rodnefia“ spobornika. Hrvatska“ dvije godine, ne-
prestano, u svakotu :broju donosi imena harnih si-
nova hrvatskih. Koliko je ko mogao, dao je. Prvi
novi novci;čkoje su dotakle hrvatske. ruke bijahu

namijenjeni u evu plemenitu svrhu. Bilo je piinoš,

snika u Opancima i u cilindru; “bilo_je nov
stotina fiorina. Svak je dao. U samomu:glavr

gradu Bosne. ponosne sakupilo še je 4000 tfiorina,

Kad bi ,Hrvatska“ tačno prebrojila imena prino-
snika, bilo bi ih na tisuće i tisuće, I još se kupi,
jer jednomu Dru. Antunu Starčeviću treba da

.

bude šdostojan ovoga svijetloga imena. - Za

Ovih dana raspisan je natječaj za najbolji
nacrt palače, koja će se sagraditi: ovim mnogobroj-
nim prinosima zahvalna naroda. Na sv. Antuna bi-
će, ako Bog da, položen prvi kamen.

Kroz ove dvije godine dogodilo se mnogo to-
ga. Danas - će slava biti sjajnija, jer nas je više,
jer smo jedni. A Starčevićev Dom biće vje-
čnim dokazom, da narod hrvatski zna cijeniti svo-
ju slobodu i one ljude, koji su mu za nju borili.

Preradovićeva slava u Beču.

3 Beč, 1. Marta.
Da se odazovem uljudnom pozivu gg. hrvat-
skih sveučilištara u Beču, odoh i ja prisustvovati
koncertu i plesu u slavu Preradoviću. ZM
"Kad sam ušao u Ronacherove dvorane, pri-
znajem da sam se zbilja iznenadio. : Znao sam da

je naša mladež u Beču rodoljubna, znao sam da

je radina i požrtvovna na korist domovine, ali da
ona tako dobar glas uživa u kolu bečkog slaven-

stva, da su nježina poznanstva i simpatije tako

široko megju cvijetom bečke publike razgranjena,

tomu 'še ni iz daleka nijesam nadao, ali sam se
ono večer zbilja uvjerio. — Štogod je finijeg, in-

teligentnijeg megju bečkim Slavenima, pohrli to
večer da se odazove , Zvonimirovom“ pozivu, da
svojim prisućem i ushitom doprinese do krasnog
ispatka svečanosti u slavu jednog od najglasoviti-
jih pjesnika slavenstva. . v("iiiiše

Sve četiri ogromne dvorane sjajnog Renache-

rovog etablissement-a bijahu prepune fine publike.
Rumene djevojke u krasnim toaletama, redovima
urešena starija gospoda i vatrena imMifik, svi u
frakovima, muhamedanski Hrvati sa ponosnim fe-
sovima, bugarski oficiri u sjajnim odorama, sve to
u čarobnoj slici mamilo lutajuće moje : oko, a svi
slavenski jezici u ugodnom njekom šaputanju po-
davale toj slici njekakvu velebnost, koja se jedva
opisati dade: — Odmah pri ulazu u dvorane, pa-
de mi u oko poredani svečanostni odbor ,Zvoni-
mira.“ Sve vatrena momčad, rumenog lica, nemir-
nog veselog oka, na prsima im hrvatska trobojni-
ca ana: lijevom ramenu lijep plavetan odborski.
znak. Goste je primao i pozdravljao jumački naš
Rodo Milovčić, kome se lice od - veselja smiješilo

nad tako krasnim ispatkom svečanosti.

Bacih .pogled u glavnu dvoranu. —  Poviše

podija, na baršunom odjevenu podnožju, diže se

veliko poprsje Preradovića, plemenit dar obrtne
škole 'u Zagrebu, društvu ,Zvonimiru.“ Izvrstno
pogogjeno pjesnikovo lice, kao da se rajskim bla-
ženstvom posmjehiva, nadahnuto veseljem gdje vi-
di pred sobom taku vrijednu uzdanicu hrvatskog
naroda, gdje vidi tako otmeni svijet da mu se
klanja, da njegovu svetu uspomenu svetkuje......

Opčaran divnom slikom koja mi se kudgod
se okrenem očima pružala, Bog zna dokle bi bio
u tom slatkom polusnu ostao.... da me ne strese

znak. da svečanost počima...

Nego ovaj koncert hrvatske mladeži bio je
a mene kao Dubrovčanina od osobitog interesa,
jer sam naime imao zgode da tu čujem i upoznam
mladog Hrvata iz Dubrovnika, gosp. Frana Lede-
rera, koji je takogjer u više uloga kod te sveča-

nosti sudjelovao.

   
  

 

 

sve dobro otpjevdo Zajčeva ,pldvi, plovi toja'1a-'

gjo“ i Lisinskovu ,Udaljenoj.“ — Nego ovdje mi
je spdmenuti da, premda sam uvjeren, da su ove
dvije pjesme. zbilja krasne, ipak ne bijahu ni ma-

lo zgodno odabrane po gosp. Ledereru, kao piece
kojim je imao po prvi put da stupi pred općin-
š | stvo, da
“nju već takogjer jakost, krepčinu, opsežnost svog

pokaže ne samo, svoju vještinu u pjeva-

organa. Ipak gosp. Lederer je potpuno zadovoljio
općinstvu koje ga je dugo i burno povlagjivalo, a
društvo ga ,Zvonimir“ nadarilo lijepim darom.

'To isto večer iskazao se gosp. Lederer i kao
vrstan glasovirač te kao vrijedan komponista. Pra-
tio je naime i to veoma precizno na glasovim pje-
vačicu gospogjicu Fendrichovu i giislača gosp. Kri-
štofa, a iz "osobite naklonosti prama , Zvonimiru“
izvježbao je i osobno dirigirao na koncertu mje-
šoviti: tamburaški zbor, koji je izvrsno i veoma
dobro izveo, od istog gosp. Lederera sastavljen
karišik ,Narodno biserje.“ Napokon imao sam sre-
ću 'da čujem i jedan ples koga je gosp. Lederer

komponirao te ,,Zvonimiru“ ovom prigodom posve- .

tio. Bio je to krasan walse ,Dalmatinski zvuci“
koji je svojom milotom poput magične šipke va-
trenu mladež i vitke krašotice u vrtlog plesa o-

vijao ....
Vrlo me veseli, da će eto Dubrovački Hrva-

ti imati jednog čovjeka, kojim će se moći dičiti i
na tako trnovitom polju svjetske umjetnosti, polju
muzikalnom. —

Hrvatski glasoviti slikari Medović i Bukovac
raznose nam već slavu po domovini i stranom svi-
jetu, a imamo potpuno opravdane nade, da će i
gosp. Lederer doskora stupiti u kolo tih sinova
Dubrovnika, kojim ćemo se moći punim pravom
ponositi i pred najprosvjetljenijim narodima.

Svečanost je otvorio kratkim ali jezgrovitim
pozdravom presjednik ,Zvonimira“ gosp. Milovčić.
Krasni svoj govor završi predsjednik usklikom
slava: Preradoviću, te položi lijepi lovor-vijenac na
Preradovićev kip. Taj čas na opće iznenagjenje za-
ori vojnička glasba sa galerija dvorane našu hi-
mnu -,Lijepa naša domovino !“: Nastade neopisiv
amomerist.: Hrvatska se mladež i njezini gostovi za-
rumeniše od ushita, prsa. se oduševljenjem nadi-
gnuše i svakome od nas poleti t:j čas misao k do-
movini, svaki od nas u duhu je iz tugjine pozdra-
vi, zaželi joj sreću, slobodu ............

Sada se zaredaše ostale točke izvrsno i u-
mjetnički sastavljenog programa. Svi sudjelovači
odigraše veoma vrstno svoje uloge, te zbilja ovaj
koncert je zavrijedio, da ga se ragje nazove muzi-
kalnom akademijom no inače.

| . Poznatom 'svojom vještinom, krasnoslovio nam
je daroviti gosp. Krnic iz Zagreba, Harambašićev
proslav ,Petru Preradoviću.“ Kao njega tako je i
gosp. Krištofa, na izvrsnoj gudbi, nadarilo općin-
stvo burnim i dugotrajnim pljeskanjem.

| Neću 'pak pogriješiti ako: kažem. da je naj-
sjajnija točka programa bila pjevanje krasne Če-
skinje, operne pjevačice, gospogjice Fendrichove.
Ona je uprav majstorski otpjevala jednu nježnu
češku pjesmicu a onda poznatu Zajčevu ,Domovi-

«ni i ljubavi.“'

Morao bi biti vrstan operni kritičar kad bi
htio da potanko opišem vrsnoću njezinog pjevanja.
Ne bi znao što bi više hvalio, ili njezin krepki,
uprav vilinski glas, ili zanosni njezin način pjeva-
nja, pun ushita i pravog umjetničkog poleta. —
Dosta je to da kažem da je ona opčarala sve slu-
šatelje, koji su je dugotrajnim, skoro nesvršivim
odobravanjem popratili.

Vrijedno i obljubljeno bečko slavensko pje-
vačko društvo, otpjeva nam veoma skladno glaso-
viti Basin-ov zbor. ,Krišari na moru“, a kao kra-
sni ,duleis in fundo“, dogjoše .nam na podij
mladi ,Zvonimirovi“ tamburaši sa krasnim tambu-
rašicama. Veoma precizno udaranje zbora izazva
burni pljesak i odobravanje, ali da i nije toga bi-
lo, sama čarobna slika tog ,Zvonimirovog“ zbora,
bila bi svakome od nas izazvala na usne  ljupki
smiješak, ugodno iznenagjenje. — Pomislite se na
pročelju podija lijepu kitu u krasnim toiletama o-
djevenih ljepotica, gdje ružičastim prstićima  pre-
bire po sitnoj tamburici, a za njima veliki zbor
junačke mladosti, ponosna čela, sa naherenim cr«
venkapicam, svaki sa trobojnicom na tamburi, sva-

ki ja srcem punim zodoljabnog naatoinja da u 'a-

   
 
 
 
 
 
 
 
  
   
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
  

gjini pokaže vrijednost i milinu našeg narodnog -.
glazbila, sitne tamburice.
I tim dovrši koncert, a moram da dovršim i
ja moj opis..... i ja se naime poput ostalog mla- ,
dog svijeta, podah vrtlogu vatrenog plesa. \
Rujna zora već se na obzorju ramenila, kad : /
ostavih Ronacherove dvorane, pun ugodnog . osje- _:
ćaja štovanja i zahvalnosti prama bečkoj hrvatskoj --
mladeži, koja ovdje u tugjini, odasvud opkoljena
neprijateljem, zna ipak, svladav tolike - zaprijeke,
'ma tako veleban način slaviti svoje velikane. —
- Preradovićeva slava u Beču uspjela je pre-
krasno. Moralni njezin uspjeh proslavio je opetov-
no društvo ,Zvonimir“ i mladež u njemu okuplje-
nu, pribavio : mu još veće i stalnije simpatije u
bečkoj slavenskoj publici, a, što je najviše, (prive- H
zao je k njemu zahvalnost hrvatske domovine, ko-
joj će od utjehe i radosti biti, kad vidi da imato-
li rodoljubnu, toli vrijednu mladiku, kojoj će moći
da mirne duše povjeri svoj napredak, izvojštenje
svoje slobode ! N. N.

Naši Dopisi.

Župa, 7 Marta.

Evo i opet novosti iz Župe. Vaši Srbo-Au-
nomaši pomamljeni na onaj krasni doček, što su
im ga u prošastu nedjelju priredili  Postranjani i
Brgaćani, pa su im se htjeli osvetiti. Zato su u
nedjelju ižljegli u Donju Župu. Bilo ih je punijeh
šest karoca, ali su falili njeki po izbor junaci, ko-
ji su misljeli da je bolje ostati doma, i poslaše
svoje dične zamjenike. Na polasku dogodila se je-
dna mala pometnja, jer su Brgaćani i Postranj“ni
misljeli da će im opet doći u pohode, pa su ih
kod svete Ane čekali, neka im vide junački brk.
To je zlo, braćo, i drugi put narod prije obavije“ '
stite, da vas zaludu ne čeka, jer i ako ste gospo-
da, opet nije pravo da se jedan narod muči i če-
ka sve božije po podne, da vam srpsku počast učini.

Ele, oni okrenuli u:Mline pa u Plat. Kad
onamo, nagju našu gospodu iz grada, gdje čine :
prokure za našu hrvatsku stranku. Smeli se, bo- .
lan, pa se svi zbili u jedan kantunić u Begovića
na podu i gledaju. kako narod potpišiva svoj glas
za Hrvate. Nema niko s njima. Al obaznali Pla- ,
ćani da su došli Srbi i Talijanaši, pobunila se dje- '-
ca. Bilo bi bruke, da nijesu isti Hrvati utažili na-!:
rod, dok su braća Srbi i Talijani popili kavu ili
što zagrizli. Niti oni s kim niti ko s njima! Kad.
se valjalo vratit, podbio dvojicu bogme i strah, :
da ne počne mužika, nego im se smilovao jedan
naš gospar iz Župe i uzeo ih k sebi .u karocu.
Tako su došli do Trgovišta praćeni mužikom, Na .
Trgovištu se okupila sva Donja Župa kao da je
dernek. Viče se, pjeva se , Živjela Hrvatska!“ Sr-
bi i Autonomaši prepadeni pobjegoše u jednu :kr-
čmicu i tu .se: zatvoriše, dapače zatvoriše i pro-
zore, da ne čuju mužiku, koja je bila spravljena
i bila bi im zasvirala gore nego onomadne, da nije
Lilo žandara. Srbi i Autonomaši ne mogu dakle
megju nas nego pod žastitom bajuneta. To je naj-
bolji dokaz da smo mi svi Srbi ili Autonomaši.

Al neko je doba, valja odlaziti. Izvuče ti se je-
dan po jedan iz one krčmice i posjedaju u karo-
ce. Kad ih mladost vidi udre klicati: Živjela Hr-
vatska! Živjela Hrvatska! Staro i mlado ustalo da
im pokaže da nijesu ni Srbi ni Talijani. A. kad se
karoce uputile počne zviždanje. Izviždasmo ih po
sedam zakona, da se onoga još u Mlinima čulo
nije. Zviždalo se za njima sve dok nijesu zamakli
za stranu. Došli na rugo, pošli s rugom i Bog mi
te veselio! ji

Poslije smo pjevali do kasna doba sve hrva

ske po izbor pjesme, dok se nije uhvatila cina