zadrugara. Ovi brojevi se umnažaju u godini po 20-25%. Reservni fondovi svih zavoda dapriješe god. 1895,. do znamenitoga iznosa od 600 tisuća forinti; a zadruge darovaše u dobrotvorne i na- rodne svrhe for. 13:482. — Ne treba dokazivati moralne i materijalne blagodati, koje ta društva donesoše narodu, dosta " spomenuti da gdje je njih, lihvarstva nema, a ljudi priviknu na računanje, marljivost, štednju i razvije se u njima čustvo ljudskoga dostojanstva. Srce se cijepa čovjeku u grudima kad gleda ili čuje, kako narod u Dalmaciji stenje pod nemilo- srdnijem lihvarstvom, a mogli bi se tomu zlu do- skočiti požrtvovanjem, patriotizmom dobrom vo- ljom. Što su učinili ,kranjci“ zašto ne bismo mo- gli i mi? Od mnogo godina pionir ideje, koju mi danas zagovaramo, časni Srećko Dr. Karaman na- stoji, da je popularizira u Dalmaciji. Sabor je, a- ko se ne varamo god. 1893, glasovao odboru ze- maljskomu dozvolu za sklopljenje zajma, da se dijelom toga novca budu pomagale Posnjilnice, ali do danas nije bilo praktičnog uspjeha. Skrajoje je vrijeme da se prenemo. Regbi, da će se brzo us- trojiti zemljišno-vjeresijski zavod u Dalmaciji. Sva- ka pokrajina Austrije imade već takov zavod, i vrijeme je da se i u nas osnuje. Taj zavod biće od velike koristi, ali neće izliječiti sve rane. Iz razvitka tih zavoda u drugim pokrajinama može- mo po prilici pogoditi i njegov. Zemljišno-vje- resijski zavodi daju zajmove samo na hipoteke, a ne goje nimalo osobni kredit, osim toga posu- gjuju jedino ondje, gdje su sjegurni, da će moći pravo u časno utjeravati amartizacione obroke. To je posve naravno i mora tako biti radi života za- voda i časti pokrajine, koja za nj jamči. Ali je to uzrok, da se gleda manje zajmova davati na zem- ljišta, osobito na male seliačke posjede. gdje nije sjegurno da će u urečeni dan novac bit gotov, te se pozajmljuje ragje ili na velika dobra ilina ku- će po gradovima. Od toga malomu posjedniku, se- ljaku, koga najveća nevolja tišti, slaba korist, a ne konvenira mu ni tražit zajam u času potrebe radi velikih troškova skopčanih podjeljenjem isto- ga, radi dugih burokratičkih okapanja dok se za- jam. dobiie. a.kad ga dohiie nročla ie _nna notra- a ili je već utopljen, uduživ se u kakvoga li- hvara. — Kod zavoda na temelju zakona od g. 1873 naprotiv sa malim troškom, na osobni kre- dit ili na uknjižbu i poljodjelac i obrtnik, u času nužde kad polje ne rodi, kad pošast pomori bla- go, kad je da poreze plati, da se materijala za radnju nabavi, može hitro dobiti jeftinoga novca i pokrpit se dok Bog da bolje. — Uz vjeresijski zavod za velike hipoteke, valja nam dakle ustro- jiti Posujilnice za potrebe manjega poljodjelca, gradskoga majstora i trgovčića. Vjeresijsko-zem- ljišni zavod mogao bi podupirat i vršit kontrolu nad Posujilnicama, čim bi sjegurno divno upotpu- nio djelatnost koja mu je opredjeljena i odgovo- rio onim nadama, koje se u njegovo ustrojenje polažu. A da se započne ustrajanjem Posujilnice samih, mislimo da bi najbolje bilo ustrojiti za sa- da po jedno takovo društvo na ograničeno jamče- nje u većim gradovima Zadru, Spljetu i Dubrov- niku. Uspjeh njihov djelovao bi primjerom na dru- ge gradove, da i one ustanove svoje, u čemu bi ih već ustrojene Posnjilnice podupirale zborom i tvorom, a najposlje osvjedočeni vo velikoj koristi, i seljaci bi počeli ustrojavat svoje male seoske na neograničeno jamčenje. U malo vremena uvje- reni smo, mogla bi se cijela zemlja pokriti mre- žom tih novčanih zavoda, megju sobom u svezi za bolju nabavu i placiranje kapitala. — Iz njih bi se lako opet izleglo drugih zadruga sa produktiv- nim ili konsumnim ciljem, a odgojilo bi se i na- raštaja sposobna za vogjenje poslova gradskih šte- diona, koje bi se takogjer imale s vremenom 0- snivati u većim mjestima sa općinskom garanci- jom, a usljed ove Imale bi pravo pupilarne sje- gurnosti, što Posujilnice nemaju. Ele kako se vi- di široko polje za ljude dobre volje. — Stavljamo na dušu, našoj patriotičkoj omla- počne ozbiljno o tomu mišljeti i da se radnju, kojom će neizmjerno koristit na- je i kog iskreno ljubi. Ne od vlade, Miknimo se samo, pomozi- mo se pak će nam i Bug pomoći. — S. G. Još o falsificiranju. Ko ubodem riknuše ljudi oko ,Dubrovnika“ naš članak, kojim dokazasmo, kako ie ono pi smnamjesnika Wagnera skroz falsificirano. To je i naravno, jer ništa bolje ne pogodi štoština kada je gorka. Zato se ne čudimo nji- ho gnjevu, a milo nam je što i oni sami pri- zni svoju pogrešku, samo neka im ,Crv. Hrv.“ pri original Wagnerova pisma. Čudan zahtjev! Kabismo im mi na sve njihove laži morali tra- žitjzvornike te ih pobijaju, ovda bi valjalo obu- stat izdavanje lista, pak putovat od nemila do nemaga Nego oni, dok od nas u poslu Wagnero- va sta nevino pitaju, da im original pokažemo, neine ništa drugo nego na onu staru laž priši- vaj jednu novu, pošto mi dobro znamo, da su o- niaj original već i sami potražili i našli i osta- li nuti, kad vidješe, da je ,Crvena Hrvatska“ re- klinaprosto čistu istinu. Pripovijedanja kako im jejonaj prepis. dao neki prijatelj, koji ga je od naad godina (1) imao od nekog gospodina itd., tosu babje pričice, u koje mi ni najmanje ne vjrujemo. Očito je da oni boće da zavrgnu onaj prvi izvor otkuda su imali rečeno pismo i koji sm mi u pretprošlom broju jasno spomenuli. No oni nama hoće da vrate milo za drago, p& nam spominju, da je i Matica Hrvatska po- hratila narodne pjesme sakupljene od dom Audra Mirratti i dum Iva Rajića, današnjih velikih Srba. Nšto što je po sebi hrvatsko ne treba pohrvaći- vii. Ova dva popa bijahu u mladost Hrvati. Oni ko Hrvati sakupljahu naše narodne pjesme, koje st hrvatske i nijesu ih slali zi u Beograd, ni Ma- tii Srpskoj, nego u Zagreb Matici Hrvatskoj. Ako si se oni kasnije iz Hrvata prometli u Srbe, pak sid žele da tu metamorfozu naprave i naše narod- n: pjesme, koje je ovai hrvatski narod spjevao. to je dovoljno da se mi malo s njima nasmijemo, ali da će ih učeni ljudi oko ,Dubrovnika“ uzeti u o0- branu proti ,hrvatskim falsifikatorima“, to je više nego bezobrazno. T& prva bi majka popa Muratti koja je većinu ovih pjosama sinu u pero govorila, skočila i prosvjedovala, da se one srpskim nazovu! Duh.“. da fipere fiasko sa izvrtaniem Wag- nerova pisma, nudi nam sada nekakvu staru odlu- ku zemaljskog Odbora, u kojoj se jezik zove ,lin- gua Slavo-Dalmata, vale a dire lingua Serba“ i zove nas da mi sami dogjemo pogledati ovu is- pravu. Hvala, ne treba! Mi smo jednim potezom pera uništili svu njezinu vrijednost, kad kažemo, da su ono pisali talijanaši-autonomaši, koji ouda bijahu na Zem. Odboru na zapovijedi ! I s ovim smo odgovorili žačljivome piskaralu »Dubrovnika“, koji se razmeće svojom velikom ,u- č4nosti“, a ne zna jadnik, da je on prvi odmetnik svoga plemena, jer ako i dopustimo (što ne mo- žqno) da su ovo amo Srbi, ta on je sin čakava- c4 koje i najžešći srpski hrvatožderi prizaavaju Htvatima. Njegova ,učenust“ mora 'biti zaista vr- loiduboka, kad niti toga ne zna Pisac ,Dubrovnika“ dok nas grdi i pobija, u isp doba veli, da nije vrijedno nama odgovarati. MI to od njega i ne tražimo, pa znamo da on o- ndi ne piše za nas ni nama, nego za .... one u Swiji. Ovdie im i onako niko živ ne vjeruje. A ni mjnijesmo pisali za njega ni njegove — bože sa- čuaj! — mi smo pisali za nas i za naš hrvatski pu ove krajine, koji nama vjeruje, jer mu istinu gdorimo, pak je srpske zavodnike listom odmetnuo. Piskaralo ,Dubrovnika“ govori jošte: ,nije nd zanat falsificiranje.“ Ovdje ćemo staviti tač. ku jer od smijeha ne možemo dalje. Bezočni svi- jetuživaju, veli poslovica — a naše gragjanstvo uvjreno je, da smo je sada umjesno spomenuli, I ne potežite nas više za jezik! Nknadni izbori u Dubrovačkim i Zadarskim općinam. Prekojuče na 22 ov, mj. obaviše se ovi na- nlini izbori. U Zadarskom kotaru narodna stranka kan- ditaše učitelja Lorini, a pravaši d.ra_ Antu Trum- bić U Dubrovačkom kotaru par. stranka nosila jelra Pera Klaića, njegov protukandidat bio je ka ka) da. Jozo Crnica, koji je postavio kandidatu- ru proti volji vostva nar. stranke i u Konavlima uspio prodrijeti sa svojim biračima. Pravaši su motrili razvoj cijele stvari. Ali kada čitasmo u ,Nar. Listu,“ ,Kat. Dalm.“ i ,Smotri,“ da su u zadarskom kotaru njeke do sad pravaške općine poslale narodnjačke birače, i da tko varodnjaci imaju birača gotovo dvojstruko, da uz to stavljaju svoga kandidata, mi držasmo zacijelo da pravaški kandidat dr. Trumbić neće u Zadru nikako izaći, pa odlučismo, u zadnji čas, da ovu vrsnu silu — ako bude moguće — amo u nas tako rekuć osvetimo. Glasovanje vodilo se u Dvoru gdje je Kot. Poglavarstvo za Dubrovnik. Burba je bila prilično animirana, ali skladna. Pri prvom glasovanju da. Jozo Crnica dobije 20, dr. Ante Trumbić 13, a dr. Pero Klaić 10 glasova. Izbor se ponovio, te je Crnica imao 20, dr. Trumbić 13, dr. Klaić 7 gla- sova. Moralo je doći do užeg izbora megju. Crni- com i Trumbićem, pak za d.ra Trumbića glaso- vaše 22, a za dn Joza Crnicn 20 birača. Po tom je presiednik komisije uz veselo klicanje prisutnih pravaša proglasio izabranim dr. Antuna Trumbića. 1 baš kad mu muogi dubrovački pravaši če- stitahu na ovom izboru, stiže amo glas, da je on izabran i u Zadru! Pravaški birači, koji lani iza- braše kneza Borelli, narvdnjaka, smatrahu, da ovaj put imaju pravo na svoga zastupnika i narodnjaci, kako se čini, u posljednji čas, pred užim izborima popustiše. Tako je naš prijatelj postao na jednom zastupnikom u dva kotara, slučaj, koji se može dogoditi u ovakim situacijama, gdje se važne odlu- ke u hip stvaraju, a i sam brzojav previše je spor, a da ih jednoj ili drugoj strani na vrijeme dojavi. Dr. Pero Klaić mogao je biti izabran u ovo- me kotaru, da je njegova stranka pristala — ka- ko bi bilo pravedno — ma predlog dubrovačkih pr+vaša, da našim istomišljenjacima i njihovu kan- didatu dru. Trumbiću puste slobodne ruke u 7a- darskom kotaru. Ali zadarski narodnjaci upotrebi- biše razna srestva, da istisnu Trumbića i ne htje- doše nikako odustati od svoje protukandidature, za koju bijahu već prikupili relativnu većinu birača. Po tom nama je zadarski ispadak bio jasan, a po- što se u nas dogodio neki preokret, to mi onda, da dr. Trumbić bude izabran, odlučismo stupići u bor- bu, upotrebiv položaj, koji bijaše mastao + izne- sosmo mjegovo ime. Zadarski narodnjaci, prisilje- ni valjda od svojih istih birača, moradoeše wu zad- nji momenat i bez da smo mi znali, promijenut svoju odluku i tako oni koji dra Trumbića ne htjedoše ni u jednomu kotaru, sad ga imaju u dva. Dubrovački pravaši zadovoljni su svojim dje- lom, te eyo sada dva prestavnika dubrovačkih općina, oba su pristaše stranke prava: Bian- kini i Trumbić. Biankina već poznamo. Dr. Trum- bić mlad je čovjek, koji još ne bijaše u Saboru, ali njegovi prijatelji koji ga dobro znadu, mo- gu da ga pohvale kao vrsnu i dragocijenu silu, što je već i tim dokazano, da ga u isti dau bira- ju i Zadrani i Dubrovčani. U toliko: Živio naš novi narodni zastupnik ! Naši dopisi. Zlatni Prag, 17 Decembra. (Naši trgovcim!) Ovdješnji trgovac jedan dv- nese mi čestu put kakvo pismo iz hrvatskih stra- pa, da mu ga preveden. I čudim se, a i ljutim se, Hrvati iz Dalmacije pišu vrlo često talijanski, a iza strašue talijanštine u svakom retku izvire br- kati dalmatinski Hrvat! Ovo spominjem, da upo- zorim naše čestite trgovce, nek se mane ovoga ružnoga običaja. Jer samo za to drže u stranom svijetu xolijevku Hrvata talijanskom, što. naši lju- di uvijek mijenjaju svoj glas u talijanski, kadgod s tugjim čovjekom imadu posla, pa bio to Ta- lijan ili ne bio. A za što da se preokrećemo, ka- kogod ko hoće? Dalmatinac, koji je srcem Hrvat i komu je stalo do maše narodne «tvari, ne bi nigda smio zaboraviti, da je jezik talijanski iz či- ste naše krvi stvorio i stvara još Ghiqlianoviche, Gliubiche, Boxiche, Coporciche, i muoge sličae, koji danas bez stida usred našega svijeta pozivlju naše ljude, da se odmetnu, od svoga roda i da brane jezik talijanski. Čast lijepom jeziku talijan- skom i Talijanim u Italiji, pa čast mu i svagdje, gdje je umjestan al u Dalmaciji, gdje je narod hrvatskoga debla grana, & Talijani samo imela na toj grani, nema mu mjesto. Lijepo je, kad Dal- matinac zna talijanski, al ružno je, ga zna za to, da svojim manje govori. Ko je pravi čo- vjek, kad vidi brezobrazluk Talijanaca u našoj