Slobodno zidarstvo trubi da njeki narodi bez
njegove desnice ne bi bili dobili slobodu i njedi-
pnjenje; pa mnogi koji obično u svakoj stvari po-
vršno gledaju, cijene da su ta hvalisanja istinita,
i možda namrgodiće se čitajuć što pišemo. Nu mi
bismo bili u stanju dokazati kad bi imali mjesta
i vremena, da svaki narod koji radeći za svoju
slobodu i ujedinjenje pozvao je u pripomoć glo-
bodno zidarski koračić, uglenicu i zastiračić, potla
se je teško pokajao i da, što je gore, to mu po-
kajanje nista već ne koristi. Ujedinjenje ! Slobo-
da! To je prekrasan biser ; ali što će djevojčici
biser kad joj grlo davi?

Hrvatska veka radi za svoje ujedinjenje svo-
jom silom, na temelju svoga prava, odbacajući
svaku inostranu novotariju ; neka slijedi savjete
svojih prokušanih ljudi. Vogje naroda neka opre-
zno paze da čisto bude sačuvana moralnost mla-
deži, er na ovoj narod ostaje, a znati imaju da
slobodno zidarstvo smijera najprvo da bi iskvare-
nošću sebi mladež privelo, da je potla turne ne-
ka oživotvori njezine sramotne ideale. U odgoju i
naobrazbi mladeži velikih zasluga steći mogu dru-
štva sv. Jeronima i hrvatske Matice. Ko ovo pi-
še zna što jednom vikne njeki slobodoumnjak :
»Ah! vikne taj, Hrvati su nas pretekli ; našim na-
mjerama stekli smo novih neprilika, a to su knji-
ge koje se u Hrvatskoj štampaju !* —

Dubrovčani, jesu li Hrvati?

Kad smo našemu listu nadjeli ime ,Crvena
Hrvatska,“ u tri posebna članka opravdali smo
zašto smo to uradili, i do sada naše tvrdnje pije-
su ni od koga bile u laž utjerane. Onda smo pi-
tali: ,zašto Crvena Hrvatska ?,“ a sad treba da,
pobliže stvar promatrajući, stavimo drugo pitanje,
a to je: ,Dubrovčani, jesu li Hrvati?“

Što najprije treba da utemeljimo jest da
Dubrovčani nijesu Srbi, jer da su oni Srbi, bili
bi svoj jezik nazivali srpskim. Nasuprot, preme-
tnemo li cijelu povijest dubrovačke književnosti,
mi srpskom imenu ne nalazimo traga. Koliko je
bogata starija dubrovačka književnost! Sadašnji
naši nazovi — Srbi premetnuli su je svu koliku,
pa ipak niti su, niti će igda moći iznijeti ma sri-
jedu jednoga samoga dubrovačkog književnika koji
bi svoj jezik bio prozvao srpskim! Sasvim tim
sadašnji naši općinski oci nijesu se ustručali da
jezik kojim dubrovčani govore proglase srpskim.
To je novotarija nad novotarijam! A na uhar ko-
me? Na uhar onom  stotinjku rišćana što se do-
seliše u Dobrovnik, koji svoj jezik zbilja srpskim
nazivlju, a drukčije ga i ne smiju nazivati jer bi
inače otpali od srpske skupštine svetijeh.

Dubrovčani zvali su običnu svoj jezik slo-
vinskim ili dubrovačkim, nigda srpskim, a u XVIII
vijeku takogjer iliričkim, ali treba znati da su ta-
ko nazivali svoj jezik i oni kojim niko hrvatstva
ne poriče. Spljećani Alberti (1617) i Dražić (1715),
Zadrani Budineo (1583) i Baraković (1656), pa i
Lošinjanin Butterin (1720 nazivlju jezik kojim pi-
šu slovinskim, a isto tako jezikom slovinskim pi-
šu Bokelji Nenadić Ivan iz Perasta (1768) Mato-
vić Josip iz Dobrote (1776), Hercegovac Lekušić
iz Mostara (1780), kako i Kačić Andrija iz Brista,
koji, kako je poznato, mimo svega svoga slovin-
stva, u pjesmi o Kotorskim vitezovima nazivlje
Boku Kotorsku dikom od Hrvata. Većina ovih
zvali su svoj jezik tako mne jer bi ga narod bio
tako nazivao, nego jer su ga oni htjeli tako na-
zivati, Pokle je talijanska kultura vladala Dalma-
cijom, ilpokle onda, kako većinom i sada, Talijani
nijesu drukčije naš jezik poznavali nego pod ime-
nom lingua slava*; Dalmatinci, a Dubrovčani
nadasve, kako su se u mnogome povagjali za ta-
lijancima, tako i u tome, prevodeći naprosto ,lin-
gua slava“ sa gjezik slovinski,“

Ali i ovdje treba znati da pod slovinskim ili
ilinčkim jezikom i narodom, većina spisatelja iz-
mala u Cetine i Bojane ragumijevali su hrvatski

in

M eo jezik slovinski ili ilirički bio

kim, Ivo dokaga ;
 odrorasi ORO u znamenitom

M ilyei-

 

frase kojim se služe Iliri različitog narječja. A
kako ou u svome riječniku tomači riječ ilirički?
Evo kako: ,illyrice — slovinsk, harvatski, hro-
vatski, horvatski.“ A još je zamjeritije kako on
u drugome svome djelu koje nosi naslov: Vocabo-
lario Italiano-Illirico-Latino,* tumači istu riječ il-
lirico. Prepisujemo kako stoji: Illirico — slovinski,
hrovatski, horvatski, h4rvatski. Sust. m. — slovac,
slovin, slovinac, hrovat, horvat, hdrvat, vir illy-
rus. Sust. f. — slovinka, slovinkinja, hrovacsicca
ece. mulier ill. — Saper illyrico, parlar illyrico
— slovinkovati, linguam slavam calere. All illi-
rica, — slovinski, hrovatski ecce. na slovinsku, il-
lyrico more, slavorum more, ,Fatto di costumi o
di lingua illirica“ — poharvatjen, ,qui illyrio-
rum lioguam didicit, vel, eorum mores induit.“
I ovdje je opazit da Stulić frazu ,fatto di costu-
mi illirici“ niti prevagja sa poslovinjen, nego je-
dino sa pohrvaćen, što je očiti znak da slovinac
slovinski nije narodni nego književni naziv, a u
narodu da živi samo hrvat, hrvatski. Po tome da-
kle vrijedni naš Stulić na početku našega vijeka
ne zna za jezik koji sadašnja dubrovačka općina
hoće da prozove srpskim; ne samo, nego je nje-
mu jezik ilirski isto sto slovinski ili hrvatski. Što
je znamenitije, uzme li se u obzir da je Stulić,
prije neg je stao pisati svoj rječnik proputovao
ne samo okolicu dubrovačku, nego i Bosnu i Her-
cegovinu, i nije nigdje čuo da narod tih zemalja
svoj jezik srpskim nazivlje, er da je čuo bio bi
jamačno to zabilježio: t& nije on bio izaslanik hr-
vatske propagande! A toliko su stari Dubrovčani
zuali za Stbe i jezik srpski, da u cijelome ftuli-
ćevu riječniku nema ni spomena o srbima i srp-
skom jeziku, kako da i ne opstoji!

A eto nam i Krista Madžarovića, vlastelina
iz Perasta, koji je u Mlecima štampao treće izda-
nje knjige: ,Cvijet od kriposti duhovni i telesnie,
izvagjen iz jezika latinskoga u jezik ilirički aliti
slovinski.“ Pri svrsi knjige nalazi se ovaj dodatak:
»Broj knjiga hervatskih u butigi Bartola Okki,
knjigara na rivi od Horvatov (Riva degli Schia-
voni).“ Vidi se po ovome da oni, koje su Mlečići
zvali ,Schiavoni,“ kod kuće zvali su se Hrvati, a
onaj jezik, koji su književnici, tobože da tugji svi-
jet bolje razumije, nazivali slovinski, kod kuće ni-
je se zvao drukče nego hrvatski.

Na slični način Ivan Filipović, Sinjanio, u
knjižici štampanoj ćirilicom u Mlecima g. 1704
(Pisma koja se piva ili kanta), pri svrsi iste knji-
žice ovo nadomeće: ,Svagda nam bilo ime Isuso-
vo na pomoć, i prisveto Trojstvo i Divica Marija
naša pomoćnica, i sv. Jerolim, sveti Juraj maće-
nik, sv. Ilija, naše zemlje protekturi, Bosne, Er-
cegovine, Hrvata, i svega slavnoga slovinskoga na-
roda i jezika harvatskoga, molite se za nas.“ (Ku-
ljević, Bibliogr. pag. 11 br. 76; Ispor. V. Klaić.
Hrvati i Hrvatska str. 37). A ako još ob ovome
koja sumnja ostaje, eto nam Filipa Grabovca iz
Vrlike, koji u polovici XVIIl vijeka daje na svje-
tlost dvije knjige, jednu pod naslovom; ,Histori-
ja naroda iliričkoga ili arvackoga,“ a drugu pod
naslovom: ,Cvit razgovora naroda iliričkoga ili
arvackoga.“ (Cf. Stj. Zlatović, Franovci u Dalma-
ciji str. 471).

Iz ovoga se izvodi da i ako su Dubrovčani
u 16, 17, i 18 vijeku svoj jezik zvali redovito slo-
viaskim ili iliričkim, to ipak njihovu hrvatstvu ni
malo ne smeta, pokle kako ostalim tako i njima
jezik slovinski ili ilirički značio je isto što jezik
hrvatski. Kad ovo ne bi ovako bilo, onda se ne
bi nikako dalo protumačit, kako se je moglo naći
književnika Dubrovčana, koji bi svoj jezik bili mo-
gli prozvat izrječito Ahrvatskim, i ne drukčije ne-
go brvatskim. — 1 zbilja eto nam dičnog dubro-
vačkog pjesnika Nikole Nalješkovića (rod. oko
1510, umro 1586), čija: je književna djela izdala
zagrebačka akademija znanosti i umjetnosti (Stari
pisci hrvatski, koj. V, str. 109-845). Naš Nikola
dne 16 novembra 1664 upravi poslanicu pjesniku
Ivanu Vidaliću, vlastelinu krkarskom (korčulun-
skom), — Ne iznosimo ništa nova, ali njeke stva-
ri valja da svak zna. Evo kako ta poslanica počinje:

»Slavni moj Vidali prem te Bog s nada
dostojno poh kad_vom toj ime dh,
koliko da reče : jer u. pameti

obit će vid daloče vrhu ovih na ovieti,

Pameti zač tvoje vid dali providi

kriposno sve što je s načinom ter slidi,

Tim narod Hrvata vapije i viće

da s' kruna od zlata kojom se svi diče.

Gospoda slavna pak bnetačka gdi čuju

da tebe hvali svak, ljube te i čtuju.

Krkar se grad vami diči jak nevista

imavši drag kami srid zlata pričista,

A liepi Dubrovnik za svu te moć slavi;

ovi je blažen vik cić tebe svak pravi.

Slave je tvoje Hvar novi pun i stari,

koji te s neba zgar božja moć nadari.

Tiem ravni grad Zadar iz glasa upije

da imaš boži dar ki drugim dan nie,

Šibenik još i Spljet s Kotorom svi druzi

sciene se ko cviet srid zime na rusi,

Zaustavimo se ovdje. Vidalić je korčulanin.
Kad bi bilo istina da narod Hrvata svršiva na Ce-
tini, kako ćeš tada razumjet Nalješkovića kad o
svom prijatelju kaže da narod Hrvala vapije i vi-
će da je;Vidalić kruna od slata kojom se svi diče?
Kad bi u ovim našim stranam drugi narod sta-
novao, a ne hrvatski, zar Nalješković ne bi bio
imenovao taj drugoimeni narod, i njega ubrojio
megju one koji smatraju Vidalića kaa svoju diku?
Pa treba zoati da u ono doba cvala je kojiževnost du-
brovačko-dalmatinska, i koje nadasve mogao spo-
znat vrlinu Vidalića i dičit se njime imali su biti
dubrovčani i dalmatinci, a ne hrvati uže Hrvatske.
I baš zato naš Nalješković, spomenuvši narod Hr-
vata, nabraja pojedine gradove koji se diče Vida-
lićem, i u toliko se njim diče, u koliko u ojima
stanuje narod Hrvata, a ti gradovi jesu; Korčula
(kav rogjeno mjesto pjesuika), pa Dubrovnik, Hvar,
Zadar, Šibenik, Spljet i Kotor. Naravno Dubrov-
nik i Kotor u toliko se ponose korčulanskim vla-
stelin-pjesnikom, u koliko i u njima stanuje narod
Hrvata, kako u Zadru i Šibeniku, jer Nalješković
nezna za kakav drugi narod u našim stranama,
nego jedino za marod Hrvata. Po Nalješkoviću
dakle nema nigdje u Dalmaciji mjesta srpsko-ta-
lifanskoj narodnosti, niti se mi ijednim drugim i-
menom dičit smijemo nego imenom hrvatskim.

A sad čujmo kako Vidalić odgovara Nalje-
škoviću na poslanicu. Dane 9 decembra 1564 piše
mu ovako ;

pasti izbrana Niko i hvalo velika

hrvatskoga diko i slavo jesika,

spjevaoče izvrsni, uresna kriposti,

kad prijah ja pjesni od vaše milosti,

ostah vas vrh sebe smišljajuć čudnu stvar,

po čem ja od tebe izdvorih taki dar;

a o Dubrovniku pjeva ovako ;

» Dubrovnik grad svitli i slavan sadosti

svake Bog nadili obilno milosti,

gospodom uresi, zakonmi i pravdom,

razlicim- uzvisi imanjem i blagom,

svuda ga jes puna slava, svud on slove,

Hrvatskih ter kruna gradov se svih zove.

Da ovo nije pisano nasad trista godina, i
da Nalješković u svojoj poslanici na Vidalića, zna
za koji drugi narod u ovim stranama, koji se mo-
že podičit Vidalićem, osim hrvatskoga, mogao bi
ko reći, da je korčulanski pjesnik, kaouoti Hrvat,
htio pohrvatit i Dubrovnik i Nalješkovića, Ali je
Vidalić govorio bez ikakve stranačke strasti, so0-
vući Dubrovnik onako kako je onda od sviju bio
držao, to jest, kao ,kruna hrvatskih gradova,“
Nalješkovića kao ,diku i slavu Mrvatskog jezika.
Kakva ,kurtoaža,* kakve smokve! Zar bi Vidalić
bio igda ovako pisao Nalješkoviću, da ovaj nije
bio Hrvat kako i on? Ovaki razgovor ne. drži se
nego megju Hrvatom i Hrvatom. — Ma čujmo ko-
ko se naš Nikola a drugom braćom hrvatskim pje-
snicima razgovara.

Pala kap vlastelinu hvarskom i pjesniku
Petru Hektoroviću, a Nalješković odmah piše si.
jedome pjesniku, i u poslanici ovako jadikuje :

»Vaj guto (kapi) prokleta, da bi se skonćal viek
tvojieh dan i ljeta, al ti se naša) liek |
Odkud je u tebi tolika oholas?

Od kud li dana bi tolika tebi vlas

da moriš čovika, koji je kruna, čas

i slava i dika po svitu od s0i& na&..,

AAA AAA N01