U DUBROVNIKU 14 ti Oktobra 1899. Godin IX tobra 1899. mm m. _————————————— —_————.————————— s... —————— m minama amam——————— CRVENA HRVATSKA == Cijena 1 lila unaprie: godinu tior. 4:30 , na or. dodoa RE ie 2:50; sa inosemstvo fior. 4:50, Pojedini broj stoji 10 novč. ghuiinan MASA Bre i pl i pesa mer Da o e eje . 6, na po godine flor. Godina IX. vei g plaćaju se opravi ,Orvene Hrvatske* u Dubrovniku, gdje su vo is se Uredništva. M. on O. pretplata mine, smatra se da je predbrojen i za poša- sto polugodište. RE sea zahvale i ost. plaća se 10 novč. po retku, a oglasi koji se "ov post JN na prima ni uredništvo ni uprava. Sa Drave. i I Prilično smo udaljeni od slavnog Dubrovni- ka grada, daleko je od Drave pa tamo dolje do hrvatskoga jadranskoga mora. Nu hrvatskomu o- sjećaju, hrvatskoj misli nije to daleko. Za mlagjih dana, bivši u školama često nam se je miso ba- vila sa slavnom našom hrvatskom Atinom, opje- vauim Dubrovnikom. U ono doba mnogo smo i mnogo čitali stare naše hrvatske dubrovačke kla- sike, praveći iz njih bilježke, te učeći iz njih či- stu štokavštinu. Mimo Čengić age te narodnih hr- vatskih pjesama bilo nam je najmilije štivo, du- brovački hrvatski pisci. Nisu badava upravo kaj- kavski Hrvati, koji su očuvali ono malo banovine, nadovezali sa hrvatskom književnom prošlosti slav- noga Dubrovnika grada. Tako rekuć hodočastili su u Dubrovnik, da otkriju to sakriveno hrvatsko blago; te da ga predoče začugjenom svijetu: da Hrvati nisu samo na sablji junaci, nego takogjer i na peru. Zato hrvatski narod može se ponositi svojom ne samo bojnom slavom, nego i književ- nom prošlosti. Mi Hrvati već u XV. stoljeću pisali smo književnim narodnim hrvatskim jezikom. Sva ta naša drevna dubrovačka i ostala dalmatinska hr- vatska književnost nosi na sebi i odaje značaj posvema hrvatsku, zapadnu, recimo katoličku. Ni- jedan narod južnoslovinski nije ni mogao imati ta- kove književnosti, jer nijedan nije bio u dodiru sa zapadnom recimo katoličkom kulturom. Naročito srpski ne. Do najnovijega vremena pisali su sla- veno-srpštinom, dok nisu njihovi preporoditelji Dositej i Vuk, bivši u doticaju sa Hrvatima i za- padnom kulturom, te imajući pred očima hrvatske narodne pisce Kačića, Kamižlića, Došena i Relko- vića: u nas se Hrvate ugledali; te se počeli oslo- bagjati njihove crkvene slaveno-srpštine, Već ta okolnost čini smiješnim onaj prikor, djetinski, naročito srpskih neznalica: koji prigovaraju rimo- katoličanstvu kao da guši narodnost, Kao da nisu katolički Talijani, Španjolci, Portugizi, Francuzi, Poljaci i mi Hrvati imali narodnu kojiževnost, do- čim su grčko-istočni narodi Rusi, Bugari i Srbi i Rumunji istom u ovom vijeku započeli po uzoru tapadnih naroda počeli pisati narodnim jezikom. Zato je upravo smiješna i djetinska ta srpska dr- zovitost: kad oni onsko po ,gotovinaški“ po ,šu- madinski“ sebi svojataju slavnu hrvatsku dubro- vačku književnu prošlost. A kad tamo amo ne ima nijednoga pisca, koji ne bi bio zapadnom kultu- rom, katoličkimi nazori zadojen. Kako smo rekli u ono vrijeme nije bilo toga Srbina, koj bi bio i znao i mogao onakovoga šta napisati: kao što je napisao ovaj ili onaj hrvatski dubrovački ili dal- matinski pisac, Otkud bi i znao. Ko je pomno pratio razvoj kulture pojedinih recimo povjesnič- kih naroda, tej će snati: da nije nikoj narod sam po sebi uzdigao se na veći stepen kulture; nego da je tugjom pripomoći pridigouo se, te na svoje Duge stao. Naročito što se tako zvane duševne kulture tiče, Teko zoamo, da su i isti Grci zala- tili u Egipat i Palestinu i Feniciju, Rimljani bili su učenici Grka itd. Dok nije katolički Rim pro- Svijestio njemačke narode a i slovinske. Nijemci- ma je takogjer biv učitelj u prošlom stoljeću Fran- m *) Od ugledna otačbenika ia Slavosije, Ur, cuz a Francuzu Španjolac i Italijanac, & nama Hrvatima naročito dalmatinskim Italija, a gornjim Nijemci. Zato nije nikakovo čudo, da dok su naši slavni hrvatski učenjaci učili u Rimu, Padovi, Bo- logoi: da su oni došavši kući, takogjer prosvjetu donesli k nami u Hrvatsku u svoju domovinu. Za ropstva turskoga i Srbin i Bugarin jedva je uz gus- le javorove pripjevao o svojim junacim u narod- nom govoru, dočim mu je i crkva i književnost odisala slaveno-srpštinom. Naročito Srbi učili su od nas Hrvata narodno pisati, kao što bi bili po svoj prilici izgubili i narodni svoj jezik: da nisu i za vedrih kao što i za tmušnih dana utočišta tražili u svoje starije braće Hrvata: gdje su to utočište upravo bratsko i nalazili i nekad a i da- nas. Mi Hrvati žalibože bratstvu za ljubav zabo- ravljamo i na kulturnu povjest prosvjetnih naroda kao što i na našu domaću hrvatsku: te se pu- stopašnomu, jogunastomu mlagjemu bratu Srbinu dajemo, da komedije zbija na našoj hrvatskoj do- maji, kao da je on starije, kao da je on nami šta bilo stekao. A kad tamo on zlorabi sveto bratsko hrvatsko gostoljubje, te nam hoće da razklima bratski dom. Za nekadašnjih vremena kao da nije bilo ta- ko. Premda znade naša hrvatska povijest pripovje- dati tamo od zemana: kako su se braća Srbi nas držali, i za nama se otimali, te naše susjedstvo tražili, k nami bježali — već tamo od vremena Simeona Velikoga cara bugarskogi —; ipak naša hrvatska povijest tako rekuć i ne zna za ime srp- sko, do ispred dvijesta godina. Mi smo se upitali u čovjeka, koji ta vrela znade kao iko drugi: pa nam kaza, da ime srpsko u starije hrvatsko doba jedan ili dva put se samo spominje. Sad kako to može biti: da Hrvati tako rekuć i ne spominju Srba? Jednostavno tako: da su nekadašnji Srbi zbilja bili naša braća rogjena; pa kad su i nevo- lje nalazila utočišta u starije braće Hrvata, da su onda u starije braće i ostajali kao Hrvati. Najpo- slije i kod samih Srba i dan je danas običaj: da se kućna slava slavi u starijega brata, jer da je on glava. Evo tako je bivalo nekada recimo do bitke kosovske, gdje su i Hrvati Srbima pomaga- li: kao što je to lijepo naš Rački i dokazao. Nu poslije te nesretne bitke nekako je pravih istin- skih Srba nestajalo. Maožina bila je rasprodana, mnogi se isturčiše, mnogi razbjegoše. Zato imade- mu po nekadanjim srpskim krajevima kojekakve pasmine, kojekakvoga življa. Ima tu kojekakovih grčkih cincara, karavlaha t. j. Rumunja, Bugara, Škipetara it.d. To nijesu bila naša prava nekadaš- nja braća srpska, pa koje čudo da su ti dolazeći u hrvatske krajeve: da se nije osjećao bratom, nego tugjincem; pa onda robi i pali i sulumčari po Hrvatskoj gore od Turčina. 1 što je značajno, da im je u tom prednjačio njihov grčko-istočni kler Nekada nije bilo te tako rekuć sotonske mrž- nje na Rim u grčko-istočnih srpskih popova. Ba- rem nam o tom nije ništa poznato. Nego ropstvom turskim, nadošlo je duševno ropstvo za Srbe, grč- ko-istočno, fanariotsko. Ti fanarioti sa svojim grč- kim cincarima duševno nam tako rekuć posvema otugjiše naš bratinski srpski živalj Oni tugjinci nije čudo, da su upravo sotonskom mržajom za- grijevali braću Srbo i proti Hrvatim i proti Rimu. Ta neka se ne kaše, da nije tako, Kao da ge ne sne, da je i Dušan silni u svezi bio sa Ri. NARODNA šEPUDOIKA HRVATSKA NAUČNA BIGLIOTEKA, DUBROVNIK mom, barem neko vrijeme: da i ne spominjemo sv. Save. Nu to je bilo prije bitke Kosovske. Ma- lo se s naše hrvatske strane a jošte manje sa srp- ske strane o tom razmišlja: otkuda ta upravo s0- tonska mržnja sa strane Srba, naročito sa strane njihovih grčko-istočnih popova i na hrvatstvo i na rimo-katoličanstvo. Počam od onoga cincara vladi- ke Ružičića pa do recimo paroka golubinačkoga upravo kipi kler srpski nekom upravo nerazum- ljivom mržnjom proti svemu što je hrvatsko. Eto kako je nedavno popa od oltara upravo prokli- njao svoje stado srpsko, što je glasovalo sa Hr- vatima: da je glasovalo sa zakletim dušmanima i hrvatstva i srpstva Talijanaše, ne bi bio sigurno ni proklinjao, nego dapače i blagoslovio ih. Ko će to da razumije?! Tu je neprijatelj čovjek mo- rao mržnju zasijati megju rogjeuu braću. Niko ni- je mogao drugi biti, nego fanariotski Cincar. Poslije pada carigradskoga duševno je vla- dao grčko-istočnim narodima carigradski patriara. Te patriare već su i za bizantinskih vremena is- ticali se svojom ropskom ćudi, koji su i carevim i cunusim u svem pogodovali za dobri novac. A što istom kasnije kad su od Sultana primali za ćese žutih medžidija patriaršiju: što su istom onda radili od svojih nesretnih vjernika?! Nije čudo što su ti grčki cincarski fanariotski popovi ponaj- prije nastojali srpske vjernike zadojiti paklenskom mržnjom proti jednokrvnoj braći, katoličkim Hr- vatim. I potpuno su uspjeli. Samo se čudimo ka- ko se tomu ne mogu dosjetiti Srbi. Doduše oni se boje Carigrada ko vrag tamjana, oni su odbi- jali Carigrad, no fanariotske mržnje, kojom ih je zadojio Carigrad, ne mogu se otresti, naročito nji- hovi popovi i kalugjeri. Upravo je grozao kad čo- vjek pomišlja: da se od oltara proklinje svijet, zato što u slozi sa bratom brani se proti tugjinu. Vjera i oltar imao bi biti izvor ljubavi, božanske kršćanske ljubavi. ScGlavonia. U dva zadnja broja ,Dubrovnika* nekakav Orlando (da nije , Bijesni“ ?) hoće da skoči iz ko- že da dokaže da su stari Dubrovčani pod riječi Sclavonia razumijevali ,srpske zemlje.“ Da to ni- je tako nego baš obratno biva da se pod Sclavo- nia ima razumjet hrvatske zemlje, vješto i neobo- rivo dokazali su gg. Milić u (,Jedinstvu“) i An- drović u (,Crvenoj Hrvatskoj“). Onoj mnošini ne- pobitnih dokaza koje su rečene gospoda naveli, nadodati ću i ja još dva, da se bolje istina potvrdi. Igojac Giorgi u jednom rukopisu (bez po- četka) i koji u koliko je meni - poznato nije bio tiskao, i u komu bi htio dokazati da je slavenski jezik temelj svijem jezicima na svijetu, mnijenje u koje su tvrdo vjerovali dubrovački naučenjaci u 18 stoljeću, piše: ,Slavonica lingua, quae ho- die corrupto non nihil vocabulo ,Sclavonica ap+ »Pellatur, neni < lagojikvjh eva "ladeque Mysij, Servi, Bulgarij ...... utuntur.“ Dakle Giorgi kaže da se ,lingua Sclavonica“ služe Hrvati i Srbi i to Dalmatince, Bošnjake i Hrvate i Istrijance stavlja u jedan red. Dočim 8r- (/ az +