ko ih nastoji oprovrći ,Dubrovnik“, i tim ćemo
iscrpljivo dokazati nuždu istoga spisa.

Prvoj tački ,Dubrovaik“ prigovara, da je
pretjerana — ili kako na drugomu mjestu : kapi-
tuo je stvar uveličao — i neosnovana. Pretjera-
na? Pojmili g. koji to piše, što kaže? On, koji
nigda nije zavirio u koru, da ćera u laž nas, koji
smo ustrpljivo trpljeli godina i godina, koji jam-
čimo svojim potpisima istinitost navedenoga, koji
to javljamo g. biskupu, koji najbolje mogao je bi-
ti obaviješćen o istini onoga što kažemo? Neka
mi prosti prigovaratelj, ali se to zove bezočno iz-
vrtati. Neosnovana ? A kako, kad ju potvrgjuje i
poznati mironoša veleč. dum Vice Medini ? A zna

li Dubrovnik“ zašto smo ga navlaš u spisu opo-

menuli ? Jer smo iskusili više puta, da kad bi
gg. Biskupi za to ga pozvali na red, svaki je put
slijedilo neko osvješćenje kod pokojnika, koji bi
gdjekad i po koju sedmicu se znao ponašati po-
sve uredno. Zašto dakle stucati da nije mogao
promijenuti svoju narav? Da se nijesmo osvjedo-
čili, da to nije narav bila, nego — najblaže — rastre-
šenost, nebi smo se bili potužili, jer nijesmo tako
ludi, a da ne znamo da: naturam repellas furca
ipsa autem reccuret, Ali što nas najviše ima bo-
ljeti, to je neiskrenost i pakost kojom se spis
prosagjuje. 1 ,Dubrovnik“ i sijedi dubrovčanin
prigovaraju nam, da su to mane, koje smo mi i-
mali pokojniku oprostiti, jer je ,imao jednaku o-
sebinu kao filosofi u opće, te budu rastrešeni ;“
a ne pojme da u Božijoj službi ne smije biti ras-
trešenosti. Ipak mi smo bili tako blagi, da smo
uprav pri 3 tački spisa baš kazali to su mane i
veoma zamjerne, ali bi se mogle podnijeti. Dakle,
ako smo i mi bili dobri prama preminulom, kako
su i oni, zašto nam neiskreno prigovaraju ? Koje
je zlo bilo naznačiti, kako mane, što su uprav ma-
ne bile, a kazati istodobno da bi se mogle podni-
jeti! I zato nas krstiti pretjeranim? A ako smo
mi pretjeranci, koji smo živu istinu u privatnom
spisu temeljili i kazali uz atenuantu, da bi se da-
le podnijeti, što su oni, koji nam po javnoj štam-
pi to zamjeraju ? ,Dubrovniku“ odgovor !

Na drugu tačku, ,Dubrovnik“ uz filosofiju i
rastrešenost, kaže ne zaslužuje govoriti Bolje ta-
“ko, jer nek nam prosti, sli bi bio odvalio kakovu
neslanu s nepoznavanja predmeta. Preminuli je
bio Dekan kapitula, i kao takav, on bi bivo sta-
rješina, kad nebi s nemoći ili kakve zaprijeke pri-
sustvovao, preč. Boschi koji je faktični starješina
kapitula. Ali dok je ovaj bio prisutan, dužnost je
pokojnika kako dekana po kapitularnom statutu
bila ova: O/ficium autem peculiare Decani dire-
etio chori et functionum ecclesiasticarum. Razumi-
jeli ,Dubrovnik“ to latinsko? A kako da pokoj-
nik tim upravlja, kad je sve to njemu bila deve-
ta ? Zove li se tako vršiti svetu svoju dužnost?
Bio je kanonik Dužnosti kanonika i u Zakonu cr-
kvenom i u Statutu su naznačene. Zakon veli:
Non liceat ultra tres menses quolibet anno abes-
se, i to non ultra tertiam partem capituli ; & ni-
kako pri Došašču, u korizmi u velikim svečano-
stima i kroz osmine istih. Zakon temelji; Paccant
igitur graviter qui sine probabili causa notabili-
ter absunt a choro. Ita communiter. Dakle tu je
po srijedi smrtni grijeh, a kamo li da se to mo-
že, kako lakoumno predbaca ,Dubrovnik“, i bez
prisutaosti pojedinoga isto vršiti u redu. Nije do
rada moj ,Dubrovniče“, nego je do duše. Zakon
veli, da kad bi kanonici i otposlali drugoga sve-
ćenika mješte sebe, ili osobno prisustvovali, a ae
čatali i pjevali, ne bi vršili svoju dužnost; nego
bi bili dužni ad restituctionem fructuum. Jedini u-
zroci da budu oprošteni, bili bi: impossibilitas,
charitas, dispensatio. Ko pojmi to latinsko, i pro-
mišlja na duševnost, primoran je priznati e su to

uhvati je da ga dobri Bog barem quad vestitu-
tionem neće pitati; ali oni koji su ustali da ga
per fas et nefas brane, neka vide, kako to nije-
| su stvari o kojim ne zaslužuje govoriti, jer kad
, takove izlanu treba zaključiti da se posprdao smi-
. ju onomu, što mi nazivljemo najvišom grozotom,
| kao bi bio očiti samrtai grijeh. To se ne doliku-
= je jednomu, koji se katolikom zove. Ali mi ne sa-
= mo da nijesmo na to upirali, nego smo se tužili
| ma okorjelost, kojom ne će da javi kad će biti o-
sutan. Kad se promisli, da se svski dan pjeva mi-
sa, da se svaki dan govori svečano časoslov, kad
se promisli da gracki pomoćnici ne mogu radi
službe pridolaziti, da su neki od nas starci, sta-
riji od pokojnika, te i ako izgledno prvi su u
službi, ali ipak gdje nešto ih zadrži kući, kad se
promisli da svi imamo pravo praznikovati dva mje:
seca, da redom smo obvezani na misu pjevanu,
onda očito proizlagi, da kad ne bi bilo reda i pre-
tečne prijave, moglo bi se, dapače imalo bi se
svaki čas dogagjati, da nit se misa pjeva, nit ča-
soslov izgovara sa sablazni vijernika. Pak to sve
ipak nazivljemo manom, i to koja bi se mogla
podnijeti. Ovo su fakta koji dokazuju da nijesmo
bili kivni na pokojnika, nego s ujime preblagi.
(slijedi).

 

Odgovor na špijunska
izvješća u ,, Dubrovniku“.

Svaki je narod majka priroda nječim istakla
od ostale svoje braće naroda na ovome
bijelome svijetu. Neki ima ovo, neki ono. Emn-
glezi se ističu n. pr. legmom — gdjegod su ba-

ti daleko. Nijemci su opet savijesni ljudi u sva-.

kom slučaju — pa i u samoj savijesti, jer su je
ponijemčili do najtanje žilice. Nabrajajući ovako
naprijed došli bismo napokon i do srba. A što,
kakovi su oni? Srbi su nekakav eztra narod. 1
sumo ime im je nešto extra: srb, srbi! Sto zna-
či to? Riječ: Hrvat, hrvati se, tvrde filolozi, po-
tječe od riječi hrabar. I zbilja, kad čuješ imeno-
vati Hrvat, odma pomisliš na hrabrost, na nje-
koga, što se neustrašivo i junački bori. Ali riječ
srb, odakle potječe, što znači? Niko na to ne u-
mije odgovoriti. Njeki hoće, da ta riječ dolazi od
latinske riječi servi: robovi, sluge — servi =
Servi = serbi = srbi. Drugi opet tvrde, da je
uzeta od riječi: srbiti, srbi me. I u jednom i u
, drugom slučaju porijeklo joj i značenje upra-
vo gadno. Ako dolazi od servi (robovi), kud ćeš

gadnije stvari, nego vuči svoje ime od ropstva. A- :

ko dolazi od riječi srbiti, srbi me — i opet je
gadno i glupo. Za što ćeš se zvati srb? Ako te
srbi, uzmi češalj, pa se iščešlji; ako te srbi po
tijelu, a ti koju vruću banju, pa si čist. Ali gdje
je prilika prozvati se za to srbom! Valjda u sla-
vu toga gada, što ti se prilijepio uz tijelo!

Kako im je dakle, tim srbima, i samo ime
nešto extra, tako su i oni, cijeli njihov narod pe-
kako na osobiti način osobiti, Možda su taki još

od strojilovih vremena! — ko zna? Nije ve-

le teško proniknuti u čem je majka priroda
tu njihovu osobitost postavila — u špijunstvu Ne-
ma naroda, u kome je tako raširena i usavr-
šena ta vještina, kao što u srba. Da, pravo re-
kuć u krvi im je, baš kao židovima lakomost

za novcem. Svak špijava kod njih: koliko dijete, |

| toliko čovjek, koli gospar, toli gomnar. Za uvje-
| riti se o tome, ne treba već kamo ići, dosta je
| biti u Dubrovniku: uvjeriti će te naši samozvani
| srbi, možda bolje nego drugi. Mi smo barem, mo-
i ramo priznati, usjvećma po ovima došli do vlasti-
toga uvjerenja. Stvar je upravo nevjerojatna, ka-
ko se razvilo špijunstvo kod ovih tobožnjih srba
u Dubrovniku — prava falanga žbira! Tolika je
sila toga demonskoga duha kod njih, da ako im
u šake zapane, i najznačajoije ljusko stvorenje,
u malo dana učiniti će ga žbirom ne gorim od
sebe. Mladić je kadar, ne više od sedmice dana,
poslije nego je zapao u taj zagušljivi špijunski
ambjenat, uzeti komadić kartice i olovku te klip-
sati sa hrvatskom glazbom i pomno bilježiti sva-
koga učenika Hrvata, koga vidi za njom maršira-
ti. U nedjelju ,Dubrovnik“ grmi proti gimnaziju,
da tjera propagandu hrvatsku, da puštaje učenike
Hrvate sudjelovati manifestacijama hrvatske glas-

be. Do potrebe, obećaje, da će im i imena izni-
jeti. Za čuvanje ulaza ,lirv. Rad. Zadruge“ ure-
gjena je čitava četa špijuna i špijuvića, njekoliko
dapače i samih gimnazijalaca. Koji god Hrvat u-
č nik ucje u ,Zadrugu“, njegovo je ime pribilje-
ž«n . A sve te bilješke stječu u redakciju ,Du-
brovnika“ u ruke njegovoga časnoga urednika. U
nedjelju i opet tv špijunsko glasilo terorizira pro-
fesore i učenike, da su hodili u ,Zadrugu“, — nji-
bova imena stoje na raspoloženju — do potrebe.
Kakvu god ludost reče koje dijete u školi, samo
ako je što hrvatskoga, a i profesur je Hrvat, od-
ma to Dubrovnik“ potanko iznese. Što znači, da
i megju tom zelenom djecom redakcija ,Dubrov-
nika“ amsestrirala je svoje špijuniće, koji joj vi-
= jerno i tačno svaku dojave. Časan zbilja posao!
| Daleko bi nas odvelo, kad bi smo htjeli, da sva-
i ku iznesemo, kako srbi u Dubrovniku špijuniraju.
Navestiti će mo samo još dvije. Kod vrata prećč.
kan. dn. A. Ljepopili stoji jedan postolarski du-
čančić, kad zakucate na vrata g. kanonika, rijet-
ko kada, a da koja glava ne pomoli iz te butišice,
a često, često ćete opaziti u toj glavi simpatič-
! mu glavicu g. srbende dn. P. Ficovića. Ulaz u-
, redništva ,Crvene Hrvatske“ stražen je isto tako
| od jednoga postolarskoga dućana. Jer inače čemu
bi njeki srbende, skitači, kišali tu po čitave ure
i ure? I kako bi ,Dubrovnik“ mogao govoriti o
i posjetiteljima uredništva ovoga lista? A gdje su
| pak špijuni i spijunići, koji krstare po raznim uli-
| cami i pred raznim ulazima! Njih barem svak vi-
di i svak se može o njihovu spijuniranju uvjeriti.
| Treba samo da se 4-5 Hrvata gdje sastanu, ili
ugju u koju kuću, a uvaženija ličnost hrvatska,
dosta je da i sama kamogod već otigje — u re-
| dakciji ,Dubr.“ to već sve znadu, a do potrebe
»Dubrovnik“ će o tome, ako će te i potanko
govoriti !

Mi Hrvati doduše nemamo što protiv toga
srpskoga špijuniranja, kome je duša i glava čas-
i no uredništvo ,Dubrovnika“. Jedino, premda cije-
| nimo da je špijunstvo srbima u krvi, čudimo se
!

 

i divimo abiluosti slavnoga uredništva te može
! svu tu četu tako vijernom i poslušnom držati i
bez ikakve plaće, jer poznato je, da su špijuni
vražija čeljad i čine se dubro plaćati. A ko zna,
ovaj izrod i ,nedonošće“, kao što je srpstvo u
Dubrovniku, bi li se i održalo u životu, da se
ostavi ovoga špijunstva ? Špijunstvo je doduše
' kužoa i otrovaa mana, ali zar ne vidimo na svi-
jetu groznih mana, koje tako kod njekih oviada-
ju, da ih se više ne smiju kaniti pod prijetnjom
neizbježive smrty? Zar ne vidimo pijanaca, koji,
kad bi se okanili pijanstva, skoro bi otputovali
s ovoga svijeta? Kako srpstvo u Dubrovniku ne-
ma nikakvog moralnoga razloga svome opstanku,
to je sa svim vjerojatno, da ga uzdrži ovo silno
njegovo špijunstvo. Neka za to g. Fabris dobro
pazi, te ako vidi da je počelo padati, neka se u-
čini naprijed, pak počne raspisivati nagrade: ko
mu špija ma što god već bilo Hrvatima, za sva-
ki redak štampan u ,Dubrovniku“ primiti će 10
novč. Treba, gospodine, da uzdržite srpski duh!

\
i
)
!
\

 

 

|
| , Montenegrina.“

| = Gorštaka Vuka Karadžića, čovjeka prosta-
ka, a najučenijega ,Srbina“ geslo: ,Srbi svi
i svuda“ rek bi da se je preživjelo, kao ra-
i tilo tugjinskih ruku. — Još će se naći ljudi, ko-
ji će izreći tu lozinku, ali ti su, ako ih dublje
proučimo, s tim rekli svu svoju naobrazbu. Luč
prosvjete, rek bi da je počeo prodirati i u onaj
dio našega naroda, koji je slijedbenik grčko-istočne
crkve, te je i njemu stala ruditi rujna zora pros-
vjete. U istinu još su daleko od žarkog sunašca,
ali mu se približavaju. Non datur saltus in natura,
te će se i oni postepeno prosvijetliti i odbaciti
gervilni ropski pridjevak: Srbi (servi), a prigrliti
staro svoje narodno ime, slavno i slobodno,: Hr-
vati. Ne će to biti ni danas ni sutra, možda će
nas ajedine obasuti, kosti u zemlji truniti, od
ne će ni spomene biti da smo opstojali,
ćeikoji vijek prohujati preko vrhova naših
brdija, ali, kao što iza duge burne i crne
osvane bijeli vedri dan, tako će nakon

Dalje u prilogu,

hiH