_p Eha“potoć; a odavle u 2 sata po ponoći odne-
/ « oše ga kući, %
pei — Satta i jutro slijedio je previšnji posjet gra-
8 da: Khšlj je u vijećnici majljubeznije zahvalio za
MI srdačan doček .Hirvata, koji će s veseljem spomi-
žajeti. dok bude; živ. Tako se izrazio načelniku.
*- Pregledao je grčko-katoličku crkvu, izraelitsku
bogomolju, akademiju itd., te se u 10 ura i po po-
vratio u previšnji konak, sveudilj aklamiran i bur-
no pozdravljen narodom, koji se je zgrnuo kamo
god je prolazio.
Toga dana, oko 11 sati, obavilo se ono gla-
sovito spaljenje magjarske zastave. Duga povorka
sveučilišnih gjaka stupila je pod svojom zastavom
mirno i dostojanstveno do Jelačićeva spomenika i
tu pred njim, uprav ispod mjedene sablje bana
godine 1848, napravila kolo. Niko nije znao šta će,
i silan puk skupio se oko njih. Pošto se pokloni-
še Jelačiću, izvadiše jednu oveću magjarsku zas-
tavu koju na sablje raznesoše i onda spališe. Za-
tim se mirno i uredno odaljiše uz klicanje: Živi-
la Hrvatska! Pereat Magjari! itd. Okolo stojeći
koji su dok je zastava gorjela neprestano klica-
ti, nagrnuše sada tamo, pak su po tlima kupili
pepeo i goreće ostanke zastave za uspomenu.
Vijest ob ovome činu kao munja poleti Za-
grebom. Prosuo se dapače glas, da je ugarski mi-
nistar-presjednik nagovorio kralja, da ostavi Za-
greb. Ali taj glas nije našao potvrde. jer po pod-
ne na 2 sata Njegovo Veličanstvo nastavilo je raz-
gledanje Zagreba. Na policiji bilo je megjutim sve
živo. Oko 3 sata po podne stadoše hvatati gjake.
Kako su koga sreli, te mišljahu, da je sudjelovao
iskazu, tako s njim u kočiju pak na ekspozituru.
Govorilo se da će biti zatvoreno sveučilište. Za-
tvori na policiji bijahu puni gjaka, a policajni šef
Zorac izjavio je, da će ih predati sudu. Njeg. Ve-
ličanstvo izrazilo je želju, da na njegovu odlasku
ne bude vidio korporacije sveučilišnih gragjana.
Oko 8 sati sve nagrnulo ka kolodvoru. Silan
narod nabio se s jedne i s druge strane, očekujuć
kralja. Evo ga u sred neprestanog klicanja. Iska-
če iz kočije, odzdravlja, daje banu ruku i vlazi
izo Prarske, šekaonicu,_na peron, Živio hrvatski
zi da je vlak odjurio bogatim hrvatskim polja-
nama — tamo preko Drave.
Ono veče izišlo je previšnje ručno pismo na
bana, u kojem Njeg. Veličanstvo izrazuje »Svoju
najtopliju zahvalnost čestitom gragjanstvu glavno-
ga grada zemlje, kao i u opće Mojemu vjernoniu
hrvatskome narodu za lojalne izjave i činom do-
kazano uzorno držanje, koje nije poremetio desiv-
ši se kažnjivi dogagjaj.“ Ova srdačna i otvorena
zahvala vladara učinila je na svakoga najpovolj-
niji utisak. Prije odlaska kralj je podijelio neko-
liko redova i darova. :
Dan kasnije, u četvrtak, počeše skidati na-
kite i zastave. Posljedice jučerašnje demonstracije
pred Jelačićem nastavljahu se. Zatvoreno je novih
gjaka, drugi se sami dobrovoljni prijaviše, ban je
raspustio sveučilišno društvo , Zastavu,“ zatim za-
branio uporabu stare sveučilišne zastave ,jer je
jučerašnjom demonstracijom okaljano.“ Naravno
pak da su ovi dogagjvji u stranom svijetu pobu-
dilo veliku pozornost, a u Ugarskoj izazvaše ta-
kovu parlamentarnu buru, da se ova ni do d.nas
još nije stišala. — — ;
* , *
O— Teško bi bilo u dvije riječi rastumačiti
I uzroke koji su bili povodom demonstracijama u Za-
grebu. Mnogo se toga tijekom vremena nagomilalo,
pak je od svega učinilo jednu cjelinu nepodnosljivih
odnošaja, koji, kad ne mogu inače, degeneriraju
u ekcese, ne pitajuć ni za mjesto ni za prigodu.
Svojatanje hrvatskih stečevina i hrvatskih ve-
likana; nijekanje hrvatskog imena; cijepanje na-
roda srestvom vjere; druženje sa najgorim narod-
nim dušmanima, a onda ovo izazivanje u sred bije-
Jog Zagreba i još mnogo i mnogo drugijeh uvrje-
da, koje se lako ne zaboravljaju, dovedoše do de-
: moastracija protiv srpske zastave.
h Čast pravoslavnoj vjeri i pravoslavnoj crkvi!
Protiv njih nije niko imao ništa, kako se to ten-
i imali su samo poli-
Srbi zbilja: čarili, kao stestvo 24. bolju
propagandu megjineukim narodom. Ali to još ne
dokazuje, da ovo rje velika besmislica i velika po-
greška. Srpska zalava pripada isključivo srpsko-
me plemenu, dočii je vjera svojina cijeloga čo-
vječaustva. Pravo&vne vjere može biti isto tako
Hrvat kao što Fincez i Španjolac. Zašto ne?
Otkuda dakle, da astava pravoslavne crkve bude
istovjetna sa jedni) narodom ? Pravoslavne crkve
ima u Bugarskoj, ?oljskoj, Rusiji i drugdje, pa
kako ovi ne upotrbljuju srpsku zastavu kao cr-
kovnu, tako toj zatavi ne bi smjelo biti mjesta
niti na crkovnim tonjima Hrvatske i Slavonije. Kao
narodni znak u ovi zemljama znači ona samo brat-
ski razdor svejednako što bi to značila, uz hrvatsku
propagandu, hrvats&a zastava u Nišu i Beogradu.
Jesu li nas neka glspoda razumjeli?
Što se pak iče skidanja i spaljivanja ma-
gjarskih zastava, o opet nije nego posljedica o-
nog raspoloženja Irvata, koje su Magjari sam!
pripravili. Oni su vojim ponašanjem u Hrvatskoj
stvorili takav ambpnat i sve idu za tim, da ga
učvrste. To se je vidjelo i za dolaska Njegova
Veličanstva. Magjatski šovinizam dotle je dopro,
da su doveli iz Ugarske čitave vagone nekakve
žute zemlje, pak j4 posuli pred zagrebačkim ko-
lodvorom, da vladir, čim izagje iz vlaka, prvom
stopom stane za Ukarsku zemlju. Trijezan čovjek
misliće da je ovo izmišljotina, ali nije već sušta
istina. Pridodajmo tome glorifikaciju nagodbe, ko-
ja se imala potvrditi koli pozdravnim govorima
toli prisućem magjirskog ministra presjednika i
drugih ugarskih ministara. Poznato je koliko hr-
vatski narod drži do ugarsko-hrvatske nagodbe.
Iza toga svaki čisto hrvatski duh bio je nekako
službeno osakaćen. Miletićev prolog službeno je
tako izmre varen, da ga mije bilo moguće pre-
poznati. Ne, nijesu magjarske zastave na sla-
voluku razdražile masu. Cijela atmosfera praskala
je izazivom, a one su samo došle kao iskri-
ca, koja je napokon zapalila uwwodno ogorče-
nje. Izvješavanjem onih zastava službem lju-
di bijahu samo dosljedni. Na gradskom slavoluku
magjarski znak nije značio gospostvo, već gosto-
ni govora? Uz današnje okolnosti hrvatski narod
niti se je, niti se može izmiriti s Magjarim, pak
nam zato nije nikakvo čudo što je došlo do iz-
gredi. koji u ostalom ne bijahu nego jedna prosta
odmadza.
Gospoda u Budimpešti viču da [Irvati mo-
raju njihovoj emblemi dati pristojnu zadovoljštinu.
Dobro, ama koju su zadovoljštinu dali oni na-
šoj trobojnici, koju su na Rijeci pri svečanim pri-,
godam u dva puta bezobzirno pogrdili ? Sjećaju li
se gospoda onijeh prizora? Bi li nam umjeli pri-
povidjet njihovi zagrebački prijatelji. koje su ko-
rake oni onda učinili, da se ona ljaga opere? Je-
su li krivci onijeh izgreda, koji su se bili toliko
zaboravili da su zaslužnim Hrvatima a u prvom
redu Barčiću i na život kidisali, jesu li velju bili
kažnjeni ?
Sve ovo, uz sij set drugih činjenica, koje su
i preveć poznate a da ih mi ovdje nabrajamo,
bijahu direktnim ili is lirektnim provodićem de-
meonstracije na Jelačićevu Trgu, pak mogu služiti
kao olakoćujuće okdlnosti, onim mladićima, te je
izvedoše.
x Peslanica. *)
onim pravoslavnim Hrvatom, koji kažu, da su Srbi.
Braćo moja!
Nemili dogodjij, što se je ovih dana Vašom
krivnjom dogodio pred našom svetom pravoslavnom
crkvom, sili me, dama Vas upravim ovo nekoliko
iskrenih i ozbiljnih rieči :
Nigdje na svitu nema te sablazni, da se
vjera istovjetuje s larodnošću, samo su tako zva-
ni Srbi bili kadri, (a takova šta izmisle.
Ali Vi, braćo lmoja, niste tomu krivi. Vi ste
samo žrtva kobne )redsude i licumjerne nauke,
*) Ova je poslanica |zišla u zagrebačkim novinama, po-
vodom onih demonstrgija proti srpskoj zastavi. Gosp, Mi-
Jeusnić je ugledni hrifanin i načelnik jedne općine u Hr-
vatskoj, koji i ako pikvoslavne vjere, ipak se priznaje ro-
gjenim Hrvatom. Mi ji donosimo, da se vidi kako propa-
voda jod nije sve sakrila. Uz,
koja se je izvana uvukla u naš čestiti pravoslavni
narod u Hrvatskoj, da nas razdvoji i da oslabi
našu narodnu snagu.
Ako je to, na žalost, kod nas do nekle us-
pjelo, tomu su krivi oni, koji su se za svoje se-
bične svrhe poslužili vjerskim fanatizmom, pa su
našoj sveto-pravoslavnoj vjeri nametnuli tudje na-
rodno ime.
A nije tomu davno, što se za to kod nas u
Hrvatskoj još nije znalo. Meni je ovo već pedese-
ta godina, do imam, hvala Bogu, živa otca, ko-
ji je u osamdesetoj, pa se ne sjećamo, da se je
na našu pravoslavnu crkvu izvješala politička zas-
tava tugje države, te ne znamo, da smo ikada bi-
li Srbi, ili da smo srbske vjere. nego mi moj o-
tac danomice veli: ,Sinko ovo je sramota ! Kako-
vo Srbstvo i kakova srbska vjera? Što su onda
Rusi, koji su takogjer pravoslavni 2“ I to mi veli
priprosti krajišnik Ličanin, koji nije učio nikako-
vih visokih škola.
A i nama, braćo moja, najveći je amanet
naša sveta pravoslavna vjera, koje se mi ne odri-
čemo za nikakovu cienu na svietu. I mi ljubimo
našu svetu pravoslavnu crkvu, i to sigurno više,
nego Vi, jer ne ćemo, da nam služi kao političko
oružje proti našoj otačbini i proti onomu narodu,
kojemu smo svi, i mi i Vi, rodjeni sinovi.
Samo naši dušmani šire klevetu, da nas na-
ša braća katolici mrze radi toga, što smo pravo-
slavne vjere. Ja sam evo već blizu trideset godi-
na na čelu obćini od kojih petnaest tisuća duša,
sve samih katolika, pa ipak nisam doživio ni jed-
noga jedinoga trenutka, a da mi je itko moje vjer-
ske osjećaje povriedio, nego se dapače mogu po-
nositi, da sa svimi živim u najdivnijem skladu i u
najvećoj ljubavi.
Okanite se dakle i Vi krivoga puta, kojim
ste zašli, pa se smatrajte onimi, što jeste i što
morate biti. Jedno je vjera, a drugo je narodnost,
— i tko mieša jedno i drugo, taj mora doživiti
ovako žalostne posljedice, kao što ste ih Vi doživili.
Nu ja sam uvjeren, da još i danas imade
mnogo pravoslavnih, koji se poput mene i moga
otca s ponosom nazivlju Hrvati, kao što smo se
— seeaman. sm ješ io ovi
še, koji će se odreći opasne i zlokobne igre s na-
šimi vjerskimi svetinjami. jer bi nam se inače mo-
glo dogoditi, da ćemo biti izključeni i tudji u svom
rodjenom narodu.
U Maksimiru, 18. Listopada 1895.
Marko Mileusnić
pravoslavni Hrvat.
Naši Dopisi.
Drniš, 5 oktobra.
\Evo nas Gosp. Uredniče — kad se je malko
utišal izborno kreševo, u kom su narodnjaci spo-
men-plču nezahvalnost od naroda zaslužili, u kom
se uvidig, čovjek do koga stepena podlosti, mo-
že doći; Xreševo koje je tragične forme, kojim
se dokazali, da njeki ljudi opsjenjeni ambicijom,
jedino se trk, da im se ime slavi, kao ime pr-
vaka, kreševi, u kom su narodajaci okaljali svo-
jo ime; — evo nas, kako rekoh, da se malko
s Vami porazgoMrimo, al bolje potužimo ne prot
izborim, koji su kbezakonju postigli vrhunac, da
li da se potužimo \rot njekom činovniku, koji je
takogjer u družini arodnjačkoj, — te cienimo
da ćete našu tužbu uqžit, — jer svaki plemenit
čovjek, treba da plam pravednim gnjevom, da
pod svakom ropsttu,\la plane na laž i neprav-
u, da se otrese uvij i j
Noe: Oe i da robski ne ponizuje
Da, pa kako da | mi nčusplamtimo, kad pro-
mislimo na čovjeka gte pro&osti ssadašnjes-
ti, koji lahkoumno mis: da qu oi smije. i ne
može nitko nahudit, a a svak tora strepit, pred
uzvitlanom njegovom givom.
Ovaj čovjek sa sjim ponašanjem osobito
prot nevoljnom težaku,tomu bi, da može i dušu
ispio, počeo se je češa$ gdje ga ne srbi, napa-
dat na ljude, kad dogjilla otprewi ono što. mo-
ra i što je dužan; psoy i kojekavim riječim na-
zivat. obitelji, osobe, koh nije dostojan ni sprtve
\
odriješit: — bilo bi igračkom dana...
Čestokrat, on je todličnije osobe. najard-
niji pačinom oticija, & sašto?! Što