:Br.' 38.

 

U DUBROVNIKU 24. Oktobra 1891.

Godina |.

 

| CRVENA HRVATSKA

List izlazi svakom subotom, a cijena mu je unaprijed za Dubrovnik : na cijela go-

dinu flor. 4, na po godine for. 2; Za Austro-Ugarsku, Bosnu i Hercegovsnu: na cijelu lju se Uredništva,

godinu flor. 4: 50, na po godine flor. 2: 25; sa inosemstvo flor. 4 i poštarski troškovi.

Pojedini broj stoji 10 nove.

Ko ne vrati list kad ma pretplata mine, smatra se da je predbrojen i sa doša-

ato polugodište.

 
  

IZA IZLOŽBE.

Prošla je nedjelja dana od kako se zatvorila
hrvatska izložba. Zatvorila se, ali posljedice, koje
je prouzrokovala ne isčezavaju tako lasno.

Sva Hrvatska može sa zadovoljstvom pogle-
dati na uspjeh izložbe. Na gospodarskom polju do-
sta je koristila i naši domaći proizvodi stekli su
lijep glas. Nagrade, što su se dijelile pojedinim
itložiteljima, dijelile su se škrto od stroge poro-
te. Ipak nalazimo dosta odlikovanih, što znači da
su doista zaslužili. 1 dalmatinski izložitelji bili su
nagragjeni, osobito oni vina i ulja, a suvišno je
upozoriti ikoga na važnost i korist, što vuču za
sobom premije.

Dosta dobili smo i na narodnosnom polju
putem izložbe. Valja da istinu kažemo, u zadnje
doba bio je većim dijelom zavladalo nekakvo dri-
jemanje, a pitanje o sjedinjenju i državnom i na-
rodnom pravu rijetko se isticalo. U neku nije bilo
ni prilike da ga se istakne, pa se je htjela jedna
Makarska i Zagreb, da uzdrmaju našim bićem.
Makarska kao da je bila predteča Zagrebu i izlož-
bi, jer ovaj pomogao nam je dosta. On je priva-
bio u Hrvatsku izložbom i ostale Slavene, koji
dogjoše, da s namu utvrde vez bratstva i zajedni-
čkoga rada. Što on pak zoači za Hrvata, o tom
se je uvjerio svaki, koji ga je ovom prigodom po-
sjetio. U Zagrebu kupili su se i upoznavali Hrva-
ti sa svih strana domovine puna dva mjeseca da-
na. Izložbu posjetilo je 450,000 duša od kojih
dobra polovina otpada na posjetitelje izvam Za-
greba, a to je velik i znamenit broj. Hiljade koje

su dolazile u Zagreb družile su se sa braćom u
glavnomu gradu hrvatstva i tu dali oduška naro-

dnim aspiracijama, potresli hrvatskim pitanjem
tako, da je glas naš našao odziva i u daleku svijetu.

Hrvatsko pitanje ? Sto je to? To je pitanje
veliko i zamašno za nas, koje opstoji i opstojaće

o OPODLISTAK
Uspomena kkk dou.

Napisao 0. Nari.

Bilo je to lani u ljetu nekako na izmaku
jala, odem na kišnu do-u *) pred Šarića džamiju.
I kako se ne bijaše još svijet iskupio, pregjem iz
džaminske avlije u harem ; tu se nagjoh s jednim
starcem od kojih 70 godina i oba se zajedno u-
putimo preko harema razgledajući starinske baš-
luke na kojim ne možeš ništa pročitat — toliko
su stari, ali je meni vrijedni starina pripovjedao
ko iz kakve stare kojige. U tome pripovjedanju
bijasmo haman i na dou zakasnili, Megjutim sti-
gosmo do jedne na polak porušene zidine; ja da
ću natrag, al mi sjedoglavi starac reće, da se ne
valja povrlitit, dok dobrom ne preučimo fatiha.
Ja se okrenem na sve strane ne bi li gdje opasio
turbe, u kojem leži dobri, ali jok, nema ništ«, što
bi pokazivalo, da tu kakav dobri leži, s toga i u-
pitah starinu :

— A gdje jo taj dobri?

— Evo ga! — starac upre prstom u onu si-
dinu. Zidina porušena i okrhana, samo četiri du-

 

 

 

po pogodbi.

Pretplata i oglasi plaćaja se upravi ,Crvene Hrvatske“ u Dubrovniku a dopisi ša-

Za oglase, zahvale i ost, plaća se 10 novč. po retka, a oglasi koji se više puta tiskaju

Rukopisi se ne vraćaju. Listove nefrankirane ne prima ni uredništvo ni oprava.

u a NERNST u mmm mmmmmmmmmČĆmmmmmammmmm=mmiemmm:mmmmmm

dok se god ne oživotvori. Hrvati kao svaki drugi
narod ima pravo na svoj opstanak, ima pravo da
napreduje. Da mu se to zajamči potrebno mu je
imati dvoje: neodvisnost i sve djelove zemlje u
jednoj cjelini, drugim riječima on mora tražiti
sjedinjenje i svoje državno i narodno pravo.'
Ovo mu je zakonima priznato i od same kru-
ne potvrgjeno, pa moglo bi se reći, da kao pita-
nje u pravom smislu ove riječi više ne opstoji,
jer je riješeno. A'i u krepost nije još provedeno.
Kad i kako će se pak izvršiti ono što tra-
žimo, to ne znamo, a ne zna niko, Pravo naše o-

vlašćuje nas vjerovati, da se jednom mora izvrši-
ti. Kojim putem, ili bolje rekuć kojim redom mo-

rale bi se riješiti ove dvije tačke našega progra-
ma, tu nijesmo ni sami složni, Ima ih koji misle
da nam je sada najpreče raditi za sjedinjenje sa

Hrvatskom preko Velebita pod svaku cijenu, pa
onda da upremo izvojštiti ono što nam još ošta-

je; drugi pak o takomu sjedinjenju neće ni da ču-
ju govoreći, da sjedinjenje u današnjim okolnosti-
ma bilo bi na vćću štetu našega naroda.

Nije tako lako odsjeći osudu, ko što to mno-
gi čine, ni jednomu mišljenju ni drugomu, jer ko-
liko jedno toliko drugo ima svojih dobrih i zlih
strana. Škakljiva je, vrlo škakljiva stvar i upu-

štati se u pretresivanje i analizu tim više, što se
tiče čina, na koji ne uplivišemo mi sami, a mo-
gli bi reći baš mi najmanje. Ali tako pretresanje
mnogo nam koristi, jer nam otvara oči i kaže put,
kojim moramo poći. Rasprava, što su se o tomu

povele bilo je mnogo: izmegju naših i tagjih novi-
na i izmegju političara, koji su na prvoma mjestu

zvani da se o stvari izraze. Te rasprave traju i
danas, pa ih mi najvećom napetošću pratimo. Mo-
žda da se i mi u svoje vrijeme na stvar svrnemo.

Izložba bila je kao most preko koga došli
smo do svih ovih dogagjaja, koje ne mogu ne ko-
ristiti narodu. Ona nas je družila i krijepila na

strah i užas naših neprijatelja, koji su nam gleda-
li naškoditi gdje su samo mogli.
varine; vidi se, da je davno gragjena. Starac po-
gje a ja za njim.

Kad se nagjoh unutra u zidini, megju četi-
ri duvarine, nehote pomislim na vječni grob, u
koji će nas svaki danas sjutra, zatvoriti se megju
četiri duvarine su ono malo sevaba, a puno i pre-
puno grijeha, sam samcat — oh... pa znate ka-
ko mi je bilo, sav sam drhćao od nekakva stra-
BI. is..e

Pošto stadoh, zadahnu me veoma lijep miris
tako, da nešto od straha, a nešto od mirisa i ta-
jinstvene tišina, koja vladaše tu u zidini, dlaka mi
se naješuri, činilo mi se, da mi je kapa do neba
narasla,  — Boše moj — noge mi se uskle-
osla — >

.+. Tajinstvena tišina vladaše, samo vjetrić
po malo lahori, i k0 da još više razmaka miris,
jer me sve to više obusimaše neko ugodno čuv-
stvo: strah se pretvori u rajsku blaženstvo ; bijah
zaboravio na ovaj nestretni i opaki svijet, na nje-
gove himbe i hire, — osjećeh se kao na drugom

 

 

 

 

svijetu, gdje je sve lijepo i pravo. —

Dok sam ja tako u javi sanjao ugodan i bla-
žen sau, — saboraviv na ave muke ovoga svijeta,
stari je ajedeći učio iz korana dobrome za duša.

Kad bijaše starina dovršio, okrene se meol

Dubrovčani, jesu li Hrvati 2
(Nastavak, V. br. 37).

Do sad govorili smo o nazivu, kojim su stari
dubrovački pisci obilježivali svoj narodni jezik i
rezultati našega istraživanja bili su ovi:

1.) Srpskomu imenu nema nigdje spomena u
njihovim djelima.

2.) Svoj su jezik stari dubrovčani nazivali obi-
čno slovinski, a jasno je kao sunce da to slovin-
ski bijaše za njih sve jedno što hrvatski.

3.) A da je toma tako najbolja je potvrda, što
su njeki dubrovački pisci izrično spominjali da
pišu hrvatskim jezikom.

Nijesu li ovo jasni dokazi da stara dubrova-
čka literatura nije nego čisto hrvatska literatura ?
Čim ih srbi pobijaju? Ta rekli smo da Gundulić
(može bit jedini megju svim dubrovačkim pjesnici-
ma) spominje sa saučešćem zgode iz srpske povjesti,
upletavši u svoj ep epizod o Ljubdragu i Sunčani-
ci, a to, samo to dozvoljuje srbima da ga progla-
se srpskim pjesnikom. Ali ako bi se po zanosu,
što ga ko pokazuje prama čijoj povjesti moglo su-
diti i o narodvosti dotična pisca, trebalo bi tada
tvrditi da je Gundulić bio Poljak, jer on u svo-
jem ,Osmanu“ samo Poljake u zvijezde kuje, dok
o Srbima sasvim nuzgredno govori. Da je Gundu-
lić zbilja bio Srbin i srpski osjećao, on bi bio
zacijelo poslje Osmana učinio glavnim junakom
svoga epa koga srpskog Miloša ili Lazara, i po-
veo se u tomu za narodnom pjesmom; dok je
naprotiv izabrao Vladislava kralja poljačkoga ko- :.
mu su ga i religijozni osjećaji jače pritezali. Istina
da ou nije uzeo prijedmet niti iz hrvatske povjesti,
ali tomu je uzrok što je hrvatska država bila 0-
davna propala, prije još nego se je srpska država
stvorila i što u hrvatskoj povjesti nema zgode,
što bi se bila onako jako kosnula srca narodno-
ga ko što na pr. kosovska katastrofa. Ovo je sa-

 

— Vidiš, ovdje leži naš dobri i nezaboravni
šeh efendija Opijač a ondje — pokazujuć rukom na
lijevu stranu u jedan budžak — leži njegov mačak.

— A? — kakav mačak?! upitam ga u čudu,

Starac poče, da mi o tom prepovijeda, al ga
prekide stotina dječijih glasova, Što u jedan hip
zagrmiše : ,amin !“ EA

— Doa je! reče starac, nek stoji drugi put.
Obojica pohitasmo u džamiju. Džamija, hajat i
pola avlije dupkom puno svijeta. Ja se nekako
provrem do pole hajsta, odakle sam vidio do u
vrh džamije. U vrhu se poredali starci i hodže
skrušeno moleći boga za kišu.

Ko ima ljudskog srca i vjerskog čuvstva, &
zadesio se je tu, pa da ne proplaće, gledajući sta-
re dede kako uzdignuv ruke nebu, boga mole i
suze rone! Kojigod put djeca poviću &min, starci
ugvinu oči k nebu, a iz njih poliju suse ko is i-
brika. Djeca se uvrstala na avliji sve dva i dva,
a pred njima hafis uči dou, a oni ga prata # ta-

jinstvenim usklicima, Kako je sunce preveć šesto- _

ko, djeci je znoj burio nis Čelo, dočim je u

ca suzam bilo orošeno lice. MAR, e
win nal jea zač ai
ostaše a diam, a je sar potrben Krom. dl.

E Mi ke
e... kazi tii
(alijadi a u
'
ZRIN Ab
' i
i * a 4 ka! 4

Vii.
I Cika
SRAMI