EROS

ER ISSN

Br. 10.

U DUBROVNIKU 10 Marta 1900.

 

(RVENA

Pretplata i i
i a do dalj se Uredništva.

A ne list kad mu pretplata mine, smatra se da je predbrojen i sa poše-
NO: prtopćano, sadniši 1 ost

List izlazi svake subote kroz cijelu godinu. Cijema je listu unaprijeda u OQ$prav-
mištvu lista: na godinu kruna 9, na p6 godine 450 kruna, za Dubrovnik sa donašanjem
u kuću s sa Austro-Ugarsku, Bosnu i Hercegovinu s poštom : na godinu 10 kru-
ni, na po godine 5 krun4, sa inosemstvo 9 krun& i poštarski troškovi. Pojedini broj ride puta tiskaju po pogodbi i na

pisi

stoji 20 hel,

   

Za slogu!

Naša bratija uvijek kuka nad ovim nesret-
nim razdorom izmegju nas i njih, vapi slogu i
uzdiše na nas, jer po njima, mi smo krivi ovome
razdoru. Ovakijeh jeremijada naći ćete u svakom
njihovom lista. Nu dok s jedne strane plaču, s dru-
ge nam jamu kopaju. Oni žele po svaki način slo-
gu, ali pod uvjet da se Hrvati moraju odreć svo-
ga imena. To je njihova — conditio sine qua no».
Za sve drugo je lasno, sam. se nemoj zvat Hrvatom.

Pa ipak, Hrvati su bili i do toga došli, te
su za slogu bili spravni i na to pristat, pak uze-
li ime Iliri; za vrijemena llirskog pokreta. Ali
sasvim tim do sloge nije došlo, dapače danas se
razdor još većma zaoštrio. A zašto? Jednostavno
zato, što kad su se Hrvati odricali svoga imena
i naravno tražili da to isto učine i Srbi, te da
tako imaju obojica isto zajedničko ime, oni nije-
su htjeli o tome ni da čuju, nego su stali što bo-
lje radit da se okoriste tom političkom bludnjom
vogji našeg preporoda, na koju ih je bilo navelo
njihovo odveć plemenito srce i iskrena želja za
slogom. Pod Ilirstvo nastojali su Srbi uvuć Srp-
stvo, pa isto ime Ilir radili da ga prikažu kao
da tobož znači isto što i Srbin. Dočim u istinu
ime Ilir znači isto što Hrvat, jer su ga ovi bili
prvi i useli, i kod njih se jedino i nalazio u po-
rabi. (Govorimo dakako u Ilirskom pokretu). Ali
Srbi ne misle tako; svi oni Hrvati koji su svoj
jezik nazivali ilirskim, ili takogjer generičnim i-
menom, slavenskim, za njih su pravi Srbi.

Za taj razlog Srbi nastoje da se Hrvati ne
zovu svojim hrvatskim imenom. I svaki pokret,
ljudi ili mladića, širokih orizonata, od naše strane
dakako, koji je uzo za svoj program izmireoje Hr-
vata i Srbs, pa u tu svrhu iznašao kakvo novo
ime, kojim bi se tobož imali svi nazvat, kao na
pr.: Balkanci, Slovinci ili Jugoslaveni; Srbi su u
prvom redu oni, koji podupiru i preporučaju ga,
a ne rijetko sačinjavaju i najveći dio istoga. Jer
njima je u prvom redu, da se ti ne zoveš Hrva-
tom, a što se ne zoveš Srbom, ne smeta ništa, Sr-
bom:će te, samo malo kašnje, nazvat oni i za Sr-
ba proglasit.

Naravno je dakle, da ovako pošteno nasto-
janje Srba, ne samo da nije moglo uradit slogom,
nego je razdor još većma zaoštrilo, i pravednim
gojevum raspalilo Hrvate protiv te nebraće. Nu
Srbi su se malo brinuli za to i radili gu tim smje-
rom, sve do dana današnjega, jer su odatle ne
malu korist crpali.

Nu Bogu hvala, danas je mogju Hrvatima
vrlo malo takovih političkih smušenjaka, koji bi
se unatoč svemu bizantinismu srpskom dali ga.
vestit od lijepih ideja i slatkih riječi: sloga i lju-
bav. A pojave li se gdje, i smatrani su kao smu-
fenjaci, i kao takovi izčeznu sa političkog svijeta,

_ Dandanas svaki Hrvat hoće da bude i da se s0-

va Hrvatom !

Srbi su se stoga uvjerili već, da vabeći
slogu na taj način, ne dade se više ništa izvući,
Sa svim tim ogi ne prestaju jaukat i uzdisat sa
slogom, jer riječ sloga, ljubav, može uvijek gdje
koga zaslijepit i prevarit; ali se za to laćaja dru-
gib, sgodnijih srestava — da tu slogu postigau.
Jedno od tih jest: intervencija.

 

VAI

u se upravi ,Crvene Hrvatske“ u Dubrovniku, gdje su

 

se 20 hel. po retku, a oglasi koji s6

e ročia. Listore natraakicasa ne prima ni uredništvo ni uprava

Srbi danas dakle, kad ne mogu drugo zovu
ostala slavenska plemena, da oni interveniraju, ne
dakako oružjem, nego blagom i bratskom riječi, i
da izmire Hrvate i Srbe.

Plemenito, pohvalno! Da, plemenito, pohval-
no, upravo — po srpsku!

To njihovo zapomaganje, nije drugo nego
jedna forma njihovog bizantinizma, kojom se ide
za tim, da se Hrvatima naškodi.

Mirenje, u najviše slučajeva rodi neprijatelj-
stvo. Za miriti, valja iznijet razloge, pravicu i is-
tinu, što je osobito u pitanjima i razdorima me-
gju narodima po najčešće nemoguće. Te je stoga
teško, dapače ne moguće, da onaj koji se uprti u
tako delikatnu stvar, ne povrijedi ili jedau ili drugu
stranu. Što kad se jednom dogodi, čini nam se da
ni najmanje ne može doprinijeti k daljnoj čvrstoči
prijateljstva dotičnih naroda. A ovo je baš na što
Srbi računaju kad zovu druge Slavene da mire.
Da je ovo i istina, najbolji je dokaz, što ne zovu
one ljude dotičnih plemena koji su njima skloniji,
nego one koji pristaju uz nas Hrvate. Tako su
se u zadnje doba uhvatili Slovenaca, i to baš o-
nijeh koji uz Hrvate najbolje i najčvršće pristaju,
kao dr. Ferjančića i drugih. Na ovaj način, po-
zivljaći te ljude da mire njik, Grbe sa Hrvatima ;
ko zna, put je vrlo zklizav, samo ako se dadu na-
vestit! i nadaju se da bi tako mogli pomutit ovu
bezprimjernu slogu i ljubav koja danas vlada me-
gju Slovencima i Hrvatima. Odatle doduše oni ne
bi imali koristi no samo relativne, ali ne smeta
ništa, dobra je za njih pa kakogod došla!

Nu naši se bizantinci varaju, danas ih više
svak pozna, a Slovenci su svijesni onoga što ra-
de, i ne će se puštat namamit i prevarit od Srbi
već će i unaprijed složao i u ljubavi sa Hrvati-
ma radit za ostvarenje svojih zajedničkih ciljeva :
slobodne i ujedinjene Hrvatske !

Na ovo neka im služe riječi samoga gosp.
dr. Ferjančića, koje je izrekao tu skoro u Zagre-
bu na banketu prigodom slavlja  25-godišnjice
Pravničkog Društva :

"Došli smo, da Vam izrazimo svoja čustva i
da učvrstimo jedinstvo koje nas veže, jedinstvo u
kome smo sada i u kome i unaprijed hoćemo da
budemo. Pravnički stalež je zvan, da vodi svoj
narod. Pravnički stalež neka vazda s pouzdanjem
gleda preko Sutle, na onu stranu gdje živi slo-
venski narod !

Hrvatski pravnički stalež neka pripomogne,
da se premoste sve zaprijeke koje su na putu na-
šem duševnom i narodnom jedinstvu. Slovenci ću-
te, da nisu osamljeni dok opstoji hrvatski narod.
Nazdravljam jedinstvu hrvatskog i slovenskog na-
roda uz iskrenu želju da što skorije dan svane u
kome ćemo uživati plodove te nerazriješive lju
bavi I“

 

Talijani.

Posnata italijanske knjiševna smotra ,Nova
Aatologia“ u broju od 16 prošloga mjeseca, do-
nijela je na syom prvom mjestu sliku čuvenog Pas-
quale Villari i njegov govor, što ga je držao na
skupštini glasovitog društva ,Dante Alighieri“ pri-
regienoj kod podružnice u Messini.
Govor sam po sebi, dosta bi bio vrijedan da

se osvraemo na nj; ali mu se važnost mnogo u-

većava, kad se ima na umu onoga iz čijih je u-
šta izišao.

Pasquale Villari je čovjek kakvih Italija ne
ima mnogo. On je povjesničar, kritičar i socijolog
priznat u cijeloj Europi, te mu i sami Nijemci dje-
la prevagjaju, što je za talijane upravo rijetkost.

Nu do njegove učenosti i falenta nama je u
ovom slučaju manje stalo. Za nas je to mnogo
važnije, što je taj čovjek u svoje doba bio borac
za ujedinjenje i slobodu svoje domovine — što je
za tu stvar još i progonstvo trpio. Ako iko dakle
a ono on zna, što je domovina. Zna on barem ka-
ko je čovjeku, kad vidi svoju otačbinu, raskoma-
danu, svoj narod ne slobodan, kako što ga po bo-
žjem i ljudskom pravu ide, i kako što su slobod-
ni i njegovi susjedi, nego priguječen i potlačen
od silnika. A nada sve pak će znati što je naro-
du svoj jezik; koliko čovjek ljubi tu zenicu svo-
ju, koliko trpi kad mu se nasilja i
ne, kad ga se zapostavlja i tamani na rogjenoj
mu grudi.

i
sli
:
E
f

me narodu. Kako da i
ga i sveta svoja d svoj narod
jezik. Kako da i drugi nijesu isto tako
i oni talijani, te nemaju jednako pravo,
domovinu i oslobode narod, kako što su
učinili. Nu malo se on za to brine, niti
se prenese i pomisli da smo mi

stanju u kakvom su bili oni natrag kojih
setak godina, i da za istim težimo, za či
da oni. Ne, na to on i ne misli, danas
i jedinstvo i slobodu svoga naroda, nego
sve svoje starčke sile i apelira na svakog
na, i samu talijansku vladu zove, da svak
ne društvu ,Dante Alighieri“, jer isto
goji i proširi talijansku narodnost —
irredente — u Istri i Dalmaciji,
riječim da u tim zemljama ubije domaći
živalj. Eto tako radi danas

ime prava i pravice tražio da Italija bude
nima i vikao: fuori lo straniero.

E: S
niieaiit

Hil

ž
:
E

z
e
S
g.
s
Š
z
ea
B

:
:
š
š
f
:
s*

sei
i
ni
diti
Hi
i
88

li
gs

prie
HEiJijiE
HE
s dožćil;

i
it;
tE
E
ii
ii

:
E
FE

i:
i
|
:

š*š

Tie
il
dil
23 |
TH
tt