Br. 49. U DUBROVNIKU 8: Đeceribra 1900. Godina X.

CRVENA HRVATSKA

 

List izlazi svake subote kroz cijelu godinu. Cijena je listu unaprijeda u Otprav- |
mištvu lista: na godinu kruni 9, na po godine 4:50 kruni, za Dubrovnik sa donašanjem
u kuću i za Austro-Ugarsku, Bosnu i Hercegovinu s poštom: na godinu 10 kru-
na, na po godine 5 krun&, za inozemstvo 10 kruna i poštarski troškovi. Pojedini broj

stoji 20 hel.

  
 

Kapituo Dubrovački i

Dum Ivo Stojanović *)
(Nastavak. Piše A. L.)

Jest, gosparu, priznajemo naše grede, i za
njih polagamo račua u ispovjednikove ruke, ali
priznajemo, da kad budi u čem pogriješimo, oni,
koji su zvani, imadu ne samo pravo nego i du-
žnost opomenuti nas; imao je taj gospar očito ne
lagati, da se u svetom mjestu ishrdamo. Ako se
ovako bude lagalo, što me ćemo još dočekati?
Dobromu Bogu budi hvala, mogu rijeti bez stra-
ha, e će mi itko mući prigovoriti, da mi kanoni-
ci i svećenici u službi, mislili u politici kako je
komu na volju, živemo u najtjesnijem sporazumu,
ljubavi i slozi; da se nigda izmegju nas ni čulo
mje ni tamo se! a kamoli kakav prigovor ili ne-
sporazum. Javni akti nadasve u ovo zadnje doba
dokazuju, kako pod blagom rukom vrloga našega
g. Biskupa, mi koracamo kako stisnuta falanga,
koja ne dade da nas nadvladaju neprijatelji, koji
pucaju od jeda bas zato, jer ne nalaze pukotine
izmegju nas, da polugom valjaju, ono, što osobita
Božija dobrota tvrdo sazidano drži. Dičoa braćo!
svećenici Dubrovačke biskupije, ponosito i posto-
jano dižimo u vis stijeg ljubavi i sloge, pak će
mo slavodobitno prekužiti i ove kušnje, kojim nas
dobri Bog pozivlje na višu revnost, na veći pri-
jegor, na vječnu krunu.

*
s *

Ali, veli ,Dubrovnik“, pop ,čisti“ pravaš u
pravaškom popovskom listu drukčije sudi, nego
prepoš. kapituo. Polako gospodo! Pokojnik imao
je osobitu simpatiju prama Dum Vici Medini, ka-
kovu ju imam i ja, to je bo valjani i neporočni
pop! Dum Vice saznavši za smrt pokojnikovu, a
ništa ne zaavši o spisu kapitula, htio se je neka-
ko odužiti toj simpatiji preminulog, i držeći se o-
ne prastare: de mortuis nihil nisi ene, napisao
je za ,Nar. L.“ podlistak o pokojniku; ipak i a-
ko ga je napisao najboljom namjerom, nije mo-
gao, a da mu se nešto ne potkrade. Ja ne ću po-
noviti onu pogrdnu rečenicu, koja se odnaša na
miloga našega Spasitelja, 1 koju dum Vice teme-
lji, da je pokojnik izustio. Dostatoa bi bila ona,
da opravda nas, jer smo ustajali, da neki škanda-
li prestanu. Nemojte se dakle priti svjedočan-
stvom, koje se u glavnome sudara s nasim sudom,
a posve bi se sudaralo, da je Dam Vice, nevina
žrtva srpskog samosilja, ovo zadnjih godina bio
uza nas, il da mu je barem bio pozuat spis, 0
kome se raspravlja. Veoma mi je žao, e me ,Du-
brovnik“ svojom nesmotrenošću siluje silaziti na
potankosti, koje to većma priglavljuju s koje se
strane nalazi pravica; ragje bi napisao par reda-
ka, kako dum Vice, 0 pokojniku po istini, ali što
ću? Pozaata je ona: dagli amici mi guardi Iddio |

s
. .

Cigli ciglati prigovor mogao bi nam se uči-
iti zbog spisa, a taj bi po prilici glasio: zašto
mješte ustati pismom pak bilo i privatnim
ga bijedite, pokušali ga opomenuti na dobre,
prijateljsku, na bracku. Odgovoru se je lako
domisliti : jer pokojnik nije trpio, da mu se ma
koja bila primjedba učini. Ta& naravno je, da ni-
jesmo tako na priječac stali pisati g. biskupu. A

+) Za ove članke Uredništvo ne odgovara. Ur.

Ri

 

sto polugodište.

opisi se ne vraćaju. Listove ne

baš, kad sam odbio strijele, koje su na nas nape-
rili vajni prijatelji i zagovornici pokojnika, osvr-
nut ću se i na to, i budi mi dopušteno u krat-
ko prikazati čitaocim istorijat istomu spisu. Po-
kojnik zasio u Rožatu, uz ne vele trudnu župu,
a uz prijateljsku pripomoć malobraćana, ostajalo
mu prilično slobodnoga vremena. On se priljubio
knjigama, što je veoma pohvalno. Malo mu beri-
vo nije dopuštalo, uz domaću nevolju, steći ih
skupim novcem ; ali pokraj njega bio dvorac pri-
jatelja mu Nika Velikog, a u dvorcu pribrana
knjižnica. Oo prionuo i čitao ... čitao. Uz klasike,
bile mu na poruč one sitne u zlatnijem vezovima
edikcije francuskih spisatelja za burno doba fran-
cuskuga prevrata. On prionuo i zadubo se. Mnogo
dobra iz čitanja upamtio, ali i mnogo zla. Nesre-
ća, uprav nesreća! Pozvali ga, da izreče kićeni
govor u slavu Akvinskog sv. Tomasa, Odvalio ne-
ke krupne, podigla se tužba, i stvar doprla do Ri-
ma : ali rijetko znanje pokojnoga dum Mata Gju-
panovića zakrili ga, i stvar pani bez posljedica.
Zasjedne pokojni Vodopić na stolicu, i kako su-
sjeda i prijatelja, uz nastojanje Nika Velikog, pri-
kaza ga za kanonika, i on pregje u kapituo. Svi
u Dubrovniku znadu, koliko se je puta dobri po-
kojni dui Maćo ia njega Grećuuo, # bi se a ei:
kvi podobnije vladao; svak zna koliko je isti dum
Mato učinio i novca žrtvovao, a da Stojanović ne
ode propovjedati na Hvar, da kler dubrovački sa-
čuva dobro ime, koje uživa; svak zna da mu je
jednom ove baš riječi kazao: kad bi se ja od svo-
jih grijeha tako kajao, kako stoga, što sam te
kanonikom učinio, isti bi čas, moja duša u raj.
I onda se kapituo kupio, vijećao, njega zvao neke
pute i svoju mu kazao, ali sve uzalud. Oa gonio
svoju te svoju. Dolazio, odlazio kako bi mu šu-
nulo. Kapituo napokoa uveo punktacije i osudio
pokojnika na globe. To se sve zgagjalo, kad je
srpstvo u nas tinjalo u popretu, & kapitulovce ni-
je navodila na to prijeko postupanje ni politička
ni osobna kakva mržnja, nego kako i nas želja ra-
da i zdušuog vršenja dužnosti. Sklopio oći dobri
dum Mato, a još ga bolji biskup zamijenio, Sa po-
kojnikom slijedile razmirice, kolege ga opominjali
i trpjeli, ali sukobi postajali sve češći. Razmaha-
lo se srpstvo, zasjelo na općini, zaokupilo brac-
tva, proširilo se u gragjanstvu, uvuklo se u Gi-
mnaziju. Sam pokojnik jednom zanosno zavikao
da ga možemo čuti: ej vala! sad srbima sve ide
u krmu! Srbi i srpčići dum Ivu metanisali, nadi-
mali ga, izrabljivali. Ta ga meka zavede, On po-
gorša svoje ponašanje prama kolegama izazivnim
kretnjama, iz kora ga nestade, to rijegje dolazio
i na službe, otišao bi simo i tamo, a da nikoga ne
obzuani; nekoliko puta i kad ga osobaa služba
primoravaše doći, a ti hudi njegovi kolege, da po-
kriju sablazan, izmegju sebe odregjivali bi, ko će
ga zamijenuti ; neke pute dok bi sam biskup gla-
vom vršio crkvenu službu, ona bi znao, mješte biti
na svom mjestu, ili šetati placom ili uživati debe-
lu hladovinu ua Pilama. Da smo ga mi, & nada-

Pretplata i oglasi plaćaju se upravi ,Crvene Hrvatske“ u Dubrovniku, gdje su i
utužljivi, a dopisi šalju se Uredništvu.
Ko ne vrati list, kad mu pretplata mine,

smatra se da je predbrojen i za doša-

Za oglase, priopćeno, zahvale i ost. plaća se 20 hel. po retku, a oglasi koji se
više ma a po pogodbi i uz razmjerni popust.

e ne prima ni uredništvo ni uprava.

 
   

se čudili. A mi sve na dobre, eda bi okrenuo pra-
vim putem. Nadošla njegova pisanija, koja nas je
usilovala odvažnije postupati, da predusretemo go-
re zlo. G. Biskup sakupio sjednicu u poslu sinoda,
a nakon toga očinski oslovio pokojnika. Ovaj uzbu-
njen stao se pravdati, a na svrhu obećao da će
opozvati što je napisao, da je vjera rišćanska i
naša ista. Velim opozvati, jer istina po sebi se
ne dade razjasniti, nego na prosto ili jest ili nije,
ali će mo o tome dalje progovoriti. Mjeseci pro-
lazili, pisanija sve to više pružala uzroka raznim
prigovorima, a od izčekivana opoziva ni riječi !
U crkvenoj službi isti nedostatci. Kapituo viječao
i odlučio na svrhu progovoriti g. Biskupu da sc
postupa kanonički. G. Biskup pristao. Neki ble-
betalo u ,Dalmati“ temelji, e smo mi spisom po-
zabili vlast biskupovu. Prije svega, i da smo sa-
movlastno to uradili, mogli smo po pravu, jer
kapituo, ponavljam, sačinjava osebinu, ali kad smo
radili dogovorno, kako se može prigovarati ? Oh !
dobrikovići, kad baš hoćete nečemu prigovoriti,
zašto se barewu prije ne izvjestite, kako stvari
stoje, jer bi ste tako sebi prištedili grdau sramo-
wu izvrtanja i neslanog laganja, a čitaocim do-
sadu. Pismo kapitula, za sadržaj kojega presv. g.
Biskup: nije zako, di oSpremijeac na ruže posve-
ćenog nam pastijera, da dojavi stvar pokojniku,
kako mu se svidi. I on ga opremio pokojniku kao
opomenu, i priglavio mu, da mu na srce stavlja,
što mu je zadaji put reko, eda promisli pred Bo-
gom, koji će suditi obojici. Tako ,Dubrovnik“ ka-
že, jer ja baš i neznam za postupak g. Biskupa.
A ta baš tvrduja očito svjedoči, kako se je gle-
dalo na svaki način ne doći do pismena ukora.
A sad pitamo se u čudu: ma o čemu nas bijedite
ljudi ? Nije li očita namjera naša: omnibus pro-
desse, nemini nocere velle ? Komu smo se dopo-
kon potužili, nego li ocu našemu, poglavici našoj,
čovjeku, koji je pokojniku dao na tisuće dokaza
osobite svoje ljubavi? 1 to bez buke, bez larme,
kako bi se dobar sin potužio, pak bilo i na sta-
rijega brata, ocu svomu, kad ovaj zasegne preko
puta. I to pokli smo kroz godine nastojali i gle-
dali, da se sve uredi bez prigovora. A to čim, pak
bilo i za ljubav g. Biskupa, pogagjamo njegovoj
želji. Ako se to ne zove oprezno postupati, ne
znam što bi se na svijetu zvaio. A koje je po-
sljedice to pismo sobom nosilo ? — Nikakve! —
Bila je prosta opomena i ništa drugo; te ko zna,
kako se po pravu polagano postupa, nasmijat će
se o čemu čine kapital vajni pokojaikovi prijatelji.
Pak da smo tv, od svoje bez kakvog povoda, ni
po jada, ali kako se ne istužiti ocu, kad naš o-
vaj preuljudno molio, da zamijenimo pokojnika u
službi, koja se je na njega osobno odnašala? Po
svemu cijenim da sam dovoljao dokazao, ako ne
Dubrovniku“, a to svakako nepristranijem, da
taj list tijem, sto je izaio kapitularni spis, učinio
jednu nepodopštinu, jednu nepromišljenu stvar,
jer je pokojnika obručio, gdje ga je mislio ua.
visiti, i prisilovo me da se upuštam u raspravu,
od koje bih se bio drage volje uklonio. Zaludno