se i ska Pla Pl 3
RE Sia pojanje
oak
KEKE KI
EIA
ostalih svojih zemljaka. Nikada još nije jedan Ma-
gjar od vladine stranke, kojuj su Hrvati najbolja
potpora, odgovorio Pazmandiju, Ugronu, Bečthiju
i družini, da hrvatska nije magjarska pokrajina,
nego posestrima i saveznica kraljevine Ugarske.
Jer zastupnik koji bi se usudio ovo izlanuti, po-
stao bi za čas najnepopularnijim čovjekom u cije-
lom Arpadovom pokoljenju. A vlada koja bi se o-
vim izjavam učinila jamcem, ne bi trajala niti dva-
deset i četiri sata.
Evu ovaki su ti tobožnji saveznici naše bra-
će preko Velebita. Neka gosp. Nikola pl. Tomašić
pobije ovu našu tvrdnju, ako samo može. A ko je
tome kriv ? U prvom redu Hrvati onoga kova gosp.
Tomašića i njegove stranke.
Oni su Magjare svojvin politikom toliko uzo-
bijestili, da se ovi čude, da se Hrvati usugjuju da
govore, makar i onako kao dr. Tomašić, pak bi
rada s njima iz parlamenta obračunati sveisto ko
sa Rumunjima, Slovacima i Srbima. Godina 1848
isčezla je u nepovrat. Svaki zahtjev magjarski nagje
odmah u Hrvatskoj pristaša, koji ga brane i prv-
vacjaju. Tako je otpala Rijeka, Megjumurjo ; tako
svi oni bolji paragrafi nagodbe ostaju wrtvo slovo.
Ne samo, nego se nastoji ugušiti svaki neodvisni
slobodni glas, koji bi. ,braći“ istinu u brk rekao.
Je li ouda čudo, da vas proglasuju svojom župa-
nijom ? A pred onom demoustracijom zastave, je
li čudo da je cijela Magjarska ostala okamenjena.
zabezeknut», ne znajuć kaka, otkle toliko dvbo!l-
noga dula u onih, kuje u Pešti prestavlja — dr.
Nikola Tomašić?
Ako poštovani zastupnik onako postupa radi
kakvog interesa, mi smo 8 njime obračunali prije
nego li je usta otvorio. Ako li je pako njegovo dr-
žanje plod njegova dubokog uvjerenja, da se budu-
ćnost Hrvata može osjegurati samo uz savez i slogu
g Magjarima, mi mu to osvjedočenje poštujemo. Ima
dosta Hrvata koji ovako misle i moguće, da bi bolje
bilo, kad bi ova dva naroda pošteno izravnali. Ali
onda djelovanje gosp. Tomašića vodi posve pro-
tivno od onih rezultata, što bi ih on btio postići.
Na sve napadaje Magiarskih šovema, ne zna on
ništa drugo nego da Hrvatima dovikne: učite ma-
gjarski! Na ogorčene tužbe skrajnje ljevice, da se
Hrvati ne pomagjaruju i ne šire magjarski jezik,
on se obraće k njima, pak im doslovce poručuje :
neka srestva k toj svrhi ne traže u prisilnom
,powagjarivanju, jer povijest uči da je za to nuž-
,dno drugo srestvo, da se to može postići samo
putem prosvjete. Istisnite njemačku kulturu, ne
,Silom, jer je to uzaludan posao, već promičite
,lnagjarsku kulturu, & kad ova bude dosta jaka,
obamrijet će njemačka rijeć i magjarska biće
njoj nasljednica“.
Qvako može govoriti jedan Hrvat!!
Narodne Novine“ vele da su u saboru ovoj
izjavi silno odobravali. Imali su i čemu. Hrvatska
akademička omladina u Zagrebu dočekala je go-
spodina zastupnika, pa ga je do zla boga izzviž-
dala. 1 tako prvak narodne stranke evo što je
postigao. On je još više osokolio Magjare, koji
sad intače, da se magjarski jezik uvede u hrvat-
ske škole; razjario je hrvatsko slobodno mišljenje
koje je odgovorilo demonstracijom, a tim još više
zavadio Magjare i Hrvate, Ovo & jedne strane Ve-
lebita. S druge strane pak — amo u nas — nje-
gov govor mogao je jedino oslabiti ideju sjedinje-
ja ismegju rogjene braće, dorbo i u moe biće
MAUN tt. Cike M ivi (sik
U zajedničkoj sjednici ugarskog, ili (kako bi
se po nagodbi imao zvati) ugarsko-hrvatskog sa-
bora prigodom rasprave 0 hrvatskom prvračunu
razvila se zanimiva debata. Magjarska opozicija je
tom prigodom izasula vreću svojih pograda na Hr-
vate, koji neće da budu magjarska provincija, ko-
ji neće da uvagjaju magjarski jezik i koji ue daju,
da Magjari izvagjaju od njih što bi oni htjeli.
Hrvatska opozicija nije zastupana u zajed-
ničkom saboru. Pravaši iz državopravnih načela ne
bi išli u Peštu i kad bi ih izabrali. A pošto u sa-
boru danas druge opozicije nema, taw su sami
t. zvani hrvatski i srpski ,magjaroni.“ Prije su o-
ni redovito šućeli. Hrvatski ministar Josipović, u
desetak godina što sjedi na vladinoj klupi, do afe-
re sa zastavama nije nikada usta otvorio. Još ma-
nje drugi, tako da se 0 budimpeštinskim hrvatskim
mandatiwma pronose po Zagrebu kojekakve šale i
doskočice. Mogahu Magjari bog zua kako napada-
ti Hrvate, hrvatski zastupnici uvijek su mućali, is-
pričavajuć se, da to ne govore njima nego našoj
opoziciji. U ovo zadnje doba i u tom je malo bo-
lji, jer se i Hrvati često čuju, sto se takogjer ima
zahvaliti mladim belovarskuu kažujenicina. Pa ta-
ko na navale i objede magjarske opozicije ozvaše
se u prvom redu zastupnici Josipović i dr. Niko-
la Tomašić.
Dr. Tomašić još je mlad čovjek i nasljednik
onijeh milosti, što ih je u grofa Khuen-Hederva-
rija do nedavno uživao Nikola pl. Czerakovich.
Njega dakle smatraju jednim od prvaka narodne
stranke, ako se u njoj može govoriti 0 kakvom
stranačkom prvenstvu. Tomašić uz to, kažu ljudi,
nije na se, dupaće slovi kao dobar pravnik.
On je dakle odgovarao magjarskim šovinisti-
ma. On nije odbacio njihove uvrede, pobijao nji-
hove tvrdnje i sveo stvar na pravo stanovište. Dr.
Nikola Tomašić jednostavno se Magjarima — is-
pričavao. Ko čita njihove govore, pak ih sravni
su hrvatskim odgovorom, dobiće utisak, da tu ni-
jesu uloge jednake. S jedne je strane tužitelj koji
kori, viče, psuje, a s druge krivac koji je priznao,
pak se izvinjava, moli i previja. Što su Magjari
rekli, Hrvat pobio mje. On je nastojao da ono u-
blaži, ne pitajuć za dojam hrvatskog naroda, sa-
mo da svoje ,savezuike“ to gore ne razljuti. Mi,
znamo, narodna stranka reći će, da oni tako po-,
stupaju, da uzdrže ljubav i bratske odnošaje iz-
megju jednog i drugog naroda. To bi bilo shvat-
ljivo, kad bi sloga i ljubav počivale na temeljim
ravnopravnosti i saveza. Ali dok vam Mogjari ve-
le, da vi niste država, da nijeste narod, već pro-
sta pokrijina magjarska, dotle nema govora 0 slo-
zi i ljubavi ovih plemena. Reći će narodna strau-
ka, da tako ne veli većina nego vpozicija. To je
takogjer istina i ako opozicija sačinjava srce ma-
gjurštine u Ugarskoj. Ali na navale ove opuzicije
bratska i nagodbena većina mramorkom muci, pre-
puštajuć Hrvatima, da se oni sami ,brane. Pa dok
se u hrvatskom saboru u Zagrebu narvdnjaci u-
svega i svačesa, ali Hrvata, koji će se dotle za-
nijekati bilo bi bogme teško naći.
Ovo su posljedice ,rada“ dra. Nikole Tomašića i
njegove stranke u Pesti. Mi priznajemo da ovaj ,rad“
može kogagod rehabilitirati pred magjarskim jav-
nim mnijenjem. Hrvatskom narodu koristit ne može.
Dubrovački Srbi.
Lijep je ovaj novi , Dubrovnik“, otkad mu
je postao odgovornijem urednikom mješte došljaka
Bokelja g. Steva V. Vrčevića, drugi došljak Kor-
čulanin g. A. Fabris bivši suplenat na gimnaziji i
u dokolici saradnik srpskijeh listova. Ova promje-
na znači pohjedu ,Srba“-katolika u štampariji,
koji su htjeli uništit apliv hrišćana i popa Jova
Bućina, te doveli. , svoga“ i još k tome — Du-
brovčanina s Korčule.
Liiep je i &. Fabris kao novi urednik. On
je, govore, učio nešto filologije, pak će znat, da
se megju srpskijem naučenjacima — ako nam
svojataju štokavštinu — još nije vidjelo brka, koji
bi u čakavštini nalazio srpsko porijetlo. Otac g.
Fabrisa rodom čakavac bio je dakle — po pri-
znauju svijeh, i srpskijeh filologa — pravi pravea-
ti Hrvat. Ako je g. Fabris zanijekao svvje plemen-
ske tradicije. to su njegovi posli, a mi svo kon-
statujemo, da prestavimo novog srpskog urednika
po rodu i plemenu i da se spomene, kad bude i
nadalje tražio pskoljenje pnekijem odličnijem Hr-
vatima, ko su bili njegovi stari.
Lijep ie velju urednik, ali još je ljepše ono
što on tamo pi'e, Razgoropadio se na Hrvate ko
iko. »ma sve sa slavenskog gledišta. S tog visokog
slavenskog gledišta on ih kori tugjinstvom i tu-
gjijem savezuištvom, jer mi smo tako zadojeni, da
ne umijemo misljet po narodnu. A zašto to? Za-
to što su neki naši autonomaši ostavili braću Sr-
be, koji još niiesu toliko jaki, da bi mogli nešto
sami učiniti u Dubrovniku. Oui su ih ostavili na
cjedilu i dosta im jada zadali, & Dubrovnik“ na
Hrvate, kao da smo mi tome krivi. Svakako novi
urednik zaboravlja, da njegov ,Prvi sin* novog
Dubrovnika“ (u njih je sve: novo), ako još siedi
na načelnićkoj stolici ima zahvalit autonomašima,
i da bi on diogenesovijem feralićom tražio srpske
vijećnike po našoj općini, da nije bilo autonoma-
ških glasova. ,Dubrovnik“ bi dakle htio, da se
Hrvati srame, što su se Srbi zavadili sa autono-
maškom straukom, a on se ne srami. da ih jedina
sutonomaška wiloat drži na općini. Neka samo
neki autonomaši okom mignu, pak će naš Or-
lando sinut od čuda. kakve će tombule s općine
činit nadobudna srpska omladina.
Novi urednik regbi da 8e kaje ovijeh kom-
promisa, ili barem da ih ne odobrava. A onda
zna li šta? Neka posvjetuje svoje gospodare, da
prekinu srpsko-talijanaški savez i da se odreknu
vijećničkih miesta, kuje su dobili jedino uslijed
uzajamnog kompromisa. Do
tada neka svoje veliko slavenstvo objesi 0 čavo i