EEEEERNNNNNRR=mam==
List izlazi svake subote. Cijena mu je snterijeda u Otpravništnu lista: na godinu fior.
donašanjem u kuću, a za Austro-Ugarsku,
8 poštom : na godinu fior. 5, na po godine tfior. 2:50, za inozemstvo
4:50, ri& po godine tior. 2:25, za
ovnik sa
i Bosnu Hercegovinu
tior. 4:50, i poštarski troškovi
Pojedini. broj stoji 10 novč. Ko ne vrati list kad mu pretplata mine, smatra se da || Više e
je predbrojeu,i za “došnsto polugodište.
Priprave.
Čini se da se neodvisni elementi s onu stra-
nu Velebita ozbiljno pripravljaju, da odgovore o-
nijem nadama, koje u njih, prigodom budućih iz-
bora, polažu svi dobri Hrvati izvan Banovine.
Stranka prava i neodvisna narodna stranka ni-
jesu doduše uglavile nikakvu fuziju, a to u današnjim
prilikama nije ni moguće. Ali ove dvije opozicije
kanda su so u glavnim crtama došaste akcije spo-
razumjele, tako da se već sada može kazati, da ćemo
u važnoj prigodi vidjeti hrv. opoziciju, kakv uza sve
svoje razlike jedna uz drugu stupa proti zajednič-
kom protivniku i sistemu.
Bilo je zaista doba, da se dv toga dogje.
Jadna naša Hrvatska, ona je klin cijeloga ovoga
državnog organizma, koji se dualizmom zove, na
uštrb našu i druge slavenske braće u monarkiji.
Da je taj čavao popustio, moglo bi se sve razru-
šiti. Zato u nj: svaki čas jako udaraju, neka čvrš-
će drži, neka ne izmakne, a kako boli to pribija-
nje, pitajte samo hrvatski narod.
= Eno u Banovini 500.000 Hrvata po imenu,
jeziku, rodu i osjećaju svome — pa i nijesu više Hr-
vati. Našlo se da su druge vjere, nazvalo se tu vje-.
ru drugim narodnim imenom, pak se tako na je-
dan put otugjila od Hrvatstva čitava jedna četvr-
tina sinova Hrvatske. Eno opet novih useljenika,
koji svaki danom na mase prodiru u bogate po-
ljane Slavonije, a da ih u tom niko ne priječi ne-
go im još na ruku idu, jer su ti došljaci izvrsni
pristaše sistema. Tako malo po malo ona pokra-
jina gubi narodni hrvatski harakter na korist Ma-
gjarstva i Nijemstva, a na veliku našu muku.
A šta bismo dalje nabrajali teške jade? Ova-
ko se pribija ovaj klin, neka čvrsto drži dualizam
i magjarsko-njemačku supremaciju. Hrvatska je u
položaju; kao nijedna druga zemlja u monarkiji,
da u ovom pitanju može reći baš odlučujuću ri-
je&. Radi toga nije se ni čuditi, što je tako dobro
na oku drže.
I sada, kad se, u oči obnove nagodbe, sprav-
lja narod da kaže svoju, pravo je i pravedno, da
se svi neodvisni elementi, svi dobri i svijesni Hr-
vati nagju u jednom taboru, eda se štogod, uspr-
kos svih srestava, isposluje za marodnu stvar.
Stranka prava jer je na to pristala, ne gubi zato
ništa od svoga načela, a Hrvatstvo moglo bi mno-
go da dobije.
Ovo nam dokazuje i ona velika vika, koja
se na sporazumak hrvatske opozicije digla u ma-
gjarskim novinama. One se doduše ne boje, da će
hrvatska opozicija jednim: udarcem razbiti njihovu
premoć, pa o tom niko i ne sumnja. Ali Magjari vide,
kako im svukud izmiče zemljište, kako su se na
sve strane diskreditirali (to je milenij dokazao)
pak ih užas hvata, kad pomisle i na novu poja-
vu, koja se sprema u Hrvatskoj. I zato oni na-
padaji, koje prosiplju na opoziciju i nastoje da
ometu njezin dobri sporazum, znak su, da je ona
udarila dobrijem putom.
* 1 nas amo to veseli! Zagreb, Hrvatska naša
je težnja; tamo su uprte naše oči, njihov napre-
dak i naš je napredak, njihovo zlo boli i nas. Naš
rad ido u prvom redu za tim, da se kao svijesni
Hrvati nagjemo jednom svi na okupu i da kao
slobodan narod sami odlučivamo o našim stvari-
ma i našim potrebam. Razlog je dakle, da se ra-
U DUBROVNIKU 9 Januata 189%.
Uredništvu.
zi
""
dujemo svakomu dobromu glasu, koji nam dolazi
od matere zemlje ikoji i nama ulijeva neke nade.
Radi toga Hrvati s ove strane Velebita trep-
tećim srcem prate priprave svoje braće, tim više
što su ovo odlučni momenti, u kojim će se za
novih deset godina odrediti sudbinom Hrvatske.
Srpske konfesijonalne škole.
Veliku galamu čine Srbi, što njihovu depu-
taciju iz Bosne ne htjedoše u poće primiti na
saslušaj. No to su njihovi posli. Nas zanima, da
je glavno bilo što je njih u Beč povelo — konfe-
sijonalna škola. Oni se boje da bi im vjerske škole
mogle izgubiti onaj harakter, koji sada imaju, pa
su išli da u Beč mole, da se to me dogodi.
Alaj ti li su religijozni ovi maši Srbi! Kako
pe? Evo polovina njihovih manastira u Bosni i
Hercegovini ostalo bez svojih statješina. Igumane
im zatvorilo radi raznih zločina na više godina
dana. Kod ovih fakata teško je zo u pjiho-
vu religijoznost.
Ne boje se oni radi vjere, ego radi srpske
propagande. Konfesijonalna škola 'zato je izvrsno
srestvo. Vjera je zaštitila, popa, da on tamo sije
«krivu. narodnu nauku. _Mj i
se srpski vjeronauk; uče se djeca da je njihova
vjera srpska, te da oni zato moraju biti Srbi.
Ovo je od nas bilo više puta dokazano. Eno i sa-
da novine donose, da je u Mostaru bio osugjen
jedan pravoslavni paroh, radi prkosna ponašanja
prama vojničke vlasti, od koje je tražio, da ga
zove srpsko-pravoslavnim parokom.
Ali kada katolici za svoju djecu traže kon-
fesijonalne škole, onda se u ovim ljudima probudi
veliki liberalizam, pa ih slušamo, kako se u ime
slobodoumnosti, napretka i modernih načela zgra-
žaju na takovo natražnjaštvo. Tada stanu vikati
na jezuitizam, Rim-papu, klerikalizam i t. d., pro-
tiv kojih oni se, jadnici, krvavo bore! Pak da ni-
jesu pravi bizantinci!
Srpske konfesijonalne škole, gdjegod one bile
samo pro forma imaju na sebi vjersko pokrivalo.
Ali ispod njega skriva se politika i srpska pro-
paganda, u što se izvrgoše malo po malo sve pra-
voslavne institucije kod našega naroda. Opština,
sveštenstvo, crkva, manastiri, uz škole, postadoše
rasadnikom protuhrvatske idefe, a to je u našim
krajevima mnogijem dobro došlo, jer u hrvatstvu
nalaze jačega neprijatelja za svoje protuslaven-
ske planove.
Da li se sada u Bosni-Hercegovini zabra-
njuje ono što se kod nas u sve širine tolerira? Mi
ne vjerujemo. U Bosni-Hercegovini opstoji *srpsko-
pravoslavna vjera, srpsko-pravoslavne škole, opšti-
ne, pjevačka društva, zabavna društva, odbori za pro-
slavu svetosanskih večeri itd. Sve je tamo još uvijek
srpsko-pravoslavno, Onaj mostarski paroh nije bio
kažnjen radi toga što je on od vlasti tražio naziv
srpsko-pravoslavni, nego radi osorna i protuzako-
nita ponašanja kako se s njome podnio, Srbi nije-
su išli u Beč zato, što im se ta tobožnja konfe-
sijonalna prava zbilja gaze, nego da na se svrate
nekakvu pozornost pred Europom, koja bi imala
da shvati, da u ovim krajevima žive srpsko a ne
hrvatsko pleme. Nije se čuditi što zanimani fak-
tori nijesu htjeli ići na ruku ovoj agitaciji, jer
ona prelazi svaku granicu. Onda bi valjda bosan-
Godina VII.
Pfetplata i oglasi plaćaju se upravi ,Crvene Hrvatske“ u Dubrovniku, a dopisi
i oglase, priopćeno, zahvale i ost. plaća se 10 novč. po retku, a oglasi koji se
tiskaju po pogodbi i uz razmjerni popust.
ikopisi se ne vraćaju. Listove nefrankirane ne prima ni uredništvo ni uprava.
ski i hercegovački Hrvati, kojih je prama Srbima
velika većina, stali tražiti, da se i njima do-
zvoli, da svoja društva mogu nazvati — hrvat-
skim imenom. Mi u okupiranim pokrajinam ni to-
liko »gemamo.
U srpskijem konfesijonalnim školama nauka
je najzadnja stvar. Imade u njima učitelja bez is-
pita, pa to se i ne gleda. Glavno je da gosp. pa-
roh bude na svome mjestu i da se on u srpski
katekizam dobro razumije. Kad ga je svršio, on-
da izlazi iz škole i stane vikati, da smo mi svi
pravi pravcati Srbi, no pusti Rim i njegovi sku-
tonoše preokrenuše nas u Hrvate!! Protiv ovijeh
srestava mi moramo da se borimo, da se naše
hrvatsko ime sačuva netaknuto i pobjedonosno.
Da to nije lak posao svak će uvidjeti, jer dok se
iz škola, koje naša djeca polaze, nastoji izbrisati
svaki trag po kom bi oni mogli naslutiti što su,
dokle se u konfesijonalnoj školi drže srpski buk-
vari i srpske čitanke. Naš učenik ne može ni ka-
zati da hrvatski govori, on svoj jezik ne smije
zvati hrvatskim imenom. Gjaku koji dolazi iz kon-
fesijonal6 škole i njegovim pokroviteljma to je prili-
čno svejedno. Famatizovali su oni njega tamo i
utvrdili, iz malena, pak se ne boje, da će ga išta
_više od srpstva odvratiti.
je prava švrha pravoslavšili dnf6-"
Eto
sijonalnih škola.
Vuk Stefanović Karadžić.
U Dubrovniku Srbi hoće, da na svetosavs-
ko veče učine neku vrst akademije za prenos ko-
sti Vuka Stefanovića Karadžića. Nećemo da ispi-
tujemo koje su ih svrhe potaknule sada na tu za- -
misao, no ova nam je pružila zgodu, da se s Vu-
kom malo pozabavimo.
Prostiji naš dubrovački puk zacijelo i ne zna
ko je bio Vuk Stefanović Karadžić. To mu je ime
posve novo. Vuk. Stefanović Karadžić, obično naz-
van Vukom, bio je jedan od najzaslužnijih radnika
na polju srpske kajiževnosti. Može se punijem
pravom reći, da do Vuka Srbi nijesu ni imal ni-
kakve literature, ako izuzmemo Dositeja Obra-
dovića, koji se može nazvati ocem srpske
knjige. To je sve bilo na početku i u prvoj polo-
vici ovoga vijeka! Do tada Srbi niti su pisali na-
rodnim jezikom niti su gojili srpsku književnost. Što
se perom bavilo to je bilo jedino za crkvene po-
trebe, a služilo se pretečno starim izumrlim sla-
venskim jezikom,
Hrvati su onda imali već svoju bogatu literatu-
ru u Dalmaciji i Dubrovniku, Naši stari brojili su
na snopove lijepih djela svojih književnika, od ko-
jih veliki dio neće umrijeti. I u Hrvatskoj bilo je
takogjer radnika na tom polju, ali manje. Nije mo-
glo drugačije da bude ni tamo ni u Srbiji, jer su
ove zemlje imale onda prečega posla.
Vuk Karadžić nije bio izučen čovjek, ali je
on marljivošću i velikim svojim talentom nado-
mjestio pomanjkanje školske naobrazbe, Na dugo
bismo otišli kad bismo htjeli nabrojiti što je sve
on učinio. Zaustavićemo se na nečemu što je za
nas važno. Vuk je proputovao sve naše zemlje i
srpske i hrvatske sakupljajuć riječi, narodne pri-
povijesti i pjesme. Pjesama je našao kod nas Hrvata
maogo ljepših i boljih nego li u Srbiji. No kad je
trebalo to izdati, nije vele gledao čije su, pak je sve
predao svijetu pod srpskim imenom,
DKA FT
Sai SAŠE <
>> EA EE me