_Br. 36.

U DUBROVNIKU 8 Septembra 1900.

Godina X.

 

CRVENA HRVATSKA

List izlazi svake subote kroz cijelu godinu. Cijena je listu unaprijeda u Otprav- ;
ništvu lista: na godinu kruni 9, na po gočine 450 kruna, za Dubrovnik sa donašanjem
u kuću i za Austro-Ugarsku, Bosnu i Hercegovinu s poštom: na godinu 10 kru-
na, na po godine 5 kruod, sa inozemstvo 9 kruna i poštarski troškovi. Pojedini broj | giz6 puta tiskaju po pogodbi i uz razmje

p tiskaju po pog azmj

stoji 20 hel.

sto polugodište.

Pretplata i oglasi plaćaju se upravi ,Crvene Hrvatske“ u Dubrovniku, gdje su
i jivi, a dopisi šalju se Uredništvu.
o ne vrati list kad mu pretplata mine, smatra se da je predbrojen i za doša-

Za oglase. priopćeno, zahvale i ost. ća se 20 hel. po retku, & oglasi koji se

popust.

opisi se ne vraćaju. Listove nefrankirane ne prima ni uredništvo ni uprava

 

Jedno hrvatsko slavlje.

Ima ljudi koji zadužiše narod, iz koga su
nikli, jali perom jali besjedom, jali umom jali ju-
naštvom, jali dobrijem djelima, uloživši jali jedno
jali drugo jali treće na korist otadžbine. Ti su lju-
di nalik na oaze u Sahari života pojedinijeh pu-
kova. Ima ih, ali ih dosta nema: nema ib, biva,
prema potrebi. I kad god dogje čas te ova opet
pokućne na vrata — što se često zgagja — sjeti
se narod čovjeka, koji mu je njekad, u sličnoj
žgodi, priskočio u pomoć, i . . . slavi. mu spo-
men. Zahvalnost za prošlo dobročinstvo i nade da
će slično i u buduće doživjet, gone narod na po-
štu i slavu svojijeh velikani.

To su narodna slavlja; a takijeh ima svaki
iolje uglagjeni narod. Slaveći svoje velike ljude,
narod slavi u njeku ruku i sama sebe, jer iznosi
pred svijet svoju vrsnoću, očituje svoju napred-
nost, svjedoči svoju ljuckotu i napokon ističe svo-
ju individualnost. To mu je paček jedno od naj
uspješnijih sredstava u borbi za život.

Slavlje, koje danas prigodom 50-godišnjice
Strosmajerovog biskupovanja slavimo, od pretež-
nog je i — budi mi prosto reći — od čudnova-
tog je zamašaja po hrvatski narod. Biskup Josip
Strosmajer ne spada megju hrvatske velike lju-
de; on je, kao i Starčević, jedini svoje vrsti: je-
dini u prošlosti i jedini u budućnosti. Preporod
hrvatskog naroda zažet je dvama imenima: Ante
Starčević i Josip Strosmajer; a ova dva imena
opet ne dadu se ni pomisliti, a da nam se pred
oči ne izniže povjest našeg preporoda. Ta dva čo-
vjeka bijahu nam i otac i majka; i za to ih baš
ne ubrajam megju naše velikane, kako eno ti na-
še roditelje; i za to baš i velim: oni su jedini
svoje vrsti.

Što je učinio Starčević za hrvatski narod,
kome nije poznato? Što je učinio Strosmajer,
kome je tajno ? Onaj je upravio prve korake o-
vome narodu — djetetu, naučio ga kud će kra-
kat, prokrčio mu stazu, dao mu poputbinu i uka-
zao mu biljegu. Ovaj mu je okrijepio srce dušev-
nom pitom, ugladio ga i odgojio ga. Jeduome du-
guju Hrvati telesni život, drugome duševni.

Vrijednost ovijeh dvaju ljudi, moći ćemo tek
s vremenom dostojno procijenit, kad, biva, njiho-
va djela iznesu ploda i kad se malo odalećimo iz
njihove neposredne blizine, što sad — kao suvre-
menici nijesmo vrsni. Danas možemo da im shva-
timo zamašitost uporegjujuć ih jedino s onijem
velikijem ljudima, kojijem tugji narodi naj više
svoju slobodu i svoj život imadu da zahvale. Ni
jedan od tijeh naroda ne duguje tako apsolutao
svoj preporod samo dvojici svojijeh sinova, kako
što mi. Ni jedan! a ma tirgju, eno povjesti o-
tvorene.

Na žalost Ante Starčevića nema više. Na ra-
dost biskup Strosmajer jošte živi i danas slavi
svoju 50-godišnjicu biskupovanja. U nj su uprte
ovaj dan oči svega hrvatskog naroda. Čudnovato
nas ćućenstvo obuzimlje, kad pomišljamo na dja-
kovačkog starca. Ljubav, zahvaloost i ponos gubi
se pred silnijem počitanjem te nam Strosmajer
ulijeva. Nagagjajuć budućnost, u samoći u kojoj
se nahodimo, hvata nas strah da bi nam ovog

čoska moglo nestati & vida. Bilo je ljudi, čije je

smrt narode u crno zavila, ali malo, vrlo malo
bješe ih čijeg se gubitka narod bojao.
Bog nam jošte dugo poživio biskupa
Josipa Strosmajera!

Protest.“

Na hrvatski katolički sastanak koji se držao
ove sedmice u Zagrebu, otišlo je katolika, po naj-
pače, kako je pravo, svećenika, iz svijeh hryat-
skijeh zemalja. Dalmacija po povijesti pripada
Hrvatima i Hrvatskoj državi, a isto tako i po da-
našnjem njezinom stanovništvu Četiri petine isto-

ga osjećaju se Hrvatima i sveto im je hrvatsko i- ;

me i hrvatska narodna misao, a svi su ti katoli-
ci. Kud li dakle naravnije i mužnije stvari, nego
kad je i Dalmacija takogje dostojno učestvovala
na tome hrvatskom katoličkom kongresu ? Ali a-
ko je za cijelu Dalmaciju naravao i nužno, za naš
Dubrovnik je deset puta više. Povijest našega gra-
ga kršćanska je i katolička koliko se može više
dati. Ko nema kad čitati knjige, a ipak tvrdogla-
vo 0 tome dvoji, ima mu vidljivijeh i suviše do-
voljnijeh dokaza o tome. Neka pogleda samo po
našem gradu pak će vidjet svu silu crkava i cr-
kvica. Nema grada u našoj domovini, gdje bi bi-
lo razmijerno toliko katoličkijeh crkava koliko u
Dubrovniku. Nu ne samo to. Eao i moćnika u
stolnoj crkvi u Gospi. Kolišan je naš grad, 6-7000
duša — ništa prama stotinama i milijunima, Ali
ipak naš dubrovački moćnik po veličini i zname-
nitosti drže trećim na čitavom svijetu! Ko-
liko li je tu moralo biti mara, ustrajnosti, dokle
su ga naši stari sakupili!

Sama ova dva vidljiva dokaza, dovoljna su
cijenimo i odviše da svakoga uvjere da naša du-
brovačka prošlost zaista nije bila ni poganska ni
raskolnička, nego — rijet bi kršćanska i kato-
lička. Svoje su se vjere stari dubrovčani tako
skrupulozno držali da, kako je svakome poznato,
hrišćanskoj vjeri nijesu dozvoljavali ni da zaviri
u njihovu državu.

Ako se još uzme na um, da i današnje pu-
čanstvo, izuzevši 5-600 novo doseljenijeh hrišća-
na, cijelokupno je katoličko, onda je očito da, a-
ko je iko od Hrvata morao poći na katolički
sastanak u Zagrebu, to su bez sumnje katolici iz
Dubrovnika.

Što maše katoličko svećenstvo ,ratobor-
nije“ radi za svoju vjeru, to opet ne radi ne-
go samo po duhu prošlosti Dubrovnika. O čem se

takogje svak može uvjeriti već iz sama oma tri
navedena dokaza.

Nu ne samo da je Dubrovnik morao bit za-
stupan na hrvatskom katoličkom kongresu buduć
eminentno katolički grad po prošlosti i po sada-
šojosti, nego i s toga što je to hrvatski kon-
gres, a Dubrovnik je hrvatski grad, i po prošlo-
sti i po sadašnjosti, te kad su sve hrvatske zem-
lje zastupane na tom kongresu, posve je naravno
i nužao da se tu nagje i Dubrovnik. ,Crvena Hr-
vatska“ je već na_ temelju historije nepobitno
dokazala da je naš grad hrvatski i da pripada
hrvatskom državnom pravu, u svojoj povjesničkoj
raspravi , Dubrovčani jesu li Hrvati ?“, koju se do
sada nije niko ni usudio pobijat. Ali ne manje
nas o hrvatstvu Dubrovnika uvjerava sadašnjost.

Od svijeh općina na zemljištu njegdašnje dubro-
vačke republike sve, sve do jedne su hrvatske

 

— a tu ima 35 tisuća naroda Srba nema na
tom prostoru nego nješto malo samozvanijeh u
gradu — do 600 hričćana — recte vlaha —
koji su se amo doselili da štogod zasluže, te a-
ko je kome uspjelo da široke gaće promijeni us-
kijem, nije baš da mu se za to mora vas Dubrov-
nik poklonit, i da hrvatsko katoličko svećenstvo
mora u njega dozvolu pitat, prije nego će poći
na hrvatski katolički sastavak u Zagrebu. Vele
su čedna ta čeljad! Trideset i pet tisuća dibro-
vačkog pučanstva imat će valjda više prava u
svojoj kući, nego li 600 došljaka vlaha ?!

Iz ovoga što rekosmo jasno je, da je Dubrov-
nik morao bit zastupan na hrvatskom katoličkom
sastanku u Zagrebu, s toga, što je eminentno ka-
tolički grad, toliko s toga što je isto tako emi-
nentoo hrvatski grad, koji se svugdje mora naći
gdje su ostale hrvatske zemlje. I na znameni-
tom hrvatskom saboru 1861 u Zagrebu,
gdje se radilo nada sve o sjedinjenju Dal-
macije sa Hrvatskom, Dubrovnik je bio do-
stojno zastupan.

Napisasmo ovo par riječi na bezsmisleni, ali
odviše bezobrazni protest u mjesnom crnogorskom
listu, prigodom učestvovanja Hrvata katolika iz
Dubrovnika na hrv. kat. kongres u Zagrebu.

 

Prvi Hrvatski katolički sastanak.

Sastanak je držan u Zagrebu početkom ove
sedmice. Učesnika je otišlo veoma mnogo, ponaj-
više svećenika, iz svijeh hrvatskijeh zemalja. U
Zagrebu sve svečano uregjeno i iskićeno hrvat-
skijem trobojnicama. Na sastanak je došao i ju-
bilarac djakovački biskup Strossmayer. Učestvova-
še još dva nadbiskupa: dr. Posilović i dr. Stadler,
zatim biskupi: Nakić, dr. Marčelić, Mahnić iz Kr-
ka, Maurović iz Senja, Drohobecki iz Križevca,
Voršak iz Djakova, te Gugler i Krapac iz Zagre-
ba, pak knez biskup Jeglić iz Ljubljane.

Dosada nam o sastanku nijesu poznate no re-
zolucije, koje su se imale predložit na sastanku.

Dr. Kosta Vojnović govorio je o lajkatu
katoličke crkve. Rezolucija počimlje ovako: Prvi
katolički kongres u Hrvatskoj izražava želju, da
se svjetovna naobražena ruka (lajkat) katoličke
crkve u Hrvatskoj uzgoji u racijonalnom pozna-
vanja dogmatičkijeh istina, prava ustrojstva i po-
vijesti svoje crkve, u svrhu da ju uzmože braniti
u javnom životu o boki svećenstva i pod vod-
stvom episkopata. U tu svrhu naznaćuju se nje-
ka prikladna srestva. -

Dr. Krešimir Kvaternik govori o karitativ-
nijem društvima. — Dr. Šandor Bresstienssky :
O odnošaju države naspram crkve. U toj regolu-
ciji kaže se: da država i crkva imaju svoj temelj
u božjoj odredbi; obe su suverene, neodvisne. Gdje
zakoni državni dogju u sukob sa cravenijem, ka-
tolici su dužni rabiti sva zakonita srestva u svr-
hu da država te zakone ukine.

Dr. Ivan Ružić govori o katoličkoj štampi.

Dr. Juraj Vrbanić: o socijalnom pitanju. —
Don Frano Ivanišević; o seoskijem štedovnijem i
predujmovnijem blagajasm. — Dr. Jakov Cuka ;
o lijepoj knjizi; a Dr. Zuka Jelić o crkvenojj u-
mjetnosti.

Rezolucije su dobre i kamo sreće da bi se i

petina izradila. Primjetit ćemo, ako se misli što