*IEAVNSTJSS

HIMRCSKI

 

Br. 3

iii aaa

GRVENA HRVATSKA

ea rani —vitrtantenirantihskorammamd o su
list kad mu pretplata mine, smatra se da je predbrojen i za poša-

List izlazi svake subote kroz cijelu inu, izuzev
sech& juna, jula, avgusta, se ra i ra. Broj pri

imadu weijek po polovinu a

godinu krun& 9, na p6 godine 450 kruna, sa

Austro- Y

krur&, sainosemstvo 9 kruni i poštarski troškovi
Pojedini broj stoji 20 hel.

ši

više. Cijena je listu satejeća u  pravneštvu
Ugarsku, i Bosnu Hercegovinu s poštm: na godinu 10 kruni, na godine

U DUBROVNIKU 20 Januara 1900.

i to: subotu mje-
"S olja vih prasak |
: ma

ne
Kosi.

sto

priopćeno,

tiskaju po pogodbi i uz razmjerni

s Sama U a

 

Godina X.

 

zahvale i ost. plaća se 20 hel. po retku, a oglasi koji se

e no prima ni uredništvo ni uprava

 

Srpske škole u Dalmaciji.

U svom uvodnom članku iznosi ,Dubrov-
nik“ jedan predlog, biva da Srbi osnuju društvo
»Srpsku školsku Maticu,“ kojoj bi bila zadaća, da
podigne na Primorju srpske škole. Na taj su se
članak osvrnuli letimice skoro svi hrvatski dal.
matinski listovi, ali samo letimice i su dvije rije-
či. Mi smo i u pošljednoj ,Crvenoj“ upozorili pa-
še čitaoce na taj smijerni prijedlog, s obetanjem
da ćemo ga na šire prorešetati, i to baš s toga,
jer u njemu vidjesmo mnogo česa, što bi Hrvat:
stvu ne samo smetalo, već mu uprav nahuditi
moglo. — Ovijem ispunjamo riječ.

Pisac onog ,Dubrovnikovog“ članka poru-
čuje Srbima, neka se ugledaju u Autonomaše i u
njihovu ,Lega Nazionale,“ po putu koje su Ta-
lijanaši u Dalmaciji već tri škole otvorili. Samo
jedno pitanje: ko ima pravo — pravo moralno i
paragrafno — ko ima pravo, velimo, da u jed-
noj austrijskoj pokrajini otvara zasebne škole?
Odgovor: Onaj narod, koji — u zamašnoj ma-
njini — živi u istoj pokrajini megju tugjijem na-
rodom, rašnom po jeziku. Za taj narod, koji se
nalszi u manjini, ustrojenje je školi — zasebni«
jeli škol& — puko srestvo da uščuva svoju na-
rodnost, biva svoj jezik, biva svoju individualnost,
Dalmatinski Srbi ne nalaze se ni u jednoj od za-
htijevanijeh prilika. Naj prije oni nijesu narod na
po se, već su pleme — teoretično — a u kon-
kretnom slučaju nijesu ni pleme, već prosto od-
narogjeni Hrvati, koji se — znamo odakle i kako
potpuhani — od njekoliko vremena samovoljno
Srbima prosvaše, i to tek za to, da zapriječe na.
ravni tijek i vazvoj hrvatske ideje. Srbima dakle
fali — za ostvaranje toga smijernoga prijedloga
— jednu od pretežajjeh uporišta, biva: zasebna
narodnost. No osim toga fali im i drugo — naj
glavnije: — zaseban jezik. Nije li jezik hrvatski
i srpski isti? Ne zahtijevaju li oni svaki u boga
dan, da se taj jezik — kojijem ,Dubrovnik“ i
,Crtens“ pišu — prozove: srpsko-hrvatski jali
srpski ili hrvatski? Čemu dakle osnivanje zaseb-
nijeh škola, kad im glavni uzrok oskudijeva: sa-
čuvanje jezika? To bi bila zlo shvaćena analogi-
ja, kad bi pisac onog ,Dubrovnikovog“ članka iz-
nosio — kako dojsto čini — pred oči svojijeh
sumišljenjaka dalmatinske Autonomaše i htio us-
poregjivati ,Lega Nasionale“ sa biži imajućom
»trpskom školskom Maticom.“ Kad bi faktično
bilo u Dalmaciji talijanskog naroda u znataoj
manjini, dalmatinski Hrvati ne bi se smjeli opi-
rati ustrojenju talijanskijeh škola, jer bi tada,
megju manjinom i većinom, postsjala dojatv rag-
likost narodnosti i razlikost jesika. Kad bi to bi-
lo! No zoamo svi, da je paša Talijanštica fikci-
jozni elemenat, koji ne samo da nije zahvatio ko-
rene, ama nije ni šilice spuštio u naš narod, To
je prosti trag njek.dašnje kulture, koji skoro po-
sve izlisan, nalazi zemljišta jošte u pokrajinskoj
birokraciji, i to u onom dijelu — snatnom dala.
ko — te nam je tugjin nametnuo. Ovo je raslog
rašta se dalmatioski Hrvati proti domaćoj Tali-
snštini bore, premda ovom pošljednjom Hrvatima
ni iz daleka takova pogibio ne prijeti, kako što
bi im prijetila, kad bi se ,Dubrovaikov“ prijed-
log fsktom pretvorio.

Dok tugjinac — tagi narodaoiću i jesikom —

=

drži koji mu drago narod u okove sputan, ima
nade da će rob održati svoju individualnost, sa-
čuvati svoju narodnost i svoj jezik. Ne učinili to,
gore za njega: ne bješe dostojan da živi. Histori-
ja nem pruža primjera, gdje su Slaveni uopće, a
Hrvati na po se, znali nzdržat pod mnogovječnijem
ropstvom svoje obilježje čisto. Uzmimo što nam
je najbliže: Bosnu i Hercegovinu. Da su n. p. ca-
rigradski Suitani bili taki vizantinci, pa da im je
palo na pamet, da moralno razdvoje narod u ti-
jem dvama pokrajinama, recimo u Bošnjake i Her-
cegovce, i da taj razdor duboko u puk uvriježde,
pitamo: bili se narodnost u tijem zemljsma do
dana današnjeg onako čitava održala, ko što jest,
ili bi se valjda narodno obilježje već odavna bilo
izgubilo? Na to nije zajsto trudno odgovoriti. Ne
tamani narode izvanjska sila, već nutarnje vražde.
Povijest je tu, pa zavirite u nju. Prijedlog ,Ou-
brovnikovog“ pisca ide na to, da ubije Hrvatstvo
na naj varvarskiji i naj odurniji način: nutrnjijem
razdorom i neslogom. Osnivanjem srpskijeh školi
a Dalmaciji — katoličkijeh škola, pamtite dobro,
jer nam konfesijonalne nemogu naškoditi — bio
bi zadan smrtni udarac ne samo Hrvatstvu, nego
i kojem mu drago jačem i moćaijem narodu no
što smo mi, usetom u istijem prilikama. Tijem bi
se polovica našeg naraštaja otrgla od hrvatskog
imena, te bi s vremenom Dalmacija raspukla se
na dvije tako moćne stranke, e bi u toj odurnoj
borbi i sebi i Hrvatstvu i jeziku učinila za svegj
kraj. Ta vi pojmite dobro, što to znači školska
propaganda | Što to znači uzeti dijete iz povoja,
pa do zdrele dobi neprestano mu puhati na uho
jedno tugje ime, uvjeravati ga svakdanjom riječi
da pripada tugjoj narodnosti, ličiti mu, da je Srp-
stvo spas, a da je Hrvatstvo propast, da je Srps-
tvo istina, a da je Hrvatstvo laž, pa ga napokon,
u toj nauci upijena, pustiti kano zdrela čovjeka u
svijet i u svoj narod, koji on otugjenijem smatra?
Ako ne pojmite to, mi ćemo vam pružiti kano ži-
vi primjer naš vlasti grad: Dubrovnik. Zemanom

— a nije tome daleko — dubrovačka gimnazija:

bila je u dva navratka leglo srpske propagande.
Prvom, kad još u gradu ne bješe novinarskog ži-
vota, vodila se ta propaganda kano rekbi akade-
mički: tiho, skladno, a neoajetljivo. Plod je ove
propagande vas današnji dubrovački srpski nataš-
taj, ovaj naraštaj, koji je za deset godina vladao
u gradskoj Općini, otevši je Hrvatstvu. Koliko: se
borbe i koliko se muke htjelo dok mu se vrha

Hrvatski sabor.

Sabori su u njeku ruku zrcala, iz kojijeh
osijeva ćud, mišljenje, sposobnost i žilavost do-
tičnijeh naroda. Po parlamentarnom radu u Ba-
novini regbi da onamo vlada potpuni red i mir;
da se tu sprovodi patrijahalni život, gdjeno mla-
gješina pokorno sluša i s njekijem strahopočita-
njem gleda u svoga pater familias. U našem slu-
čaju taj je pater familias vrlo vrijedan: on ima
Ulikssvu lukavost i Nestorovu međenu riječ. Po-
mislite malog Talleyrand-a, koji je ujedno imali
Mirabeau; samo što nema od prvoga šepave noge
a od drugoga ropavo lice. Ako mu te greške fale
ali ima zato jedou ne malu krepost, koja je po-
menutijem velikanima oskudijevala: on je, biva,
pjesnik i to čudnovate fele: on kiti jedino pjes-
me uspavanke. koje mu paka njeki glasoviti mae-
stro — cijenimo da je to njeki D.r — u muziku
sklada. Riječi su lijepe, a i muzika nije loša, pa
nije čudo ako hrvatski sabor — pardon! — mla-
gješina padne u krilo Morfejevo,

Pumenusmo hrvatski sabor. Mi smo gotovo u
Dalmaciji zab.ravili, da opstoji jedan hrvatski sa-
bor; no to, reghi, nije velik grijeh, pošto se ma-
lo ko i u Hrvatskoj njega sjeća. Ko je tomu kriv?
Ban, sabor ili narod? Kriv je, dakako, sistemat,
biva: i ban i sabor i narod, i prema tome: niko.
Jer, ko je ubio kneza? — Bat, — A ko je držao
bat? — Svak. To priznajemo. No uprav radi toga
da se to škrbo stanje promijeni, bješe se sakupi-
lo jedno dvanaestak ljudi, pod imenom , združene
opozicije,“ i obećali narodu, da će kolibu popra-
viti. Ama vidimo da nema ni gd zore baba ni od
bijela dana. Nijesmo zajsto naprasiti, a nijesmo
ni nestrpljivi: ne tražimo da ge preko noći kula
sagradi, ali bismo rada vidjeti dajbudi početak;
rada bismo — ako ništa — da dočujemo, e je
taj blaženi sabor živ. Ne pitamo vele, zajsto. A
to što tražimo, ne tražimo, naravski, od svega sa-
bora, već od ono malo ljudi, koje je narod jur
snabdio sa priličnom dozom awtisomniferuma. Ka-
ko je to, da ipak spavaju? Koprcajte se, ljudi bo-
tji, mičite se, govorite, vičite, učinite štogod —
što mu drago — ali štogod. Jer ako počnete spa-
ti vi, zaspaće i narod; a narod, kad jednom zaspi,
ou tvrdi sanak boravi, pa ga je trudno probudit.
— Čudno je zajsto, da se čovjeka nutkovati raora

. neka žive!

Zaamo dobro 8 kakovijem ljudima naša opo-
zicija ima posla Znamo dobro ko je ban, i sna.
mo dobro kakva je to kalugjerska većina. Pa što
za to? Tu nije još dobar raslog, da se klone ida
se ne radi, [memo primjera, gdje su — u mnogo
gorim prilikama — ljudi uvjereni i oduševljeni sa
jednom idejom odrđali polje i svoju neznatnu ma-