+. ragvjetliv sijeno zrake eto već preko trideset godina su ne samo sve južne Slavene, da li *gu*se stertile čak i preko njihovih granica. ,Da,. Tažni Zbore! u današnji dan, otrag mje- seć dina) Otvorio se grob, da nam pokojnika za “u ijek pa$emu pogledu ugrabi! A i Dubrovnik naš osjetiv taj teški udarac, te udružujuć jadikovno naricanje sa bolnim gla- som, što no se izvijao iz rastuženog srca svih Sla- venskih naroda, pokunjenom glavom, mutnim oči- ma govorio: teška li gubitka, velike li i nenakna- dive nesreće ! Da, Dubrovnik sjećajuć se dobro onoga čo- vjeka, niska stasa, slaba tijela, čedna i blaga go- vora, pronicava pogleda, visoka uma, koji ga je ljetos, prigodom otkrića Gundulićeva spomenika po drugi put pohodio poklonivši mu na dar Djela neumrloga pjesnika, onoga čovjeka, koji ga je ta- ko vruće ljubio i visoko cijenio, da bi ga se čulo gdje sa pravim zanosom o njemu govori, i češće naglasuje: svaka stranica Dubrovačke Povjesti ne odaje mi drugo, no veličinu i slavu, do koje se je znao dovinuti; nije mogao a da mu na osobiti na- čin ne iskaže zadnju počast, kakvu je veliki po- kojnik punim pravom i pred kulturnim svijetom, i pred milim svojim narodom zaslužio. Zato Dubrovnik svijestan onih dužnosti, što ima napram svomu velikanu, a u isto doba na- pram svomu vjerozakonu, evo se ovdje danas zgr- njiva u ovi Božji hram, crninom obavitim, da raz- mišlja, da moli, da žali nad grobom i smrti neu- mrloga pokojnika. Tužni Zbore! napomenuh dvije riječi: grob i smrt! Odurne možda na prvi mah! Ali za nas ko- jim tinja iskra vjere u našim grudima, riječi su ovo što nam udahnjivaju uzvišenih ideja, neumr- lih budućih nada. Jadnih li nas, da bi bilo inači- je: želje bi naše bile nezadovoljene, težnje naše nepostižene: cijeli život bio'Bi zamršeni labirinat, ne- rješiva zagonetka ... Ali zahvalimo dobromu Bogu, da nas podu- čio o našemu postanku, i našemu cilju; te za nas smrt drugo ne znači, no korak k vječnosti: biva pristup k vječnomu izvoru istine, ljepote i dobro- te, kojih slabi i blijedi odsjev prolijeva se po o- vomu svemiru, što nas opkružuje. Rački je dakle umro: pristupio k neiscrpivu vrelu istine, ljepote i dobrote, za kojim je svim silam težio, ostavljajuć za sobom sjajnu svjetlost svojih djela, i slavnu uspomenu svoga imena. Ne bi zato smjeli ni ja ni vi, ove dvije faze odvojiti: one bo su čvrsto skopčane: slavna uspo- mena ovkraj groba, a onkraj vječni pokoj veli- kog pokojnika. Obziruć se na ovo, ja u ovom ganutljivom i svečanom trenutku, stupam pred vas da progovo- rim 0 velikomu pokojniku. — Omjeriv njegov ži- vot i rad, pomoljivaju mi pred oči riječi sv. Pisma: = Non recedet memoria ejus, et nomen ejus requiretur a generatione in gene- rationem*) = ,\jegova spomen neće se zabo- raviti, a koljeno nakon koljena pitaće za njego- vo ime.“ Koljeno nakon koljena pitaće za Račkovo i- me, i to kao uzor-svećenika, velikog učenjaka i pravog rodoljuba : sjajna tri traka što je Rački za sobom ostavio. Tužni Zbore! Rački je bio uzor-svećenik. Premda krjeposti, koje bi morale da rese svakoga u opće čovjeka, a na osob svećenika, češće izbje- gavaju pogledu motrioca, i jedini je Bog, koji je mogao uprav prosuditi; ipak i umrliku dozvoljeno je da rasudi bar iz spoljašnosti ono što se u sr- cu krije. Obzirajuć se na ovo, nije trudno uspoznati kakav je Rački svećenik bio, tek se pogleda na njegovo mlado doba, gdje se odlikuje neporočno- sti svoga života, tako da biskup Ožegović svrati svu svoju pažnju na Račkoga, obljubi ga, stane o njemu snovati lijepih stvari, naosob kako bi ga smjestio u svoje Sjemenište te mu povjerio odgoj i pouku bogoslovne mladeži. Što se potla i obistini. Ovo je prvi pojav na obzorju one čiste du- še, golubinje ćudi, čelik-značaja, revnosti i ustraj- nosti, što se je krila u njegovoj velikoj duši. — Svojstva, što se posve lako mogu pomračiti, kada se dogie u dodir sa nekim okolnostima, i upliva *) Eecles, 30. 13. u mutni vrtlog ovoga svijeta. Al ta svojstva dano- , 1 gorkosti oskače Račkov željezni karakter, komu mice tako u njemu rastu i bujno se razvijaju, da kroz tri godine što je kao kanonik sv. Jerolima proveo u Rimu, gdje je radio na narodno-crkve- nom i književnom polju, steče ljubavi i ugleda i pred učenjacim i erkovnjacim. Svjetiljka ova nije mogla dugo da ostane u inozemstvu. Božija providnost, koja bdije nad sud- binom naroda, preodregjiva Račkoga drugoj misiji, uzvišenijoj i plemenitijoj; za koju je trebovalo da uz druge vrline, bude združena onako čista duša, neporočni život, kakav je u sebi krio Rački i bez kojega ne bi se možda bilo proizvelo onako i ono, što sada s udivljenjem mi gledamo da se je pro- izvelo. Koja je ta misija bila, vi se, Gospodo, već sjećate: da uz Strosmajera stoji, bude mu desna ruka, polovina njegove duše. Ova velika dva du- ha, što no nam ih Providnost namijeni, dva Bo- žja svećenika stapaju se u jedno, popunjaju se, te nam predstavljaju (dopustite mi ovako reći) sinte- zu što može zapadna kultura naslonjena na nepro- mjenjivim istinam evangjelja, sa svojim centru- mom Rimom. Nalazimo zato Račkog već god. 1860 u svo- joj domovini. Ovdje ga vidimo obdarena crkvenim častima: Prepozitom Djakovačke Stolne Crkve, O- patom Sv. Andrije Bistričkoga, Kanonikom, na- mjestnikom i pro-kustosom prvostolne Zagrebačke Crkve, presjednikom duhovnoga Stola nadbiskupi- je, prosinodalnog izpitivaoca: časti i tereti su ovo iz kojih otsjeva cijena u kojoj je bio držan, pra- va svećenička duša, koja mu je kucala u grudi- ma, i velike sposobnosti, kojim je obdaren bio. Tim dužnostima odgovara uprav duševno i požr- tvovno: vidimo ga gdje najvećom skrupoložnošću pohagja Kor, do potrebe zalazi u ispovjednicu; vi- dimo ga da svečanog dana, kad dogje njegov rok, uzlazi na propovjedaonicu da pravovijernim lomi kruh života; gdje u Prvostolnoj Crkvi obavlja ko- rizmono propovijedanje. Ipak ne zaboravite, Go- spod., da se je mogao izvinuti bar nekim od tih dužnosti, pošto je imao na svojim ramenima teški teret jedne Akademije, koja je ištom pomoljavala u kolo naučnih Europejskih zavoda te vrste; za- bavljen istraživanjem istoričkih dokumenata; obje- lodanivanjem znanstvenih djela; za kupljen osno- vam, što su zasijecale u interese svih inokupno ju- žnih Slavena. Ne, ne htjede: da li duševno, tačno mirno, neprigovorno, dapače sa zadovoljnošću svi- juh te je dužnosti vršio, zaslužujuć pravom da ga se zove dušom cijele Zagrebačke Crkve i Kaptola. Nu što bi se imalo reći, ako se na um uzme da Zagrebačka Biskupija broji oko 1,100,000 ka- tolika, čija uprava dobrim dijelom spada na Kon- cistorijum, koga je on članom bio; da Kaptol a- ministrira crkovna dobra, te da je morao svakog petka i svake subote u sjednice dolaziti, tu slu- šati, raspravljati, odgovarati, svoje mnijenje davati? Što li ako se spomene da je bio presjedni- kom ženitbenog Sudu, gdje bi mu zapala teška pi- tanja, da ih prouči i riješi ? Je li se radilo o pitanju kakve važnosti one Crkve. Ko da se pita? to je bio Rački. Je li se radilo o riješenju kakova teška refe- rata. Ko da ga riješi? bio je to Rački. Je li trebovalo svjeta i upute. Ko da ju po- da? to je bio Rački. — Njegovoj su se riječi kla- njali, pouzdano vršili: jer je bila riječ, što se je začimala u pameti širokih nazora, izlazila iz duše oplemenjene svećeničkim krepostima, a uz to po- praćena uzornim životom, da se i sama kleveta nije smjela gnusnom svojom rukom njega da dotakne. Job je rekao ,militia est vita hominis super terram“; nije mogao biti inačiji ni Rač- kov život na ovome svijetu: bilo je takovih, koji naginjajuć i popuštajuć svojim strastima, a ne slu- šajuć zahtjeve zdrava i nepomućena razuma, nije- su nimalo blago na Račkoga gledali, te ga u mno- go čemu i osudili; to mu doprinese da mu je sta- za više puta bila posijana oštrim dračam, i bujno mu se čemerika zelenila. Al to mu ne naškodi: sudbina je to, što sustopice velikane prati, to či- ni da njihova djela to bolje otskoče, i jasnijem je blijeskom zaodjenu. »Talenat se odgaja u samoći, a značaj u bu- jici svijeta“ *) govorio je Gothe, U protivnostima *) Es bildet cin Talent sich in der Stille — Sich ein Cha- pih dom Strom der Welt, on vijeran, postojano ide po putu umnom i mo- ralnom, a nikada ne pripuštaje da ga s toga puta svrati ni strast, ni probitak, ni laskanje,ni ma bi- lo kojekakva predsuda: lebdi mu pred očima ona staroga Seneke — displicere malis, argu- mentum recti; — zato i sami njegovi protivni- ci, željni da ga vide podnižena, prisiljeni su, da- pače njemu se duboko klanjaju: najbolji dokaz što se može u prilog pokojnika iznijeti. ( Nastaviće se). Umoljavamo sve p.n. gg. predbrojni- ke. koji još nijesu namirili pretplata, da to što prije učine. Izdavanje lista skopč :- no je sa velikijem troškovima, koje niko dru gi ne nadokuagjuje nego rodoljubno hrvatsi općinstvo, te drži i čita naš list. S tog. svako zatezanje donosi nar$ omete i nepiiii- ka, a osim toga i jednu neugodnu posljedicu, naime obustavu lista. Cijena je ,Crvenoj Hrvatskoj* (s po- štom) na godinu 4 fior. 50 novč.; na po go- dine razmjerno. Novci se šalju Upravi ,Cr e- ne Hrvatske“ u :/ubrovniku. Naši Dopisi. Cerro de Pasco, 15 Februara. Štovani Uredniče! Želimo da nam ovo par riječi uvrstite u Vaš nama mili list ,Crvenu Hrvatsku.“ Svi ovamošnji Hrvati ostaše zgagjeni na u- vrede vašeg srpsko-pravoslavnog ,Dubrovnika,“ koje je on u br. 25 izasuo na gosp. Sima Zeca, jer ako je gosp. Zec molio u br. 49 ,Cr. Hrv.,“ da mu se ne šalje niti nameće samozvani list »Dubrovnik“ i rekao da on kao Hrvat neće pri- mati niti plaćati srpski list, tim nije prekršio ni- jedan srpski zakon. Ako im nijesu oči otvorila pisma, u kojim smo im odovle javljali, da ne trebamo i nećemo srpskoga ,Dubrovnika,“ tomu nije: kriv gosp. Zec, koji je prva dva broja, te ih je primio povratio - uredništvu, kako se može sjećat Vrčević, koji je list primio iz Cerro de Pasco natrag. Mi smo pi- sali do sad i pisaćemo opet, da mi ovdašnji Hr- vati nećemo njih ni njihova lista. Nama njihove laži ne služe za ništa, te da bismo htjeli u njih što i zamotati, ne valja papir. A što se hvale da imaju ovdje dosta pred- brojnika, odgovorićemo im da ih je bogu hvala uprav dosta. Bilo im ovako svukud kao u nas. Treba najprvo pitati kako osjećaju oni što su im list nametnuli, srpski ili hrvatski? Sve uvrede koje je ,Dubrovnik“ namijenio gosp. Zecu, mi ih vraćemo retour njemu i nje- govijem srpsko-pravoslavnijem gospodarima. A da im ne bude žao njihova malo vrijedna truda, biće im plaćena dugovina. Za sad, gosp. uredniče, drugo ništa nego im ponavljamo, da mi njihova neslana ,Dubrovnika * nećemo. Vaši sa hrvatskim pozdravom ovdješnji Hrvati. Kotor, 2 Aprila. Zadnji broj ,Dubrovnika“ ima dopis iz Ko- u kom se čita, da su nekakvi Škaljari napali u grad u nedjelju 11 marta, kad su Srbi činili svo- ju maškaradu; i napali su pretnjam, kako su o- bičajni na nekakve tajne, koji tobož reko bi da su poticatelji. Za te pretnje mi bismo mogli šutiti, jer ih cijenimo kako su dostojne; niti bi smo u ovom slučaju potrošili niti riječi; ali ako odgova- ramo to činimo jedino za hrvatski narod van Bo- ke, da ne bi mislio, da se je zbilja što dogodilo i bez temelja. Dakle u hator same istine moramo pripovijedati, kako je stvar prošla. Srbi kotorski odlučili su u spomenutoj ne- djelji dati svoju maškaradu i obukli bili karneva- la u hrvatskim bojama, sa dalmatinskom crven-ka- picom. Svak, ko ima malo soli u glavi; mogao je lako razumjeti, da je to bila velika provokacija sa strane Srba, jer bogme namo, da. 86 na večer