Lijepe stvari, reći će kogod. Bez dvojbe i
lijepe i korisne, ali to su sve sitnice naprama
glavnome šivotnome pitanju, koje se uprav rad
njih pušta s vida, a mnogo puta s njime se za

.

njih it trguje, kako smo to prošlih godina u više
prigotia .vidjeli.

“- toga da Bog da, ne dočekali nikad ar-
žansko i sličnih stečevina, ako ove ima-
ju da prejudiciraju onom načelu po kome je Hr-
vat Hrvatom !

Zaludu! Hrvatska politika kako je mi u Dal-
maciji vodimo ne vrijedi upravo ništa. Mješte u-
prijeti svijem silama za sjedinjenje, mi se gubimo
u oportunističnim trgovinama, zaboravljajuć da
smo izgubljeni, ako se što prije ne svežemo s bra-
ćom našom.

Naši političari ne goje nikakvih sveza sa pa-
trijotima s onu stranu Velebita. Narodnjaci ne,
jer ih nijesu nikada ni gojili, pošto gospoda u
Zadru i Beču to nerado gledaju, te im nema niš-
ta mrže, nego kad Dalmacija onamo pogleda. Pra-
vaši su nekada imali nekoga odnosa. ali sada i od
njih mnogi postadoše obzirni iz straha da ih sta-
noviti špekulanti ne proglase izdajicama domovi-
ne, ako ne dogju njima metanisat.

Sve se nešto čini, ko da je Dalmacija uzela
za devizu: Dalmazia fara da se! Ako je tako e-
vala ! Cosi faremo la Croazia !

Fara da se, a u toliko eno čujmo što go-
vori Ferjančić i kako mu odgovara Fremdenblatt.
Čujmo i upaiatimo !

Pa mješte tražiti lijeka našim ranama u Be-
ču, pohrlimo bratskom Zagrebu, onamo neka su
uprti pogledi naši. Doduše i braća nam preko go-
re nijesu ni bez mana ni bez nevolja, al je brat
opet brat. Naš položaj je izniman i mogao bi da
bude vrlo dobar. Samo da bismo ga u ovom me-
težu, umjeli kako treba izrabiti.

Českijem ,,Narodnijem Listima.“

U 2070m br. organa mladočeske stranke i-
ma dopis iz Cetinja, s potpisom ,Starosrb.“ Do-
pisnik se tuži na čifucke novine, koje — veli —
uzeše na nišan knjaza Nikolu; opravdava priček
Hercegovaci na Cetinju; napada na gospodina Ku-
ćinskoga, Austrijskog ministra residenta, podmeća-
jući mu svakojakijeh spletak& proti Crnoj Gori;
pa spominje napokon i naš teferič u Kotoru, ve-
leć da smo pravili demonstracije proti Crnoj Go-
ri, ubrajajuć i nju u Veliku Hrvacku.

Nas se tiče jedino ovo pošljednje, te na o-

vo i odgovaramo.
Neka g. Starosrb izvoli nanizati u čemu su

se sastojale te demonstracije.

U klicanju? Ne; jer nijesmo nijednim pokli-
čem spomenuli susjednu kneževinu. U napitnicam ?
Ne; jer ni u jednoj napitnici nijesmo se ni iz da-
leka dotakli Crne Gore. U govorima? Ne; s pro-
stog razloga, što su nam govori bili zabranjeni.

KRENE mmm
PODLISTA K.

Pučanstvo i narodi zemlje. — Koliko
imade ljudi na svijetu? Na ovo pitanje nije lak
I ako je kultura osobito u zadnje doba

silno ovala, a s njome uporedo koraca i

statistika, ipak mi još nijesmo dotle došli, a da
bi se mogli približno tačno izbrojiti. Za Europu,
Ameriku, Australiju još kako tako. Ali za Aziju
i Afriku? . . . . A ipak ove zemlje bijahu koli-
jevkom prosvjete naroda! ....Ma što statisti-
čari čko se pe a ni približno
označiti, jer u ogromnoj e su se
ljudi nikada popisivali, dapače predjele velika kao
Austro-Ugarska noga kulturna čovjeka još ni ko-

raknula nije. Ko će tu da opredijeli broj ljudi ?
Kaže se da Afrika imade 200 milijuna. Možda ih
je

 

 

U čemu dakle? Ne preostaje nam no ovo: u ni-
šem nazočju. Prema tome: nazočje Hrvati u Ko-
toru već je samo po sebi za Crnu Goru demon-
stracija, uvreda i — horribile dictu -— privnaja-
nje onijeh lomnijeh brda k veliko-hrvackijem po-
krajinama. To je dopisnikovo mojenje.

Cijenimo, čestiti g. Starosrbe, da Vas ne ćemo
uvrijedit ako Vam rečemo da je to mnjenje kri-
vo; krivo s ovo njekoliko razlogi

Kotor — dajbudi do dana današnjega — spa-
da kraljevini Dalmaciji, a ova Austrijskom carstvu,
koje je carstvo opet država na po se, jednako kano i
Crna Gora. U toj kraljevini Dalmaciji živu Hrva-
ti. Tvrgja: zastupnici rečene kraljevine na care-
vinskom vijeću; zastupnici na pokrajinskom sa-
boru i općinske uprave dalmatinskijeh gradova. Me-
gju tijem općinskijem upravam — koje se pri-
znavaju hrvackijem — spada i grad Kotor. A sad
pitamo gospodina Starosrba: kako i po čem može
promislit, da prosti teferič, priregjen u pokrajini
jedne države, od sinovi jednoga grada te pokra-
jine u drugi grad iste pokrajine — od Hrvati ka
Hrvatima — kako i po čem može uvrijediti drugu
susjednu državu, kada ova ne bješe na tom teferiču ni
riječju ni djelom izazvana i kad ova nema nikak-
vo ni historičko ni narodno pravo na rečenu po-
krajinu? Ne bismo li mi mogli obrnut na g. Sta-
rosrba onaj prijekor, što ga upravlja na nas, i ri-
jeti da g. Starosrb sans fagon hoće da svojata
svu Dalmaciju za veliku Srbiju, resp. za Crnu
Goru — jež neptajic se zahrnuje takć Dalmaciju
do Velkćho Srbska resp. Černa Hora? Što bi na o-
vaj zaključak imali pravo da rečemo mi ? Što da
reče carstvo? Ah!g. Starosrbe! Eto vidite: o dla-
ci ne izazvaste vašijem dopisom jedan vasioni jev-
ropejski rat.

Mi smo odavna navikli na nepravedne napa-
daje i podvale sa strane naše bratije Srbi. Izmi-
šljotine i laži, s kojijem nas naša braća ogrnuše
prilikom onog nevinog teferiča uprav su nevjero-
jatne. No, opetujemo, mi smo se na to obikli:
to nam je kruh naš svakdašnji. Ali na što se ne-
ćemo i ne možemo obiknuti, to je ono sistematično
zadirkivanje nas Hrvata sa strane glavnog organa
mladočeske stranke; one stranke, za čija se pra-
va naši zastupnici u Beču bore i borili se; one
stranke koja je vezana s nama s vezami ,slavjan-
ske uzajamnosti,“ pak ta stranka evo ovako nam
odvraća milo za drago. Ali nije ogo prvom da se
» Narodni Listi“ ovako s nama ponašaju. U njihovi-
jem stupcima nagjoše mjesta dosta i dosta puti
otrovni izlijevi našijeh Srbi na nas Hrvate. Mi smo
mučali. Mučali smo, pokle znadijasmo da na redak-
ciji njihovog lista ima jedno klepetalo srpsko, za-
dojeno mržnjom na Hrvate, koje Česima navlaš
pomućuje pojmove, svegi kad je govor o Hrvati-
ma. I s toga smo sva bockanja i peckanja gotovo
mukom mimoišli. No sad nam je više dodijalo, Jer
htjeti nas prikazati svijetu kano nesšladne dera-
oma azmaEIEENE==z#NASNSJIAAESNNNSINENRIZS==ERNNS==mw

zaborave da se sjete, da po njihovom računanju
o progresivnom učetverostručenju ljudstva za 4
vijeka naprijed, dolazimo do zaključka, da 4-5
vjekova natrag nije bilo nijednoga čovjeka, a to
je besmisao. Očito je dakle da će teorija i ovdje
ustupiti mjesto praksi, te neće biti onako kako
statističari računaju, ali će svakako biti više lju-
di, kako se budu množili izvori hranjenja.
Množine su opstojale i u najstarija povješća
poznata vremena. Samo što razmjer i broj ljudstva
prelazi sa jednoga kraja svijeta na drugi. Bez
dvojbe je da je pred 4000 godina Egipat bio na-
pučeniji nego li je danas, a tako isto Mezapota-
mija, gdje su cvale šilne prijestolnice, kojim da-
nas ni trak nama, Gdje je Atena Periklova, Kar-
tago Hamibalova, Rim Augustova doba? Računa
se da je Rim u svome cvijetu brojio preko 3 mi-
lijuna duša. Danas ih ima 300.000, Stara, bogata
Galija kad ju je Cesar zavojštio bila je jamačno
skoro tako napučena kao i danas. Gdje su naša
Salova, Epidaurus i drugi veliki rimski i grčki
po obalam Jadranskoga mora? Kad je
Ameriku našao e ponu kr-

ne kano bjesomučne megalomane, kano policajska
plaćenike, dok mi vedra čela i čiste savijesti mo-
žemo pristupit pred Bogom i pred našijem nar»-
dom, to je odviše. Za to otvoreno poručujemo Če-
šima: Mi smo vas od vajkada braćom cijenili i
ljubili; vaše težoje vazda smo pomagali, jer nam
to nalažaše pravda, savijest i bracka krv. Ali ako
vi ovu liubav ne ćete ljubavlju odvrnuti, a ono
nemojte mržoju. Ako ne ćete pomoći, nemojte nam
odmagat. Nemojte trovati megju nama krv i ne-
mojte sijat razdor, nemojte se činit trubljom du-
šmanskijeh podvala i uvrijedi. Jerbo bolnije upe-
će nemila riječ s prijateljske strane nego dušman-
ska rana.

 

Naši dopisi.
Blato, 25 Srpnja.

Kad smo Vam nazad dvije godine opisali
imenovanje sadašnjeg obćinskog upraviteljstva re-
kosmo: ,Zora puca bit će dana.“ I uprav se ne-
prevarismo. Hvale vrijedno obćinsko upravitelj-
stvo, sa vrlim načelnikom Ivanom Petkovićem,
držeć se načela Seaekova: ,non est vir fortis et
stremus, qui laborem fugit,“ razvilo je potpuno
svoju djelatnost, da unaprijedi moralno i ekono-
mično stanje svojih obćinari4. Najznamenitiji nje-
gov podhvat jest uregjenje Prigradice. Luka i ako
ne po veličini ali po polažaju, sa svakog pogleda,
može nositi barjak svima dalmatinskima lukama,
Prigradica je dobro poznati još i u XIII. v. a
kakvu zaštitu dava brodarima proti svakom vje-
tru, najbolje znaju Račešćani, morski labudovi,
koji se vazda sa svojim jedrenjačama u Prigra-
dici usidruju; tko se hoće još bolje uvjeriti nek
pogleda zemljovid Dalmacije. Neumjestna su nje-
ka pribadanja koja se običavaju čuti. Velika za-
sluga ide velmožnog načelnika J. Petkovića i ve-
lečastnog D. Pera Bačica, Ante Petkovića, prvog
prisjednika, da Prigradica zauzme u trgovini mje-
sto, koje je po zasluzi ide. Ovih dana vidjelismo
»uucrt Prigradice,“ koji kad bude izveden, a jur
se je počeo slične obale ne će biti. Ona će stati
i muke i truda Blaćinina al kad bude gotova bi-
će im i na ponos i na koris,

Dok bude Prigradica živjet će i ime načel-
nika J. Petkovića, D. Pera Bačica i A. Petkovića.

"Premda Prigradica nije udaljenija od Blata preko

25 časa ipak, da bude lašnje tjerati trgovinu, ut-
vrgjuje se široka ćesta oko 4 metra, po kojoj će
ttdobno i kola i kočije se koturati,

To će biti prava blagodat sa higijeničnog
pogleda, osim trgovačkog i za šetnju ljeti. Svje-
tovali bismo dično obćinsko upraviteljstvo, da uzput,
kud put utiru, krajem i stabla zasade. To bi malo
troška stajalo a cesta bi dobila mnogo čara, Kao
što proizvoditelji ovih podhvata zaslužuju svaku
pohvalu tako i narod koji se je sav jednoglasno
odazvao njihovom pozivu, vrijedan je da primi ne

umm ====—=—ummmmmm
kost pučanstva šeta se po kori zemaljskoj. Gdje
je juče bila pustinja, danas su milijuni, a o: bi-
jahu milijuni ruševine su.

Od svih naroda na svijetu Englezi imaju
najjaču asimilacijonu snagu. Nazad 300 godina ni-
je ih bilo više od 5 milijuna. Danas oko 1830 mi-
juna duša govori engleskim jezikom, premda ni
deseti dio toga nije čistog engleskog porijetla.
Za njima bi u Europi došli Nijemci, koji su po-
jeli nekoliko slavenskih naroda i ko zna što bi
od nas bilo da kultura i svijest narodna njemač-
kom apetitu ne začepiše usta, nadamo se ga na-
vijek. Latinski elemenat u Europi tvrd je i žilav;
ne gubi od svoga, asimilira što primi, ali se ne
širi. Boljim se pokazao u novom svijetu u južnoj

jedi
rednih