je predbrojen i za došasto polugodište.
ARNČNNNASE SL IPAK.
+ Dr. Miho Klaić.
Ne treba ni spominjati kako je djelovao pu-
sti glas, koji se munjom raširi hrvatstvom, jer je
svak treptio nad toli dragocijenim životom, koji se
, je toličdugo .borio sa smrću. Vijest od petka u
: porazila je svakoga. Sva hrvatska i srpska
tva tl Dubrovniku okitiše svoje stanove žalo-
\sliškovima. Gragjanstvo — tv se vigjelo na
: im licu — velikom tugow susretaše ovaj gu-
bitak. Svak je tražio da se Klaić ukopa u ovoj
zemlji, koja: ga je i rodila — u našem slavnom
Dubrovniku. Stotine brzojava sa svih strana odle-
ćeše u Zadar, na krilo tužnoj obitelji, da joj svo-
jim saučešćem bol ublaže, ili da joj je povećaju,
spominjuć joj kakvu je glavu izgubila. Odmah su-
* tra dan krenu u Zadar deputacija Konavljana, iz-
megju kojih i nekoliko pukdjnikovih rogjaka, da
prime mrtve ostanke i doprate u rodno mjesto.
Pa dok su ovamo dubrovački narodni zastupnici i
posebni odbor spravljali što je potrebito, uskome-
šala se cijela Dalmacija, da svojom počasti ne
okasni.
Sprovod u Zadru po pripovijedanju naših Ko-
navljana, koji su tamo bili i po pisanju novina bio
je takav, da ga Zadar ne pamti. Sve je učestvo-
valo. Drugi naš sugragjanin, preuzvišeni nadbiskup
Rajčević dao je odriješenje. Borčić i Ivčević drža-
li su govore, preko kojih svi bez razlike — pra-
vaši i narodnjaci — plakahu. Hrpe, gomile vije-
naca ukrcaše se s njegovim lijesom na parobrod
, Hungariu“, na kome uz Konavljane pratio ga i
brat mu Lujo, ravnatelj naše nautike.
» Hungaria“ se zaustavlja u Spljetu nekoliko
sati. Prizori, koji su se za to vrijeme zbili, kadri
- su da .orose oči i onome ko ih čita, a nekmo li o-
nome ko im-je svjedokom bio. Društva hrvat-ka u
crno zavita, grad Spljet, vogjen načelnikom pri-
+ stupio je pred obalu, da se po zadnji put od nje-
ga oprosti, Bio je takav muk, takav red, jer taka
. žalost, da: bi se muha zujati čula. Načelnik se
oprosti :& Klaićem govorom, koji mu je jecanje u-
davilo. Zatim je narod oživio, klicajuć Slava!
Pak je glazba svirala tužne napjeve, a vrli ,Zvo-
nimirovci“ pjevali još tužnije pjesme. Jadni nje-
gov brat, koji je bio. svjedokom svega toga, nije,
kažu, mogao izdržati više.
. U ponedjelnik u jutro stigne Hungaria u
grušku luku. Brata pokojnikova i deputaciju do-
čeka dr. Čingrija sa drugim Hrvatima i tu se
8 njime nijemo izljubi, Od tronuća nije mogao
govoriti. Zatim je parobrod prešao pred luku Du-
brovnika, čija obala bila je puna gragjanstva, koje
jatu više sati čekalo, dok se ukaže brod. Naj prvo
iskrcate tri barke: pune puncate vijenaca, a za
ima sam lijes u velikom drvenom sanduku, ta-
r posut vijencima. Grad se već stao pripra-
ati na: žalobni sprovod. Društva su od pokojni-
e smrti neprestano vila zastave na polovinu
&llega; počeše se uz:to ljepiti crno ovijeni sa-
stici, megju kojim spomenućemo epigrafe Čitao-
nici Hrvatske akademičke omladine, odu g. K.,
zatin ine osmrtnice, koje su stigle iz Dalmacije.
Kući su se počele kitit: crnim sagovima. Oko 114
MAKI ljes je bio prenešen u crkvu Sv, Vlaha, ka»
List izlazi svakom subotom, a cijena mu je unaprijed za Dubrovnik: na cijelu
godinu fior. 4, na p0 godine fior. 2; Za Austro-IJgarsku, Bosnu i Hercegovinu: na cije-
la godinu fior., 4: 50, na po godine fior. 2: 25; sa inozemstvo fior. 4 i poštarski troškovi.
Pojedini broj stoji 10 novč. Ko ze vrati list kad mu pretplata mine, smatra se da
mo je neprestano dolazio narod,
pokojnikovu dušu.
Tačno u 3 sata po podne pe zadušna sve-
Zatim se sprovod uputio ovijem dom: 1. Seoska
bratstva iz Gruža, Rijeke i Kongala pod barjaci-
ma. Oni su nosili silesiju vijexca; 2. Učenik s
križem; 3. Ženska učionica Pila/4. Gradska žen-
ska učionica; 5. Gradska bratsta pod barjacima ;
6. ,Hrvatska radnička zadruga pod barjakom; 7.
Dubrovačko radničko društvo“ »,d barjakom; 8.
Dubrovačka gragjanska muzika 9. Dječje siroti-
šte; 10. Učitelj i učenici pučke učionice u Gružu;
11. Učitelji i učenici mužke pučke učionice u
Gradu; 12. Učitelji i učenici gngjanske učionice ;
13. Učitelji i učenici poljodjelslog zavoda u Gru-
žu; 14. Profesuri c. k. ženskog / učiteljišta; 15.
Profesuri i učenici e. k. pomoxke škole; 16. Pro-
fesuri i učenici c. k. velikog gumazija; 17. M.M.
P.P. 0.0. Franjevci; 18. M.M. P.P. 0.0. Domini-
kanci; 19. Svećenstvo; 20. Vijenci. Najprvo su
išli oni te su vijeuce nosili, za;jim dvoje kola pu-
no, krcato vijenaca. Napokon.ie dolazio lijes sa_po-
kojnikom, koga su nošin njegovi rogjaci iz Kona-
vala. Oko lijesa nošahu torčune šestorica članova
pHrvatske radničke zadruge.“ Vrpce s lijesa drža-
hu zastupnici gg. Dr. Čingrija, i V. Milić, vlaste-
la gg. Grof Niko Pučić, Dr. Mato pl. Zamagna, i
Dr. Kosto knez Vojnović, i presjednik Čitaonice
g. Ernesto Katić. Nar. zastupnik Dubrovnika g.
Vlaho vit. DeGiulli, potresen? nemilim dogagjajem,
a uz to malo boležljiv nije mogao sučestvovati
sprovodu. — Za lijesom stupao je poglavar g. Ton-
čić, koji je zastupao N. P. G. Namjesnika, pak
načelnik Dubrovnika g. bar, Gondola, a za njima
razna općinska i ina zastupstva zemlje, pak či-
novništvo vojničtvo i ostali narod. Općina je iz-
vjesila crne sagove i spustila zastavu, a Placom
gorjeli su u koprenu zaviti fenjeri.
Ovako veličanstvenog sprovoda još nije bilo
u Dubrovniku. Mnoštvo naroda s jedne i 8 druge
strane prisustvoviše, a drugo mnoštvo pratilo je
umrle ostanke. Sve gragjanstvo bez razlike stra-
naka sudjelovalo je. Povorka je bila tako duga,
da je prvi križ bio već na Boninovu, a zadnji pra-
tioci izlazili su tek iz gradskijeh vrata. Osobito
mnogo bijaše vijenaca. Položeno ih je dvije sto-
tine i sedamdeset. Čitav list bi zapremili brojeć
ih, pak to prepuštamo drugim. Mi ćemo samo
spomenuti, da su i odbori stranke prava Spljeta i
Dubrovnika položili prekrasne vijence, zatim sva
društva naša i mal da ne sve Dalmatinske opći-
ne, Obitelj pokojnikova poklonila je vijence du-
mnama, da od njih uaprave palme, koje će daro-
vati siromašnijim crkvama, a samo po želji po-
kojuikova sina, nadobudnog dra. Pera sačuvane su
ove vrpce: vijenca Zemaljskog Odbora, Spljetske
općine i odbora stranke prava.
Već se bilo umračilo, kad su zadnji prispjeli
na grobište Boninova, gdje je obiteljska raka Klai-
ćA. Članovi obih radničkih društava činili su špa-
lir, a glazba je svirala tužne koračnice, Sve ono
mnoštvo nagrne oko groba, tako da se nije mo-
glo nikako naprijed potisnuti, Muk! U sred grobne
tišine wame riječ stari Klaićev drug i prijatelj dr.
se pomoli za | Pero Čingrija, koji tronutim glasom, suzama na
očima izreče ovi govor:
,Miha Klaića nije više! — On je bio!
A bio je prethodnica zvijezda, koja je eto
iznenada utonula, da nas u tami ostavi, s kojom
se sada borimo.
Pregušta je ta tama i srce mi preveć krva-
ri, da mu djela slavim i život pričam. Život i dje-
la njegova pripadaju historiji. Ona će to povijedat
potomstvu našem u stranicam našeg preporoda i
njegovih velikih ljudi. A ja, poražen i ucviljen, i-
mam jedva još snage, da mu, kao iskren prija-
telj, stari drug i vijeran suborilac, u ovom sve-
čanom času i svetom mjestu zadnji pozdrav po-
šaljem.
Miha Klaića nije više! Qu je bio!
A bio je pitom kao onaj kraj, gdje je pred
67 godina prvo svijetlo ugledao; "dubok pameću
kao more, na komu mu je otacč Pero kruh štičao :
bistar umom. kao ovo nebo što mu se na 2 -
jem smije; čvrst značajem kao Stijene njegovih
Konavala. .
Prve nauke svršio je u Dubrovniku — Gi-
mnaziju u Dubrovniku — u Padovi postade dok-
torom matematike — u Beču se usposobi za pro-
fesura. Bio učen kao malo ko, čedan kao niko.
Radi vilina njegovih, učitćlji ga mitosabu, -drugo-
vi štovahu. a narod ga njegov poslije obožavao.
U doba njegovog djakovanja bila je Italija
zemlja mučenika i mučitelji. Svojom plemenitom
dušom odmah pristane uz prve, pa općeći s nji-
ma, prateći i proučavajući zanosni preporod ta-
lijanskog naroda, nauči što je pravi patrijotizam,
tu spasonosnu klicu presadi poslije u svoj muče-
nički narod. Odgojen u Italiji i simpatizirajuć stim
narodom iz dua duše, nikada ne pomuti kulturni
pojam sa narodnim; nikad ne zamijeni čuvstvo
simpatije sa čuvstvom krvi, pak je bio dobar Hr-
vat, kako što libio dobar Talijan, da se Talijanom
rodio. I on se poda vas narodu iz koga je nikao,
Kad ga skinuše sa službe radi svog patrijotičnog
rada, on se ne prestraši, već naprijed igjaše stal-
nijem korakom, putem kojim bijaše udario. Kada
ga, da ga ostrane poslaše za nazornika. u poses-
trimu Istru, on se odreče, a ne htjede se primiti
ni profesurske stolice na padovanskom ni na 7a-
grebačkom sveučilištu. Čitav, cijelom dušom pri-
padao je hrvatskom narodu u Dalmaciji, za koji
je do zadnjeg dahu požrtvovno radio. )
Šesdeset i treće Dubrovnik ga, uz Pulića,
pošalje na Dalmatioski Sabor, u koji od tada bi-
jaše neprekinuto biran, a poslije na Carevinsko
Vijeće i Delegacije, glje je uvijek sjao i radio,
S narodnom većinom uljegao je u Zemaljski Od-
bor, gdje je pokazao svu moć svoga velikog talen-
ta i blagotvorne radinosti. Od prvog poimola na-
šeg političkug života, do zadnjeg trena on je bio
vogja naše strauke. — Prvi megju prvim. Ni ne-
zaboravni Pavlinović nije mu to mjesto otimao,
dapače mu ga je uvijek priznavao, Kakav vogja
bieše on? — To najbolje znamo mi njegovi dru-
govi, a vama to najbolje kazuje poraz i zabuna,
što nam čitate na licu sada, kad ga na vječni po-
činak spremamo.
Bješe trijezan, kao da je politička trijeznost
starih Dubrovčana u njemu zadnji otsjev našla;
hladan u zboru kao da ga je Ingleška odgojila,
Njegova je riječ uvijek bila odlučna, jer je bila