G DUBROVNIKU 18: Novembra 189%. List izlazi svake subote. Cijena mu je unaprijeda u Otpravništvu lista: na godinu fior. : \ donašanjem u kuću i sa Austro-Ugarsku, | ialju'se Uredništva. i Bosnu Hercegovinu s pošt"m : na godinu fior, 5, na po godine fior. 2:50 ; sa inosemstvo 4:50, na po godine tior; 2:25 ; za Dušrovnik sa fior. 4:50, i poštarski troškovi. Pojedini broj stoji 10 novč: Ko ne vrati list kad mu pretplata mine, smatra se da je predbrojen i za došasto polugodište. Izgled. Vig,ite Čehe! Koliko puta čuje se u nas ovaj poklič! Jedno pitanje ne teče svojim naravnim putem ; borba neka prijeti da će omlohavit; hrvatsko naše pra- vo napadnuto i ponijekano, te stotina drugih ne- volja, što.se dese malenome narodu, koji se zu- bima i noktima bori za svoj opstanak. I uvijek jedan, naravni, odgovor sa svijeh strana: ugledajte se ti Čehe! Jer su Česi svojom orijaškom borbom pra- ma deseterostrukome neprijatelju, svojim uzvrnim patrijotiamom i ljubavi za češku stvar, zbilja za- služili; da ih se nosi uzorom i izgledom svijem narodima, koji se bore za svoje pravice, neka se od njih nauče, kako se odlučnom obranom svoga imeua i svojih prava, očigledno približuje svome cilju — narodnim idejalima. Česi su nam pokazali što može narod, ako i malen, koji ljubi svoju do- movinu i ne sanja snove, nego se srčano latio pošla, da brani jezik, ime i rod svoj. Ali da su Česi šezdesetih godina sjeli pa snovsli i kombinirali velike sanje i široke osno- ve; da su stali sklapati češko-moravska, morav- sko-češko-slovačke ili češko-slovačke nazive; da su pošli još put istoka pa snijevali i o Čeho-po- ljacima ili sjevero-slovinstvu — a moglo se je to, jer su se prilike pružale — ili o veleslavenstvu i svijem onijem bedastoćama, koje kod nas cvatu, bi li Česi bili na današnjem skoku? Ne nikad ni do vijeka. Česi bi bili: narod koji još me bi bio sobom na čistu, a dokle bi došao, očistili bi ga Nijemci. prije nego bi se i ogledao. Ali Česi ba- tališe sve sanjarije; oni su bili Česi, Česi i opet samo Česi. Oni su se borili samo za češku stvar. U toj borbi tražili su simpatija i pomoći gdje god su mogli. Jedno doba bijahu prijatelji Magjara, proti ostalim Slavenima, jer im je tako dolazilo u prilog. Drugi put hodočastiše u Moskvu pod plaštem panslavizma, a svi se spominjemo silnih opreka megju njima i Poljacima, koje su juće svršile. Juče su se 8 ovima izmirili i gabacili ru- sofilski sentimentalizam, pa ga dapače i zanijekali. Zašto? Jer nalaze da sad ovako traže interesi Češke. A sutra, kad ti interesi budu drugčije zahtijevali, oni će proti Hrvatima bit s Magjarima (na to moramo biti jedan dan spravni), prvti Po- ljacima s Nijemcima ili Rusima, ili s Talijanima proti Slovencima, u brk svoj bratskoj ljubavi i glavenskoj dolidaruosti, jer je njima Češka starija od svega ostaloga svijeta, Zato oni napreduju. A naši veliki i mali kukuwari, koji su imali sve što je sisi, samo ne hrvatsku, puni entuzi- pleskaju Česima i kažu uam ih prstom. Vi, | u njih: ugledajte i budite Hrvati onako kao to su oni Česi, manite se sanjarija i ne priječite da narod ide svojim naravnim putem. | Ujedinjena srpska i hrvatska omladina,, (t. i. hrvatski ižrodi pravoslavne i katoličke, vjere) maj oponašanjem ljudi i ideja, ,kojih. ne razumije, bacila se u prvom redu na hrvessko dr- šavno pravo, prema kome isto češku nije nego kraji ostanak dvujbene vrijednosti. Za ove: velike duhove mi smo premaljušni. Četiri milijuna Hrvata PLO njihovim ženijalnim glavicama ; ho- im se goljana od Crnoga do Jadranskog mor&, +. \ ik i A HRVAT B 3 IGA Pretplata i oglasi plaćaju sv upravi ,Crvene Hrvatske€ u Dubrovnik , cijeli Balkan sa četiri-pet naroda, koje treba sto- piti u jedno, da naši velikani obariju svoje mu- dre glave lovorikama neumrlosti. Hrvatska ? hr- vatsko pravo? Utopija! Nemoguća stvar! A ovo drugo, ovo nije utopija, ovo će oni izvesti, onski kakvi su. Pa nam još donose pred oči Čehe ! Ama mi se ugledamo ne u same Čehe nego još u koga; ugledamo se miiu Dance kojih nema za polovinu nas, pak, opkoljeni od 60 milijuna Nije- maca, drže se i napreduju; u Norvežave koji ne- će da popuste Švedina s kojim su pod jednom krunom, ili Dancima, s kojim su skoro jedan na- rod, nego priljubiše svoje norveško ime, razviše norvešku zastavu i proslaviše je cijelijem svije- tom, a svojom kulturom i književnosti nametnvše se učiteljima velikoj i staroj Europi. U swe ove mi se ugledamo i učimo, da narod koji sebe ne štuje, koji se svoga imena srami, nikada ništa ne će biti, a omladina takoga naroda, koja ga utom sokoli, da je majžalosnija pojava, koju povijest poznaje. Crv se svija ako ga zgaziš i gleda da se obrani, zadnja fukara ljubi svoje ime, samo Hrvat ne smije da bude Hrvat. Veliki učitelji, koji bi mu imali prednjačiti uzorom, dolaze da ga uče ka- ko da se zaniječe. Sreća da nijesu ni sami složni. Balkanstvo, srbo-hrvatstvo, jugoslavenstvo, slo- : vinstvo it.d. zovu se razne metode za rashrvaći- vanje Hrvata. Ujedinjena omladino, jesi li izabra- la svoju? Evala Srbima, koji ovaj herostratski rad podupiru. Mi im, kao Srbima, na vjeru, ništa ne zamjeramo, jer prave svoj posao. Posve je narav- no da će oni simpatizovati sa svakim pokretom koji, u ime sloge, Hrvate odvraće od hrvatstva i hrvatskih aspiracija, ali Srbi sveisto ostaju Srbi. Tako vidimo da su majbezobzirniji srpski listovi, oni koji se najviše bore protiv Hrvata, postali or- gani ovijeh jadnijeh zaslijepljenika — eno ,Srbo- bran“, Zastava“, ,Srpaki Glaa“ i Dubrovnik“. Svi ovi sokole ,ujedinjene“ neka ustraju. Mi pak moramo baš s toga svijem silama pobijati slične ekspertoracije, uvjerenjem da će Hrvati samo on- da nešto postići, ako budu i ostanu dobri Hrvati. Vigjite Čehe ! ..... Evo ga služena! Zadnji ,Dubrovnik“ bombastičnim poklićom : Na dvor s dokasima | postavlja nam tri pitanja, na koje čeka da mu odgovorimo, eda može što bvlje uglaviti ,hrvatski testimonium paupertatis“. . Prvo pitanje , Dubrovnika“ : Posivljemo ,Crvenu Hrvatsku“, da nam do- kaše, gdje kad i na kojem mjestu Vuk Stef. Ka- radšić ,prisnaje i isjavljuje“, da je njegovo mi- šljenje, da je jesik, koga on uvodi (biće valjda: jezik, koji on uvodi Up. ,C. H.“) u srpsku knji- gs hrvatski a ne srpski“. Lei Na ovo odgovaramo slijedeće: God. 1815 — dakle barem trideset godina prije nego je izna- šao glasovitu; Srbi sri i svuda — Vuk:Stef, Ka- radžić u predgovoru svoje , Narodno srbske pćsma- rice“ izmegju ostalug piše: , . + ..da sam sve (pjesme) napečatao lircegovački (na pr. djevojka, djeca, vidjeti, lećeti: iWl.) onda bi rekli Sremci (a osobito varošani i varoške): pa što ovaj nama gada nameće Horvatskij jezik“, . Vuk ovdje doduše ne kaše on sam, da je " s O re Za oglase, priopćeno, zahvale i ost. plaća se 10 novč. po retku, & oglasi koji se više puta tiskaju po pogodbi i uz razmjerni popust. Rukopisi se ne vraćaju. Listove nefrankirane na prima ni uredništvo ni uprava. ijekavski dijalekat hrvatski, ali on priznaje i ispo- vijeda, da ekavski ujegovi Srbi taj dijalekt hr- vatski smatraju. A smatrao ga je nema sumnje i on sam, jer opasku on ist& stavlja u usta maro- du i ničim je ne pobija, inače bi bez dvojbe na nju odgovorio, da ijekavski dijalekat nije horvat- skij jezik nego srpski. Ali, kako rekosmo, u tv doba Vuku još ne bješe panulo na pamet, da tre- ba pozobati sve Hrvate u ime Velike Srbije, pak je pisao kako je mislio on i narod. Jasno je dakle da Vuk priznaje, da je ije- kavski dijalekat horvatskij jesik, jer on sam u svom predgovoru naslućoje i prorokuje, da će nje- govi ekavski Srbi učiniti onu primjetbu. * x* * Drugo pitanje : Pozivljemo ,Crvenu Hrvatsku“ da nam do- kaže, je Ui ili nije U istina da je dr. Gaj, veliki Hrvat i preporoditejj hrvatske knjige ,priznao“ i izjavio“ da uvodi srpski jezik u hrvatsku knjigu i da srpskim jezikom i srpskim narodnim duhom i srpskim rodoljubljem preporagja, puskrsnuje“ hr- vatsku knjigu. Dopuštamo da je Gaj takova šta ili slična rekao ili pisao u ,Danici“ god. 1846. Ali valja te riječi uzeti cum mica salis. Hrvatski književni po- kret u Banovini kasniji je od srpskoga za neko- liko decenija, te počinje s Gajem, čiji jedini preteča Pavao Štoos nikako ne može se mjeriti sa Dosite- jom i Vukom. U doba dakle kad: je oca srpske književnosti Dositeja Obradovića već odavna kri- la crna zemlja (umro god. 1811) i kad je njegov nasljednik Vuk bio i kod Srba i pred učenom E- uropom sa svojim narodnim blagom i bogastvom jezika na vrhuncu slave, onda je Gaj tek počimao, da se bori protiv latinštine koja je vladala i po- kušajim magjarštine, koja je htjela da se namete. U takoj borbi mi ga posve dobro razumijemo, ako je on god. 1846 svojim Hrvatima prikričivao Sr- be, a u onoj konfuziji moglo se dogodit, te je on mislio da je od njih nešto uzeo, Ne niječemo da je on tako mislio, ali najodlučnije poričemo, da je tako sbilja bilo. Danas kad su oni pokreti pri- lično daleko iza nas, vidimo jasno i bistro, da Gaj nije imao što uzeti od onih, koji su svojim Srbima nametali horvatskij jezik, da se je on u najboljem slučaju mogao u njih u čemugod samo ugledati. Obojica pako, ako su od koga što uzimali“ to je bio Dubrovnik, onaj koji ,Arvatskih ter kruna gradov se svih sove“ (Vidali); Dubrov- nik, čiji pjesnik (Nalješković) laska pobratimu kaji- ževniku dalmatinskome, da ,narod Hrvata vapije $ viče da & kruna od slata kojom svi se dile“ — svi? koji svi? Ta ,narod Hrvata“: , Korčula, lie- pi Dubrovnik, Hvar novi i stari, ravni Zadar, Šibenik Spljet s Kotorom.“ Obojica, i Vuk i Gaj, jemo. Uzimali su oni dakle iz onoga Dubrovnika, koji je nekad bio slavan, pun književnika i pjesnika, pun živa jezika, koji je služio uzorom i Vuku i Gaju. Ali to je davno bilo!.... Pedetet godina prije Vuka klasičai Dubrovački pjesnik Mar- ko Bruerović već je jadikorao, kako 'su se i De- SEEN EENNNSINNNNNNSNNNNNJNNSTSSNSNSSSSNNNJNNSNINNNNNI