nije doživio pensije — ako je baš sve 80 godina alu- žio kao učitelj — da smo ih vidjeli redom u gluž- bi umirati . . . pa samo to što znamo, govori nam dosta jasno, gdje treba svemu tražiti uzroka. Nećemo ustvrditi, da je svim bolestima gimnazije krivo; krivo će bit i drugo, ali to drugo došlo je na slabi organizam, a ovaj je u prvom redu prouzročan zgradom, u kojoj je gimnazije smješteno. Zadnjega smo puta na prvom mjestu stavili kao maau, što prozori dobro ne zatvaraju. I bilo bi tako, kad bi zgrada inače vrijedila, ali promi- sliš li dobro, što prozori dobro ne zatvaraju, to je jedino dobro u gimnaziji, jer bi inače učenici- ma nestalo zraka, da im se kroz škripe i puko- tine ne ukrade u sobu. Kad smo mi pred ;više godina bodili na školu, tužili smo se, da su nam ziju. To bi vlada trebalo ne gledamo, gdje nam sinovi u venu, a treba da (učini zaista i kad bismo mi bili na njezinu zaista htjeli, da djeca promisle, da se je vlada oglušila prama jednom tako životnom pitanju i da taj utisak ponesu iz zavoda sa sobom kao po- putbinu sa život. Zavod Sv. Jerolima u Rimu. V. Uprav po povratku dvaju odaslanika Paštrić sve pripravlja kako bi istisnuo Slovence i sje- verne Hrvate od prava na gostinjac sv. Jera. Za to 16 Srpnja 1650 dade upisati u bratovštinu ma- loljetne učenike kod Propagande: Hektora Hekto- rovića iz Hvara, Stjepana Koevića (Hojevića) iz Budve, Iva Bolicu iz Kotora, Ivana iz Kotora, Andra Zmajevića iz Perasta, Marka Dumanića iz Splita, Mata Macarića iz Šibenika, Jerka Bigu- nića iz Trogira, Frana Skorovića iz Budve. A bratovština jur od godine 1632 bijaše se ojogu- nila, i gonila svoju isključujuć iz bratstva dopo- kon i iste kanonike sv. Jerka, kako nam svjodoči prošnja, koju su 8/5 1653 upravili kardinalu Sac- cčhetti pokrovitelju, da usiluje bratovštinu da ih primi u braću, Antun Bogdanović (Bogdanić-Dio- dato) nadpop Dubrovčanin, kanonici: Juraj Vaš- ković iz Bara, Frano Banić Splićanin, Ivan Lupi Dubrovčanin i Šimun Gaudeacio (Radošić) Spli- ćanin, Ivan Jamšić iz Ljubljane, Vinko Bencilić Korčulanin. I pokrovitelj naredi bratovštini da o tome vijeća. Dne 11/5 1653 kanonik dogje u vi- jeće bratovštine i izruči pokroviteljevu naredbu te stave braća na glasovanje dali se imadu primi- ti kanonici i sa 8 glasova proti 7 odluče da primljeni. Pastrić pomami se živ kad obazna je bilo zaključeno, ode u pokrovitelja i dostigne od njega odredbu novoga ždrijebanja. Dane 1 Lip- nja ponovno bratovština se sakupi da se izja hoće li barem po kojeg od kanonika, ako ne jeh. Pri glasovanju bijahu četrnaestorica, Odbiše Bogdanovića, Vuškovića i Banica devetorica, Lu- pia desetorica, Radošića osmerica. Udesiv tako zamke, počme glasovita parnica, zagovarana po Pastriću, popu Marku Dumaniću Splićaninu i po- pu Ivanu Dragutinu Herenda Trogiraninu. Veoma bi dugo bilo i dosadno ispričati sve, što je u toj pravdi slijedilo. Napali odvjetnici kako muhe: za Pastrića Liberati, Salomoni, Eugeni, Severoli, Lo- catelli, Santini i Diseko de Dominicis, za Patrona kardinala Frana Peretti dok nije preminuo Sara- cinelli, Eusebi, Copetti, a poslije Ranconi i Urselli. Pravda se je razvlačila, te je zbor dne 25 Siječ- nja 1654, dogovorno sa zastupnikom pokrovitelje- vim pozvalo sudca da pospješi pravdom. Stari Jamšić uvede kako svjedoke; Kolanca iz Ljublja- ne, Pellegrina iz Trsta, Matiju Kranjca, i nekog bogoslovca Celovčanina; pak nakon toga nadoda izjavu kranjske vlastele, dvaju Lemberga, dvaju Gallemberga, Kaysella, Kopriv6, Eagelchensera i dvaju Draškovića, koji svi posvjedočiše da Kranjci slavjani, a nadostavi jos s: a | i Hi di H 3% se I meme Ri =a amir eena Za