Br. 15.

 

Pretplata i oglasi plaćaju we upravi ,Crvene Hrvatske“ u Dubrovniku, gdje su
em u kuću s sa Austro-Ugarsku, | i utužljivi, a dopisi šalju se Uredništva.
Za oglase, priopćeno, zahvale i ost. plaća se 10 novč, po retku, a oglasi koji se

se da|| više puta tiskaju po pogodbi i uz razmjerni popust.
Rukopisi se ne vraćaju. Listove nefrankirane ne prima ni uredništvo ni uprava.

List izlazi svake subote. Cijena mu je unaprijeda u Otpravništvu lista; na godinu fior.

4:50, na po godine fior, 2:25 ;za Dubrovnik sa
i Bosnu Hercegovinu
fior. 4:50, i poštarski troškovi.

Pojedini broj stoji 10 novč. Ko ne vrati list kad mu pretplata mine, smatra

je predbrojen i za došasto polugodište.

s poštom: na godinu fior, 5, na po godine fior. 2:50 ; sa inozemstvo

0 DUBROVNIKU 9 Aprila 1898.

Godina VIII.

 

a

 

 

 

Gosp. R. N. (aliter L. V.) prilagodivši se
pastirnicam pravoslavnih episkopa, premda kato-
lik, htjede i on proslovit svoju o sjedinjenju cr-
kava sa člankom pod naslovom , Unija Crveno-
Hrvata“ u br. 13 t. g. samozvanoga , Dubrovni-
ka.“ Na ti ga šepavi korak navedoše članci o U-
niji, koji izlaze u ,Crv. Hrv.“, ili da baš iskreno
rečemo, na to ga je usilila srpska propaganda, o
kojoj sada on ovisi, koja je u nas toliko narodna
i temeljita, da u uniji, biva u odreci pravoslavlja,
vidi i smrt srpstva.

On je na prvi mah prosudio, pa da mu pra-
vo kažemo i pogodio, da je pisac onih članaka
svećenik. A mi mu ončas odvraćamo, kako smo i
mi prosudili (i pogodili), da pisac rečenog članka
» Unije Crveno-Hrvata“ nije drugi nego oni isti,
koji je pod istom firmom R. N. nazad malo dana
u ,Dubrovniku“ izlio toliki ijed i čemer proti du-
brovačkim Hrvatima, pred njim teško grešnim, što
su se usudili u crkvi Sv. Vlaha pomoliti za dušu
pokojnog velikog hrvatskog otačbenika Antuna
Starčevića. Da.... po stilu punu vatre, po ide-
jama bizantinizmom prožetim, po citatim izvede-
nim od arapske do franceske književnosti, mi smo
ončas u onome članku upoznali osobu, koja pri-
pada prvoj kategoriji pseudo-dubrovačke aristokra-
cije, koja puna srpskog žara razmeće se po Du-
brovniku kao po svojoj djedovini, A sada kad smo
se upoznali sa piscem, hajde da prorešetamo nje-
govu bombastičnu pisaniju, kojom on misli zače-
pit usta svojim sadašnjim i budućim protivnicima.

U uvodu svoje rasprave on se najprvo srdi
na popa, koji se usudio pisat 0 uniji u listu par
ezellence protusrpskom; u listu stranke, čiji je vo-
gja izrekao proti svećenstvu hrvatskom neki du-
boki aforizam. Zar je pisac 0 uniji imao uručiti
svoju raspravu ,Dubrovniku“ ? listu par exellence
protuhrvatskom ? listu koji, uz ostale razloge, mr-
zi Hrvate baš i zato, jer ostaju vijerni vjeri svo-
jih otaca? organu srpsko-pravoslavnog svećenstva ;
listu koji je prvi u Dalmaciji, sa svojim ortakom
zadarskim, navijestio rat vjerskom zbliženju jedno-
krvne braće? listu koji napada najodličnije hrvat-
ske crkvene dostojanstvenike? Ili je zar morao
svoju raspravu uručiti g. R. N. (aliter L. V.) da
je preda crnogorskom ,Glasu“ ili ,Srbobranu.“
Popu koji piše u ,Cr. Hrv.“ potpuno je poznat
aforizam pokojnog vogje stranke. Taj aforizam bi
izlijev uzrajane duše, koja se u ona mučna vre-
mena srdila proti malodušnosti i mlohavosti nekih
ondašnjih hrvatskih svećenika. Ali nek znade g.
R. N. (aliter L. V.) da 86 svećenstvo hrvatsko 0-
prostilo i smirilo sa mučenikom plemenite i po
naš narod spasonosne hrvatske misli, to sjećajuć
se njegovih meprocjenjivih zasluga za hrvatstvo i
slobodu svog naroda, da je zaboravilo aforisam,
koji spominje R. N. i koji rodoljubnom svećenstvu

nije bio ni namijenjen.
No hrvatsko, a nadasve dubrovačko katolič-

ko svećenstvo ne smije mirno mimoići borbu, ko-
ju ,Dubrovnik“ u Katoličkome Dubrovniku vodi
proti nastojanju i ideje velikog genija i glave va-
sione crkve Lava XIII, niti može bladno pretr-
pjet, da jedaa R. N. (aliter L. V.), koji se sam

*| Dopis is grada,

 

hvasta da je gorljivi katolik, usugjuje se u ,Du-
brovniku“ davat lekcije katoličkim biskupim pa i
samom Lavu XIII., eda pruži ruku listu, koji ne-
prestano napada na naše crkvene dostojanstvenike
samo zato jer ovi, katolici po vjeri, Hrvati su po
narodnosti.

Naš N. R. (aliter L. V.) u svojoj raspravi
najprvo pita: protiv koga pop piše svoje članke
unije? Mi ćemo mu ončas odgovorit da ih u prvom
redu namjenjuje takozvanim dubrovačkim Srbima
katolicima, megju koje hoće da se broji i R. N.
(aliter L. V.). Piše radi onih koji su u Dubrovni-
ku stvorili srpsku stranku, pravi kamen smutnje
napretka Dubrovnika u narodnom i svakom po-
gledu. On ne misli dokazat ono što je do sitosti
dokazano, kako se čini R. N. (L. V.), da je Du-
brovnik još u svome zametku bio, kao što je i
sad katolički grad, niti se plaši da bi, nastojanjem
katoličkih Srba mogao vjerom prevrnut. On kori
one katolike, koji proti svoj predaji otaca svojih,
proti historiji i protiv cijelom neumornom radu
starih Dubrovčana, hoće da vode borbu protiv
vjere i unije i misle da ih na (o ovlašćuje tašti-
na, prkos i krivo shvaćanje narodaih načela. Po-
što je cijela prošlost Dubrovnika katolička i hr-
vatska, a da mu sadašnjost i budućnost ne bude
hrvatska, naši Srbi-katolici misle da će to posti-
gnut, ako mu ista ne bude ni katolička! Zar sve-
ćenik, koji u ,Crvenoj Hrvatskoj“ 0 uniji piše,
nije pravo uradio, što im je malo na prste po-
gledao ?

Dubrovačka Republika kroz cijeli svoj život
slijedila je katoličke osjećaje, sveisto kao što su
njezini slavni književnici instinktivno intuirali hr-
vatske, koji, i ako onda pitanje narodnosti nije
opstojalo, u našoj klasičnoj knjizi na sve strane
izbijaju. Zar ćemo se mi svega toga odreći za lju-
bav onijeh, koji, kad god su mogli, Dubrovniku i
Republici štete naniješe? Dubrovačka Republika
pošto je bila iz svojih zemalja istrijebila pataren-
sku sektu, nije dozvolila više da joj se druge u-
vlaču. Istina, da je bilo nekih diplomata dubro-
vačkih, koji, istoj cijelji nadahnuti, ne bijahu slož-
ni u postupanju, kako u svojim citatima opaža R.
N. (L. V.), ali ta misao nije mogla prodrijet, zato
ni boba ne vrijede svi citati, a neki nama dola-
ze još više u prilog.

No o tom u došastom broju.

Unija.

Godine 1673 dakle iza grozne trešnje koja
je snašla mili grad, dubrovački trgovci, mole bi-
skupa Benlijića da u Biogradu sagradi crkvu, ali
ga smrt zateče. Godine 1675 raskolnički patrijara
okružen mnoštvom saptija na silu navodi katolike
da mu priznadu vlast. Imotski samostan je oglob-
ljen za 80,000 jaspri a toliko i Dumanski. Nevolj-
nim bosanskim katolikom smilova se dubrovačka
republika, te čim posla te godine u Drinopolj svo-
ga poklisara Marina Ca

4
:
:
ž

NA ONA REPUBLIKA MV A

NAUČNA BIBLIOTEKA, pUSAC1:X

man od carskog blagajnika, te uaredi da ostave
franjevce u miru. Koliko bi manje Srba bilo u
tim pokrajinama, srba po vjeri, da turska vlada
nije neprestano štitila ne samo grčko-istočnjake i
njihove duhovne pastijere, nego i silila katolike
da im se podlože i da priznadu njihovu vjeroispo-
vjest! Ali to ostavimo na stranu.

U ovo doba u Dubrovniku vanrednom i baš
primjerom revnosti radi o uniji dubrovački pop
Franjo Ricciardi. On podupire živu molbu stanov-
nika u južnoj Ugarskoj, koji se tuže da nemadu
duhovnika, nego da su usilovani svoju djecu krs-
tit kod grčkih popova. Gorijivi pop predlaže sve-
toj stolici da odpošalje tamo franjevce a nadasve
one iz Bosne. On god. 1684 obavješćuje Propa-
gandu da turci će smaknuti biskupa, zato da se
ukloni, i da ga obavjesti. Godine pak 1687 i 8
javlja da franjevci u takim okolnostim i progon-
stvu živu, da svaki dan gledaju, kada će ih po-
vesti na vješala; nu da ipak ti božiji ljudi puka
ne ostavljaju.

Opet g. 1692 nasrće patrijar na katolike Bo-
sne i Hercegovine, da ih skuči pod svoju vlast, a
opet ustaje Fraujo Ricciardi uz vrloga svoga dru+
ga dubrovčanina Ivana Benigni, ište im potpore i
pomoći kod svete stolice. Oni prose da zaštite
katolike kroz francuskog punomoćnika. Crtaju ži-
valnim bojama gevolje katolika i pogibelj prene-
vjerenja. Ali pokušaji siloviti uz ogroman novac
ipak slave slavje. Revno dopisivanje slijedi sve do
svrhe vijeka.

U XVIII. vijeku, nastojanje ne prestaje. O.
Lodovik Radić kako misionar po svoj prilici otro-
van mre u S. Mauri. O. Anselm Gjurković biskup
Trebinja, koji glavom u torbi mnoge godine kroz
neprestano strahovanje i pogibelji, iz prostoga se-
la Čepikuća bodri i sokoli svoj puk. Biskupat, ka-
že jedan spisatelj postane onamo sasma nemoguć ;
jer su pastijeri bili prisiljeni sakrivat se, na o-
prezu biti pred svijem, jer su im uvijek zasjede
stavljali, te su ih pogibelji okruživale, naročito za
vrijeme pastijerskijeh pohoda. Dubrovčani su bili ;
O. Jacint Alamanja misionar po Balkanu, požr-
tvovni Trebinjski biskupi Antun Primi i Antun
Righi. Osim žive riječi i perom se u tome smislu
radi. To su nadasve pokrenule učene i glasovite
radnje književne O. Anselma Banduri i O. Serafi-
na Červe. Isusovci kako u svemu požrtvovni, ta-
ko i u tomu, i pismom i poslanjima svaki dan to
bolje napreduju, i danas bi po svoj prilici okol-
nosti vjerske bila za nas povoljnije, da sektarska
sila i spletkarenje ne bude taj red u naporu ra-

je samo imenovati ih, jer dobro poznati u knji-
ževnosti: Ardelji Dallabella,  Brnja Inssen, Gju-
ro Bašić, Giuro Matei, Vice Balaki, svi dubrovča-