*IEAVNSTJSS HIMRCSKI Br. 3 iii aaa GRVENA HRVATSKA ea rani —vitrtantenirantihskorammamd o su list kad mu pretplata mine, smatra se da je predbrojen i za poša- List izlazi svake subote kroz cijelu inu, izuzev sech& juna, jula, avgusta, se ra i ra. Broj pri imadu weijek po polovinu a godinu krun& 9, na p6 godine 450 kruna, sa Austro- Y krur&, sainosemstvo 9 kruni i poštarski troškovi Pojedini broj stoji 20 hel. ši više. Cijena je listu satejeća u pravneštvu Ugarsku, i Bosnu Hercegovinu s poštm: na godinu 10 kruni, na godine U DUBROVNIKU 20 Januara 1900. i to: subotu mje- "S olja vih prasak | : ma ne Kosi. sto priopćeno, tiskaju po pogodbi i uz razmjerni s Sama U a Godina X. zahvale i ost. plaća se 20 hel. po retku, a oglasi koji se e no prima ni uredništvo ni uprava Srpske škole u Dalmaciji. U svom uvodnom članku iznosi ,Dubrov- nik“ jedan predlog, biva da Srbi osnuju društvo »Srpsku školsku Maticu,“ kojoj bi bila zadaća, da podigne na Primorju srpske škole. Na taj su se članak osvrnuli letimice skoro svi hrvatski dal. matinski listovi, ali samo letimice i su dvije rije- či. Mi smo i u pošljednoj ,Crvenoj“ upozorili pa- še čitaoce na taj smijerni prijedlog, s obetanjem da ćemo ga na šire prorešetati, i to baš s toga, jer u njemu vidjesmo mnogo česa, što bi Hrvat: stvu ne samo smetalo, već mu uprav nahuditi moglo. — Ovijem ispunjamo riječ. Pisac onog ,Dubrovnikovog“ članka poru- čuje Srbima, neka se ugledaju u Autonomaše i u njihovu ,Lega Nazionale,“ po putu koje su Ta- lijanaši u Dalmaciji već tri škole otvorili. Samo jedno pitanje: ko ima pravo — pravo moralno i paragrafno — ko ima pravo, velimo, da u jed- noj austrijskoj pokrajini otvara zasebne škole? Odgovor: Onaj narod, koji — u zamašnoj ma- njini — živi u istoj pokrajini megju tugjijem na- rodom, rašnom po jeziku. Za taj narod, koji se nalszi u manjini, ustrojenje je školi — zasebni« jeli škol& — puko srestvo da uščuva svoju na- rodnost, biva svoj jezik, biva svoju individualnost, Dalmatinski Srbi ne nalaze se ni u jednoj od za- htijevanijeh prilika. Naj prije oni nijesu narod na po se, već su pleme — teoretično — a u kon- kretnom slučaju nijesu ni pleme, već prosto od- narogjeni Hrvati, koji se — znamo odakle i kako potpuhani — od njekoliko vremena samovoljno Srbima prosvaše, i to tek za to, da zapriječe na. ravni tijek i vazvoj hrvatske ideje. Srbima dakle fali — za ostvaranje toga smijernoga prijedloga — jednu od pretežajjeh uporišta, biva: zasebna narodnost. No osim toga fali im i drugo — naj glavnije: — zaseban jezik. Nije li jezik hrvatski i srpski isti? Ne zahtijevaju li oni svaki u boga dan, da se taj jezik — kojijem ,Dubrovnik“ i ,Crtens“ pišu — prozove: srpsko-hrvatski jali srpski ili hrvatski? Čemu dakle osnivanje zaseb- nijeh škola, kad im glavni uzrok oskudijeva: sa- čuvanje jezika? To bi bila zlo shvaćena analogi- ja, kad bi pisac onog ,Dubrovnikovog“ članka iz- nosio — kako dojsto čini — pred oči svojijeh sumišljenjaka dalmatinske Autonomaše i htio us- poregjivati ,Lega Nasionale“ sa biži imajućom »trpskom školskom Maticom.“ Kad bi faktično bilo u Dalmaciji talijanskog naroda u znataoj manjini, dalmatinski Hrvati ne bi se smjeli opi- rati ustrojenju talijanskijeh škola, jer bi tada, megju manjinom i većinom, postsjala dojatv rag- likost narodnosti i razlikost jesika. Kad bi to bi- lo! No zoamo svi, da je paša Talijanštica fikci- jozni elemenat, koji ne samo da nije zahvatio ko- rene, ama nije ni šilice spuštio u naš narod, To je prosti trag njek.dašnje kulture, koji skoro po- sve izlisan, nalazi zemljišta jošte u pokrajinskoj birokraciji, i to u onom dijelu — snatnom dala. ko — te nam je tugjin nametnuo. Ovo je raslog rašta se dalmatioski Hrvati proti domaćoj Tali- snštini bore, premda ovom pošljednjom Hrvatima ni iz daleka takova pogibio ne prijeti, kako što bi im prijetila, kad bi se ,Dubrovaikov“ prijed- log fsktom pretvorio. Dok tugjinac — tagi narodaoiću i jesikom — = drži koji mu drago narod u okove sputan, ima nade da će rob održati svoju individualnost, sa- čuvati svoju narodnost i svoj jezik. Ne učinili to, gore za njega: ne bješe dostojan da živi. Histori- ja nem pruža primjera, gdje su Slaveni uopće, a Hrvati na po se, znali nzdržat pod mnogovječnijem ropstvom svoje obilježje čisto. Uzmimo što nam je najbliže: Bosnu i Hercegovinu. Da su n. p. ca- rigradski Suitani bili taki vizantinci, pa da im je palo na pamet, da moralno razdvoje narod u ti- jem dvama pokrajinama, recimo u Bošnjake i Her- cegovce, i da taj razdor duboko u puk uvriježde, pitamo: bili se narodnost u tijem zemljsma do dana današnjeg onako čitava održala, ko što jest, ili bi se valjda narodno obilježje već odavna bilo izgubilo? Na to nije zajsto trudno odgovoriti. Ne tamani narode izvanjska sila, već nutarnje vražde. Povijest je tu, pa zavirite u nju. Prijedlog ,Ou- brovnikovog“ pisca ide na to, da ubije Hrvatstvo na naj varvarskiji i naj odurniji način: nutrnjijem razdorom i neslogom. Osnivanjem srpskijeh školi a Dalmaciji — katoličkijeh škola, pamtite dobro, jer nam konfesijonalne nemogu naškoditi — bio bi zadan smrtni udarac ne samo Hrvatstvu, nego i kojem mu drago jačem i moćaijem narodu no što smo mi, usetom u istijem prilikama. Tijem bi se polovica našeg naraštaja otrgla od hrvatskog imena, te bi s vremenom Dalmacija raspukla se na dvije tako moćne stranke, e bi u toj odurnoj borbi i sebi i Hrvatstvu i jeziku učinila za svegj kraj. Ta vi pojmite dobro, što to znači školska propaganda | Što to znači uzeti dijete iz povoja, pa do zdrele dobi neprestano mu puhati na uho jedno tugje ime, uvjeravati ga svakdanjom riječi da pripada tugjoj narodnosti, ličiti mu, da je Srp- stvo spas, a da je Hrvatstvo propast, da je Srps- tvo istina, a da je Hrvatstvo laž, pa ga napokon, u toj nauci upijena, pustiti kano zdrela čovjeka u svijet i u svoj narod, koji on otugjenijem smatra? Ako ne pojmite to, mi ćemo vam pružiti kano ži- vi primjer naš vlasti grad: Dubrovnik. Zemanom — a nije tome daleko — dubrovačka gimnazija: bila je u dva navratka leglo srpske propagande. Prvom, kad još u gradu ne bješe novinarskog ži- vota, vodila se ta propaganda kano rekbi akade- mički: tiho, skladno, a neoajetljivo. Plod je ove propagande vas današnji dubrovački srpski nataš- taj, ovaj naraštaj, koji je za deset godina vladao u gradskoj Općini, otevši je Hrvatstvu. Koliko: se borbe i koliko se muke htjelo dok mu se vrha Hrvatski sabor. Sabori su u njeku ruku zrcala, iz kojijeh osijeva ćud, mišljenje, sposobnost i žilavost do- tičnijeh naroda. Po parlamentarnom radu u Ba- novini regbi da onamo vlada potpuni red i mir; da se tu sprovodi patrijahalni život, gdjeno mla- gješina pokorno sluša i s njekijem strahopočita- njem gleda u svoga pater familias. U našem slu- čaju taj je pater familias vrlo vrijedan: on ima Ulikssvu lukavost i Nestorovu međenu riječ. Po- mislite malog Talleyrand-a, koji je ujedno imali Mirabeau; samo što nema od prvoga šepave noge a od drugoga ropavo lice. Ako mu te greške fale ali ima zato jedou ne malu krepost, koja je po- menutijem velikanima oskudijevala: on je, biva, pjesnik i to čudnovate fele: on kiti jedino pjes- me uspavanke. koje mu paka njeki glasoviti mae- stro — cijenimo da je to njeki D.r — u muziku sklada. Riječi su lijepe, a i muzika nije loša, pa nije čudo ako hrvatski sabor — pardon! — mla- gješina padne u krilo Morfejevo, Pumenusmo hrvatski sabor. Mi smo gotovo u Dalmaciji zab.ravili, da opstoji jedan hrvatski sa- bor; no to, reghi, nije velik grijeh, pošto se ma- lo ko i u Hrvatskoj njega sjeća. Ko je tomu kriv? Ban, sabor ili narod? Kriv je, dakako, sistemat, biva: i ban i sabor i narod, i prema tome: niko. Jer, ko je ubio kneza? — Bat, — A ko je držao bat? — Svak. To priznajemo. No uprav radi toga da se to škrbo stanje promijeni, bješe se sakupi- lo jedno dvanaestak ljudi, pod imenom , združene opozicije,“ i obećali narodu, da će kolibu popra- viti. Ama vidimo da nema ni gd zore baba ni od bijela dana. Nijesmo zajsto naprasiti, a nijesmo ni nestrpljivi: ne tražimo da ge preko noći kula sagradi, ali bismo rada vidjeti dajbudi početak; rada bismo — ako ništa — da dočujemo, e je taj blaženi sabor živ. Ne pitamo vele, zajsto. A to što tražimo, ne tražimo, naravski, od svega sa- bora, već od ono malo ljudi, koje je narod jur snabdio sa priličnom dozom awtisomniferuma. Ka- ko je to, da ipak spavaju? Koprcajte se, ljudi bo- tji, mičite se, govorite, vičite, učinite štogod — što mu drago — ali štogod. Jer ako počnete spa- ti vi, zaspaće i narod; a narod, kad jednom zaspi, ou tvrdi sanak boravi, pa ga je trudno probudit. — Čudno je zajsto, da se čovjeka nutkovati raora . neka žive! Zaamo dobro 8 kakovijem ljudima naša opo- zicija ima posla Znamo dobro ko je ban, i sna. mo dobro kakva je to kalugjerska većina. Pa što za to? Tu nije još dobar raslog, da se klone ida se ne radi, [memo primjera, gdje su — u mnogo gorim prilikama — ljudi uvjereni i oduševljeni sa jednom idejom odrđali polje i svoju neznatnu ma-