Br. 22. mam AN BE RE g — na = rm» i RVENA HRVAT List izlazi svakom subotom, a cijena mu je unaprijed za Dubrovnik: na cijelu Pretplata i oglasi plaćaju se upravi ,Crvene Hrvatske“ u Dubrovniku & dopisi U DUBROVNIKU 1. Juna 1895. | godinu fior. 4, na po godine fior. 2; Za Austro-Ugarsku, Bosnu i Hercegovinu: na cije- šalju se Uredništvu. lu godinu tior. 4: 50, na po godine fior. 2: 25; za inozemstvo tior. 4 i poštarski troškovi. \ Pojedini broj stoji 10 novč. Ko ne vrati list kad mu pretplata mine, smatra se da | je predbrojen i za došasto polugodište. Srpsk Srpska propaganda megju učenicima €. k. Dubrovačke Velike gimnazije nije nova stvar. Ona se već odavna tjerala. Temelj joi je udario prvo Pero Budmani. sada profesur u Zagrebu, a za njim je nastavio Luko Zore, sadašnji upravitelj muškog učiteljišta u Zadru. Pravije govoreć, Budmani i Zore bijahu više nekakvi književni Srbi a politički Hrvati — besmislica koja iz našega javnoga živo- ta sve to više isčezava, no koja je našemu naro- du odgojila dosta šarenjaka -- pak su, osobito Budmani, isticanjem srpske književnosti i hvalenjem svega što je srpsko, uz bagatelisanje hrvatskih knji- ževnih proizvoda, učinili, da se je ondašnja mla- dež zanijela za srpskijem stvarim*. U skoli uzno- sio se Vuk. Daničić, Njeguš. kudilo pisanje zagre- bačke škole. Tako su djeca iz malena počela sim- patizovati za srpstvo, najprije iz književnih uzro- ka, dok poslije, kad se osoviše na vlastite noge, nijesu oni tu srpsku ideju prevukli i na političko polje. Budmani i Zore nijesu se nikada izjavili za srpstvo, dapače posljedni nije nigda ni glasovao za njih. Oni su bili Srbi i nijesu bili Srbi — ka- ko se-uzme — ali htjeli su dato budu drugi, pak. su, počam od svojih najbližih, svakoga posrbili, na koga su mogli uplivati. Iza njih došao je pokojni prof. Castrapelli, Korčulanin i čakavac, veliki prijatelj Ljubiše. On je srpsku propagandu širio otyoreno i bezobzirno, koli megju učenicima; toli svud gdje je dolazio. Onda se posrbljivalo do šovinizma. Pisac ovih re- daka, onda učenik, i danas se spominje, kako mu se je pokojnik rugao njegovu hrvatstvu, te se u prisutnosti takogjer pokojnoga učitelja Vodanovi- ća i živoga ravnatelja g. Vicka Adamovića, u služ- benoj istrazi kao mjesni školski nadzornik s nji- me živo prepira«, da dubrovčani ne mogu biti Hr- vati nego Srbi. Mlagja srpska omladina u gradu, njegovi su pitomci. Ma da ne svi, koji su onda i- zlazili iz gimnazije, misljeli su srpski. Ako se to sada u onoj mjeri ne dogagja, ne smije se zato zaključiti, da je prestala srpska agi- tacija megju gimnazijalcima. Ova neprekidno tra- je, dapače, kako ćemo docnije dokazati, danas se uprav najžešće i najbezobzirnije tjera. Ako ipak toliko Srba iz gimnazije ne izlazi, tome je uzrok obiteljski odgoj djece. U dubrovačku gimnaziju do- laze djeca sad već osviještenih hrvatskih roditelja ovih hrvatskih kotara i općina, koji su već doma usisali narodno čuvstvo i narodno načelo, pak us- pjesi srpske propagande nijesu toliki kao u prva- šnje dona. Zato,je ona svoje nastojanje udvostručila. Nije ovo prvi put što se mi na to javno tu- žimo. Već prijašnjih školskih godina mi smo do- sta puta imali prigode, da se požalimo na razne veksacije, učinjene gimnazijalcima hrvatskih rodi- telja, dok u Gružu na ponoća 16 Jula 1892 mla- di klerici, koji su išli kući na praznike, omalo ni- jesu nastradali životom. Srbi gimnazijalci i van gimnazije, koji su naročito za to došli u Gruž u ovo doba noći sa jedne pijanke na Pločama, i koji su im još u školi prijetili, naskočili su ih i bili bi klerici zlo prošli, da ih neki prisutni gragjani ni- jesu junački obranili. Poslije toga čina kroz cijelu školsku godinu 1893-99 i 1608-94 nastavila se propaganda, 0 ko- tiskaju po pogodbi. a propaganda megju gimnazijalcima. joj je u raznim novinama bilo| govora. No ona se vodila onako, na laku ruku, ne uregjeno, pa kao o starim već zaboravljenim stvarima nećemo 0 njoj govoriti, nego ćemo preći na ta te danas svako- ga zanima. Propaganda ove školske godine zamislila se već pri- svršetku prošle 1893-94 i to u ono doba, kad su neki agitatori gimnazijalci dočekali u ve- če, kad je išao doma, ondaš maturanda a sa- dašnjeg medicinara Frana Koršana. u tolikom bro- ju, da je bio prisiljen zvat u pomoć u bližnju ku- ću d.ra Wendzilovitza, na što su napadači pobjegli. Ali ozbiljno i sistemat q posrbljivanje poče- lo je uprav poćetkom školske godine 1894-95. Go- vorimo sistematsko i ovu ćemo riječ dolje jasno dokazati, onako kao što smo spravni da na sva- kom kompetentnom mjestu dokažemo i svjedocima potkrijepimo sve ono, što ćemo ovdje unaprijed da izložimo. Prvih oktobra slijedili su pregovori, redovi se krijepili. Na 2 oktobra u veče 5-6 gimnazija- laca iz više gimnazije bijahu već oboružani noži- ma u koricama, pak su se n& Dančama pred dru- gom djecom s njima jumačili. Te su nože nosili za pasom. Sutra dan na 3 oktobra spravljala se velika užina na Srgju i organizacija propagande. Na po- dne dakle toga dana u Teodorinoj Gradini dva gi- mnazijalna iz viših razreda odregjivahu potrebito. Djeca bijahu pozvana već prije. Kad su po podne u raznim hrpama stignuli na odregjeno mjesto na Srgju, nigjoše 4 odrasla Srba izvan gimnazije, gdje ih već čekaju. Megju ovim bio je g. Mato Harlo- vić administrator ,Dubrovnika“ i srpske štampa- rije. Većih i manjih učenika bijaše u sve 46 (ili 48, za broj ne jamčimo). To bijahu većim djelom mala djeca iz prvog, drugog i trećeg razreda. U- opće propaganda najviše je vrebala ua nezrelu dje- čicu, jer tamo je posao najlakši, a kako na mla- gjima svijet ostaje, tako se i kolovogje inspirato- ri nadahu, da će sutra kad im sile klonu pod teš- kim patrijotskim radom, ostaviti u njima zamjeni- ke za svoju poštenu i čestitu politiku srpsku. * Mnogi od ove dječice nijesu ni znali zašto ih zovu, pak su, ko djeca, rado došli. Tu se onda sjelo užinavati kruha, salama, sira i krušaka i pi- lo se vina. Vikalo se: Živjela srpska! pjevale su se uz to razne srpske pjesme kao ,,Vesela je Sr- badija“, ,Rado ide“, ,Bože bratimstva“ i t. d. Neki ovoći gimnazijalac Srbin, tu prisutan rekao je poslije jednom svom drugu, da je užinu platila srpska štamparija. U koliko je ta tvrdnja istinita, ne možemo dokazati. \ Djeci u ostalom nije novaca falilo. Oni veći imali su uvijek poslije otkuda da troše i plaćaju za manje, po gradu u raznim slatkarnicama. Siro- mašnijim su kupovali odijela i crevalja. Iza užine bijahu djeca popisana od jednoga iz više gimnazije i jednog Srbina: izvan nje, pak u red poredana. Ova dvojica zvali su po imenu malu djecu iz prvijeh razreda i svakoga pitali & ko- jim prisutnim većim učenikom (iz VI-i VII razre- da) bilo bi mu najmilije ići. Harlović je na to pre- dložio, da se imadu ustrojiti u sedam odjela. Sva- ki odjel od 8-4 zla učenika imali sa. voditi je Za oglase, zahvale i ost. plaća se 10 novč. po retku, a oglasi koji se više puta Rukopisi se ne vraćaju. Listove nefrankirane ne prima ni uredništvo ni uprava. dan ili dva učenika više gimnazije, koji su se mo- 'rali uvijek s njima šetati, razgovarati i katekizo- vati u srpstvu. Takovih poglavara odjela bilo je u sve 13-14. Jednome dadoše naslov . ,podučitelja“, a u sedmi odjel uvrstiše onu malu djecu, koja bi- jahu već tvrda u srpstvu, pak ih nije bilo potre- ba nagovarati. Ovo bijahu većinom sinovi grčko- istočnjaka, no i drugi mogahu s vremenom avan- cirati u sedmi odio. Tako se uredila; vojska. Iza toga nataknula se na štap mala srpska zastavica, koju su djeca uz pjevanje srpskih pjesama mora- la na izmjenice držati. .Na svrhu /svikolici, osvem dvojice, uputiše se preko Gornjeg Konala pjevaju- ći srpske pjesme. i Si Sutra dan neki gjak iz viših razreda navije- stio je djeci, da će on od jednoga Srbina _ izvan gimnazije (ime mu znamo), dobiti svaki dan pisme- nih ceduljica, u kojim biće odregjeno, kamo koji glavar odjela ima za ouaj dan_ povesti svoje itče- nike, da ih vježba u narinutom i. neprirodnom srpstvu. Ovako je nastala sistematična propaganda ,Glavari odjela“ dobivahu. redovito svoje cedulje, s djecom su se na razne strane, redovito šetali i tumačili im, onako kako su umjeli i kako je drugi njih naučio, svoje srpstvo i mržnju na hrvatstvo. Išlo se na razna mjesta u gradu i van grada; činile su se velike eskursije u prostoru od Kan- tatiga i Lapada do Župe. Jelo se, pilo; vikalo, pje- valo, propagiralo. Ko je plaćao, mi nijesmo u šta- nju da savjesno iznesemo. Prošle zime najradije su išli u krčmu nekoga D. na Konalu. Tu su se jednom bili i dobro potukli te izmlatili djecu, a osobito jednoga učenika iz II. razreda. I u sv. Ja- kubu, da drugo ne spominjemo, bijahu se jednom pobili. Glavar otsjeka doveo je bio tri Srba izvan gimnazije, koji su se kamenjem bacali na neke u- čenike, te ne šćahu da slušaju. Drugi put u veće jedan gimnazijalac iz više gimnazije, na. Placi kod Čitaonice, stanuo je tući jednog manjeg, .jer nije htio s njime da ide. Neki odlični gospodin zvanjem sudac, koji se slučajno tu desio, ogorčenim, rijeći- ma i ukorom učinio je da se je bitka završila. Vodili su djecu i u jednu kavanu _u gradu, zatim u srpsku Štionicu, a osobito u Radničko Dru- štvo. Pravo reći, u Štionicu nijesu baš mnogo za- lazili, a one što su dovodili, učili su kako se igra na biljarda. Dakle ukupna naobrazba ! Izmegju ostalih mjesta kamo su se sastajali spada u prvom redu kuća i vrt g. Luka Bone n Gružu. Tu im je, u, zaklonjenu,. bilo_ najzgodnije. Igrali su na boča, jeli, pili, pjevali i srpske, govo- rancije držali. Ko je davao vino, ne znamo, Znamo samo da je jednom jedan bocun donešea iz. došive kuće. Tamo je dolazilo i Srba van gimnazije, Na svrhu bili su se počeli zadijevati sa učenicima su- sjednog poljodjelskog zavoda. |... 007; Išli su takogjer rado i u barke, ae tamo uz užine pjevali i govorili. Na 23 \ 0- ve godine svi se bijahu skupili u više u Lapadu, gdje su pjevali srpske pjesme. Tu su im stanovnici iz Lapada priredili demonstrt danjem. Plovili su češće put Lokrum so na 19 Maja nijosu izvratili i b evil, da im nie, pringiel bao 8 tuta nnmiiiičttnaičitituidiittntinii - I iii i SE < OG OSE EESTI SSS Sr S ŠK