List izlazi svake subote. Cijena mu je snaprijeda u Otpravništvu lista: na godinu fior.

4:50, na po godine tior. 2:25 ; za Dubrovnik sa

i Bosnu Hercegovinu s pošti'm : na godinu fior. 5, na po godine fior. 2:50; sa inozemstvo

fior. 4:50, i poštarski troškovi.

Pojedini broj stoji 10 novč Ko ne vrati list kad mu pretplata mine, smatra se da || više

je predbrojen i za došasto polugodište.

U DUBROVNIKU 11 Septembra 189%.

  

Pretplata i oglasi plaćaju se upravi ,Crvene Hrvatske“ u Dubrovnika, & dopis

ašanjem u kuću i za Austro-Ugarsku, || šalju se Uredništvu.
Za oglase, priopćeno, zahvale i ost. plaća se 10 novč. po retku, a oglasi koji se

puta tiskaju po pogodbi i uz razmjerni popust. i
Rukopisi se ne vraćaju. Listove nefrankirane ne prima ni uredništvo ni uprava.

 

Položaj u Hrvatskoj.

Sabor je dakle odgogjen iza kako je primio
adresu većine i uništio izbore šestorice opozicijo-
nalnih zastupnika, u čemu se i sastajao sav nje-
gov ,rad“ kroz cijelo ovo zasijedanje.

Ne obzirući se na Rijeku, naprama kojom
hrvatska vlada, milom ili silom, najbolje dokazuje
svoju apatiju, da očuva i sušte paragrafe njezine
nagodbe, mora da se u Banovini obavi 8 izbora
i to 6 uništenih i ona dva koja su bila obusta-
vljena. Narod dakle očekuje nove borbe i kušnje,
ali nade je da će dobro ispasti, jer slogom i do-
brom voljom sve se ,može.

Zanimivo je pogledati malo adresnu raspra-
vu, a da se po njom zaključi o položaju, koji vla-
da u Hrvatskoj. Adresna rasprava trajala je više
dana, Najprvi govornici većine i opozicije lomili
su tu svoja koplja, a ta borba bila je borba pro-
grami. Ali oye rasprave nijesu imale nikakva obi-
lježja parlamentarnosti, one bijahu protuslovje u-
stavnih i parlamentarnih običaja drugih naroda.
Drugovdje vlade, većine, iznose pred narod i pred
krunu svoje programe, svoje ideje i predloge,
uzimljuć za svetu dužnost, da te svoje čine i namje-
re u parlamentu ispred opozicije odrane. Opozicija
pak smatra glavaom zadaćom, da pobija predloge
vlade, pak se oko toga i vodi glavna borba. A u
Hrvatskoj biva obratno. Vladina stranka niti je
što iznijela ni predložila. Njezini govornici bavili
su se skoro isključivo opozicijom, napadajuć na
njezine nazore i oponirajuć idejama izraženim
u njezinoj adresi, tako da je izgledalo, e je opo-
zicija većina, koja iznosi i predlaže, a većina opo-
zicija, koja kritikuje i odbaca. Vladina stranka,
koja opoziciji predbacuje, da stoji na negaciji,
ona je ovaj put sama to stanovište zauzela. Svi
njezini govori dadu se u kratko reasumirati: mi
nećemo programa združene oporbe i basta! Jer
ono nekoliko pohvala nagodbi, što je uzgred na-
bačeno, ne može se uzeti nego kao puka formalnost,

A tako mora i da bude kod stranke, koja u
sebi nema nikakve inicijative za narod, koji ona
veli da prestavlja. Kojekavi maljušni zakoni i za-
konići, što ih ona kad i kad stvara ili kopira —
to toliko da se 0 nečemu govori — sliče u mno-
gome onijem o škodljivim ptičicam i podzemnim
ribicam, što smo ih se nauživali imi u Dalmaciji.
Važnije stvari nijesu u njezinim rukama. Šta zna
hrvatska većina u Zagrebu, što će ona sutra radi-
ti u saboru? Zagovarati premještenje riječke gi-
mnazije ? Braniti osnutak novih magjarskih škola
po Slavoniji ? Podastrijeti predlog o civilnome
braku? ili možda opravdavati kakve nove arki-
valne, krajiško-šumske, galdovačke i što vam mi zna-
mo kakve sve ne afere? Sve to i još muogo toga mo-
že joj dužnost od časa do časa nanijeti, pa kako
onda, da ona svoj rad unapred označi? Zato su
se govornici narodne stranke počam od bana pa
do . . . do Barlovića lukavo ograničili, da juriša-
ju na program združene oporbe, &a o svome su
mudro šutili.

Takova taktika može biti opravdana samo
za opoziciju, koja uprav nije ni dužna, da iznosi
svoje namjere, nego da pobija predloge većine.
Ali stranka koja vlada ne smije stati na progra-
mu negacije. Kad se kaže da oživotvorenje hrvat-

prostavit nešto što jest. Zar nagodba, koja se sva-
kim danom sve više krši?

Gosp. Khuen Hedervari i njegova većina za-
bavljaše se, da istaknu razlike koje dijele pojedi-
ne članove udružene opozicije. Naravno da izme-
gju Mazzure i Derenčina, te Rukavine i Davida
Starčevića ima neke razlike. Združena opozicija je
plod koaliranih stranaka, koje su potražile što ih
megjusobno spaja i na temelju toga združile se,
da otklone opću pogibelj, koja njihovoj domovini
prijeti. A gdje je jednodušnost u vladinoj stranci?
Zar izmegju Pliverića i Tomašića, Nikolića i Gjur-
kovića, Gjurgjevića i Spevca nema nikakve razli-
ke? Da kako da svi imadu jednu dodirnu, zajed-
ničku tačku, koja je od ovih raznih elemenata u-
činila jedno kolo, ali bolje je, radi njih, da se to
i ne spominje.

Treća stranka t. j. ,čistić ima samo jednu
cijelj pred očima : da sruši združenu oporbu. Ona
se pri tom služi raznim srestvima: danas priska-
če u pomoć Khuenu, kao pri raspravi o Bošnjaci-
ma, a sutra se zaklanja za ime neumrloga Antuna
Starčevića; jedan put ustaje na obranu svećenstva
i katoličke vjere protiv ,framansunskih“ koalira-
ca, a drugi opet brani židove od antisemitizma
Tuškana i njegovih drugova. Taktika se mnijenja
prama okolnostima, a ko iz toga crpi koristi, to
je sistem i njegovi nosioci. Ipak sve to neće donijeti
ni kakvih posljedica, jer narod u Banovini vidi i sudi.

No hoće li kakvih posljedica donijeti ova
borba opozicije? Mi držimo da hoće, ako ona bu-
de svoj rad vodila dobrim hrvatskim pravcem.
Ponajprije narodna stranka biće prisiljena, da Ma-
gjarima ne dopušta da krše i onu krnjavu hrvatsku
autonomiju, što se zove nagodba, ili pak u pro-
tivnom slučaju ova stranka posegnuće za srestvi-
ma & la Bošnjaci. U jednom i drugom slučaju na-
rodna stvar ne može izgubiti. Ovoliko za najbližu
sadašnjost, a šta će dalje da bude, to odvisi o us-
strajnosti opozicije i o položaju u Austriji i Ugar-
skoj čiji razvitak mora da djeluje i na odnošaje
u Banovini.

U ovaj čas hrvatski narod preko Velebita i-
ma da riješi samo ovaj zadatak : da u naknadnim
izborima pošalje u hrvatski sabor kandidate zdru-
šene oporbe sa još većim brojem glasova nego prije.
Ovo se naravno može tražiti samo uz uvjet da ne
zatvore izbornike. Ali to zahtijeva situacija koju
je stvorila adresna debata.

 

Stanovište stranke prava u
Banovini.

Izmegju govornika koji su u adresnoj ras-
pravi govorili u ime stranke prava, čini nam se
je časni zastupnik Hegedić ponajbolje označio sta-
novište stranke koli prama obzorašim toli prama
srbim. Zato donosimo ovdje konac njegova govo-
ra, uvjereni da njegove riječi odgovaraju hrvatskom
patrijotizmu i pravaškom načelu u ovim dvama
škakljivim pitanjima, o kojim se danas u nas to-
liko bavimo.

Evo toga odlomka :

»Gospoda nam sa raznih strana prigovaraja,
da smo mi pravaši promijenili svoj program, da
smo postali nagodbenjaci. Oni neće da nagju u
našem programu zahtjev, da se uspostavi samo-

skog državnog prava nije izvedivo, valja mu 'su- | stalnost i nezavisnost hrvatske države, neće da

nagju izraženo hrvatsko državno pravo. Ja mislim.
da bi se to moglo jako lahko naći, ali njeka go-
spoda neće da to nagju.

Zar se je moći svečanije ograditi proti na-
godi, nego se to ogragjuje u zadnjoj alineji naše
adrese, gdje se naglasuje: da se istom nagodbe-
nomu odnošaju hrvatski narod isto tako radi svo-
je budućnosti, kao i radi jakosti prijestolja Vašeg
Veličanstva najodlučnije oprijeti mora.

Zar se, gospodo, ne ističe posve jasno hr-
vatsko državno pravo u točki 8., gdje se kaže
(čita): ,Na samostalnost i neovisnost državnu ima
kraljevina Hrvatska svoje nepobitno pravo?“

Zar se ne ističe hrvatsko državno pravo, kad
se ističu čini, koji su dokazom tog hrvatskog dr-
žavnog prava? Zar nije dosta, da se naglašuje uz-
postava cjelokupnosti i da ju u ime hrvatskog na-
roda tražimo. Mi to, istina, tražimo u formi mol-
be, ali tražimo odlučno, svijestni svog prava.

Ja mislim, da je to tako jasno, da ne može
biti jasnije, i da samo onaj o tom dvoji, koji ima
oči, ali neće da vidi, ima uši, ali neće da sluša.
Čude se neka gospoda, da smo se mi pravaši slo-
žili sa nagodbenjacima. Ja moram iskreno kazati,
da ja sa nagodbenjaci nisam nikada simpatizirao ;
da sam ih skoro isto tako osugjivao, kao vas u
većini, samo sa tom razlikom, da držim, da su
oni radili bona fide, dočim vi zuate, da je to, što
podržajete, štetno po hrvatski narod.

Pa zar su zato neka gospoda, što su zastu-
pala stanovište nagode, postala nesposobna, da
danas stupe pod zastavu neovisnosti Hrvatske?

Sjetite se samo sv. Pavla. Bio je najveći
protivnik kršćanskog imena i kršćanske crkve i
eto ga postao je apostolom naroda, najviše je ret-
novao za vjeru Isusovu, a još se i danas cijeli kr-
šćanski sviet grije na njegovim uzvišenim poslani-
cama. Isto tako se gospoda, koja su bila nagodbe-
njaci, sada mogu b iriti zajedno s nama za samo-
stalnost i neovisnost Hrvatske.

U današnjim obzorašima ne vidim ja starih
neovišnjaka. Ako su prije i bili nagodbenjaci, danas
nisu. Danas su Homines novi (novi ljudi). Oni su
se najsvečanijim načinom odrekli nagodbe, da 'vo-
juju pod zastavom hrvatske samostalnosti. Ja vje-
rujem da su spremni održati svoju riječ. Ako bi
se moglo dogoditi, da ne održe svoju riječ, neka
budu pripravi, da će ih narod odpuhnuti kao vje«
tar pljevu; jer samo kao takove, koji su se sta-
stavili u borbu za hrvatsku samostalnost, birani
su u taj visoki sabor. Ako se iznevjere toj zada-'
ći ostaviti će ih hrvatskih narod. (Dr. Mile Star-
čević prigovara).

Danas n. pr. ste g. Zorića pomuo slušali i
mogli ste čuti (Dr. Mile Starčević: Lijepo je go-
vorio). Ja držim, da bi se svaki otačbenik morao
veseliti tomu pojavu, jer danas hrv. narod ne mo-.
ra bluditi simo i tamo. Mi imamo danas samo
dvije stranke: jednu, koja se bori za podržavanje
današnjeg sustava, a druga, koja se bori proti to-
mu sastavu i hoće, da ye uzpostavi cjelokupna i
neodvisna kraljevina Hrvatska. Treće nema. Dani
hrv. narod znade, kamo ima ići i to je v .
stveni uspjeh. (Stevo Popović: A ovi ovdje?
čisti,“ Op. Ur.). Oni takogjer ispovijedaju, isto

hrv. pravo i bore se za samostalnost i 1
“  Jošte bi se malo imao osvrnuti na g. Gjur-

  
   

Hrvatske. Barem tako govore. -.

Tk