tina i tisuća krijeposnih duša, koja je sve naraš-
taje pratila, resila i nadahnjivala, da je to živa
istina dokazali smo prenoseć svijedočanstva doma-
ćih spisatelja, povjesne činjenice, prilično čislo
gorljivih i svetih radnika. Ta živa istine nije se
nijednomu od domaćih spisatelja izmaknula. Eto
što piše Medo: knez Pucić: Najviše se trudila u
ovo doba Republika, kazo bi uzdržala vijerne cr-
kvi Sreopćoj, ili katoličanskoj susjedne narode is-
točnoga vjeroispovjedanja; znala bo je (čujte Srbi
katolici!) da se razdjeljenjem zakona razdjeljuju
duše, a kad+ se ove razdijele, da veće ne ima ni
a gragjanske sloge, ni narodnjeg naprijetka.“

Mi dakle, koji prama slabim silama zagova-
ramo, branimo i naglasujemo uniju, znamo i osvi-
jedočeni smo i dokazali smo, da slijedimo stope
slavnih naših pregja, koji su gorostasi bili u kri-
jeposti, u znanju, u svakom prometnom zauzeću,
dočim ispovijedamo da smo patuljci prama njima.
Pak nam i to zamjeraju srbi katolici, koji bi ka-
toličanstvo ćeli zaulariti da ne pisne o najživolni-
jem pitanju; ćeli bi ga skameniti da gleda svaki
dan nove pridošlace mućke, da ne saželi što sva-
ka plemenita duša vapije: slogu! To nam zamje-
raju oni koji se nazivlju dubrovčanima, a po odu-
ljenju dokazivaju od dubrovčana ne imadu niti
sjenku onog čućenstva koje nam je i pismom i ri-
jeći i domaćom predajom duboko u srce uvrije-
ženo. Ako mogu svojom drzovitosti bezočno danas
i najbolju namjeru osumnjičiti, ali ne mogu staro-
davna pisma uništiti i krivotvoriti; a ta jasno i
glasno kažu da mi po istini kažemo, da u nami
jest pravi i živi duh staroga Dubrovnika, koji je i
blagostanje i skupnovladu izgubio, ali vjeru svoju
niti je izgubio, niti dopuštio da bilo kojegod strasti,
kojegod tendencije okaljuju. Za uniju smo, jer su
oci, gjedi i kušungjedi naši zato bili? Za uniju su
crkve naše, naši pastijeri, ne iz kakvog lukavog i
sićusnog razloga političkog, kog svijetski dogogja-
ji mogu uskoriti, kako i odgoditi a možda i na
vijekove ugušiti, nego iz one ljubavi, prave iskre-
ne, otvorite, osvijedočene, koja proiztiče iz Onog
Božanstvenog Srca, čigov je vapaj bio: mir i je-
dinstvo. Srbi katolici, moći će zamjerati osobama,
ne odobravati srestva, kuditi način, nastojanje, ali
pobijati načelo, ali davati lekcije biskupima, Pa-
pama, to je malo odviše za jednoga koji se priz-
naje katolikom, za list, koji se diči dičnim imenom
našega miloga grada. To se zove rušiti dobro ko-
je imamo, to s zove uvagjati sumnju, razdor iz-
megju nas katolika, sijati nepovjerenje indiferen-

i kratko a pravo to je djelo dostojno Erostrata.
poza ' i (Slijedi.)

 

Dubrovnik, 7 Aprila.

Kad baš hoće neka mu bude! — I ,\a-
rodni List“ zatvorio je svoja vrata gosp. V. M.
8 Kune, pa se ovaj obratio ,Hrvatskoj Kruni“
dn. Iva Prodana, koji sada u tome listu štampa-
va sve ono, što misli da bi naše rodoljubno sve-
ćenstvo pokudilo, da vidi u ,Kat. Dalmaciji.“ Ta-
ko je u ,Hrv. Kr.“ počeo izlazit cijeli niz članaka

iv meni, punih perfidnih laži i grdnijeh kleveta.

datirani s Pelješca, doduše još nijesu pot-
pisani, ali moja je opravdana sumnja, da ih sa-
stavlja, ili barem nadahnjuje isti g. V. M., koji je
uz to privatno obećao, da će nastaviti i u Franko-
vu , Pravu.“

Nalazim ispod moga dostojanstva, da se o-
svrćem i pobijam ono što ,čista“ ,Hrv. Kruna“
prima od svoga dopisnika s Pelješca i cijenim da
gubio od svoga, kad bi pokušao da se branim.
kad gosp. V. M. neće da se umiri, nego i da-

dulića — u koliko se za ono doba moglo — bio
proniknut samo hrvatstvom, a nipošto srpstvom.

Iza srbo-hrvatstva preselio se dum Vice u
narodnjački logor, i ako je to — u nekom pogle-
du — jedno te isto, Postao je vatreni mladi na-
rodnjak i tu se je napokon pohrvatio. Sjećam se
i danas koliko sam muke s njime imao, kad je
počela ,Crvena Hrvatska,“ radi pravaških načela,
koja kao jedina spasonosna za Hrvatstvo držao
sam da ih treba preliti u dubrovački puk, čemu
se on onda, i ako uzulud. žestoko opirao.

Ni ta faza nije mnogo potrajala. Kad su še-
sterica istupila iz kluba narodne stranke, i g. Vi-
ce Medini pošao je za njima i živo se zauzimao,
da se u nas ustroji njihova stranka, ali bez us-
pjeha, jer naša stranka, i ako je simpatično poz-
dravila istup šesterice kao početak odlučnijeg ra-
da, nije se btjela njima pridružiti, nego je čekala
da oni stupe u stranku prava, što se poslije i do-
godilo. Megjutim mi dum Vicu nalazimo u ovo do-
ba sa šestericom i to za dulje vremena.

Nakon toga mogao bi spomenuti jednu ma-
lu pauzu u stranačkom isticanju g. V. M., ali, ra-
di njega, bolje da je ispustim.

Ljeti god. 1894 baci se napokon naš dum
Vice sa svom snagom svoje pjesničke duše u stran-
ku prava. Malo za tim dogodi se u njegovom po-
litičkom ,radu“ nešto, što je dobro da se zna.
God. 1894, jeseni, bijaše radi pozuatih Gondoli-
nih izbornih nasilja uništen izbor III. tijela opći-
ne dubrovačke i urečen novi. Naša snaga u pu-
ku bila je takova, da se protivnici nijesu usudili ni
prikazati i tim bijaše izbor 12 hrvatskih vijećnika
posvama osjeguran. Ali megju imenima ove dvanae-
sterice nema našega dum Vice. On je bio nošen
u I. tijelu, koje nam je nečuvenim postupanjem
Srbo-talijanaša propalo, no taj izbor nije ukinut.
Sad dum Vice htio je da se izbriše koji kandidat
iz III. tijela, a uvrsti njega, t j. on nije to izrič-
no kazao, ali je oko toga radio. No to se nije
pod nijedan uvjet moglo više uraditi, ni brisati
ljude, koji su jednom bili izloženi i podlegli sili,
a da se udovolji ličnim.... slabostima pojedina-
ca. Tad učini naš dum Vice veliki škandal u Či-
taonici i stane vikati, da stranka prava nije zastu-
pana itd., a svu viku podignuo je ,u ime stran-
ke prava,“ premda smo ga mi pravaši čas prije
molili i zaklinjali da šuti. Tu se dogodi velika
smutnja i o dlaci da ne bude uništen sav rad od
nekoliko godina. Pa kad mu niko mije dao pravo
(ko što mu ga ne mogao dati), tad dum Vice,
vas izvan sebe, udre u najskrajnji radikalizam i od
onda stane proglašivat svijeh uzajamno izdajica-
ma narodnijem, koju svetu borbu vodi om i danas.
Da je našao odziva, bio bi uništio sve ono, što
se s velikom mukom, pomnjom i opreznosti uči-
nilo u Dubrovniku na korist Hrvatske, Nego sre-
ća da ga nije slijedio nijedan dubrovački pravaš,
u čemu je oa vidio poglavito moju krivicu i od to
doba postadoh najmilijim objektom njegovih ma-
padaja, po svim onim listovima, koji mu te ek-
spetoracije primaju.

Kao pravaš on je god. 1895 postao veliki
pristaša Davida Starčevića a protivnik Frauka i

gosp. David mora da još ima pouzdanicu, koju mu
je on poslao.

A malo dana iza toga okrene mu legja i za
sad je evo ,čisti,“ dapače ,najčišći“ Frankovac,
koji niječe hrvatstvo i pravaštvo svakome, te neće
da, kao i on, obožava Frankov rastvorni rad!

Velim sa sad je Frankovac, jer ko zna što
će nam još bliža budućnost donijeti i neće li se
i sami ,čisti“ jednog jutra probuditi i s užasom
opaziti da ih je dum Vice ekskomunicirao. U svim
ovim metamorfozama naš dum Vice uvjek je pa-

dao u ekstreme.
Ja mu ih u grijeh i ne upisujem, jer ga do-

bro poznam, a poznadu ga svi u Dubrovniku ko-
liko svjetovnjaci toliko svećenici, gdje mu se mno-
go toga odbija na njegovu nesretnu ćud. Ali u
Dalmaciji ga svak ne pozna, a uz onu pohvalnu
ne ko, nego što, mnogo puta dobro je ipak znati
i ko piše. Evo dakle ovdje političke slike našeg
dičnog, našeg vrlog otačbenika, koje fraze mi no-
vinari češće puta na laku ruku prosipljemo. Ovo
je neka vrat Stražičića, jer i ovaj je mnogo toga
promijenio, i ako opstoji velika razlika izmegju
jeduog i drugoga. Obojica pak useše za zadaću,

da se bave mojom malenkosti i da me podučava.
ju u politici, jedan pravaštva, a drugi hrvatstva i
slavenstva! Zar nije baš da pukneš od smijeha ?

Ja ne kažem da g. V. M. ovako radi iz in-
teresa. Ne; on je dapače doživio rad toga mnogo
neugodnosti i gorkih časova. Njega vodi osobna
strast, prkos i neki svadljivi temperamenat što ga
ima, koje ,kreposti“ mogu — osobito u mahnito
doba — da budu sviedočbom i velikog patrijotiz-
ma — ali ne pred svakijem. Ja mu dapače u zlo
ne uzimljem, pak mu evo i javno priznajem, da,
ima pravo da radi, kako mu na um šune,

Ali neka se onda i meni dozvoli, da prezi-
rom odbijem lekcije, koje mi dijeli ovako prevr-
tljivi čovjek. Ja sam doduše više puta primio pje-
gov rad (primiću uvijek sve što mislim da je do-
bro i korisno hrvatstvu, ma od koga dolazilo) ali
da sam pjega slušao i slijedio, i ,Crvena Hrvat.
ska“ bila bi prošla kroz sve one gore navedene
faze, pak bi onda svaki značajam čovjek imao pra-
vo, da okrene glavu od lista, koji mu ne pruža
nikakva jamstva o načelima i uvjerenju, koje is-
povijeda, jer ne bi bio sjeguran, da taj list neće
sutra pljuvati na načela, koja je juče u nebesa di-
zao. Uvjerenje i ideje nijes košulje, koje se svaki
dan mijenjaju. Svjestan sam da je moj rad proni-
knut pravaškim mačelima na korist Hrvatstva i
Hrvatske. Politika koju zagovara ,Crvena Hr-
vatska“ ima uza se sve neodvisne pravaše u Ba-
novini, u prvom redu sve naše onamošnje svećen-
stvo; ta će politika pobijediti i u Dalmaciji, a
neka g. V. M. piše i misli što ga je volja.

* x
*

Ovoliko samo na ličnu obranu i da se malo
prosude neki rodoljubi (nije ni g. V. M. sam) ko-
Jim je glavno načelo osobno isticanje, bilo kako
bilo, a vas politički rad izražen u svagji, razdoru,
inadu i neplodnoj osobnoj polemici, koju na svaki
način traže i izazivlju. Takovi elementi nijesu pro-
niknuti ljubavlju domovine ni načelima stranke
prava, a od pravaštva nemaju ništa osvem etike-
te, koju su sami sebi prilijepili na čelo. Dužnost
je svih ozbiljnih pravaša, da .njihovoj bjesomučnoj
preuzetnosti već jednom na put stanu, na korist
stranke prava i hrvatskoga naroda.

Frano Supilo.
===

Naši dopisi.
Beč, 1 Aprila.

Štovani gosp. Uredniče! Nije se uzalud re-
klo, da je muzika kadra, da osvježi, okrijepi i o-
plemeni čovječje srce; ti eto smo i sinoć imali
prekrasnu priliku, da se i opet potpuno uvjerimo
o nepobitnoj istini te tvrdnje. — Sinoć je naime
»Slavensko pjevačko društvo“ opet priredilo u
Ronacherovoj dvorani prekrasan koncerat sa bi-
ranim programom, koji je radi vještine ljudi, te
su ga izvagjali, stekao još veću vrijednost. Neću
da se upuštam u dugo opisivanje pojedinih koma-
da, ama samo hoću da istaknem bitne stvari. —
Malo poslije 8 ur4 u večer koncerat pred
prepunom dvoranom najotmenije publike sa na-
šim nikad dovoljno ne pohvaljenim hrvatskim alem
— kamenom, sa divnom ouverturom Lisinskijevog
»Porina.“ Moje su sile preslabe, da opišu onu ne-
natkriljivu muzikalnu vrijednost, kojom se može-
mo ponositi ne samo mi Hrvati, nego u opće či-
tav muzikalni svijet. Osobitu hvalu zaslužuje , Sla-
vensko pjevačko društvo,“ čijim je nastojanjem eto
za prvi put u Beču bio čuven ovaj prekrasni ko-
mad, a i orhestar bosansko — hercegovačke re-
gimente, koji ga je onako vješto izveo. — Druga
je tačka programa bila čuvstvena slovačka pjesma

-, Tatranski fijaločka“ od Bendla, pjevana od dru-

štvenog muškog sbora i tenora sola uz pratnju
glasovira; a poslije nje zapjeva kao treću tačku
p operni pjevač, učenik bečkog konserva-
torija, Poljak g. Nosalewicz dvije male, ali krasne
pjesmice, biva malorusku ,Skorbna duma“ od Ni-
žankowskoga i poljsku ,Grajek“ od Moniuszka,
Ove su pjesme jedna as od druge, a g. Nosa-
lewicz zaslužuje radi svoje pjevačke vještine sva-
ku hvalu, koja se je pot tim, da je na sve-
opći zahtijev publike morao ispjevati još jednu
Pp izvan programa. — Slijedila je četvrta ta-
čka programa: dvije pjesme pjevane od društve-
nog mješovitog zbora, t.j. patetičoa ruska
pjesma ,Dvč rozy“ od i srpske narodne
pjesme pod naslovom ,l4 stare Srbije i Makedo-
radi vješto poredanih. muzikalnih. varjacij.
m

pjesme ispjeva društveni mješoviti sbor a -.
posve precizno, dapače baš umjetnički. — Kao
petu tačku programa odsvira na viru vif-
tuozkinja, učenica bečkog ko Hrvati-
ca gji.ca Kovačević iz dva divna
komada iz ,Sna ljetne noći“ pod naslovom ,Svad-
bena koračnica“ i ,Red vil&“ od Liszta — Men-
delssohna, Gji.ca Kovačević je svakoga van-
redno izobraženim muzikalnim talentom om
nedokučivom uprav začarala; a mi Hr.
vati možemo zbilja biti ponosni, da je ona — na-

še gore list — oto u ovoj sbilja