unaprijeda u

 

i ista: na
ga donašanjem u kuću, a sa Austro-Ugarsku, | šalju se
godinu fior. 5, na po godine fior. 2:50; sa inosemstvo | -

stoji 10 novč. Ko ne vrati list kad mu pretplata mine, smatra se da

NE
S
ji
O
a
|
O

Susjedna Hercegovina — bolje govoreć pra-
voslavni elemenat u njoj — imade na dnevnom re-
du škandal, koji je za naše prilike od velike soci-

- jalno-političke znamenitosti.
Evo što je u stvari. Kad je umro bogati tre-
binjski gragjanin i načelnik Ćerović, srpske novi-
- ne donesoše, kako je on u narodne i vjerske svr-
he ostavio golemi dio, gotovo dvije trećine,
svoga velikoga imanja. Onda su počeli hvalospjevi
- velikom srpskom rodoljubu, pozivom da se i dru-
- gi ugledaju u njegov primjer. Kako i što, ne zna-
mo, nakon tri godine evo doznalo se, da je Ćero-
vićeva oporuka bila krivotvorena. Sud je istraži-
vao krivce. Za malo vremena zatvoren je sadašnji
trebinjski podnačeluik, svekrva i udovica pokojni-
kova i njezin brat, zatim neki drugi ugledni gra-
- gjani trebinjski, pak igumani Kristofor, Nikifor i
- Gerasim. Sve osobe odličnog socijaluog položaja,
! pak nije čudo što se toliko naš svijet zanima za
“ ovim senzacijonalnim dogagjajem.
Mi se samome činu ne čudimo. Kada umire
* bogat čovjek, njegova blizina obično se zanima za
pokojnikovom zadnjom voljom. Bude zlotvora koji
je pogaze, uzdajuć se u onu, da iurtvi ne govore.
* Bivalo je toga drugdje a i kod nas, pak je iskriv-
ljivanje oporuka, mjenica ili sličnih papira posta-
la na žalost jedna ne rijetka stvar u novijoj kri-
minalistici. S toga i Ćerovićev slučaj me bi bio
ništa izvaredna na ovome svijetu.

Ali ima druga po srijedi. Ovdje se ne pita
što nego ko; pita se naime ko je počinio to sra-
motno djelo ; ko je pogazio zadoju volju umirućeg
božjeg stvora, vrhu njegovih zemaljskih dobara.
Na ovo pitanje odgovor je upravo užasan.

Zašto to ? upitaće nas čitaoci. Možda što tu
ulaze redovnički prsti? Ili se zar toga i prije ni-
je dogagjalo ? Ili zar svećenik nije čovjek, koji mo-
že pogriješiti kao i svaki drugi ? Imate pravo, ama
ne radi se ni o tome. Nije tu jedan čovjek, jedan
obični prosti pop sa svojim manama i svjetovnim
slabostima. Tu se radi o tri igumana, starješine
trijuh manastira grčko-istočne crkve u Hercegovini.
“Ako pak pomislimo, da je kalugjer po sebi i po
'svom zvanju nešto iznad kreposti drugijeh ljudi,
da je iguman biran izmegju najvoljih i najdostoj-
nijih kalugjera i da to nije jedan iguman, nego
njih trojica od najvažnijih manastira u Bosni
i Hercegovini, onda tek možemo shvatiti od koli-
kog je zamašaja ovaj, na prvi pogled prosti i o-
bićni, zločin.

Daleko od nas i sama pomisao, da gornje
pretpostavke dalje slijedimo, pak da se upitamo:
ako je ovaki skorup. kakvo je onda mlijeko. Ne.
Svako pravilo ima svoje iznimke, pak i u ovom
'slučaju vjerujemo, da je mlijeko bilo bolje od sko-
rupa. Pa kolikogod je iznimka u teoriji i po sa-
mom svom pazivu rijetkost, mi je ovdje rado pri-
hvaćamo. Nasa namjera bila je da kažemo nešto
drugo, da se upitamo: koji moral daju puku sli-
čni pastijeri? Sto će biti od onoga naroda u ko-
me oni, koji sav svoj život posvećuju Bogu i kee-
posti, osviću najednom na optuženičkoj klupi kao
prosti varalice i lopovi ?

Na ovako pitanje težak odgovor, nedogled-

tih posjedica. Mi bi smo se Bijel ina ovome sa- ko

0 A zzmmmmm<—<—<lmrmmmmmmmm>=mms iii

 
  
 
 
  
 
  
 
 
 
  
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
  
  

avništvu lista: na godinu fior

o a
tiskaju po pogodbi.
Rukopisi se ne

 

ustaviti, ali ne možemo. Ni ovaj slučaj nije osa-
mljen ni u svojoj sadašnjosti. Malo dalje mi vidi-
mo, ne više igumane, nego najviše crkovne dosto-
janstvenike grčko-istočne vjere, patrijarhe i neke
episkope, gdje ih isti njihovi vijernici sa svojim
potpisom proglasuju lašcima, lupežima i falsifika-
torima, pozivljuć ih pred cijelim svijetom, da ih
za ove uvrede tuže sudu ..... da im tamo mogu
dokazati istinitost svojijeh riječi!

Ne iznosimo imena, jer i onako svak znade
o kome hoćemo da govorimo. Uz ovake prilike
dakle, kako je moguće da napreduje narodni mo-
ral? Ako ovakijem ljudima ništa nije sveto, šta
će biti sveto onijem, koje oni imaju poučavati i
odgajati, te im svojim izgledom prednjačiti ?

I ovo je pitanje već riješeno. Eno jadnog
puka pravoslavne vjere po Srijemu, Banatu i Ba-
čkoj, gdje se valja u blatu najgadnijeg smrada.
Pijanstvo, kragje, ubojstva, bludnost, ljenost na
dnevnom su redu. Pak narod propada, a na nje-
govo mjesto dolazi stranac. Pa kako se zlo širi
brže od dobra, bolest je malo po malo zahvatila
i katoličko pučanstvo u onijem krajevima, gdje ži-
vu pomiješani. O tom smo mi više puta govorili.

U Hercegovini, o kojoj se zaradi gornjih stva-
ri ovim poglavito i bavimo, opstoji jvš 1 danas u
nekim krajevima obićaj, koji dovoljao karakteriše
stanje, u kome se nalaze naša braća pravoslavne
vjere. Hrišćanin seliak (za izobraženie ne znamo) ako
ima duge prst, običaje preko godine u svojoj pa-
meti učiniti mali bilanc, koliko je..... prisvojio
tugjega. Od aprosimativne vrijednosti što je nagje,
on otkine jedan mali dio, pak ga u novcu ili u
kakvom drugom daru prinese za svoje grijehe —
na oltar. — Naravno ne govori za uzrok svoje
zadužbine i seljak je onda uvjeren, da mu je pred
Bogom sve prošteno što je uradio, samo se čuva
od svjetovne vlasti, koja tako lako ne oprašta. O-
va zadužbina zove se kradačina. Nije naša zada-
ća da se u dublje bavimo ovim pojavom. Kousta-
tiramo samo kako je on najbolji dokaz, koli je u
tome puku vjera, moral, poštenje sve izmiješano.

I doista ! Velika većina prostog pravoslavnog
naroda gore za brdom u svojoj neiskusnosti i dan
danas shvaća za mnogo manji grijeh kragju, nego
prestupak posti. Laž i kriva zakletva gotovo isče-
zavaju prama teškom grijehu mrsenja u posne da-
ne! Mogli bi tome navesti primjeri, ali dosta će
biti, da spomenemo, kako je oštroumlje našijeh
Konavljana po narodnu persifliralo ovu manu pro-
stog hrišćanskog elementa. U Konavlima se pri-
povijeda naime ovo: »Dočekao vlah (vlah nije u-
uvredljiva riječ ; ovako naš puk zove pravoslavne)
bogata Turčina u klancu, da ga oguli. Turčin se
bogme ne dao nego se pohrvali, dok ga vlah na-
,pokon ne osvoji i zakolje. U onome inadu i zo-
,ru razbijesnio se vlah, pa kad mu je mrtvu gla-
,Yu skinuo, onda povikne: — Ej Turčine majku
,ti, da ti se krvi napijem ! — 1 obliže handžar sa
koga je kapala još vraća čovječja krv! U to se
sjeti da je baš onaj dan petak i velika post ; padne
na koljena i stane se bit pestima u prsi, da mu
,Bog prosti što je teško sagriješio, pak še krvlju
vomrsio i ne tegne gjavolju od šćara, nego ga
,vega preda za svoju dušu.“ Ovako pripovijeda naš
narod.

.*
v

ukočna gIZLIOTEY A, D6LIĆČINIK

Neće biti sve ovo ovako. Ali kada znamo ne-

 

gadne pojave, od kojih se nikada ne bi nadali, on-
da se naravno pitamo. a nije li sve to prepleteno
nekijem savezom ? Gdje je dakle to veliko zlo ko-
je mori našu braću pravoslavne vjere ?

Zlo leži u nemoralnosti, u krivu odgoju i
pogrešnom shvaćanju ljudskoga poštenja, &to se
uvuklo u narod, kog u ničem drugom ne poduča-
vaju nego da je Srbin i srpske vjere. Ovo je mož-
da jedina nauka koju danas od svojih sveštenika
prima prosti puk pravoslavni, te nije čudo što je
tako zalutao. Zato su mu iu vjeri pojmovi po-
miješani. On vjeruje i ljubi svoju vjeru, on bi za
nju i poginuo. Ipak taj njegov fanatizam mije fa-
natizam vjerski. To je nekakav mixtum composi-
tum  klerikalizma, strančarstva, srpske politike,
mržnje na druge vjere, osobito na katolike — i
bizantinizma. Osobito bizantinizma. A sve skupa
daje one tužne plodove, s kojim smo više puta
prisiljeni baviti se.

Ali ostavimo puk i njegove zle navade. s
glave riba smrdi. Pa tu imamo i drugu, valjda još
goru pojavu! Na primjer onu našijeh igumana.
Oni su zatvoreni radi krivotvorenja oporuke, da
prisvoje bogastvo pok. Cerovića. 1, štogod parni-
ca izvede, zna se već danas, da oni nijesu to u-
radili radi sebe. Prisvojeni novac bio je namije-
njen čisto u srpske svrhe!!

Sada mi molimo one neke naše lažiliberalce,
koji se koče u liberalizmu a ustrajaju srpske kon-
fesionalne škole i koji viču na katoličke svećenike
hrvatske narodnosti, što vrše svoja gragjanska i
narodna prava, molimo ih neka vide i prispodablja-
ju. Ako osugjuju Hrvata popa zato što je svoj na-
rod, čiji je sin, učio da bude dobar Hrvat ; što bi i-
mali učiniti sa Srbima kalugjerima, koji se nijesu
žacali zlorabiti vjeru, čast i uzvišeno +voje poslan-
stvo kod umirućeg i koji su počinili gadni zločin
kragje i prevare u srpske političke svrhe? Ali
poštena srpska štampa na ovo mramorkom šuti.

Fanatizam pak, koji jednoga s do-
vodi do ovakovijeh djela, nije više patrijo :
To je nešto gadnoga i živinskoga u sebi, su čim
ne zapovijeda plemenita ljubav, već neka tajna mr-
žnja. Čista ljubav za srpsku stvar ne može da
ucka na gornje korake ; samo strast i slijepa, neis-

crpiva mržnja i osveta mogu čovjeku ovako zasli-
jepiti oči. A nije se teško domisliti, što su časni
srpski igumani tako žestoko mržjeli.

Uzamši sve ovo u obzir, mi ne. možemo da
osudimo njih i one koje su oni do sada predvodi-
li i naučali. Mi ih naprosto žalimo.