+. ragvjetliv

sijeno zrake eto već preko trideset godina
su ne samo sve južne Slavene, da li

*gu*se stertile čak i preko njihovih granica.

,Da,. Tažni Zbore! u današnji dan, otrag mje-
seć dina) Otvorio se grob, da nam pokojnika za
“u ijek pa$emu pogledu ugrabi!

A i Dubrovnik naš osjetiv taj teški udarac,
te udružujuć jadikovno naricanje sa bolnim gla-
som, što no se izvijao iz rastuženog srca svih Sla-
venskih naroda, pokunjenom glavom, mutnim oči-
ma govorio: teška li gubitka, velike li i nenakna-

dive nesreće !

Da, Dubrovnik sjećajuć se dobro onoga čo-
vjeka, niska stasa, slaba tijela, čedna i blaga go-
vora, pronicava pogleda, visoka uma, koji ga je
ljetos, prigodom otkrića Gundulićeva spomenika po
drugi put pohodio poklonivši mu na dar Djela
neumrloga pjesnika, onoga čovjeka, koji ga je ta-
ko vruće ljubio i visoko cijenio, da bi ga se čulo
gdje sa pravim zanosom o njemu govori, i češće
naglasuje: svaka stranica Dubrovačke Povjesti ne
odaje mi drugo, no veličinu i slavu, do koje se je
znao dovinuti; nije mogao a da mu na osobiti na-
čin ne iskaže zadnju počast, kakvu je veliki po-
kojnik punim pravom i pred kulturnim svijetom,
i pred milim svojim narodom zaslužio.

Zato Dubrovnik svijestan onih dužnosti, što
ima napram svomu velikanu, a u isto doba na-
pram svomu vjerozakonu, evo se ovdje danas zgr-
njiva u ovi Božji hram, crninom obavitim, da raz-
mišlja, da moli, da žali nad grobom i smrti neu-
mrloga pokojnika.

Tužni Zbore! napomenuh dvije riječi: grob i
smrt! Odurne možda na prvi mah! Ali za nas ko-
jim tinja iskra vjere u našim grudima, riječi su
ovo što nam udahnjivaju uzvišenih ideja, neumr-
lih budućih nada. Jadnih li nas, da bi bilo inači-
je: želje bi naše bile nezadovoljene, težnje naše
nepostižene: cijeli život bio'Bi zamršeni labirinat, ne-
rješiva zagonetka ...

Ali zahvalimo dobromu Bogu, da nas podu-
čio o našemu postanku, i našemu cilju; te za nas
smrt drugo ne znači, no korak k vječnosti: biva
pristup k vječnomu izvoru istine, ljepote i dobro-
te, kojih slabi i blijedi odsjev prolijeva se po o-
vomu svemiru, što nas opkružuje.

Rački je dakle umro: pristupio k neiscrpivu
vrelu istine, ljepote i dobrote, za kojim je svim
silam težio, ostavljajuć za sobom sjajnu svjetlost
svojih djela, i slavnu uspomenu svoga imena.

Ne bi zato smjeli ni ja ni vi, ove dvije faze
odvojiti: one bo su čvrsto skopčane: slavna uspo-
mena ovkraj groba, a onkraj vječni pokoj veli-
kog pokojnika.

Obziruć se na ovo, ja u ovom ganutljivom i
svečanom trenutku, stupam pred vas da progovo-
rim 0 velikomu pokojniku. — Omjeriv njegov ži-
vot i rad, pomoljivaju mi pred oči riječi sv. Pisma:
= Non recedet memoria ejus, et nomen
ejus requiretur a generatione in gene-
rationem*) = ,\jegova spomen neće se zabo-
raviti, a koljeno nakon koljena pitaće za njego-
vo ime.“

Koljeno nakon koljena pitaće za Račkovo i-
me, i to kao uzor-svećenika, velikog učenjaka i
pravog rodoljuba : sjajna tri traka što je Rački za
sobom ostavio.

Tužni Zbore! Rački je bio uzor-svećenik.
Premda krjeposti, koje bi morale da rese svakoga
u opće čovjeka, a na osob svećenika, češće izbje-
gavaju pogledu motrioca, i jedini je Bog, koji je
mogao uprav prosuditi; ipak i umrliku dozvoljeno
je da rasudi bar iz spoljašnosti ono što se u sr-
cu krije. Obzirajuć se na ovo, nije trudno uspoznati
kakav je Rački svećenik bio, tek se pogleda na
njegovo mlado doba, gdje se odlikuje neporočno-
sti svoga života, tako da biskup Ožegović svrati
svu svoju pažnju na Račkoga, obljubi ga, stane o
njemu snovati lijepih stvari, naosob kako bi ga
smjestio u svoje Sjemenište te mu povjerio odgoj
i pouku bogoslovne mladeži. Što se potla i obistini.

Ovo je prvi pojav na obzorju one čiste du-
še, golubinje ćudi, čelik-značaja, revnosti i ustraj-
nosti, što se je krila u njegovoj velikoj duši. —
Svojstva, što se posve lako mogu pomračiti, kada
se dogie u dodir sa nekim okolnostima, i upliva

*) Eecles, 30. 13.

 

   

 

u mutni vrtlog ovoga svijeta. Al ta svojstva dano- , 1 gorkosti oskače Račkov željezni karakter, komu

mice tako u njemu rastu i bujno se razvijaju, da
kroz tri godine što je kao kanonik sv. Jerolima
proveo u Rimu, gdje je radio na narodno-crkve-
nom i književnom polju, steče ljubavi i ugleda i
pred učenjacim i erkovnjacim.

Svjetiljka ova nije mogla dugo da ostane u
inozemstvu. Božija providnost, koja bdije nad sud-
binom naroda, preodregjiva Račkoga drugoj misiji,
uzvišenijoj i plemenitijoj; za koju je trebovalo da
uz druge vrline, bude združena onako čista duša,
neporočni život, kakav je u sebi krio Rački i bez
kojega ne bi se možda bilo proizvelo onako i ono,
što sada s udivljenjem mi gledamo da se je pro-
izvelo. Koja je ta misija bila, vi se, Gospodo, već
sjećate: da uz Strosmajera stoji, bude mu desna
ruka, polovina njegove duše. Ova velika dva du-
ha, što no nam ih Providnost namijeni, dva Bo-
žja svećenika stapaju se u jedno, popunjaju se, te
nam predstavljaju (dopustite mi ovako reći) sinte-
zu što može zapadna kultura naslonjena na nepro-
mjenjivim istinam evangjelja, sa svojim centru-
mom Rimom.

Nalazimo zato Račkog već god. 1860 u svo-
joj domovini. Ovdje ga vidimo obdarena crkvenim
častima: Prepozitom Djakovačke Stolne Crkve, O-
patom Sv. Andrije Bistričkoga, Kanonikom,  na-
mjestnikom i pro-kustosom prvostolne Zagrebačke
Crkve, presjednikom duhovnoga Stola nadbiskupi-
je, prosinodalnog izpitivaoca: časti i tereti su ovo
iz kojih otsjeva cijena u kojoj je bio držan, pra-
va svećenička duša, koja mu je kucala u grudi-
ma, i velike sposobnosti, kojim je obdaren bio.
Tim dužnostima odgovara uprav duševno i požr-
tvovno: vidimo ga gdje najvećom  skrupoložnošću
pohagja Kor, do potrebe zalazi u ispovjednicu; vi-
dimo ga da svečanog dana, kad dogje njegov rok,
uzlazi na propovjedaonicu da pravovijernim lomi
kruh života; gdje u Prvostolnoj Crkvi obavlja ko-
rizmono propovijedanje. Ipak ne zaboravite, Go-
spod., da se je mogao izvinuti bar nekim od tih
dužnosti, pošto je imao na svojim ramenima teški
teret jedne Akademije, koja je ištom pomoljavala
u kolo naučnih Europejskih zavoda te vrste;  za-
bavljen istraživanjem istoričkih dokumenata; obje-
lodanivanjem znanstvenih djela; za kupljen osno-
vam, što su zasijecale u interese svih inokupno ju-
žnih Slavena. Ne, ne htjede: da li duševno, tačno

mirno, neprigovorno, dapače sa zadovoljnošću svi-

juh te je dužnosti vršio, zaslužujuć pravom da ga
se zove dušom cijele Zagrebačke Crkve i Kaptola.

Nu što bi se imalo reći, ako se na um uzme
da Zagrebačka Biskupija broji oko 1,100,000 ka-
tolika, čija uprava dobrim dijelom spada na Kon-
cistorijum, koga je on članom bio; da Kaptol a-
ministrira crkovna dobra, te da je morao svakog
petka i svake subote u sjednice dolaziti, tu slu-
šati, raspravljati, odgovarati, svoje mnijenje davati?

Što li ako se spomene da je bio  presjedni-
kom ženitbenog Sudu, gdje bi mu zapala teška pi-
tanja, da ih prouči i riješi ?

Je li se radilo o pitanju kakve važnosti one
Crkve. Ko da se pita? to je bio Rački.

Je li se radilo o riješenju kakova teška refe-
rata. Ko da ga riješi? bio je to Rački.

Je li trebovalo svjeta i upute. Ko da ju po-
da? to je bio Rački. — Njegovoj su se riječi kla-
njali, pouzdano vršili: jer je bila riječ, što se je
začimala u pameti širokih nazora, izlazila iz duše
oplemenjene svećeničkim krepostima, a uz to po-
praćena uzornim životom, da se i sama kleveta nije
smjela gnusnom svojom rukom njega da dotakne.

Job je rekao ,militia est vita hominis
super terram“; nije mogao biti inačiji ni Rač-
kov život na ovome svijetu: bilo je takovih, koji
naginjajuć i popuštajuć svojim strastima, a ne slu-
šajuć zahtjeve zdrava i nepomućena razuma, nije-
su nimalo blago na Račkoga gledali, te ga u mno-
go čemu i osudili; to mu doprinese da mu je sta-
za više puta bila posijana oštrim dračam, i bujno
mu se čemerika zelenila. Al to mu ne naškodi:
sudbina je to, što sustopice velikane prati, to či-
ni da njihova djela to bolje otskoče, i jasnijem je
blijeskom zaodjenu.

»Talenat se odgaja u samoći, a značaj u bu-

jici svijeta“ *) govorio je Gothe, U protivnostima

*) Es bildet cin Talent sich in der Stille — Sich ein Cha-
pih dom Strom der Welt,

 

on vijeran, postojano ide po putu umnom i mo-
ralnom, a nikada ne pripuštaje da ga s toga puta
svrati ni strast, ni probitak, ni laskanje,ni ma bi-
lo kojekakva predsuda: lebdi mu pred očima ona
staroga Seneke — displicere malis, argu-
mentum recti; — zato i sami njegovi protivni-
ci, željni da ga vide podnižena, prisiljeni su, da-
pače njemu se duboko klanjaju: najbolji dokaz što
se može u prilog pokojnika iznijeti.
( Nastaviće se).

 

Umoljavamo sve p.n. gg. predbrojni-
ke. koji još nijesu namirili pretplata,
da to što prije učine. Izdavanje lista skopč :-

no je sa velikijem troškovima, koje niko dru
gi ne nadokuagjuje nego rodoljubno hrvatsi
općinstvo, te drži i čita naš list. S tog.
svako zatezanje donosi nar$ omete i nepiiii-
ka, a osim toga i jednu neugodnu posljedicu,
naime obustavu lista.

Cijena je ,Crvenoj Hrvatskoj* (s po-
štom) na godinu 4 fior. 50 novč.; na po go-
dine razmjerno. Novci se šalju Upravi ,Cr e-
ne Hrvatske“ u :/ubrovniku.

Naši Dopisi.

Cerro de Pasco, 15 Februara.

Štovani Uredniče! Želimo da nam ovo par
riječi uvrstite u Vaš nama mili list ,Crvenu
Hrvatsku.“

Svi ovamošnji Hrvati ostaše zgagjeni na u-
vrede vašeg srpsko-pravoslavnog ,Dubrovnika,“
koje je on u br. 25 izasuo na gosp. Sima Zeca,
jer ako je gosp. Zec molio u br. 49 ,Cr. Hrv.,“
da mu se ne šalje niti nameće samozvani list
»Dubrovnik“ i rekao da on kao Hrvat neće pri-
mati niti plaćati srpski list, tim nije prekršio ni-
jedan srpski zakon.

Ako im nijesu oči otvorila pisma, u kojim
smo im odovle javljali, da ne trebamo i nećemo
srpskoga ,Dubrovnika,“ tomu nije: kriv gosp. Zec,
koji je prva dva broja, te ih je primio povratio -
uredništvu, kako se može sjećat Vrčević, koji je
list primio iz Cerro de Pasco natrag. Mi smo pi-
sali do sad i pisaćemo opet, da mi ovdašnji Hr-
vati nećemo njih ni njihova lista. Nama njihove

laži ne služe za ništa, te da bismo htjeli u njih

što i zamotati, ne valja papir.

A što se hvale da imaju ovdje dosta pred-
brojnika, odgovorićemo im da ih je bogu hvala
uprav dosta. Bilo im ovako svukud kao u nas.
Treba najprvo pitati kako osjećaju oni što su im
list nametnuli, srpski ili hrvatski?

Sve uvrede koje je ,Dubrovnik“ namijenio
gosp. Zecu, mi ih vraćemo retour njemu i nje-
govijem srpsko-pravoslavnijem gospodarima. A da
im ne bude žao njihova malo vrijedna truda, biće
im plaćena dugovina.

Za sad, gosp. uredniče, drugo ništa nego im
ponavljamo, da mi njihova neslana ,Dubrovnika *
nećemo.

Vaši sa hrvatskim pozdravom
ovdješnji Hrvati.

Kotor, 2 Aprila.

Zadnji broj ,Dubrovnika“ ima dopis iz Ko-
u kom se čita, da su nekakvi Škaljari napali u
grad u nedjelju 11 marta, kad su Srbi činili svo-
ju maškaradu; i napali su pretnjam, kako su o-
bičajni na nekakve tajne, koji tobož reko bi da su
poticatelji. Za te pretnje mi bismo mogli  šutiti,
jer ih cijenimo kako su dostojne; niti bi smo u
ovom slučaju potrošili niti riječi; ali ako odgova-
ramo to činimo jedino za hrvatski narod van Bo-
ke, da ne bi mislio, da se je zbilja što dogodilo
i bez temelja. Dakle u hator same istine moramo
pripovijedati, kako je stvar prošla.

Srbi kotorski odlučili su u spomenutoj ne-
djelji dati svoju maškaradu i obukli bili karneva-
la u hrvatskim bojama, sa dalmatinskom crven-ka-
picom. Svak, ko ima malo soli u glavi; mogao je
lako razumjeti, da je to bila velika provokacija sa

strane Srba, jer bogme namo, da. 86 na večer