se i ska Pla Pl 3 RE Sia pojanje oak KEKE KI EIA ostalih svojih zemljaka. Nikada još nije jedan Ma- gjar od vladine stranke, kojuj su Hrvati najbolja potpora, odgovorio Pazmandiju, Ugronu, Bečthiju i družini, da hrvatska nije magjarska pokrajina, nego posestrima i saveznica kraljevine Ugarske. Jer zastupnik koji bi se usudio ovo izlanuti, po- stao bi za čas najnepopularnijim čovjekom u cije- lom Arpadovom pokoljenju. A vlada koja bi se o- vim izjavam učinila jamcem, ne bi trajala niti dva- deset i četiri sata. Evu ovaki su ti tobožnji saveznici naše bra- će preko Velebita. Neka gosp. Nikola pl. Tomašić pobije ovu našu tvrdnju, ako samo može. A ko je tome kriv ? U prvom redu Hrvati onoga kova gosp. Tomašića i njegove stranke. Oni su Magjare svojvin politikom toliko uzo- bijestili, da se ovi čude, da se Hrvati usugjuju da govore, makar i onako kao dr. Tomašić, pak bi rada s njima iz parlamenta obračunati sveisto ko sa Rumunjima, Slovacima i Srbima. Godina 1848 isčezla je u nepovrat. Svaki zahtjev magjarski nagje odmah u Hrvatskoj pristaša, koji ga brane i prv- vacjaju. Tako je otpala Rijeka, Megjumurjo ; tako svi oni bolji paragrafi nagodbe ostaju wrtvo slovo. Ne samo, nego se nastoji ugušiti svaki neodvisni slobodni glas, koji bi. ,braći“ istinu u brk rekao. Je li ouda čudo, da vas proglasuju svojom župa- nijom ? A pred onom demoustracijom zastave, je li čudo da je cijela Magjarska ostala okamenjena. zabezeknut», ne znajuć kaka, otkle toliko dvbo!l- noga dula u onih, kuje u Pešti prestavlja — dr. Nikola Tomašić? Ako poštovani zastupnik onako postupa radi kakvog interesa, mi smo 8 njime obračunali prije nego li je usta otvorio. Ako li je pako njegovo dr- žanje plod njegova dubokog uvjerenja, da se budu- ćnost Hrvata može osjegurati samo uz savez i slogu g Magjarima, mi mu to osvjedočenje poštujemo. Ima dosta Hrvata koji ovako misle i moguće, da bi bolje bilo, kad bi ova dva naroda pošteno izravnali. Ali onda djelovanje gosp. Tomašića vodi posve pro- tivno od onih rezultata, što bi ih on btio postići. Na sve napadaje Magiarskih šovema, ne zna on ništa drugo nego da Hrvatima dovikne: učite ma- gjarski! Na ogorčene tužbe skrajnje ljevice, da se Hrvati ne pomagjaruju i ne šire magjarski jezik, on se obraće k njima, pak im doslovce poručuje : neka srestva k toj svrhi ne traže u prisilnom ,powagjarivanju, jer povijest uči da je za to nuž- ,dno drugo srestvo, da se to može postići samo putem prosvjete. Istisnite njemačku kulturu, ne ,Silom, jer je to uzaludan posao, već promičite ,lnagjarsku kulturu, & kad ova bude dosta jaka, obamrijet će njemačka rijeć i magjarska biće njoj nasljednica“. Qvako može govoriti jedan Hrvat!! Narodne Novine“ vele da su u saboru ovoj izjavi silno odobravali. Imali su i čemu. Hrvatska akademička omladina u Zagrebu dočekala je go- spodina zastupnika, pa ga je do zla boga izzviž- dala. 1 tako prvak narodne stranke evo što je postigao. On je još više osokolio Magjare, koji sad intače, da se magjarski jezik uvede u hrvat- ske škole; razjario je hrvatsko slobodno mišljenje koje je odgovorilo demonstracijom, a tim još više zavadio Magjare i Hrvate, Ovo & jedne strane Ve- lebita. S druge strane pak — amo u nas — nje- gov govor mogao je jedino oslabiti ideju sjedinje- ja ismegju rogjene braće, dorbo i u moe biće MAUN tt. Cike M ivi (sik U zajedničkoj sjednici ugarskog, ili (kako bi se po nagodbi imao zvati) ugarsko-hrvatskog sa- bora prigodom rasprave 0 hrvatskom prvračunu razvila se zanimiva debata. Magjarska opozicija je tom prigodom izasula vreću svojih pograda na Hr- vate, koji neće da budu magjarska provincija, ko- ji neće da uvagjaju magjarski jezik i koji ue daju, da Magjari izvagjaju od njih što bi oni htjeli. Hrvatska opozicija nije zastupana u zajed- ničkom saboru. Pravaši iz državopravnih načela ne bi išli u Peštu i kad bi ih izabrali. A pošto u sa- boru danas druge opozicije nema, taw su sami t. zvani hrvatski i srpski ,magjaroni.“ Prije su o- ni redovito šućeli. Hrvatski ministar Josipović, u desetak godina što sjedi na vladinoj klupi, do afe- re sa zastavama nije nikada usta otvorio. Još ma- nje drugi, tako da se 0 budimpeštinskim hrvatskim mandatiwma pronose po Zagrebu kojekakve šale i doskočice. Mogahu Magjari bog zua kako napada- ti Hrvate, hrvatski zastupnici uvijek su mućali, is- pričavajuć se, da to ne govore njima nego našoj opoziciji. U ovo zadnje doba i u tom je malo bo- lji, jer se i Hrvati često čuju, sto se takogjer ima zahvaliti mladim belovarskuu kažujenicina. Pa ta- ko na navale i objede magjarske opozicije ozvaše se u prvom redu zastupnici Josipović i dr. Niko- la Tomašić. Dr. Tomašić još je mlad čovjek i nasljednik onijeh milosti, što ih je u grofa Khuen-Hederva- rija do nedavno uživao Nikola pl. Czerakovich. Njega dakle smatraju jednim od prvaka narodne stranke, ako se u njoj može govoriti 0 kakvom stranačkom prvenstvu. Tomašić uz to, kažu ljudi, nije na se, dupaće slovi kao dobar pravnik. On je dakle odgovarao magjarskim šovinisti- ma. On nije odbacio njihove uvrede, pobijao nji- hove tvrdnje i sveo stvar na pravo stanovište. Dr. Nikola Tomašić jednostavno se Magjarima — is- pričavao. Ko čita njihove govore, pak ih sravni su hrvatskim odgovorom, dobiće utisak, da tu ni- jesu uloge jednake. S jedne je strane tužitelj koji kori, viče, psuje, a s druge krivac koji je priznao, pak se izvinjava, moli i previja. Što su Magjari rekli, Hrvat pobio mje. On je nastojao da ono u- blaži, ne pitajuć za dojam hrvatskog naroda, sa- mo da svoje ,savezuike“ to gore ne razljuti. Mi, znamo, narodna stranka reći će, da oni tako po-, stupaju, da uzdrže ljubav i bratske odnošaje iz- megju jednog i drugog naroda. To bi bilo shvat- ljivo, kad bi sloga i ljubav počivale na temeljim ravnopravnosti i saveza. Ali dok vam Mogjari ve- le, da vi niste država, da nijeste narod, već pro- sta pokrijina magjarska, dotle nema govora 0 slo- zi i ljubavi ovih plemena. Reći će narodna strau- ka, da tako ne veli većina nego vpozicija. To je takogjer istina i ako opozicija sačinjava srce ma- gjurštine u Ugarskoj. Ali na navale ove opuzicije bratska i nagodbena većina mramorkom muci, pre- puštajuć Hrvatima, da se oni sami ,brane. Pa dok se u hrvatskom saboru u Zagrebu narvdnjaci u- svega i svačesa, ali Hrvata, koji će se dotle za- nijekati bilo bi bogme teško naći. Ovo su posljedice ,rada“ dra. Nikole Tomašića i njegove stranke u Pesti. Mi priznajemo da ovaj ,rad“ može kogagod rehabilitirati pred magjarskim jav- nim mnijenjem. Hrvatskom narodu koristit ne može. Dubrovački Srbi. Lijep je ovaj novi , Dubrovnik“, otkad mu je postao odgovornijem urednikom mješte došljaka Bokelja g. Steva V. Vrčevića, drugi došljak Kor- čulanin g. A. Fabris bivši suplenat na gimnaziji i u dokolici saradnik srpskijeh listova. Ova promje- na znači pohjedu ,Srba“-katolika u štampariji, koji su htjeli uništit apliv hrišćana i popa Jova Bućina, te doveli. , svoga“ i još k tome — Du- brovčanina s Korčule. Liiep je i &. Fabris kao novi urednik. On je, govore, učio nešto filologije, pak će znat, da se megju srpskijem naučenjacima — ako nam svojataju štokavštinu — još nije vidjelo brka, koji bi u čakavštini nalazio srpsko porijetlo. Otac g. Fabrisa rodom čakavac bio je dakle — po pri- znauju svijeh, i srpskijeh filologa — pravi pravea- ti Hrvat. Ako je g. Fabris zanijekao svvje plemen- ske tradicije. to su njegovi posli, a mi svo kon- statujemo, da prestavimo novog srpskog urednika po rodu i plemenu i da se spomene, kad bude i nadalje tražio pskoljenje pnekijem odličnijem Hr- vatima, ko su bili njegovi stari. Lijep ie velju urednik, ali još je ljepše ono što on tamo pi'e, Razgoropadio se na Hrvate ko iko. »ma sve sa slavenskog gledišta. S tog visokog slavenskog gledišta on ih kori tugjinstvom i tu- gjijem savezuištvom, jer mi smo tako zadojeni, da ne umijemo misljet po narodnu. A zašto to? Za- to što su neki naši autonomaši ostavili braću Sr- be, koji još niiesu toliko jaki, da bi mogli nešto sami učiniti u Dubrovniku. Oui su ih ostavili na cjedilu i dosta im jada zadali, & Dubrovnik“ na Hrvate, kao da smo mi tome krivi. Svakako novi urednik zaboravlja, da njegov ,Prvi sin* novog Dubrovnika“ (u njih je sve: novo), ako još siedi na načelnićkoj stolici ima zahvalit autonomašima, i da bi on diogenesovijem feralićom tražio srpske vijećnike po našoj općini, da nije bilo autonoma- ških glasova. ,Dubrovnik“ bi dakle htio, da se Hrvati srame, što su se Srbi zavadili sa autono- maškom straukom, a on se ne srami. da ih jedina sutonomaška wiloat drži na općini. Neka samo neki autonomaši okom mignu, pak će naš Or- lando sinut od čuda. kakve će tombule s općine činit nadobudna srpska omladina. Novi urednik regbi da 8e kaje ovijeh kom- promisa, ili barem da ih ne odobrava. A onda zna li šta? Neka posvjetuje svoje gospodare, da prekinu srpsko-talijanaški savez i da se odreknu vijećničkih miesta, kuje su dobili jedino uslijed uzajamnog kompromisa. Do tada neka svoje veliko slavenstvo objesi 0 čavo i